"Prirodno je da se na određenu dijelu prijeđena puta srede računi; svi: koliko se primilo, a koliko dalo; koliko je ušlo, koliko izišlo, a koliko ostaje. To je potreba i udovoljiti joj može biti ugodno, osjetiti je pak - to je već stanovit znak. Znači da se još ponešto može dogoditi, otpasti okviri i pojaviti se novi, ali korijeni su se učvrstili.

Koliko naših korijena dolazi iz knjiga koje smo pročitali? Sve, mnogo, malo ili ništa: već prema tome u kojem smo okružju rođeni, koliko nam je vrela krv, kakav nam je labirint udijelio usud. Pravila nema.

Kako raspolažem hibridnim 'inputima', rado sam i s radoznalošću prihvatio prijedlog da i ja sastavim "osobnu antologiju", ne u borgesovskom smislu auto-antologije, već retrospektivnu i dobronamjernu zbirku koja bi osvijetlila moguće tragove onoga što je od napisanoga pročitano. Prihvatio sam ga kao beskrvni pokus, kao što se podvrgavamo nizu testova, zato što 'placet experiri', a i da iskusim kako je to" .(Primo Levi)

Trideset odabranih autora (Homerus, Charles Robert Darwin,  William Henry Bragg,  Joseph Henri Rosny, Giuseppe Parini, Carlo Porta, Jonathan Swift, Ludwig Gattermann, Francois Rabelais, Thomas Mann, Roger Vercel, Herman Melville, Antoine de Saint-Exupery, Marco Polo, Titus Lucretius Carus, Isaak Emmanuilovič Babel’, Alekhem Shalom, Giuseppe Gioachino Belli, Bertrand Russell, Frederic Brown, Stefano D’Arrigo, Arthur Charles Clarke, Thomas Stearns Eliot, Paul Celan, Mario Rigoni Stern, Hermann Langbein, Kip S. Thorne), izvučeni su iz trideset stoljeća pisanih poruka, književnih, i onih drugih.

Za razliku od onoga što se može učiniti na prvi pogled, «Traganje za korijenima» nije zbirka citata ili ulomaka, čak ni antologija u tradicijskom smislu, već izvanredan autoportret, sličan onome što ga slikar, slavan i već u poodmaklim godinama, odluči nacrtati kako bi sebe sama pokazao drugima, a i da se sam bolje upozna.

Neki su pisci druge polovine XX. stoljeća sastavljali auto-antologije, odabirući među stranicama vlastitoga djela one koje su im ponajdraže, one u kojima su se najviše prepoznavali. Pa ipak, osobna antologija Prima Levija nije od te vrste, budući da je pisana s drugom nakanom.

Radi se, prije svega, o knjizi za lektiru, lijepu i ugodnu štivu (antologije, kada su dobro učinjene, ugodne su knjige, osim što su i korisne); zatim, kao što je rečeno, radi se i o autoportretu (to označava pridjev 'osobna' stavljen u podnaslov), o razgolićivanju sebe, ili je tako autor osjećao u času dok ju je sastavljao. (Marco Belpoliti)

Primo Levi (Torino, 1919.–1987.) talijanski je pjesnik, prevodi­telj, pri­povjedač, romanopisac i esejist. Po temeljnoj izobrazbi kemičar, u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu Holokausta, objavivši 1947. roman Zar je to čovjek (Se questo è un uomo). Logoraškom iskustvu autor se navraća i četrdeset godina poslije u svojoj knjizi antropoloških eseja Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), koja se zbog iznenadne smrti prometnula  u Levijevo testamentarno djelo.

Autobiografski su snažno obilježena i druga dva Levijeva djela: Smiraj (La tregua, 1963.), u kojem tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu, i Periodni sustav (Il sistema periodico, 1975.), dvadeset kratkih proza od kojih svaka za naslov ima ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već svjetski afirmiranoga književnika.

Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, “plemenitih i varljivih izmišljaja”, kako ih sam autor naziva, Prirodopisne priče (Storie naturali, 1965.) i Iščašenost oblika (Vizio di forma, 1971.) upozorava na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu.

Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu Primo Levi još se više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: Zvjezdasti ključ (La chiave a stella, 1978.) i Ako ne sada, kada (Se non ora, quando, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvome, odnosno sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata u drugome.

Dvije knjige eseja Tuđe područje (L’altrui mestiere, 1985.) te Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju kao intelektualnom znatiželjniku čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova.

Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija Traganje za korijenima (La ricerca delle radici, 1981.), u kojoj je predstavljeno “trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi” s odabirom kraćeg ulomka iz djela te uz antologičarevo kratko uvodno obrazloženje.

Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska Više organske kemije s preko 3500 stranica!) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (La voie des masques i Le regard eloigné) i Franz Kafka (Proces).

Levijeva su djela prevedena – u cijelosti! – u Francuskoj i Njema­čkoj, a tom popisu nedavno su se pridružile i Sjedinjene Države.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.