John Cheever piše o društvu u kojem su ljudi “ujedinjeni u prešutnoj tvrdnji da nije bilo prošlosti, nije bilo rata – da nema opasnosti ni nevolja na svijetu”. Kako li je golema i važna Amerika bila u to doba kad su njegovi likovi živjeli u sveopćoj američkoj poslijeratnoj nadi u prosperitet i mir. Gotovo je nemoguće čitati njegove priče a da barem donekle nemamo na umu ono što slijedi, da će te plitke, stiješnjene živote razoriti “šezdesete” – onaj nalet uzbuđenja, tvrdoglavosti i bunta koji je promijenio sve. Cheever nagovještava što se sprema: njegovi ljudi, iznutra rastrgani, priželjkuju lakoću i sigurnost, ali i ljubav i nepotiskivanje; uhvaćeni su u vrlo zahtjevnu žudnju koja razara većinu pokušaja da se postigne zadovoljstvo i često vodi u katastrofu.

Stoga bismo očekivali da ćemo u predgrađima pronaći samo običnost i najčišću dosadnu ispravnost; valjda se upravo zbog toga ljudi onamo doseljavaju. Ali kad se pogleda izbliza, vide se ljudske strasti i slabosti, strahovit nemir. U najumjerenijem obliku, to je razborito. “Da biste bilo što vidjeli – list ili vlat trave – morate, mislim, spoznati žestinu ljubavi.” Ali otkad je voljeti bilo koga jednostavno? Jer samo korak dalje, želja postaje razorna strast, čak perverzija, koja ne može biti utažena. O tome je riječ u priči “Muž iz predgrađa”, jednoj od najboljih Cheeverovih priča i najboljih pripovjedaka uopće, kad se muškarac, nakon što je za dlaku izbjegnuo katastrofu pri padu zrakoplova, vraća kući gdje otkriva da su mu žena i djeca ravnodušni ne samo prema tom spasu nego i prema njegovu samom postojanju.

Hanif Kureishi

John Cheever (1912 – 1982.), američki pisac, autor je niza maestralnih pripovjedaka koje su mu donijele Pulitzera, usporedbe s Čehovom i, premda je završio samo srednju školu, počasni doktorat s Harvarda, ali ne i sreću – ni njemu ni onima oko njega. “Po svim mjerilima bio je iznimno blago­slovljen, ali volio je govoriti da u životu nema ništa osim jednog starog psa”, rekao je jedan njegov učenik i ljubavnik.

Rođen u Quincyju u Massachusettsu kao drugo, ne­željeno dijete koje je otac predlagao pobaciti, odrastao je u sjeni starijeg brata s osjećajem poniženja dok je obitelj tonula u siromaštvo. Naizgled idealan brak s Mary Winternitz u kojem je rođeno troje djece, kao i velika kuća u Ossiningu, predgrađu New Yorka, koju je napokon kupio 1960. služili su mu kao svojevrsna potvrda uspjeha i respektabilnosti, ali i kao paravan za homoseksualne sklonosti, duboku nesigurnost, usam­ljenost kojoj nisu pomagale ni izvanbračne veze sa ženama i muškarcima i alkoholizam od kojeg se uspio izliječiti tek nedugo prije smrti. Mnogo toga što se naslućivalo za njegova života potvrđeno je u postumno objavljenim dnevnicima, koji su najbolnije pogodili djecu – jer se u njima jedva spominju.

Prvu je priču objavio s osamnaest godina, a s dvadeset tri prodao je priču časopisu New Yorker u kojem će ih objaviti ukupno 121. Ali uz svu produktivnost – osim priča, napisao je i pet romana – do kraja života borio se s financijskim problemima, kao i s osjećajem da nije dovoljno cijenjen; kad mu je 1953. izišla zbirka Golemi radio, pogodilo ga je što je bolje kritike od njega dobio J. D. Salinger, kojeg je jednom nazvao “šesto­razrednim piscem”. Umro je od raka, a dva mjeseca prije smrti dobio je Nacionalnu medalju za književnost i na ­svečanoj dodjeli izjavio: “Stranica dobre proze ostaje nepobjediva”.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.