Je li naslov romana "Zar je to čovjek" pitanje ili tvrdnja? Doima se kao pitanje, ali je upitnik svjesno izostavljen. Možda nikada u povijesti književnosti nije odsutnost jednog jedinog interpunkcijskog znaka prouzročila tako bolnu dvosmislenost.

Kao kemičar, Primo Levi je znao da svekolika raznolikost tvari ovisi o malim, gotovo neprimjetnim odstupanjima u strukturi atoma. U alkemiji književnosti, na putu od gole riječi, preko poimanja i tumačenja, pa sve do zaborava, neizvjesnost je još strašnija, varijable su premnoge, a kada se toj smjesi doda onaj isti sastojak – Auschwitz – zbog kojeg je postalo nemoguće pisati poeziju, javlja se prijetnja klonuća, predaje... Treba li se dakle predati? Pitanje je pogrešno. Treba svu svoju imovinu, a to je dnevno sljedovanje kruha, uložiti da bi se nabavilo bogatstvo, obična žlica za juhu. U svijetu bez upitnika.

Veličina romana "Zar je to čovjek" u tome je što o najvećoj strahoti svih vremena, kad ljudi nisu imali pravo ni na žlicu, Primo Levi piše sa začudnom smirenošću. Traganje za ravnotežom između vlastite boli koja bi najradije vrištala (ili tupo klonula) i opore emotivne samodiscipline kojom je pisan ovaj roman, nije tek dužno izbjegavanje patetike. To je vještina književnog genija.

Jedan od najvrednijih autora naše epohe.
– Alfred Kazin

Ovaj krhki, obzirni i skromni ke­mičar svojom nas je moralnom čvrstinom i intelektualnom snagom primorao da nikad ne zaboravimo nacistički pakao, štoviše, produbio je njegovo razumijevanje pišući lucidno i nenametljivo.
– Philip Roth

Ovaj roman, koji je na hrvatski nadahnuto preveo Tvrtko Klarić, zato ne tek svojim smislom nego i samom fakturom, smirenim, plemenitim tonom kojim je ispričan, još jednom dokazuje kako snaga imaginacije nije višak, nego srž ljudskosti, ključni dio odgovora na pitanje Zar je to čovjek.
– Hrvoje Pejaković

Ova ispovijest čini upravo suprotno – ona ukazuje na potpuni slom svekolikog novovjekog mita o Razumu i čovjeku. U njoj više nema ni čovjeka (Dante) ni Razuma (Vergilije). Njih se još samo prisjeća zatočenik koji drugima služi doslovno kao otirač.
– Tatjana Jukić

Primo Levi (Torino, 1919.–1987.) talijanski je pjesnik, prevodi­telj, pri­povjedač, romanopisac i esejist. Po temeljnoj izobrazbi kemičar, u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu Holokausta, objavivši 1947. roman Zar je to čovjek (Se questo è un uomo). Logoraškom iskustvu autor se navraća i četrdeset godina poslije u svojoj knjizi antropoloških eseja Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), koja se zbog iznenadne smrti prometnula  u Levijevo testamentarno djelo.

Autobiografski su snažno obilježena i druga dva Levijeva djela: Smiraj (La tregua, 1963.), u kojem tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu, i Periodni sustav (Il sistema periodico, 1975.), dvadeset kratkih proza od kojih svaka za naslov ima ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već svjetski afirmiranoga književnika.

Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, “plemenitih i varljivih izmišljaja”, kako ih sam autor naziva, Prirodopisne priče (Storie naturali, 1965.) i Iščašenost oblika (Vizio di forma, 1971.) upozorava na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu.

Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu Primo Levi još se više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: Zvjezdasti ključ (La chiave a stella, 1978.) i Ako ne sada, kada (Se non ora, quando, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvome, odnosno sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata u drugome.

Dvije knjige eseja Tuđe područje (L’altrui mestiere, 1985.) te Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju kao intelektualnom znatiželjniku čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova.

Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija Traganje za korijenima (La ricerca delle radici, 1981.), u kojoj je predstavljeno “trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi” s odabirom kraćeg ulomka iz djela te uz antologičarevo kratko uvodno obrazloženje.

Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska Više organske kemije s preko 3500 stranica!) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (La voie des masques i Le regard eloigné) i Franz Kafka (Proces).

Levijeva su djela prevedena – u cijelosti! – u Francuskoj i Njema­čkoj, a tom popisu nedavno su se pridružile i Sjedinjene Države.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.