Izbor kronika, koje je Pedro Lemebel pisao dulje od dvadeset godina, neizostavno mora uzeti u obzir razvoj njegove autorske i stilske strategije. (…) Sjedinjujući analizu društvenih zbivanja i Lemebelovo najintimnije iščitavanje svoje neposredne stvarnosti, različiti dijelovi ove knjige daju pregled posljednjih četiriju desetljeća čileanskoga društva, u čijim se recima mogu nazreti natruhe svojevrsne autobiografije. (…)

Lemebel se u potpunosti oslanja na tradiciju koju je Walter Benjamin nazivao “tradicijom potlačenih”, koja u Latinskoj Americi pet stoljeća povezuje kulture zatrte konkvistom s lumpenproletarijatom današnjih velikih gradova, koje pak uglavnom čine potomci tih kultura. U njih se ubraja i Lemebel, koji s ponosom ističe svoje siromaštvo i porijeklo mješanca. Lemebel nasuprot fikciji Povijesti priziva sjećanje upravo na one koje smatra svojima, sjećanje na ponižene, marginalizirane i ušutkane. Nasuprot narativu, kako je govorio Benjamin, koji su nametnuli dojučerašnji pobjednici, a današnji ugnjetavači. (Ignacio Echevarría)

Kažem kronika jer nešto moram reći, jer moram nekako nazvati ono čime se bavim. Također kažem i pišem kronika kako bih preodjenuo u promišljanje određenu spisateljsku težnju zaprljanu stvarnošću. (…) Mislim da sam postao kroničar jer je to nalagala novinarska žurnost moga političkog aktivizma. Bio je to politički čin, grafitiranje dnevnih novina, iznošenje priče, progovaranje o odsutnoj stvarnosti, potopljenoj promjenjivim zbivanjima urbane paranoje. (Pedro Lemebel)

Pedro Lemebel najvažniji je queer pisac Latinske Amerike 20. stoljeća i uopće. Nacionalnu i međunarodnu slavu stekao je višestrukim životnim ulogama, od čileanskog pisca (esejista, kroničara i romanopisca), umjetnika performansa i queer aktivista do ikone književne, kulturne i popularne scene. Rođen je 21. studenoga 1952. u siromašnoj četvrti Santiaga, u obitelji pekara Pedra Mardonesa Paredesa i Violete Lemebel. Kasnih osamdesetih uzeo je majčino prezime, Lemebel. Pohađao je industrijsku srednju školu za stolariju i kovani metal, a diplomirao na Umjetničkoj školi Sveučilišta u Čileu, nakon čega je kratko radio kao nastavnik umjetnosti u srednjoj školi, odakle je otpušten pod pretpostavkom homoseksualnosti.  

Lemebelove kronike s vremenom je primijetio književni establišment u Čileu, posebno nakon što je njegov rad počeo zagovarati njegov sunarodnjak Roberto Bolaño, koji je Lemebela nazvao “najvećim pjesnikom moje generacije, iako ne piše poeziju”. Bolaño je pomogao da se zbirka Lemebelovih radova pojavi u Španjolskoj (1999.). Bila je to prva Lemebelova međunarodna publikacija. Iste godine dobio je Guggenheimovu stipendiju, a sa širim čitateljstvom i sve većim znanstvenim interesom za njegov rad uslijedile su nove počasti: Harvard i Stanford održali su konferencije o njegovu radu, a 2013. dobio je prestižnu čileansku nagradu José Donoso, čime se svrstao uz bok književnim velikanima kao što su Beatriz Sarlo, Ricardo Piglia i Diamela Eltit. Nominiran je 2014. za čileansku Nacionalnu nagradu za književnost. 

Lemebel je kao pisac najpoznatiji po svom romanu iz 2001. "Moj nježni toreadore" (Tengo miedo torero), koji je 2005. preveden na engleski pod naslovom "My Tender Matador" i za kojim su uslijedili i prijevodi na druge jezike, francuski, talijanski itd. Godine 2020. na osnovi njega snimljen je hvaljeni film čileanskog redatelja Rodriga Sepúlvede. Umro je od raka grla 23. siječnja 2015. u Santiagu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.