Mikhail Naimy
Knjiga Mirdadova : Čudnovata priča o samostanu koji se jednom nazivaše arkom
- Nakladnik: Sipar
- Prijevod: Tashi Lang Som
- 11/2008.
- 207 str., meki uvez
- ISBN 9789536415557
- Cijena: 14.60 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
“Knjiga Mirdadova”, bezvremena alegorijska priča koja ne prestaje pokazivati novim naraštajima kako se gubitkom osjećaja dvojnosti može proširiti ljudska svijest i otkriti Bog u čovjeku.
Ta je knjiga u biti niz dijaloga između Mirdada i njegovih učenika. Mirdadova učenja obuhvaćaju sva važna životna pitanja kao što su ljubav, odnos gospodara i sluge, stvaralačka šutnja, novac, posuđivanje novca i dugovanje, ciklus rađanja i umiranja, pokajanje, starost i slično. Mirdadove riječi odaju prosvijetljenog učitelja sufizma.
Legenda, misticizam, filozofija i poezija utkani su magičnim vještinama u ovu neobičnu i snažnu priču. Klasično djelo duhovne literature.
***
"... Je li Bog bio ogorčen i ljut zbog toga što je čovjek jeo voćku s Drveta dobra i zla? Ne daj bože! Jer On je znao da čovjek ne može drugo nego je jesti i Njegova je volja bila da je čovjek uzme. Ali Bog je također htio da čovjek prije nego što je pojede unaprijed zna posljedice toga jedenja i da ima snage suočiti se s tim posljedicama. I čovjek je imao snage. I čovjek je jeo voćku. I čovjek se suočio s posljedicama.
A posljedica bijaše smrt. Jer je čovjek, postavši djelotvorno dvojan putem Božje volje, istoga časa umro za nedjelotvornu jedinstvenost. Zbog toga smrt nije kazna, već razdoblje života nerazdvojivo od dvojnosti. Jer u prirodi je dvojnosti da sve stvari čini dvojnima i da svemu stvara sjenku. Tako Adam stvori svoju sjenku u Evi, a oboje stvoriše sjenku svojih života zvanu smrt. Ali Adam i Eva, iako oboje pod sjenkom smrti, nastaviše voditi život bez sjenke u Božjem životu.
Neprestano trvenje jest dvojnost, a to trvenje daje privid dviju oprečnih strana usmjerenih na to da unište jedna drugu. No, u stvari, te prividne oprečnosti nadopunjavaju jedna drugu, ispunjavaju jedna drugu i rade ruku pod ruku za jedan i isti cilj - savršeni mir i ravnotežu svetog razumijevanja. Ali varka je ukorijenjena u osjetilima i ona postoji toliko dugo dok postoje osjetila.
Zbog toga Adam, nakon što mu se otvoriše oči, odgovori Bogu kad ga On zazva: “Začuh tvoj glas u vrtu i uplaših se zato jer bijah gol te se stoga sakrih” I još doda: “Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona mi dade voćku s drveta i ja sam jeo”
Eva ne bijaše nitko drugi do Adamova vlastita kost i Adamovo vlastito meso. Međutim, razmislite malo o tom novorođenom Adamovom ja, koje, nakon što se njegove oči otvoriše, poče opažati sebe kao nešto što je drukčije, odvojeno i neovisno o Evi i cijeloj Božjoj tvorevini.
Privid bijaše to ja. Privid nedavno otvorenog oka bijaše ta osobnost, odvojena od Boga. Ona nije imala ni sadržaja, ni stvarnosti. Ona je rođena da bi čovjek kroz njezinu smrt mogao spoznati svoje pravo sebstvo, koje je sebstvo Boga. Ona će nestati bez traga kad vanjsko oko potamni, a unutarnje zablista. I premda ta osobnost zbuni Adama, ipak snažno zainteresira njegov um i zagolica mu maštu. Imati sebstvo koje se u potpunosti može nazvati svojim vlastitim - to bijaše zaista previše laskavo i previše primamljivo za čovjeka koji nema svijesti ni o kakvom sebstvu.
I Adam bijaše primamljen i polaskan svojim prividnim sebstvom. I premda ga se sramio jer ono bijaše previše nestvarno, ili previše golo, ipak se ne htjede od njega rastati. Umjesto toga, on prione uz njega svim svojim srcem i svom svojom novorođenom genijalnošću. I Adam sašije nekoliko smokvinih listova zajedno i napravi sebi pregaču kako bi pokrio svoju golu osobnost i zadržao je za sebe, daleko od sve-prožimajućeg Božjeg oka.”
***
Mikhail Naimy rođen je u Baskinti, malom gradiću u središnjem Libanonu, smještenom na klisurama veličanstvene planine Mt Sannin koja se nadvila nad istočnim dijelom Sredozemlja. Nakon završene osnovne škole odlazi u Nazaret, u Ruski učiteljski institut koji vode ruski misionari, zatim u Poltavu u Rusiji na Teološki fakultet i, na kraju, u Washington, gdje 1916. godine diplomira liberalne umjetnosti i pravo. Iste godine seli se u New York gdje sa svojim bliskim prijateljem Khalilom Gibranom osniva pokret za obnovu arapske književnosti. Nakon Gibranove smrti i dvadeset godina boravka u Americi, Naimy se vraća u Libanon, u svoj živopisni gradić Baskintu gdje se sve do svoje smrti 1988. godine potpuno posvećuje kontemplaciji i pisanju o temama koje se tiču najdubljeg značenja života.
Njegovo trideset i jedno djelo ubraja se u klasičnu književnost diljem arapskog govornog svijeta, a i u mnogim drugim jezičnim područjima. Na engleskom govornom području Naimy je najpoznatiji po «Knjizi Mirdadovoj» koja je sada dostupna i na velikoj većini europskih jezika. Ostala Naimyjeva djela na engleskom jeziku su: «Uspomene jednog skitnice ili Rupičasto lice», «Dok se ne sretnemo», i životopis Khalila Gibrana koji mu je u New Yorku šesnaest godina bio prijatelj i suradnik.
Ta je knjiga u biti niz dijaloga između Mirdada i njegovih učenika. Mirdadova učenja obuhvaćaju sva važna životna pitanja kao što su ljubav, odnos gospodara i sluge, stvaralačka šutnja, novac, posuđivanje novca i dugovanje, ciklus rađanja i umiranja, pokajanje, starost i slično. Mirdadove riječi odaju prosvijetljenog učitelja sufizma.
Legenda, misticizam, filozofija i poezija utkani su magičnim vještinama u ovu neobičnu i snažnu priču. Klasično djelo duhovne literature.
***
"... Je li Bog bio ogorčen i ljut zbog toga što je čovjek jeo voćku s Drveta dobra i zla? Ne daj bože! Jer On je znao da čovjek ne može drugo nego je jesti i Njegova je volja bila da je čovjek uzme. Ali Bog je također htio da čovjek prije nego što je pojede unaprijed zna posljedice toga jedenja i da ima snage suočiti se s tim posljedicama. I čovjek je imao snage. I čovjek je jeo voćku. I čovjek se suočio s posljedicama.
A posljedica bijaše smrt. Jer je čovjek, postavši djelotvorno dvojan putem Božje volje, istoga časa umro za nedjelotvornu jedinstvenost. Zbog toga smrt nije kazna, već razdoblje života nerazdvojivo od dvojnosti. Jer u prirodi je dvojnosti da sve stvari čini dvojnima i da svemu stvara sjenku. Tako Adam stvori svoju sjenku u Evi, a oboje stvoriše sjenku svojih života zvanu smrt. Ali Adam i Eva, iako oboje pod sjenkom smrti, nastaviše voditi život bez sjenke u Božjem životu.
Neprestano trvenje jest dvojnost, a to trvenje daje privid dviju oprečnih strana usmjerenih na to da unište jedna drugu. No, u stvari, te prividne oprečnosti nadopunjavaju jedna drugu, ispunjavaju jedna drugu i rade ruku pod ruku za jedan i isti cilj - savršeni mir i ravnotežu svetog razumijevanja. Ali varka je ukorijenjena u osjetilima i ona postoji toliko dugo dok postoje osjetila.
Zbog toga Adam, nakon što mu se otvoriše oči, odgovori Bogu kad ga On zazva: “Začuh tvoj glas u vrtu i uplaših se zato jer bijah gol te se stoga sakrih” I još doda: “Žena koju si mi dao da bude uz mene, ona mi dade voćku s drveta i ja sam jeo”
Eva ne bijaše nitko drugi do Adamova vlastita kost i Adamovo vlastito meso. Međutim, razmislite malo o tom novorođenom Adamovom ja, koje, nakon što se njegove oči otvoriše, poče opažati sebe kao nešto što je drukčije, odvojeno i neovisno o Evi i cijeloj Božjoj tvorevini.
Privid bijaše to ja. Privid nedavno otvorenog oka bijaše ta osobnost, odvojena od Boga. Ona nije imala ni sadržaja, ni stvarnosti. Ona je rođena da bi čovjek kroz njezinu smrt mogao spoznati svoje pravo sebstvo, koje je sebstvo Boga. Ona će nestati bez traga kad vanjsko oko potamni, a unutarnje zablista. I premda ta osobnost zbuni Adama, ipak snažno zainteresira njegov um i zagolica mu maštu. Imati sebstvo koje se u potpunosti može nazvati svojim vlastitim - to bijaše zaista previše laskavo i previše primamljivo za čovjeka koji nema svijesti ni o kakvom sebstvu.
I Adam bijaše primamljen i polaskan svojim prividnim sebstvom. I premda ga se sramio jer ono bijaše previše nestvarno, ili previše golo, ipak se ne htjede od njega rastati. Umjesto toga, on prione uz njega svim svojim srcem i svom svojom novorođenom genijalnošću. I Adam sašije nekoliko smokvinih listova zajedno i napravi sebi pregaču kako bi pokrio svoju golu osobnost i zadržao je za sebe, daleko od sve-prožimajućeg Božjeg oka.”
***
Mikhail Naimy rođen je u Baskinti, malom gradiću u središnjem Libanonu, smještenom na klisurama veličanstvene planine Mt Sannin koja se nadvila nad istočnim dijelom Sredozemlja. Nakon završene osnovne škole odlazi u Nazaret, u Ruski učiteljski institut koji vode ruski misionari, zatim u Poltavu u Rusiji na Teološki fakultet i, na kraju, u Washington, gdje 1916. godine diplomira liberalne umjetnosti i pravo. Iste godine seli se u New York gdje sa svojim bliskim prijateljem Khalilom Gibranom osniva pokret za obnovu arapske književnosti. Nakon Gibranove smrti i dvadeset godina boravka u Americi, Naimy se vraća u Libanon, u svoj živopisni gradić Baskintu gdje se sve do svoje smrti 1988. godine potpuno posvećuje kontemplaciji i pisanju o temama koje se tiču najdubljeg značenja života.
Njegovo trideset i jedno djelo ubraja se u klasičnu književnost diljem arapskog govornog svijeta, a i u mnogim drugim jezičnim područjima. Na engleskom govornom području Naimy je najpoznatiji po «Knjizi Mirdadovoj» koja je sada dostupna i na velikoj većini europskih jezika. Ostala Naimyjeva djela na engleskom jeziku su: «Uspomene jednog skitnice ili Rupičasto lice», «Dok se ne sretnemo», i životopis Khalila Gibrana koji mu je u New Yorku šesnaest godina bio prijatelj i suradnik.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
