Fikcija je djelotvorno sredstvo spoznavanja stvarnosti, čitanjem kvalitetne književnosti dobivamo uvid u najrazličitije svjetove, ulazimo u tuđe psihe, tuđe priče postaju naše, stvaramo nove spoznaje, obogaćujemo se, razvijamo empatiju koja je danas i te kako važna.

Pred nama su osobne pripovijesti koje je ljekovito iščitavati u nekim međuvremenima, pokoju pred spavanje ili u pauzama od jednog do drugog posla. Knjiga je neprolazno vrijedna, pršti vitalnošću, istodobno odiše iskustvenošću i nenametljivom mudrošću, vedrim i autoironičnim odnosom spram rane zrelosti, kao da poručuje, više se ništa loše ne može dogoditi, ako do nečega i dođe, znat ćemo kako s...

O ženskoj traumi koja uspijeva prosijecati i potamnjivati i najmajušnije momente svakodnevnih zadovoljstava pisala je Ivana Bodrožić i u prijašnjim djelima, a u novom romanu 'Sinovi, kćeri' autorica se iznova, prepoznatljivim pripovjednim sredstvima, ali s novim, kompleksnijim sklopom motiva, zaokuplja tematikom razmatranom u prethodnicima, onom drugosti i drugotnosti, identiteta i roda, bola i krivnje,...

Mislim da bi književnost u današnjim društvenim okolnostima, ako želi ostati subverzivna, kakva je na neki način oduvijek bila, trebala biti transparentnija i direktnija, ako već ne i eksplicitno angažiranija, jer u vremenu hiper-realiteta aluzivnost slobodno možemo okačiti mačku o rep sve do ponovnog dolaska nekih komodnijih vremena.

Ja nisam ni filozof ni teoretičar, moji su dosezi ograničeni na ubadanja i pokušaje, ali većina ljudi te čudesne tehnologije i njihove posljedice niti ne promišlja, prosječan ih čovjek uzima kao da je drevni ratnik usred bitke na Krbavskom polju kojem je kroz vremenski procijep pao kalašnjikov, pa nema vremena pitati što je to i što to znači za njega, nego rešeta sve oko sebe.