Senka Marić : U dobroj poeziji nema prostora ni za najsitnije greške
Senka Marić (Mostar, 1972), pjesnikinja i prozaistica, književna prevoditeljica i glavna urednica portala za književnost i umjetnost Strane, svoju cjeloživotnu posvećenost poeziji utočila je prošle godine u romanesknu formu i za taj poduhvat ovog listopada u Tuzli primila važnu regionalnu nagradu "Meša Selimović". Prvi roman Senke Marić suptilnog i simboličkog naslova "Kintsugi tijela" (Buybook, 2018) uspostavlja snažnu vezu s čitateljem, iščitava se posvećeno i suspregnutog daha, a onda s uvjerenjem prosljeđuje prijateljicama.
Knjiga je to koju utiskujemo u naručje onih do kojih nam je najviše stalo, iako znamo da će im uz ljepotu teksta donijeti i tugu, ali i jer naslućujemo da će ta i takva knjiga pomjeriti nešto u njima u onom dubinskom ljudskom smislu. "Kintsugi tijela" ultimativna je ženska priča o borbi i slobodi, o sazrijevanju i preprekama na tom putu koji svaka od nas mora proći. (V.K.)
Vanja Kulaš: Draga Senka, najprije čestitke, nedavna nagrada "Meša Selimović" regionalno je važno priznanje. Što dalje, kad se stišaju adrenalin i emocije, nagrade imponiraju, ali i obavezuju; ohrabruju li one autora ili pak intimidiraju, blokiraju?
Senka Marić: Hvala ti. Vjerovatno je istina i jedno i drugo. S jedne strane to zaista jeste ohrabrenje, svaka pohvala to uvijek jeste, s druge tu se uvlači i dimenzija nekog nemira, pitanja da li je to zaista opravdano ili sam na neki način prevarila sve te ljude uvjerivši ih da znam šta radim. Zato je jako važno držati sve to zajedno odvojeno od sebe. Ne uzeti za dio vlastitog identiteta. Nagrada je trenutak, izuzetno lijep, izuzetno vrijedan, i mislim da ga možemo zadržati takvim samo ako ga ne poistovjetimo sa sobom. Ta distinkcija je nužna ako namjeravam nastaviti raditi opušteno i najbolje što mogu. Pisanje mora ostati intiman prostor, kroz njega se ne smije provlačiti vanjska slika.
Malo o autobiografskom i autofikcionalnom – kako se za potrebe literarizacije vlastitog iskustva distancirati od proživljenog, jest da nikad nema znaka jednakosti između autora i njegova lika, ali ipak, tekst se rađa iz realno doživljenog. Kako ti razumijevaš, ostvaruješ tu kopču između fikcije i fakcije?
Ne doživljavam to kao nešto pretjerano zahtjevno. Dugo pišem poeziju. Ona je uvijek vrlo lična, dajem puno sebe u nju, to su moje emocije, ali u svim tim pjesmama nisam ja, ili jesam a nije moja emocija, rijetko se sve to doslovno preklopi. Možda je olakšavajuća okolnost što književnosti dajem prednost nad stvarnim životom. I kada koristim lično iskustvo, kao u ovom romanu, zanimaju me potrebe teksta, šta on može da primi, šta može da podnese, šta se iz tog iskustvenog materijala može iskoristiti u tekstu. Materijal se prilagođava potrebama odabrane forme i nastaje svijet koji, koliko god da jeste ili nije zasnovan na stvarnosti, ima ili barem pokušava imati svoju cjelovitost, samodovoljnost, uvjerljivost.
U romana "Kintsugi tijela", veći dio teksta jeste zasnovan na onome što sam proživjela, ali za sam roman to je sasvim nebitno. Važno je da li on u književnom smislu funkcioniše kao istina. Ljudi me često pitaju koliko je od svega toga istina. Ne postoji odgovor na to pitanje. Sve je istina, i ništa nije. Književnost i život postoje na različitim kolosijecima, mogu se preklapati, ali nikada ne mogu biti isto.
Iako za čitateljski doživljaj teksta nije važan motiv njegova nastanka, ja ću te ipak pitati koji je bio inicijalni impuls za ovu knjigu, kako se ona promišljala i pisala, s čvrstim prethodnim planom ili ipak ne?
Do pisanja ovog romana je došlo gotovo slučajno. Faruk Šehić, moj urednik, pročitavši par pjesama koje govore o bolesti, iz moje zadnje zbirke, rekao mi je da misli da bi bilo dobro da to iskustvo probam pretočiti i u prozu. Tokom liječenja sam povremeno zapisivala neke kratke bilješke, rečenice ili pasuse, bez ikakve namjere da ih nekada uvežem u neku cjelinu. Kada sam odlučila da zaista probam pisati ovu priču, te crtice su bile polazna tačka. Nakon toga je naravno došlo jako puno promišljanja, ali nisam od samog početka imala neki zacrtan plan, što na neki način nije bilo ni nužno, jer materijal je bio tu, radilo se samo o tome šta ću ja od toga uzeti, kako preraditi i staviti u tekst.
Vrlo brzo se pojavila potreba da se na osnovnu naraciju, koja tretira karcinom dojke, dodaju i drugačije epizode, one iz odrastanja djevojčice, kao i fantastični momenti susreta s mitskim ženama. Željela sam da se priča proširi, i zaokruži u jednom univerzalnijem značenju, da se kroz sve to pokuša govoriti o općem iskustvu bivanja žene u svijetu, i bolešću kao jednoj od mogućih posljedica.
Koliko je intenzivan bio rad na tekstu s Farukom Šehićem, u kojoj fazi pisanja se on uključio?
Faruk je, nakon inicijalnog prijedloga, prvi put čitao tek završenu prvu verziju. Njegove sugestije su mi bile važne. Nije me vodio za ruku kroz svaku rečenicu, ali stvari na koje mi je skrenuo pažnju natjerale su me da osvijestim mnogo toga. Naprimjer da proza ne trpi najbolje moju sklonost ka pjesničkim inverzijama i da mora biti jako precizna. Predložio je i da se dopiše par poglavlja, za koja vjerujem da su jako pomogla romanu. Ako to izuzmemo od prve verzije se u smislu teksta malo šta promijenilo, ali jako puno sam radila na jeziku. Nakon toga Faruk je ponovo čitao, mislim da smo imali još samo nekoliko sitnih ispravaka.
Dok ispisujemo traumu, otpisujemo je? Obnavljanjem traume suočavamo se s njom i tako se oslobađamo…? Je li "Kintsugi" to, ozbiljno autorski promišljen i visokoestetizirani oblik autoterapije ili nešto sasvim drugo?
Zaista nije. Možda je to vezano i za trenutak u kojem sam ga pisala. Nije bila prošla ni cijela godina od liječenja koje je trajalo dvije godine. Tako da sam, vjerujem, bila dovoljno i vani i unutra. Da ga danas pišem to bi sigurno bio jedan sasvim drugačiji roman. Ne mogu prosuditi da li bolji ili lošiji, ali sigurno drugačiji. Pisanje nije došlo iz potrebe da nekom kažem da sam imala rak. Roman sam pisala jer mi je bio veliki izazov pokušati jednu takvu temu, koja je u književnom smislu vrlo zahtjevna, jer nosi u sebi mnoge moguće stranputice, iznijeti kao nešto što funkcioniše kao dobra knjiženost. Tokom pisanja zaista sam se bavila samo književnošću. Bolest je tu bila samo materijal, koji mi je poznat i blizak, i kojim sam mogla da manipulišem. I dodatno, pošto u zadnje vrijeme često odgovaram na slična pitanja, sve mi više postaje jasno da to iskustvo bolesti, koliko god to možda čudno zvuči, za mene nije trauma, u smislu da me je obilježilo do kraja života.
Bilo je teško, da. Ali život se sastoji i od teških, loših stvari. Uvijek sam više naginjala istočnjačkim filozofijama. Nemam te ogromne horizonte očekivanja, i uvjerenje da život čine samo dobre stvari. Čak sam se u jednom trenutku liječenja bila zabrinula za sebe što se, kao druge žene koje sam upoznala u toj situaciji, ne pitam: zašto ja? Meni se to pitanje uvijek činilo suvišno i besmisleno, zašto ne ja? Kad jednom shvatimo da nam se može sve desiti, onda postane lakše i živjeti.
Tvoj roman toliko je hrabar i bespoštedan da pomiče, razara. Evo, ja sam knjigu usred čitanja prestravljena sakrila od sebe same na dno ormara, a istodobno sam vapila za još tih profinjenih rečenica pa sam je brzo iskopala odande i dovršila u jednoj noći. Nešto što bismo bili skloni zatomiti, ti si imala potrebu izbaciti iz sebe i tako si kreirala stvarno dobru, moćnu književnost. Čitajući roman ni u kojem trenu nisam osjetila iritaciju zbog elemenata koji lako mogu biti nusproizvod autofikcionalnog, 'autoterapijskog' teksta; nisam se spoticala o patetičnu ispovjednost, spektakularizaciju privatnosti, bilo kakav vid manipulativnosti, ničeg takvog kod tebe nema ni u tragovima. Kako si pronašla mjeru i odgovarajući mehanizam pisanja?
Hvala ti. Morala sam se nasmijati na ovo sakrivanje romana u ormaru. Mene, ustvari, uvijek malo muči grižnja savjesti kad mi neko kaže da ga je roman uznemirio. Nije mi bila namjera tako djelovati na ljude. Pišući sam samo jako vodila računa da to ne bude patetično, da ne zvuči kao kuknjava koja će nadglasati sve drugo što sam željela reći. Jer mislim da su sve druge teme koje roman iznosi jednako važne, i odrastanje djevojčice, način na koji doživljavamo svoju drugost, promjene tijela, seksualne žudnje, uloge koje su nam namijenjene, zatim disfunkcionalni porodični odnosi itd. Dakle, bilo mi je važno sve to reći, ali da se cijela priča ne mistificira, niti banalizuje.
Svako insistiranje na emocijama u ovakvoj temi je moglo biti samo pogubno za roman. Računala sam na čitatelja koji će veliki broj stvari razumjeti iz svog patetičkog bića. Naglašavati da je teško imati rak ili da volite svoju djecu je suvišno. Tako da, krasno ako sam našla mjeru, ali kako sam je našla to ne znam, samo sam pisala vodeći se jednom jednostavnom logikom, ako je dosadno, prenaglašeno, predvidivo meni dok pišem, bit će i onima koji čitaju.
Zanimljivo je da si se odlučila za vrlo zavodljivo, pomalo pomaknuto i rijetko korišteno drugo lice jednine...
Drugo lice se pokazalo kao tehnički najbolje rješenje. U prvom je bilo previše zavučeno unutra, neuvjerljivo, nije se mogla postići objektivizacija. Treće je bilo previše distancirano. Kad sam prebacila u drugo, stvari su se počele slagati.
Tekst "Kintsugija" hiperrealističan je, dokumentaran, ali rečenica je poetična, svjedoči o tvojoj primarnoj ukotvljenosti u poeziji i naravno o pjesničkim zbirkama koje su iza tebe. Kako kod tebe funkcionira ta sklopka između poezije i proze? Misliš li da poeziju ispisuješ drugačijim glasom nego prozu ili se sve što stvaraš izlijeva iz istog izvora? I kako si odlučila, osjetila da je za ovu temu pravi medij upravo prozni?
Svaka tema se može tretirati kroz obje forme, ali rezultati su naravno različiti. Pisala sam i neke pjesme o bolesti, to sam spomenula, četiri ukupno da budem precizna. Najčešće i najviše pišem poeziju, ali mislim da bolje pišem prozu. Možda to ima veze s tim što poeziju pišem od osme godine, i stvarno bih u odnosu na to trebala biti puno bolja nego što jesam, ali to je možda i razlog što u poeziji uvijek ostajem unutra, ne uspijevam pjesmu dovoljno sagledati izvana, distancirati se kao s proznim tekstom.
A glas, pa mislim da se to prilično preklapa, s tim da ja zaista imam osjećaj da zamuckujem, u smislu da se još uvijek nisam sasvim oslobodila i opustila da bih u potpunosti artikulisala svoj glas, ono kako ja želim govoriti. Što ni slučajno ne znači da bi to bilo bolje. Ne razmišljam na takav način. U pisanju samo želim što više osjetiti, naučiti, osvijestiti i naći načine da pišem kako mene zanima, dakle, da je sve to uvučeno unutra, fragmentirano, izlomljeno, bez pretjerane potrebe za objašnjavanjem bilo čega, ali i dalje razumljivo, sposobno da komunicira s drugima.
Govorimo o međuigri poezije i proze pa se tu nameće pitanje kako inače odlučuješ kad ćeš pisati jedno, kad drugo? Afirmirala si se poezijom, ali uspjeh širih, regionalnih razmjera postigla si prozom; je li poezija još uvijek tvoj najprirodniji habitus? I što je subjektivno lakše pisati?
Poezija jeste moj najintimniji prostor. Pa mi je u odnosu na to lakše i pisati. Ali opet kažem, ne mislim da je ona pretjerano dobra. Imam sklonost da nepotrebno poentiram na kraju pjesme. Valjda su to restlovi od literarnih sekcija iz škole. Ustvari ja sam tek nedavno naučila da radim na pjesmama. Imala sam dugo neku sasvim glupavu ideju da pjesma treba biti stvar trenutka i da je poslije ne treba dirati. Tako da, kad se stvari realno sagledaju, iza mene je ostalo jako puno loših pjesama. Srećom te prve dvije knjige se više ne mogu nigdje naći. Imam ih u nekoliko paketa na najvišoj polici u mojoj ostavi, i vrlo sam odlučna u namjeri da ih niko više nikada ne vidi.
Šimborska je, kada su je pitali zašto je za cijelog života objavila tako malo pjesama, rekla da je to zato jer ona ima kantu za smeće. Mislim da je ta kanta za smeće jedan od najneophodnijih rekvizita svih nas koji pišemo. Ali moram još dodati, poeziju, samu po sebi, je lakše pisati, u smislu impulsa, procesa, na kraju i samog vremena, preglednosti teksta i sličnih razloga, ali dobru poeziju je mnogo teže pisati nego dobru prozu. U dobroj poeziji nema prostora ni za najsitnije greške.
Književnost je za tebe što – igralište, prostor slobode i eksperimenta, područje borbe, skrovište, lječilište...? Zašto zapravo pišeš, koja je intencija, odakle motivacija?
Vjerovatno sve to zajedno, na različite načine. Ali možda najviše od svega igra i prostor slobode, prostor kroz koji uspijevam živjeti druge i drugačije živote, osjetiti tuđe emocije, proživjeti tuđe stvarnosti, ili barem druge varijante sebe. Ne znam zašto pišem. Napisala sam te prve pjesme s osam godina, jer je to bila školska zadaća za Osmi mart. Nikad nisam prestala. Mislim da ustvari intimno ne razumijem kako neko može da živi, a ne piše. To je jednostavno nešto što oduvijek radim i ne znam drugačije. Gotovo da ne postoji bolji osjećaj od toga kad nešto napišeš i pomisliš da je to dobro.
Koji su ti nužni preduvjeti za kreativnost, kako kod tebe izgledaju trenuci te stvaralačke introspekcije, povlačiš se u kućnu izolaciju ili, recimo, hodaš?
Mislim da nijedna spisateljica kod nas nema taj luksuz povlačenja iz svijeta, da bi se predala svom radu, kao ti pisci koje gledamo po američkim filmovima. Ne mislim da je ni za muške pisce ovdje situacija puno bolja. Ovdje je gotovo nemoguće živjeti samo od pisanja. Pišem, najpreciznije rečeno, usput. Većina onoga što će biti napisano se posloži u glavi dok radim neke druge stvari, kućanske poslove, ili slično. Ili kad legnem spavati. I da, isto i kada hodam. Ali tada najčešće preslagujem druge stvari, samu sebe, gdje sam, ko sam, dokle sam… Dakle, sve se to dešava usputno, kroz redovan život, samo mi je važno da mi se u tim trenutcima niko direktno ne obraća, odnosno može i to raditi, sve dok ne traži da ga pri tome slušam.
A kad osjetiš potrebu za novim tekstom, poetskim ili proznim, svejedno, od čega krećeš, koji je taj ključni moment koji te transponira u stvaralački modus, emocija, slika, atmosfera…?
Mislim da mi neosviještena emocija stvara neku nedefinisanu atmosferu, kao nešto pod jezikom, u prsima, kao neki nedostatak zraka, i onda to pokušavam presložiti u sliku, možda je tačnije reći naći joj podudarnu sliku, konkretizirati. To je kao neki lov. Tek onda se slike slažu u smisao. I nastaje tekst, koji funkcioniše ili ne, i koji na kraju ne mora nužno biti uvezan sa početnom emocijom. Sve je to neka lijepa igra, za koju nikada ne znam kako će završiti.
Dobar pisac/pjesnik primarno je posvećen čitatelj. Možemo li malo o neprolaznim književnim ljubavima – koje su najpohabanije knjige na tvojim policama?
S ovim pitanjem se uvijek osjećam kao da me profesor u školi prozvao nespremnu. Kao učila sam, ali mi se sve pobrkalo. Puno je toga, i teško se sjetiti svega važnog. Neka knjige su u određenim trenutcima odigrale velike uloge, pa sam ih onda na neki način prerasla. Prestale su govoriti. Ima naravno i onih s kojima nije tako. Ali recimo da mi je već dugo "Medeja Glasovi" Christe Wolf intimno najvažniji roman. Volim Euripida, Aristofana, Becketta, Kleista, Čehova, generalno volim čitati drame. Camus, njega uvijek citiram, mislim da ljudi kad me slušaju misle da je "Mit o Sizifu" jedina knjiga koju sam ikada pročitala. Romani Slavenke Drakulić. Dostojevski, "Bijedni ljudi", i sve ostalo naravno. Jako volim i Rushdija. Tu je naravno i jako puno poezije. Recimo, posljednja knjiga Tanje Stupar Trifunović, koja je izašla prije svega godinu dana, izgleda kao da je preživjela barem dva rata. Stalno je nanovo čitam. Prestat ću nabrajati, jer odgovor na ovo pitanje nema kraj.
Za portal Strane (strane.ba) u međuvremenu znaju svi, molila bih te da u kraćim crtama rekonstruiraš s kakvim ste idejama i ciljevima startali, kako je portal ustrojen, tko čini uredništvo i na koji ste način rasporedili funkcije i zaduženja. Portal djeluje od 2014. godine, iza vas je pet živahnih i uspješnih godina, pa evo, kakav je petogodišnji plan za dalje?
Portal Strane postoji već nekih pet godina, i nastao je kao rezultat druženja nekoliko mostarskih književnika. U samom početku tu su bili Almin Kaplan, Elvedin Nezirović, Adnan Žetica, Srđan Gavrilović i ja. Prva trojica su u različitim trenutcima zbog drugih obaveza istupila iz redakcije. Srđanu i meni se, ima već neko vrijeme, pridružila sjajna Magdalena Blažević. Od samog početka osnovna ideja je bila stvaranje jednog internetskog prostora koji bi sadržavao sve ono što mi smatramo relevantnim u regionalnoj književnosti, u ukupnoj različitosti poetika. Kao svojevrstan dijalog i baza tekstova koja sadrži primjere svega onoga što mi, unutar naših mogućnosti da sudimo, smatramo kvalitetnim. Objavljujemo afirmisane autore, ali se jednako trudimo dati prostora i mlađim.
U redakciji smo potpuno ravnopravni. Odlično se slažemo, vjerujemo u ono što radimo, i imamo dovoljno sluha da uvijek saslušamo jedni druge. Ja sam formalno glavna urednica, ali praktično to se odnosi samo na slučajeve potrebe preuzimanja odgovornosti, ne i uređivačku politiku. Što se tiče planova za budućnost jedini koji imamo je da nastavimo raditi kako radimo, i da to sve zajedno bude jedna dobra priča, kako za nas same, tako i za autore i čitatelje.
Ako netko ima dobar pregled nad bosanskohercegovačkom, ali i regionalnom književnom produkcijom, kao osnivačica i urednica portala Strane, ti si ta. Pričaj nam malo o mostarskoj sceni, kako se formirala; mnoge autore već dobro poznajemo, možeš li nam ukratko dati okvir, kontekstualizaciju i ukazati na pokoje novo/staro ime koje je vrijedno pratiti?
Nisam sigurna da ja imam dobar pregled ičega. Ja sam uvijek daleko od neke šire slike, u svakom smislu, uvijek sam u detaljima, poprečnim ulicama, rubovima. Nikad nisam do kraja sigurna šta je ono što vidim, i šta je ono što mislim. Ali po pitanju mostarske scene mogu primijetiti da tu ima mnogo ljudi koji jako dobro pišu. Moji Magdalena i Srđan su odlični. Tu je i Anita Pajević. Šima Majić, koja nije iz Mostara, ali smo je posvojili. Mili Đukić. Nedžad Maksumić je prije par godina napisao jedan jako važan roman, naslova "Treće lice jednine". Adnan Repeša je isto odličan. Mirko Božić i Adnan Žetica su isto tu. Meša Begić, iako već dugo živi daleko. Goran Karanović. Tomaš, Nezirović i Kaplan su poznatiji široj čitalačkoj publici. Sigurno opet nekog zaboravljam.
Nastavno na prethodno pitanje, kakva je pozicija pisca u BiH, a kakvo je knjižno tržište, pretpostavljam da naklade nisu velike… I kakve su knjižare, da malo okrznemo i taj bookbiz aspekt…
Čini mi se da je to u BiH puno lošije nego u Hrvatskoj i Srbiji, mada ni tamo situacija nije idealna. Naklade nisu velike, ali to je opet jedan veći i širi problem. Knjiga je proizvod, koji se plasira u odnosu na potrebe tržišta. Valjda se isto odnosi i na knjižare. Prodaju ono što se čita. To najčešće nije književnost koja mene zanima, ali ima tu i dobrih stvari. Mislim da je kada dođe do domaće književnosti ono što imamo po knjižarama kvalitetno, strana već dosta manje.
I za kraj vratimo se tebi – radiš na novoj zbirci poezije, želiš li nam u ovoj fazi uopće išta reći o tome?
Pa možda jedino da bih je u ovom trenutku najradije spalila.