Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 26.06.2020.

Marlen Haushofer : Zid

Marlen Haushofer: Zid (Die Wand)

Zid Haushofer Marlen

"Zid" (Die Wand), inicijalno objavljen 1963. godine, redom je treći, ujedno najglasovitiji roman nagrađivane i prevođene austrijske književnice Marlen Haushofer (1920-1970), čiji je značaj uistinu valoriziran tek nakon njene smrti, a kojoj je kao svojoj formativnoj literarnoj figuri jednim kazališnim komadom omaž odala i njena sunarodnjakinja Elfriede Jelinek. Roman je 2012. godine vrlo dojmljivo ekranizirao austrijski redatelj Julian Pölsler slijedom čega doživljava i novo knjiško izdanje, da bismo zahvaljujući izdavačkoj kući Leykam International ovog travnja dobili i hrvatski prijevod, s potpisom Igora Crnkovića.

Ovaj istodobno hiperrealističan i začudan roman, jer fabularno se temelji na znanstveno fantastičnoj premisi, čine fiktivni dnevnički zapisi četrdesetogodišnjakinje (u filmskoj adaptaciji tu ulogu nosi Martina Gedeck, poznajemo je iz Života drugih) koja spletom nadrealnih okolnosti završi odsječena od svijeta, s tim da je taj svijet, kako zabezeknuta žena iz svoje prisilne izolacije vjerojatno ispravno zaključuje, preko noći prestao postojati. Pripovjedačica se predstavlja u ispovjednom prvom licu jednine, kao bezimeni entitet, jer pretpostavlja kako u njenoj novouspostavljenoj stvarnosti više neće biti nikoga tko bi je mogao zazvati imenom, pa joj ono stoga i ne treba.

Ne treba to ime ni čitatelju da bi je razlikovao od ostalih likova, ionako ima samo nju. Ona pak ima jednog psa, jednu kravu i jednu mačku te iznad svega zdrav razum koji nastoji očuvati organizirajući za svoje životinje i sebe zadovoljavajuću dnevnu rutinu. Doduše, ima i nas, potencijalne čitatelje, kojima se u svojim zapisima pokatkad obraća, ne znajući pravo umiruje li je to ugluho progovaranje ili dodatno izbezumljuje. Kad se ne bavi fizičkim aktivnostima, o svojoj neobjašnjivoj situaciji vodi, dakle, bilješke na starim kalendarima pronađenim u lovačkoj kući u kojoj je planirala prespavati tek noć-dvije, a ostat će, bar tako izgleda i njoj i nama, zauvijek.

Postapokaliptični narativ ironično se i možda ponešto nategnuto otvara portretom supruga pripovjedačičine sestrične, hipohondričnog i nad budućnošću zabrinutog tvorničara srednjih godina koji u svojoj skoro pa luksuznoj planinskoj brvnari pohranjuje namirnice i lijekove za slučaj kakve katastrofe. Taj, kako bismo danas rekli, „prepper“, unatoč maksimalnoj pripremljenosti sam neće izbjeći pogibelji, ali kupit će nagomilanim zalihama vrijeme za svoju gošću koja je zahvaljujući njegovim paranojama, ili možda prekognitivnim sposobnostima, spašena od gladi u samotnim godinama koje slijede. 

Do iskliznuća iz normalnosti življenja doći će za vikenda u šumi kamo junakinja odlazi s tim bliskim joj bračnim parom. Dok oni večer po dolasku odlučuju provesti u gostionici u nedalekom selu, ona ostaje sunčati se pred vikendicom s njihovim psom kojem ćudljiva gospodarica nije dozvolila poći s njima. Umorna od puta ne uspijeva prijatelje dočekati budna, a idućeg jutra zabrine se kad ustanovi da se još nisu vratili. 

Vikendašica krene u potragu, ali spuštajući se prema selu, usred slikovite udoline, svom snagom udari čelom o prepreku, koju doduše ne vidi, ali je itekako osjeća. Tu vertikalnu plohu nije ishalucinirala, jer njen pseći pratitelj Luchs o to je nešto nevidljivo, ali opipljivo, glatko i tvrdo, kao stakleno, razbio njušku. Ledena jeza trenutaka u kojima ova žena – sudeći po njezinim razmišljanjima s prethodnih stranica – stabilna i razumna, pokušava razabrati što ju je to zaboga snašlo, dok kraj nje cvili okrvavljen pas, maestralna je i nepovratno uvlači u gustoću priče.

Na dvije stotine i trideset stranica otisnutih kao niz monolitnih kvadrata, bez nastojanja da se pripovijest razdijeli u kraće cjeline, zaokupljat će nas nadalje junakinjine muke sa Zidom, odnosno njeno prilagođavanje onome što joj je ta bizarna pojava ostavila od života, mirenje s činjenicom da je on sad tu i da joj sužava prostor i smanjuje kvalitetu življenja, a kako se tu našao, s kojom svrhom i dokad, uvjerena je da je besmisleno propitivati, pa ubrzo i čitatelj od toga odustaje. 

Taj zid, namjerno ili ne, dostatno je u pejzažu razveden pa se zatočenica neometano kreće dijelom šume, a ljeti privremeno seli u pastirsku kućicu na udaljenom proplanku gdje je ispaša za njenu kravu bolja; istovremeno radijus zida dovoljno je ograničavajuć da joj onemogući doprijeti do ijednog naselja u okolici, do okamenjenih seljana i zamrle civilizacije. Unatoč višku vremena i prepuštenosti samoj sebi dnevničarka zapravo minimalno razbija glavu genezom drame koju proživljava, nada se donekle da će se netko dobrih namjera ukazati i izbaviti je, u što ipak sve manje vjeruje, no to osim za povremenih kriziranja ne umanjuje njenu volju za životom, znatiželju spram neizvjesne budućnosti, ali i odgovornost prema životinjama o kojima predano skrbi. 

U središtu našeg zanimanja preživljavalačke su sposobnosti jedne gradske žene u pitoresknoj divljini austrijskih Alpa, domišljati mehanizmi suživljavanja s ne odveć darežljivom i nimalo poštednom prirodom, briga o životinjskim sustanarima, potraga za hranom i improviziranje obroka (npr. pire od kopriva), obrađivanje malenog komada zemlje, lov na jelene koji je za nju zastrašujuć, ali neizbježan, jer svom psećem prijatelju želi osigurati mesne obroke. Tu je i strah od zmija, zvukova šume, još i više od tišine, smrzavanja, izgladnjelosti; nisu za zanemariti ni sasvim banalne teškoće, uskoro će iznositi svu u kući raspoloživu obuću i odjeću, a odavno joj je ponestalo kreme za lice pa joj je koža kao uštavljena. Opojna su protagonističina opažanja najsitnijih pojedinosti iz njenog prividno bezdogađajnog okruženja, opisi vlastitih psihofizičkih stanja, primjerice raspon od slatkoće umora nakon uspješno obavljenog posla do teške iznurenosti kod uzaludnih radnih akcija, od zadovoljstva zbog okrepljujuće samoće i do posvemašnjeg očaja uslijed beznadne usamljenosti. 

Protagonističina intenzivna promišljanja o ponašanju životinja s kojima zahvalno dijeli samoodrživo domaćinstvo  te o živoj interakciji koju s njima njeguje, dodatno je intrigantna osvijestimo li da se u tom međuprostoru između dvaju svjetova – onog kakav je bio prije i ovog kakav je nakon misteriozne katastrofe postao – zatekli pripadnici različitih vrsta, ali sve redom 'drugotni' stvorovi, jedna žena i omanja skupina životinja, koji paze jedni na druge i harmonično supostoje u heterogenoj zajednici. Ono što će, međutim, takvo nekonfliktno zajedništvo bespovratno narušiti, epizodna je intruzija muškog elementa koji se kao simbol patrijarhalne dominacije i faktor destrukcije pojavljuje niotkuda.

S vremenom će nas sve intenzivnije zaokupljati proces transformacije, napose emancipacije protagonistice, jer oslobođenost od svakog društvenog konteksta i pripadnosti bilo kojoj socijalnoj skupini omogućuje joj radikalno preslagivanje vlastitih identitetskih odrednica. Za primjer, na prvi je dojam neshvatljiv ili u svakom slučaju iritantan moment gdje ta možda i posljednja žena na svijetu jedva da tuguje za kćerima koje, čak i ako nisu mrtve, ona gotovo sigurno više neće vidjeti; može ga se protumačiti, štoviše opravdati, kao simboličko odbacivanje patrijarhalnog obrasca koji joj je sve dotad prioritetnom nametao ulogu domaćice i brižne majke, a zbog čega, kako će se u dnevniku požaliti, nije dospjela čitati, učiti, rasti.

Sveznajućeg pripovjedača, odnosno neke omniprezentne pripovjedačke svijesti nema, pa čitatelj neće s objektivne instance dobiti spasonosno objašnjenje zbivanja, a što bi ga u odnosu na protagonisticu-žrtvu superiornije pozicioniralo. To znači da smo u nevolji zajedno s njom, znamo samo ono što zna i ona, a to je gotovo ništa, osim da se dogodilo nešto nepojmljivo i, čini se, ireverzibilno, a da ona, bar zasad, želi iskoristiti privilegiju tog manjkavog, ali ipak nekim čudom poklonjenog života. Nevidljive barijere drže je u zarobljeništvu, ali apsurdno, i čuvaju od neshvatljive nesreće koja se zbila onima 's druge strane', no, važno je naglasiti, i od svega što ju je dotad unesrećivalo, konkretno od intimne kataklizme koju je proživjela u sigurnosti građanske egzistencije, a prije kolektivnog kataklizmičkog iskustva. Bijeg nije moguć, a pustinjakinja ga više ni ne priželjkuje, jer u svojim bezuspješnim traganjima za krajem ili prekidom zida, vidjela je s one strane čitav seoski svijet zaustavljen u pokretu, mrtav. Također, uspostavila je autonomiju kakva u njenom nekadašnjem životu, ustrojenom u skladu s heteronormativnim načelima, ne bi bila moguća.

Izniman doživljaj teksta osnažen je ovdje veseljem zbog rijetkog otkrića samozatajne, a vrijedne proze, usto proze iz nekog drugog vremena, stare u međuvremenu skoro šest desetljeća, a koja zastrašujuće točno korespondira s našom aktualnom zbiljom, gdje ustravljeni pandemijom i potresima pomičemo interesni fokus s materijalnih dobara na znanja i vještine poput permakulture, ali možda i snažnije nego ikad uviđamo važnost bliskosti s drugim bićima. Sličan užitak u impresivnosti krajolika i utišanosti atmosfere,  jednostavnoj ljepoti rečenice i dubini uvida priuštio mi je svojevremeno roman "Ptice" norveškog pjesnika i prozaika Tarjea Vesaasa (Fidipid, 2014, prijevod Munib Delalić), vrijedi svakako potražiti i njega. Baš kao što vrijedi i pratiti beletristički segment ponude Leykama, izdavača ponajprije znanog po sveučilišnim udžbenicima, a koji nudi sjajan izbor germanofone književnosti.

Marlen Haushofer

Zid : Roman

  • Prijevod: Igor Crnković
  • Leykam international 04/2020.
  • 240 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533400945
  • Cijena 168.00 kn

– Die Wand (Zid) –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –