Vladimir Devidé
Na krilima noćnog paunčeta : Antidnevnik prisjećanja
- Nakladnik: Felsina
- 10/2010.
- 390 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789537757021
- Cijena: 23.23 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
U odnosu na prvo izdanje od prije petnaest godina, ovo drugo, prošireno izdanje "Antidnevnika prisjećanja" Vladimira Devidéa, donosi stotinjak stranica do sada nepoznatih pojedinosti iz autorova života, i pojavljuje se i s novim naslovom - "Na krilima noćnog paunčeta".
U novo izdanje antidnevnika opsežnim i čitkim predgovorom uvodi nas primarijus dr. Tomislav Maretić, dugogodišnji autorov prijatelj i vjerojatno ponajbolji učenik Devidéove neformalne japanološke specijalke, ujedno i najnagrađivaniji autor japanskih kratkih formi na ovim prostorima.
Zatekavši se u ulozi urednika drugoga, proširenog izdanja "Antidnevnika prisjećanja", u više navrata sam s autorom razgovarao kod njega doma, ispijajući najraznovrsnije tople napitke, koje je s velikom pomnjom pripravljala sveprisutna a samozatajna gospođa Yasuyo Hondo, profesorova supruga s već tridesetogodišnjim boravkom u Zagrebu. Okrepljujuća je, uvijek iznova i usprkos teškim tjelesnim bolima, i autorova nehinjena vedrina. Prilikom jednog od takvih susreta, dok je profesor Devidé još mogao kako-tako sjediti, prisjetio se i prepričavao mi kako je Hrvoje Pejaković oduševljeno pisao o njegovim knjigama (pogledati "Kružnica nade", str. 361-363 i 420-421, treći svezak "Djelâ Hrvoja Pejakovića", izd. Matica hrvatska, Zagreb 2003.).
Zadovoljstvo i radost tijekom pripreme drugog, proširenog izdanja ove višestruko zanimljive i korisne knjige cijelo vrijeme pratila je zebnja izazvana pogoršanjem Autorova zdravstvenoga stanja za ovogodišnjih zimskih mjeseci (veljača-ožujak).
Zato smo i morali, u samoj završnici, prihvatiti činjenicu da je smrt brža te nam nepovratno uskraćuje (22. kolovoza 2010.) prigodu da na Autorovu licu gledamo - u času dok mu predajemo primjerke netom pristigle iz tiskare - onaj njegov djetinje iskren i vedar osmijeh.
Napokon ne i najmanje važno: nabrajanje osobâ kojima dugujem zahvalnost što sam ovaj urednički posao ipak priveo kraju zauzelo bi poprilično prostora, pa ću izdvojiti samo dva imena: jedno je Ante Mate Ivandić, samozatajni prevoditelj i neumorni lovac na tiskarske, uredničke i ine propuste, a usput i Autorov dugogodišnji prijatelj, baš kao i Boris Nazansky, urednik enigmatskoga tjednika "Kvizorama".
Tvrtko Klarić, urednik
***
Predgovor prvom izdanju
Duboko sam uvjeren da je jedan od glavnih razloga - ako ne i glavni razlog - da je matematika zanimljiva i fascinantna (za one, dakako, za koje to uopće jest) u tome što je ljudski um vrlo ograničen u svojim mogućnostima logičke dedukcije. Moram malo pojasniti kako to i zašto tako mislim
Da bismo dokazali neku matematičku tvrdnju, neki teorem, moramo provesti cio niz - ponekad stotine i stotine - logičkih koraka od kojih je svaki za sebe posve jasan i očit, ali krajnji rezultat do kojega smo time došli to, sam po sebi, više nipošto nije. Kad bismo bili »matematički bogovi«, perfektni u logičkom zaključivanju, tako da bi nam čitav lanac zaključaka kao cjelina bio isto tako očit kao svaka njegova pojedina karika - onda bi nam svi matematički teoremi bili isto tako jasni i upravo stoga isto tako trivijalni i nezanimljivi kao što je to, primjerice, tvrdnja da je dva plus dva jednako četiri. Upravo činjenica da su nam mogućnosti logičkog zaključivanja ograničene, da se moramo - često svojski - pomučiti da bismo dokazali tvrdnju o kojoj je riječ, povlači za sobom to što su nam onda takvi teoremi interesantni, elegantni, fascinantni itd; da ponovim: onima, dakako, za koje to jesu.
Postoji neka analogija - iako, možda, pomalo daleka - s pisanjem dnevnika. Kad bi nam memorija bila savršena, kad nikad ništa ne bismo zaboravili, pisanje bi dnevnika bilo nepotrebno. Bar utoliko ukoliko ga pišemo za sebe, kao što se često tvrdi - bez obzira da li iskreno ili ne. Ali budući da nam, kao što i predobro znamo, memorija nipošto nije savršena, zabilježit ćemo nešto što se dogodilo ili što smo doživjeli nekog dana - taj isti dan; da se ne bi izgubilo kad nam izblijedi u sjećanju ili se iz njega izgubi.
Prema tome, kad nam već sjećanje nije savršeno, ako nam onda, s druge strane, nije ni previše slabo pa se ponekad sa svim detaljima - ili nam se tako barem učini - sjetimo nekih događaja koji su se zbili prije kakvih pola stoljeća, pa to zapisujemo, onda to nipošto ne može biti i nije dnevnik, nego, prije, antidnevnik, i to, u ovakvom slučaju, anti-dnevnik prisjećanja.
*
Većina tekstova ove knjige napisana je kao takvo prisjećanje; samo su za tri teksta poslužile i kratke dnevničke natuknice.
Dio tih tekstova ranije je bio - kadšto u skraćenom obliku - pročitan u emisijama III. programa studija Zagreb Hrvatskoga radija, a dio je bio objavljen u našim i stranim književnim revijama i časopisima (15 Dana, Republika, Forum, Naša knjiga, Studia Mystica); ostali se ovdje objavljuju prvi put. Čitav je rukopis tako nastajao i nastao u posljednjih desetak godina.
Po žanru, tekst je prilično raznolik: ima eseja, ima priča, ima humorističkih i satiričkih članaka, ima putopisa, ima refleksija, ima maštanja... Ta je raznolikost hotimična jer je i doživljavanje života raznoliko.
Ništa u ovoj knjizi nije izmišljeno, a eventualna sličnost nekih lica koja se u njoj javljaju sa živim ili umrlim osobama (vjerojatno) nije slučajna. Ipak, moram napomenuti i to da su ova prisjećanja nepotpuna, jer iz raznih obzira prema još živim ili njima bliskim osobama nisam mogao zapisati baš sve čega se sjećam.
U Zagrebu, 7. svibnja 1993., na dan jednoga takvog prisjećanja
VLADIMIR DEVIDE
U novo izdanje antidnevnika opsežnim i čitkim predgovorom uvodi nas primarijus dr. Tomislav Maretić, dugogodišnji autorov prijatelj i vjerojatno ponajbolji učenik Devidéove neformalne japanološke specijalke, ujedno i najnagrađivaniji autor japanskih kratkih formi na ovim prostorima.
Zatekavši se u ulozi urednika drugoga, proširenog izdanja "Antidnevnika prisjećanja", u više navrata sam s autorom razgovarao kod njega doma, ispijajući najraznovrsnije tople napitke, koje je s velikom pomnjom pripravljala sveprisutna a samozatajna gospođa Yasuyo Hondo, profesorova supruga s već tridesetogodišnjim boravkom u Zagrebu. Okrepljujuća je, uvijek iznova i usprkos teškim tjelesnim bolima, i autorova nehinjena vedrina. Prilikom jednog od takvih susreta, dok je profesor Devidé još mogao kako-tako sjediti, prisjetio se i prepričavao mi kako je Hrvoje Pejaković oduševljeno pisao o njegovim knjigama (pogledati "Kružnica nade", str. 361-363 i 420-421, treći svezak "Djelâ Hrvoja Pejakovića", izd. Matica hrvatska, Zagreb 2003.).
Zadovoljstvo i radost tijekom pripreme drugog, proširenog izdanja ove višestruko zanimljive i korisne knjige cijelo vrijeme pratila je zebnja izazvana pogoršanjem Autorova zdravstvenoga stanja za ovogodišnjih zimskih mjeseci (veljača-ožujak).
Zato smo i morali, u samoj završnici, prihvatiti činjenicu da je smrt brža te nam nepovratno uskraćuje (22. kolovoza 2010.) prigodu da na Autorovu licu gledamo - u času dok mu predajemo primjerke netom pristigle iz tiskare - onaj njegov djetinje iskren i vedar osmijeh.
Napokon ne i najmanje važno: nabrajanje osobâ kojima dugujem zahvalnost što sam ovaj urednički posao ipak priveo kraju zauzelo bi poprilično prostora, pa ću izdvojiti samo dva imena: jedno je Ante Mate Ivandić, samozatajni prevoditelj i neumorni lovac na tiskarske, uredničke i ine propuste, a usput i Autorov dugogodišnji prijatelj, baš kao i Boris Nazansky, urednik enigmatskoga tjednika "Kvizorama".
Tvrtko Klarić, urednik
***
Predgovor prvom izdanju
Duboko sam uvjeren da je jedan od glavnih razloga - ako ne i glavni razlog - da je matematika zanimljiva i fascinantna (za one, dakako, za koje to uopće jest) u tome što je ljudski um vrlo ograničen u svojim mogućnostima logičke dedukcije. Moram malo pojasniti kako to i zašto tako mislim
Da bismo dokazali neku matematičku tvrdnju, neki teorem, moramo provesti cio niz - ponekad stotine i stotine - logičkih koraka od kojih je svaki za sebe posve jasan i očit, ali krajnji rezultat do kojega smo time došli to, sam po sebi, više nipošto nije. Kad bismo bili »matematički bogovi«, perfektni u logičkom zaključivanju, tako da bi nam čitav lanac zaključaka kao cjelina bio isto tako očit kao svaka njegova pojedina karika - onda bi nam svi matematički teoremi bili isto tako jasni i upravo stoga isto tako trivijalni i nezanimljivi kao što je to, primjerice, tvrdnja da je dva plus dva jednako četiri. Upravo činjenica da su nam mogućnosti logičkog zaključivanja ograničene, da se moramo - često svojski - pomučiti da bismo dokazali tvrdnju o kojoj je riječ, povlači za sobom to što su nam onda takvi teoremi interesantni, elegantni, fascinantni itd; da ponovim: onima, dakako, za koje to jesu.
Postoji neka analogija - iako, možda, pomalo daleka - s pisanjem dnevnika. Kad bi nam memorija bila savršena, kad nikad ništa ne bismo zaboravili, pisanje bi dnevnika bilo nepotrebno. Bar utoliko ukoliko ga pišemo za sebe, kao što se često tvrdi - bez obzira da li iskreno ili ne. Ali budući da nam, kao što i predobro znamo, memorija nipošto nije savršena, zabilježit ćemo nešto što se dogodilo ili što smo doživjeli nekog dana - taj isti dan; da se ne bi izgubilo kad nam izblijedi u sjećanju ili se iz njega izgubi.
Prema tome, kad nam već sjećanje nije savršeno, ako nam onda, s druge strane, nije ni previše slabo pa se ponekad sa svim detaljima - ili nam se tako barem učini - sjetimo nekih događaja koji su se zbili prije kakvih pola stoljeća, pa to zapisujemo, onda to nipošto ne može biti i nije dnevnik, nego, prije, antidnevnik, i to, u ovakvom slučaju, anti-dnevnik prisjećanja.
*
Većina tekstova ove knjige napisana je kao takvo prisjećanje; samo su za tri teksta poslužile i kratke dnevničke natuknice.
Dio tih tekstova ranije je bio - kadšto u skraćenom obliku - pročitan u emisijama III. programa studija Zagreb Hrvatskoga radija, a dio je bio objavljen u našim i stranim književnim revijama i časopisima (15 Dana, Republika, Forum, Naša knjiga, Studia Mystica); ostali se ovdje objavljuju prvi put. Čitav je rukopis tako nastajao i nastao u posljednjih desetak godina.
Po žanru, tekst je prilično raznolik: ima eseja, ima priča, ima humorističkih i satiričkih članaka, ima putopisa, ima refleksija, ima maštanja... Ta je raznolikost hotimična jer je i doživljavanje života raznoliko.
Ništa u ovoj knjizi nije izmišljeno, a eventualna sličnost nekih lica koja se u njoj javljaju sa živim ili umrlim osobama (vjerojatno) nije slučajna. Ipak, moram napomenuti i to da su ova prisjećanja nepotpuna, jer iz raznih obzira prema još živim ili njima bliskim osobama nisam mogao zapisati baš sve čega se sjećam.
U Zagrebu, 7. svibnja 1993., na dan jednoga takvog prisjećanja
VLADIMIR DEVIDE
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
