Philippe Claudel: Glupost čovječanstva najveći je problem današnjice
Svaki pisac, najčešće bez namjere i prethodne svijesti o tome, odabire i u središte svojeg autorskog djelovanja postavlja nekoliko tema. Najčešće je riječ o trima temama, no veliki pisci poput Francuza Philippea Claudela (1962), gosta netom završenog Festivala svjetske književnosti i intelektualca s dubokom sviješću o vremenu u kojem živi i stvara i njegovu odnosu s prijašnjim, i utjecaju na buduća vremena, nerijetko svoj književni opus opterete i većim brojem naizgled neodgovorivih pitanja. Još otkako se 1999. pojavio na francuskoj književnoj sceni, a posebno nakon što se sedam godina kasnije romanom „Sive duše“ (prev. Mihaela Vekarić, Profil, 2004.) afirmirao kao pisac međunarodne snage, Philippe Claudel intrigiran je onim najmračnijim, ujedno i najljudskijim u pojedincu. Razlaže pitanja krivnje, o pitanjima zločina i primjerene kazne promišlja i kroz scenaristički i redateljski rad, razlaže prolaznost vremena i krhku sigurnost postojanja ljudskog iskustva, istražuje tradicionalne koncepte u suvremenom trenutku. Razmišlja o vremenu kao osnovom sredstvu kretanja života, ali i jednom od najvećih ljudskih neprijatelja, bavi se, ali ne opsjeda, smrću. Analizira je kao što bi predani znanstvenik pod mikroskopom proučavao kakvu sićušnu, izgubljenu, a važnu kariku evolucijskog lanca.
Nakon što je dugo oko nje obigravao, Claudel se u nedavno okupljenoj zbirci priča „Njemačka fantazija“, što ju je njegov hrvatski nakladnik „Edicije Božičević“ u snažnom prijevodu Dubravke Celebrini objavio jedva godinu dana po francuskom predstavljanju, smrću bavi kao nezaobilaznom sastavnicom i vjernom suputnicom života. I to kakvih života! Premda sve s vrlo snažnim i pomnjivo ocrtanim likovima, mahom bivšim njemačkim nacistima ili pripadnicima poratnih generacija, pet odabranih Claudelovih priča više nego jednog u mnogostrukosti zarobljenog Viktora kao središnji lik dijele – duh vremena. Ispunjen jezom, protkan melankolijom, zarobljen u sjećanju, opterećen snagom priča taj se duh, poput onog iz starih arapskih priča, Claudelovom vještom pripovjedačkom rukom polako otpušta i otvara svijest o prolaznosti koja ostaje i vjeri u ostanak, itekako prolaznoj. Alegoričnoj se zbirci višestrukost čitanja i razotkrivanja značenja nameće kao nužnost i stoga je zanimljivo bilo razotkriti autorove namjere ili, makar, načine utiskivanja rukavaca kojima kao vješt skiper (ili omražen mu, ali potreban, precizan sustav za navigaciju) navodi čitatelja.
Kako je moguće nastaviti pisati romane kad je svijet tako složen?
Njemačka fantazija
Petra Miočić Mandić: Što je za vas „njemačka fantazija“? Čitajući vašu zbirku, nametnula mi se misao o njemačkoj fantaziji kao alegoriji europske povijesti posljednjih stotinu godina; isprva je to bila fantazija jedne zemlje o osvajanju ostatka svijeta da bi se potom premetnula u fantaziju tog svijeta o jednoj zemlji kao obećanoj. Kakva je vaša njemačka fantazija?
Philippe Claudel: Ovo je za mene vrlo osobita knjiga i uvijek je promatram iz dviju perspektiva, a jedna je vrlo osobna. Htio sam istražiti svoj odnos i vezu s Njemačkom. Naime, rođen sam i odrastao u pokrajini Loraine, vrlo blizu njemačke granice i od djetinjstva su mi mama i tata pripovijedali o Nijemcima, posebno ratne priče. Odrastao sam s tim čudnovatim osjećajem da su nam oni poput braće dok istovremeno predstavljaju i najgore neprijatelje. Bilo je to neobično jer često smo vikendom odlazili na odmore u tu zemlju i slušao sam kako mi govore da su to jako fini i civilizirani ljudi dok mi istovremeno pričaju ružne ratne priče. O istim ljudima! Mojem je dječjem umu to bilo teško shvatljivo. Stoga u ovoj knjizi nastavljam istraživati svoje osjećaje prema toj zemlji.
Također, ovo nije realističan roman već posebna slagalica. Sastavljajući je, zapitao sam se što je roman danas i kako je moguće nastaviti pisati romane kad je svijet tako složen i društva se šire, a mnogi pisci nastavljaju pisati jako klasične romane, u vrlo realističnom tonu. Istovremeno, to nisu prava zrcala naših složenih društava i to me je navelo da se zapitam bi li zanimljivije bilo povezati vrlo bliske, a opet tako različite priče i među njih postaviti neobične poveznice. Razmišljajući o jednom zajedničkom liku, poželio sam zbuniti čitatelja i stvorio Viktora. On se pojavljuje u pričama, ali je li to uvijek ista osoba? Htio sam pokazati i da je teško biti jednostavan čovjek unutar većeg narativa, htio sam pokazati i kako je teško i na pogrešnom mjestu zadržati ispravno razmišljanje i odabrati ispravnu stranu.
Htio sam dokinuti sigurnost. Na početku ovog stoljeća ljudi su vjerovali da im predstoji stoljeće mira, tihi moment u povijesti ratovanja. I već im je iduće godine, nakon 11. rujna, ta utopija razrušena i zapitali su se hoće li ovo stoljeće biti gore od prošlog. I znate, kad pogledam kaos u Afganistanu, opasnost na granici Indije i Pakistana, neobično ponašanje Kine, potencijalnu prijetnju što ju u srcu Europe predstavlja Mađarska, prestrašim se za buduće generacije. Meni je svejedno, gotovo mi je 60 godina, ali imam mladu kći i često se pitam u kakvom je to svijetu ostavljam. Nema sigurnosti, a mi kao da ne vidimo širu sliku, tako smo opsjednuti sobom…
Stablo u zemlji Toraja
Je li ta opsjednutost sobom u podlozi gotovo paničnog straha od smrti? Smrt jest jedna od tema kojima se opetovano bavite, tematizirali ste je u romanu „Stablo u zemlji Toraja“ i ponovno u ovim pričama, no dok je ondje poprimala gotovo mitološki karakter, sada je poimate kao suputnicu života. Zašto je to modernim društvima toliko teško? Je li strah pred smrću konačna instanca naše arogancije?
Zanimljivo je to, postoji velika promjena u odnosu na prijašnja stoljeća. Smrt je prije bila dio života i ljudi su to prihvaćali, znali su da će jednog dana umrijeti. No u posljednjih pedesetak godina prestali smo prihvaćati tu činjenicu i posve smo opsjednuti mogućnošću da postanemo besmrtni. Znate li da neke velike kompanije čak i financiraju istraživanja o besmrtnosti? Kao da smo u nekom romanu apsurda! Siguran sam da milijarderi poput Jeffa Bezosa žele otići u svemir, ali još su zaintrigiraniji idejom da vječno žive i kladim se da bi financirali takvo istraživanje.
Kako objasniti tu fascinaciju? Mi ljudi pokušavamo pobjeći od svoje datosti. Iz djetinjstva pamtim da bismo, kad bi netko umro, njegovo tijelo na tri dana izložili u kući i ljudi bi dolazili, izražavali sućut i iskazivali poštovanje tijelu. Naravno da me to pomalo i plašilo, ali prilazio sam smrti na sasvim realističan način. Danas nije tako. Posebno u doba pandemije, u Francuskoj su ljudi umirali u bolnicama, a tijela su obiteljima dostavljana u vrećama, bez ikakvog kontakta ili mogućnosti za dostojanstven ispraćaj. I kako onda proći kroz proces vlastitog žalovanja? Čudno je što odbijamo vjerovati da je svršetak naših života i njegov krajnji cilj. Želimo biti vječno mladi, težimo beskonačnosti, podvrgavamo se operacijama, uzimamo tablete, odlazimo na treninge, na zatezanja, a to je tako glupo!
Najvažniji je problem doprinosi li sve to dobroj i stvarnoj percepciji sadašnjosti. Važno je biti ovdje i sada, a mnogi su ljudi opsjednuti budućnošću i ne prihvaćaju okus i miris sadašnjeg trenutka. Najvažnije je da se ne opterećujemo vječnim životom ili besmrtnošću i da umjesto toga volimo ili cijenimo trenutak i da njega pokušamo proživjeti. Ali, znate, dio našeg društva je jako sebičan. Rastužuje me što u Francuskoj nema brige jednih za druge, ljudi misle samo o sebi. „Ja želim biti sretna, ja želim imati novca, ja želim nove tenisice… A moj susjed, moj brat? Ma koga briga!“ Ali tako ne bi trebalo biti, nemoguće je tako ustrojiti društvo! Možda je ta sebičnost i najvažniji problem današnjice. Sebičnost i opsesija materijalnim životom. Liberalni kapitalizam pokušava uvjeriti ljude da, kad mogu nešto kupiti, mogu biti sretni, a to je jako čudno i glupo. Još je gluplje što mnogi u to vjeruju pa kupuju stalno nove telefone, laptope, pametne kuće, stanove…misle da će im najnovija tehnologija nužno donijeti sreću. Neće!
Kako prevladati taj problem? Možda je to najvažnije pitanje. Vaš sunarodnjak Frederic Beigbeder u romanu „Život bez kraja“ tehnologiju postavlja u službu beskrajnog života. Tehnologija nam je u jednom razdoblju koristila za poboljšanje kvalitete života, ali čini mi se da ponovno zauzima dvojaku ulogu kakvu je imala prije osamdesetak godina pa, s jedne strane pomaže dok s druge strane otvara neke ne sasvim pozitivne aspekte…
Tehnologija je jako važan dio naših života, ali ja, iako koristim pametne telefone i kompjutere, nisam siguran je li to dobro. Promatrajući ljude na ulici, slučajne prolaznike, suputnike u javnom prijevozu, shvatio sam da su potpuno izgubljeni bez računala, telefona, društvenih mreža, internetske veze. Oduzmete li im telefone, ti će ljudi proživljavati pravu dramu, kao da modernog Europljanina postavite u duboku amazonsku prašumu gdje će umrijeti za dva dana. Toliko smo ovisni o tim predmetima. Dojma sam da je pametni telefon danas kao hrana ili voda, nešto esencijalno ljudskom biću… Cjelina naših sjećanja, cjelina naše inteligencije, razmišljanja, snova, osobnosti je u tom stroju. Njega koristimo kao neki odvojeni mozak, a zapostavljamo svoj. Kad danas nešto zaboravimo, okrenemo se Wikipediji. Možda će u budućnosti naš mozak biti samo prazan prostor s tek nekoliko različitih portova kroz koje ćemo, preko različitih USB-ova, primati informacije.
Naravno, to je jako opasno, i ne znam jesu li ljudi svjesni moći koja s time dolazi. Danas živimo u demokraciji, ali ako jednog dana dođe do promjene političkog režima, zamislite samo snagu moći onoga tko bude upravljao tom bazom podataka! Bit ćemo posve goli pred njime jer naš je život u potpunosti skeniran i obrađen. Sva naša sjećanja, sve što volimo ili ne volimo, što gledamo ili od čega zaziremo…sve je negdje pohranjeno. Strašno!
Ako dopuštamo da nas prošlost stalno opsjeda, kako je moguće živjeti danas i zamišljati budućnost?
Brodeckov izveštaj
Spominjete sjećanje, i ono je ponavljajuća tema vaših djela, a u „Njemačkoj fantaziji“ se proteže kroz sve priče i vaš je odnos prema njemu jako ambivalentan. S jedne strane, neki likovi žele ostati u prošlosti i živjeti u sjećanju dok drugi od njega bježe. Sjećanje je važno i moćno oružje, kažete, može se okrenuti protiv nas, ali moguće je, zaključujete govoreći o poratnoj generaciji, i patiti od sjećanja. Kako se od sjećanja pati i je li to pitanje pojedinčeva sjećanja ili kolektivnog pamćenja?
Mislim da je to pitanje kolektivnog. Ogromna je razlika između ljudskog i nacionalnog poimanja sjećanja i imam dojam da smo u Francuskoj opsjednuti sjećanjem nacije. Svake se godine objavljuju mnogi romani i publicističke knjige o Prvom i Drugom svjetskom ratu, a to je smiješno jer Prvi je svjetski rat završio prije više od stotinu godina! Mislim da je to europska stvar, bili smo snažno pogođeni ratom i ne možemo ga se riješiti. Osim toga, i rat na području bivše Jugoslavije snažno me uznemirio, a još me više uznemirila reakcija ostatka Europe. Najprije su govorili kako je Europa kontinent mira, a onda, kad više nisu mogli zatvarati oči, kako je to ipak daleko. Ali događalo se na samo sat vremena vožnje zrakoplovom od zapadne Europe! Nisam shvaćao kako to ne razumiju.
Rođen sam u 20. stoljeću i mislim da je ono dio moje DNK, a s njim dolazi i osjetljivost na sjećanje, individualno, obiteljsko kao i kolektivno. I time se nastojim baviti; sjećanje sam postavio kao važnu temu „Brodeckovog izvještaja“, posebno u sceni gdje gradonačelnik malog mjesta Brodecku kaže da jednostavno zaboravi. Da živi u budućnosti jer važno je zaboraviti neke stvari želimo li ići naprijed. Čini mi se da je upravo stvaranje ravnoteže između sjećanja i zaborava jedna od najtežih stvari. Odluka da sve zaboravimo nije rješenje. Zaboravljanje prošlosti najsigurniji je način za ponavljanje tih grozota.
Istovremeno, ako dopuštamo da nas prošlost stalno opsjeda, kako je moguće živjeti danas i zamišljati budućnost? A danas postoji i drugi problem, to je iskušenje, fantazma ponovnog ispisivanja prošlosti.
O tome u zbirci progovarate kroz priču Franza Marca…
Da, točno. Pokušaj slaganja snažne kratke priče o tom slikaru bio je vrlo zanimljiv, otkrio sam da je vrlo lako preoblikovati stvarne događaje. Taj sam tekst napisao za uspona Donalda Trumpa, dok je on lamentirao o lažnim vijestima i alternativnim istinama. Zapitao sam se kako je moguće znati što je stvarno kad nas neki političari i povjesničari pokušavaju uvjeriti u suprotno. Prava je priča o životu Franza Marca puna nesigurnosti i straha i jako sam se preplašio shvativši koliko je lako, korak po korak, pretvoriti stvarnost u novi koncept i narativ. Neki su mi čitatelji rekli da nakon čitanja moje priče vjeruju kako je Franz Marc umro u Prvom svjetskom ratu, ali to nije točno. Moja je priča za njih postala nova istina, a to je za jednog pisca ogromna moć.
Je li vam zato bilo važno u Napomeni čitatelju istaknuti što je istinito, a što izmišljeno u vašim pričama?
Da, upravo tako. Donald Trump nas je pokušao uvjeriti da postoji više istina, a to je pogrešno. Postoji jedna istina. Kao i danas; postoji snažan pokret koji nas pokušava uvjeriti da spol predstavlja problem, da muški i ženski spol ne postoje. Neki dan sam na francuskom radiju slušao sociologinju koja je pokušavala uvjeriti ostale sudionike da ne postoji biološka činjenica muškaraca i žena. Ali to je nevjerojatno! Pitao sam se što je ovo?! Kad se odijevam, vidim da sam muškarac. To je činjenica. Naravno, moguće je imati drugačije poimanje roda i seksualnosti, ali to je druga stvar. Neki ljudi osjećaju da su žene u muškim tijelima i obratno i to je u redu. Ali glupost je reći da ne postoji biološka činjenica. U suvremenom svijetu postoji velika laž, kultura laži. Zamislite kako je teško odgajati dijete u svijetu različitih teorija. To je vrlo složeno, čudno je i ponekad imam dojam da je svijet potpuno poludio. Vidim tu predstavu i pokušavam pisati o njoj.
Kao s covidom i stotinama tisuća istina o pandemiji. Znate, neki ljudi u Francuskoj odbijaju se cijepiti jer vjeruju da će im liječnik skupa s cjepivom ubrizgati tehnologiju poput mikročipa za primanje 5G signala! Koliki glupan moraš biti da bi povjerovao u to?! Glupost čovječanstva najveći je problem današnjice. Opasnija je od svih drugih naših problema jer je protiv gluposti nemoguće nešto poduzeti, ona je kao pošast. Kad ovim ljudima pokušaš nešto objasniti, oni to ne mogu razumjeti. Ne žele.
Može li se nešto postići obrazovanjem?
Može, svakako. Ali kad poučavate, a znam to jer sam i sam jako dugo bio predavao, s tim djetetom provodite tek nekoliko sati dnevno. No ako ono ode kući i sluša drugačije razgovore, druge „istine“ o 5G i o svemu tome, kako se nositi s time? Što će mu biti važnije, ono što kaže učitelj ili što kažu roditelji? Jako je to složeno…
Naravno. Kažete, i sami ste poučavali, jedno vrijeme i u zatvorima. Kako u novoj knjizi drugog festivalskog gosta Javiera Cercasa kaže jedan od manje važnih likova, pisac u posjetu zatvoru, ljudi iz vanjskog svijeta mogu mnogo više naučiti od zatvorenika no obratno. Zato je on došao, slušati, a ne govoriti. Vi ste, s druge strane, došli govoriti, no vaša biografija pokazuje da ste završili i slušajući. Koje su najvažnije lekcije što ih iz tog razdoblja nosite sa sobom?
Počeo sam odlaziti u zatvor kad mi je bilo 25 godina, a poučavati sam počeo možda godinu kasnije i nastavio sam to činiti 12 godina, do 2000. I profesionalno i osobno, bilo je to važno iskustvo. Prije zatvora, pet sam godina poučavao u centru za osobe s invaliditetom. Svima je njima bilo nemoguće doći k meni i bilo je važno da ja dođem k njima. Istovremeno, otkrio sam novi svijet. Zatvorenici su kao nevidljivi grad, u Francuskoj je danas oko 70 000 ljudi u zatvorima, a ima nas 70 milijuna i to je jako velika brojka. Kao grad, ali nevidljiv. Jer oni koji su vani odbijaju vidjeti i vjeruju da su svi ljudi u zatvorima čudovišta. A kad prvi put odete u zatvor, otkrijete da to nije istina. To su ljudi poput mene i vas. Čudovišnost bi bila nešto jako sirovo i mnogi od njih to ne posjeduju, ali život ponekad ode neobičnim putem... Meni su to bile divne godine, divno je i zanimljivo bilo poučavati te ljude. Kad si zatvorenik, zatvoren u 9 kvadrata, nemaš mogućnost bijega niti razgovora a prostor poučavanja bio je prostor slobode, mogućnost da razmijene ideje s drugim ljudima, apsorbiraju tekst…i na sat ili dva ljudi bi zaboravili zidove. Bilo je divno, važno ljudsko iskustvo. O njemu sam snimio i film za francusku televiziju, trebao bi biti prikazan u prosincu i njime sam pokušao dati realističan odraz zatvora. Postoje mnoge televizijske serije o zatvorima, ali često su to karikature, a ja sam htio pokazati da nije baš tako, da je istovremeno jednostavnije i složenije.
Problem u zatvorima najčešće ne predstavlja nasilje nego vrijeme. Vremena ima mnogo, a prostora tako malo. I podijeljenost je grozna, muškarci i žene se ne miješaju. Nemoguće je voditi sentimentalni ili seksualni život, o društvenom životu da i ne govorim, a vrijeme je kao žvakaća. Htio sam to prikazati jednostavnom pričom.
Moramo razviti moć dubinskog razmišljanja i razviti duboku povezanost sa svijetom inače ćemo zauvijek ostati podložni manipulaciji.
Spominjete čudovišnost. Kako je definirate? Premda stvarate siluete mnogih jezivih ratnih događanja, kao jednu od najčudovišnijih scena u romanu pamtim Viktorovo bacanje hrane zatvorenicima samo da bi ih promatrao kako se, kao psi, za nju tuku…
Siguran sam da smo zapravo vrlo okrutna stvorenja. I vi i ja i njemački nacist načinjeni smo od istog materijala. Kad smo u prilici živjeti u normalnim uvjetima, s poteškoćama, ali bez velikih povijesnih potresa, sposobni smo utišati životinju u sebi. Ali postavimo li na čelo nacije luđaka kakav je bio Hitler, sve je moguće. On je bio poput pisca, pisao je roman za svoju naciju i nacija je u to povjerovala. Riječi su nevine, ali u ustima ljudi poput Hitlera mogu stvoriti vrlo pogrešne narative. Ako uzmem riječ nož, to je divna riječ. Nožem možete prerezati kruh, mogu vama ponuditi drugu polovicu i možemo jesti zajedno. Ali nožem možete nekoga ozlijediti, ubiti. Luđaci nas uvjeravaju u grozne stvari, recimo da su Židovi krivi, da je put prema budućnosti njihovo istrebljenje, da oni nisu pravi ljudi, da su ispod ljudske razine, poput životinja i da nije strašno ubijati ih jer nisu ljudi. I sad, uvjeravaju li vas u to u školi, doma, godinama, počet ćete u to vjerovati. I onda imate scene poput ovih koju spominjete. Ljudi su sposobni činiti istovremeno i grozne i najbolje stvari. Pišem da bih tu složenost pokušao opisati i objasniti. Ponekad i s dozom ironije, poput priče iz staračkog doma gdje djevojka starcu Viktoru uskraćuje hranu. Možda je i on prije nekoliko desetljeća činio to isto pa u tome pronalazim ironiju.
U istoj se priči mogući starčevi grijesi opravdavaju time što „su se dogodili davno“ i time što „su bila druga vremena pa su svi to činili.“ Je li teret grijeha, pogreške ili zločina lakši kad se podijeli, za razliku od njihova proizvoda, kolektivne krivnje?
Nisam siguran, ali vrlo dobro znam o čemu govorite. Sjetite se nacističkog sustava, neki su ljudi imali dojam da čine pravu stvar, da samo obavljaju svoj posao bez šire slike o mehanici tog sustava. Tijekom suđenja, pravdali su se time, „Samo smo radili svoj posao“, kažu da su samo primali naredbe, „Stavljao sam ljude na vlakove, ja sam samo izvršitelj, samo sam brojio, organizirao sam prijevoz, ali nisam ih ubijao, samo sam ih prevozio... Samo sam obavljao svoj posao, ali nisam odgovoran za koncentracijske logore!“, a zapravo su imali vrlo važnu ulogu u tim strukturama.
U Francuskoj su za ljeta 1942. policajci uhićivali francuske Židove i stavljali ih na autobuse i vlakove koji su ih prevozili u Auschwitz, ali neki od njih kasnije su se pravdali time da su samo radili svoj posao i ispunjavali naredbe nadređenih. Ali jadna je to isprika, jer kako je moguće živjeti nakon što saznate kakve je dramatične posljedice izazvao vaš posao? Kako je pripadnicima sljedeće generacije moguće živjeti znaju li da su im očevi i djedovi bili na pogrešnoj strani za vrijeme vrlo mračnog razdoblja povijesti?
Nije li to zanimljivo? Počine li djeca neki grijeh, ne krivimo roditelje iako djeca u nekoj mjeri jesu proizvod odgoja svojih roditelja, ali počine li njegovi prethodnici prijestup, djeca su trajno obilježena njime…
Posve točno. Moj je otac za vrijeme Drugog svjetskog bio član Pokreta otpora, ali kao mladić sam se vrlo često pitao kako bih se, da mi je otac bio ratni zločinac, mogao nositi s time i oblikovati život noseći težak teret za koji nisam kriv na svojim ramenima. Nisam kriv, ali sam sin tog čovjeka. Tad sam vjerovao da je lakše biti dijete žrtve. No onda sam pročitao mnoge priče, svjedočanstva djece Židova o koncentracijskim logorima i svi su oni govorili kako su preživljenici odbijali govoriti o proživljenim grozotama. Njihova bi ih djeca otkrila tek nekoliko trenutaka prije njihove smrti. Priča je bila tako velika i nevjerojatna da su mnogi odbijali o njoj govoriti.
Uzmite za primjer knjigu „Zar je to čovjek?“ Prima Levija. Objavljena je 1947. i doživjela potpuni neuspjeh jer su ljudi tad odbijali vidjeti o čemu govori. Ponovno je objavljena početkom osamdesetih i tad je postala hvaljena i slavljena kao remek djelo jer je četrdesetak godina nakon grozota čovječanstvo bilo spremno i sposobno čuti nešto o njima. U svakoj obitelji postoje tajne, no što kad je tajna tako maligna? Generacijama nakon rata su Nijemci odbijali govoriti o svemu tome, osjećali su se krivima. Neki su pisci, poput Sebalda, pisali o njemačkim tišinama, osjećaju krivnje i nemogućnosti da o njoj govore. Ali prihvaćanje tišina i ostajanje nijemima nije rješenje, moramo govoriti, objašnjavati.
Možda je to razlog što nastavljam pisati, možda je to o zadaća pisca, da stalno govori, da istražuje, objašnjava, postavlja pitanja, s njima suočava čitatelje. Nisam ja inteligentniji ili pametniji od svojih čitatelja, ali možda mogu zauzeti odmak i predložiti neki novi kut gledanja, otvoriti novo pitanje. To i jest funkcija književnosti.
Ali taj kut može biti jako opasan. Vraćam se na priču Franza Marca kojom pokazujete kako se kulturom i umjetnošću može manipulirati u političke i propagandne svrhe. Kako je s time danas?
Manipulacija u diktaturama je očita, nju ne treba objašnjavati. Ali postoji druga vrsta manipulacije, u demokratskim zemljama poput Hrvatske ili Francuske, a velika odgovornost za nju leži na medijima. Posebno televizijskim kanalima i novinskim portalima; postoje mali, gotovo nevažni događaji, ali izvještavamo li o njima svakog sata kroz određeni vremenski period, poprimit će ogroman značaj. Primjerice, otprije dva mjeseca ljudi u Francuskoj svake subote prosvjeduju protiv cijepljenja i covid-potvrda. To je, kao, njihova sloboda i pravo, ali manje-više, to je jedva 200 000 ljudi, nije to puno za zemlju od 70 milijuna stanovnika. Ali budući da su u fokusu medija, imamo osjećaj da su jako važni, da je njihov pokret velik. A to nije istina. I to je manipulacija istinom.
Razumijem, doduše, da novinari moraju opravdati svoje postojanje. Sada, krivicom društvenih mreža, novinari moraju svake minute hraniti publiku. Ali mislim da je to pogrešno, ljude nije toliko briga. Osjećam nostalgiju prema 19. stoljeću kad su neki ljudi u Francuskoj za Napoleonovu smrt saznali i nekoliko mjeseci kasnije. Je li to utjecalo na njihove živote? Ne! Je li meni važno da iste sekunde saznam za potres u Kini? Nije! Važni je za ljude u Kini i mogu suosjećati s njima, ali ne mogu to promijeniti. Važno je da novinari analiziraju događaje, prikupe informacije i potom napišu smislen članak.
Zato je važno sačuvati knjige, one su izvan te brzine svijeta. Kad čitate roman ili esej, trebate u to uložiti određeno vrijeme, a ne samo dvije minute. Kad završite, trebate nekoliko dana da probavite pročitano i nemoguće je da o tome razmišljate brzo. Moramo razviti moć dubinskog razmišljanja i razviti duboku povezanost sa svijetom inače ćemo zauvijek ostati podložni manipulaciji.
Za kraj, je li istina što kaže jedna od vaših reinkarnacija Viktora, da su francuski pisci osjećajniji od njemačkih?
Možda se Viktor samo šali, ali u tome ima istine. U francuskoj književnosti postoji paradoks. Na jednoj smo razini vrlo racionalni, to je dekartezijanska ostavština, ali s druge smo strane poput Flauberta, osjećajni, zavedeni osjećajnošću, opijeni romantikom. I meni se to sviđa. Imam dojam da su njemački romanopisci, filozofi i umjetnici hladni. To mi se sviđa. Ponekad tražim neki ispad, promjenu u njihovu raspoloženju, ali još ga nisam pronašao.
Njemačka fantazija
- Prijevod: Dubravka Celebrini
- Edicije Božičević 08/2021.
- 112 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533620206
- Cijena: 13.27 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Philippe Claudel već prepoznatljivim stilom i nenametljivom a zastrašujućom metaforikom ispisuje ovaj kratki roman (ili zbirku povezanih priča) u kojem se tematiziraju zvjerstva koja su ljudi u stanju počiniti, kako nemar i nečinjenje vode do zla te kako se ljudi nose (ili ne nose) s krivnjom iz prošlosti koja je duboko utkana u svaku sferu sadašnjosti.