Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 05.03.2020.

Philippe Claudel : Pseći arhipelag

Philippe Claudel: Pseći arhipelag

Pseći arhipelag Claudel Philippe

Preplićući narativne elemente kriminalističke zagonetke, društvene satire i prijeteće humanitarne katastrofe sa specifičnom claudelovskom filozofičnošću francuski prozaist i sineast Philippe Claudel (1962) u oskudno postavljenoj mizansceni romana "Pseći arhipelag" (L'Archipel du Chien, prev. Dubravka Celebrini, 2019) vrlo pažljivo tretira već umjetnički poprilično eksploatiranu temu migrantske krize. Svoju minimalistički ustrojenu pripovijest Claudel smješta na izmaštani vulkanski otok čiju ćemo lokaciju kontekstualno iščitati kao ‘nadomak Afrike’, otok dakle koji se u ovoj fikciji sasvim nespremno, a još više neprimjereno nosi sa stradavanjem brodolomaca na svom teritoriju.

Tijela afričkih izbjeglica na crnom pijesku prvi put sam vidjela u filmu "Kopno" (Terraferma, 2011) Emanuelea Crialesea, da bi u "Rasprskavanju" (A Bigger Splash, 2015) Luce Guadagnina tamnoputi pridošlice igrali nogomet u dvorištu policijske postaje nekog sanjivog talijanskog mjestašca; u oba mediteranski ambijentirana filma neimenovani otočki lokalitet prikazuje Lampedusu koja je u kolektivnu svijest utisnuta kao sinonim za migrantsku tragediju, kao nulto mjesto izbjegličkog stradanja, a upravo taj komadić kopna nedaleko Sicilije vjerojatno simbolizira i negostoljubivi prostor zbivanja iz Claudelove mračne imaginacije, nevažni djelić tzv. Psećeg arhipelaga, smješten “negdje na rubu čeljusti tog velikog plavog psa”.

Kad na obali ovog gotovo nepostojećeg otočića osvanu tri mrtva muškarca, izbezumljeni načelnik poduzet će sve da stoljetni mir njegovih sumještana ne bude narušen, nebitno mu je pritom što se svijet oko njih bespovratno mijenja i usto bori s itekakvim problemom pri čemu bi oni, ma kako maleni i skrajnuti bili, svakako morali pripomoći. Taj, kako će se odmah pokazati, bezvezni čovječuljak na poziciji moći uime svih žitelja svog mjesta odlučuje negirati da se kod njih išta neuobičajeno zbilo, pa strašno otkriće na žalu, svedeno u načelnikovoj svijesti na lako zaboravljiv košmar, mora ostati tajnom.

"Pseći arhipelag" alegorijsko je tumačenje suvremenosti, ovog našeg neoliberalno uskogrudnog svijeta, koji se jalovo nada da će se samoizolacijom spasiti od tuđe nesreće i očuvati vlastitu privilegiranu poziciju, no u nastavku priče Claudel podsjeća da nitko nije otok. Claudelovo literariziranje izbjegličke drame zahtijeva postav figura namjerno ocrtanih plošno i ustvari karikaturalno, a koje predstavljaju određenu skupinu ili tip pa stoga nemaju imena, nego tek funkcije ili stanja pisana velikim slovom: Učitelj, Načelnik, Doktor, Župnik, Inspektor; Stara. U slučaju kad reprezentiraju otočane nose slikovite nadimke kao što su Amerika i Sablja. Nabrojeni likovi personificiraju politički autoritet i religiju, intelekt i mudrost, duhovnost i moral ili pak benevolentnu jednostavnost, kasnije i banalnost zla otočkih seljana; u Claudelovoj alegoriji dogodit će se da svi oni, izuzev jednog, ionako autsajdera, odluče ignorirati nesreću, znači žmiriti, šutjeti i ništa ne poduzeti.

Tajnoviti došljak, navodni policajac, pripadnike zatvorene inzularne zajednice uspoređuje s kukcima, a pojava tog mizantropa-alkoholičara izmijenit će čitateljevu perspektivu: dotad je mislio da je otočko stanovništvo tek skupina osobenjaka kakve se uobičajeno sreće po udaljenim mjestašcima, da bismo kroz očište uljeza shvatili kako su Claudelovi otočani svi redom u većoj ili manjoj mjeri ograničeni, pa čak i ozbiljno degenerirani. Do dolaska intruzivnog istražitelja jedini stranac u mjestu osnovnoškolski je učitelj koji nakon tragedije na svoju ruku poduzima istragu, ili kako on kaže pokus, ne mireći se s naredbom lokalnog moćnika da se nečija smrt samo tako prikrije. A ostali, naoko prosječno i funkcionalno doimajući žitelji, no zapravo društveni, moralni i emocionalni invalidi nastavili bi živjeti neosviješteno i zadovoljno da odjednom nema svih tih stranih tijela u njihovim, kako im se činilo, sretno beznačajnim i ničim pomutljivim egzistencijama; iritantnog učitelja koji ukazuje na problem, samonametnutog gosta koji problem istražuje i anonimnih utopljenika koji taj problem jesu.

Stablo u zemlji Toraja Claudel Philippe
Mirisi Claudel Philippe
Istraga Claudel Philippe
Brodeckov izveštaj Claudel Philippe

Roman razlaže sudar dvaju na svoj način problematičnih svjetova, otočnog i kopnenog, unutarnjeg i vanjskog, a razvoj Claudelove priče nekog filmofila-frankofila podsjetit će možda na dolazak čudnovatih policijskih istražitelja u ruralno mjestašce napučeno devijantnim karakterima u serijalu "Petit Quinquin" Bruna Dumonta (2014). Žanrovski postulat krimića Claudel uvjetno rečeno zadovoljava dvostrukim zločinom, prvi je rat, masovni zločin od kojeg brodolomci bježe, a drugi način na koji njihovu pogibiju doživljavaju otočani; ako ih i nisu oni usmrtili, zbog njihove bešćutnosti utopljenici će umrijeti dvaput. 

Claudel baš poput ranije Dumonta oblikuje šašave osobnosti kakve smo navikli voljeti u francuskim filmovima i knjigama, tako na otoku nalazimo župnika, strastvenog pčelara, koji naokolo vrluda s krunom od pčela, umirovljenu, ali i dalje strogu učiteljicu koja govori kao da joj je grlo puno šljunka, načelnika “s glavom starca i tijelom djeteta”, samotnog liječnika bibliofila koji se od svijeta skriva u Danteovom "Paklu", gostioničara sa šest prstiju koji nezvanom, podrugljivom i navodnom policajcu, jer ispostavit će se da on to možda i nije, iznajmljuje krojačnicu svoje razroke mame. 

“Miris soli, algi, mazuta, pseće dlake, duhana i ribe” zamijenit će u međuvremenu smrad raspadanja koji nakon nedopustivog odnosa prema poginulim neznancima ispunjava otočki zrak, s vremenom će se ta misteriozna senzacija intenzivirati i prometnuti u okus – tako će mrtvi živima naplatiti njihovu ravnodušnost. Metaforom smrada Claudel čitatelja suočava sa sljedećom situacijom: na vrata nam pokuca netko tko očajnički treba našu pomoć, mi ga momentalno procjenjujemo kao potencijalnu prijetnju, čak ne kao životnu ugrozu, nego naprosto remećenje komocije. U atmosferi neznanja, apriornog straha i maksimalne fokusiranosti na osobnu mikrosituaciju, nestaje ljudskosti i suosjećanja, a kad toga nema, ne može biti ni života, zaključuje Claudel. 

Pa tako, nakon smrti učitelja kojeg će istinoljubivost i pravičnost stajati glave, njegova udovica s kćerkicama obilazi pusto selo (… dok su žena i dvije djevojčice nastavile neumoljivi mimohod, a noć ih upijala poput gorkog mlijeka…), a svi se posramljeno skrivaju iza stisnutih škura jer znaju – za ovu obiteljsku traumu odgovornost snosi čitav kolektiv, baš svatko od njih. Ni kad ožalošćenu učiteljevu obitelj brod odvede s otoka, prilike se ondje neće normalizirati; pitoreskne pejzaže pritisnut će zla kob.

Otočani su se bojali da bi im prisutnost migranata oduzela mir, istodobno, izvjesnost gužve koju bi im donio lječilišni turizam nije ih uznemiravala. Iz bojazni da ih vanjski svijet ne stigmatizira kao otok utopljenika, da medijski napisi o neželjenim zbivanjima ne unište priliku za turistički razvoj, a koji bi im omogućio više blagostanja no što su to mogli ribolov, vinogradarstvo i poljoprivreda u mediteranskoj arkadiji, njih naposljetku zadesi da ostanu zarobljeni u onom košmarnom snu s početka teksta, a koji je odnekud postao stvarnost. 

U svom aktualnom romanu Philippe Claudel, ukratko, zdvaja nad hipokrizijom i ignorancijom anesteziranog društva koje će u trenutku kad se od njega očekuje suštinski važna odluka, odigrati pogrešno. Ako nikome baš ništa nismo spremni dati, teško da ćemo išta i dobiti, zaključak je s kojim se zaklapaju korice ove tiho opominjuće knjižice. 

Philippe Claudel

Pseći arhipelag

  • Prijevod: Dubravka Celebrini
  • Edicije Božičević 12/2019.
  • 192 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789537953935
  • Cijena 130.00 kn

'Pseći arhipelag' izmišljeno je otočje negdje u Sredozemnom moru, s jednim jedinim naseljenim otokom, bliže Africi nego Europi. Na taj jedini naseljen otok more jednog jutra naplavi tri leša. Nekoliko otočana koji su se našli na licu mjesta odluči sakriti tijela, no nakon što se na otok iskrca misteriozni Inspektor, stvari će se krenuti odvijati u smjeru koji nitko nije mogao predvidjeti i koji će zauvijek promijeniti život cijeloga otoka.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –