Josip Ivanović : Rano sam otkrio da nisam čovjek za fiksno radno vrijeme i neku strogu hijerarhiju
Josip i ja znamo se još od faksa. On je u međuvremenu postao direktor izdavačke kuće Edicije Božićević, a ja sam napisao dvije knjige. Svake bi se godine susretali na Festivalu europske kratke priče i proveli bismo sate u razgovoru uz koje piće. Josip usto i prevodi. Ovo je naš razgovor. O izdavaštvu, o prevođenju, o Robertu Bolañu, Filozofskom fakultetu, Festivalima i koječemu.
***
Sven Popović: Zdravo, kolega. Ajmo odmah o relativno recentnim zbivanjima. Bio si jedan od dobitnika rezidencijalnog boravka „Odisejevo utočište“. Kao prvo: čestitke, ja opet nisam dobio. Kao drugo: koji su ti bili planovi? Koja je bila misija tog rezidencijalnog boravka? Kako je sve skupa prošlo?
Josip Ivanović: Zdravo, druže Popoviću. Hvala na čestitkama. Da, drugi put u životu sam se prijavio za neku rezidenciju. I to dvaput za istu. Uspjeh iz druge. Zadovoljan sam. Planovi? Plan je prevesti autobiografiju/roman "Zami" Audre Lorde na rezidenciji. Dobro, ne baš cijeli, ne traje rezidencija toliko, ali raditi na tome ondje, to je moja misija. A nadam se i komunikacija s drugim prevoditeljima i/ili piscima. Taj socijalni odnosno kolegijalni moment mi je izuzetno važan, pogotovo nakon cijele ove nesretne pandemije i opće zatvorenosti. Veselim se radu, a još više radu u pozitivnom okruženju.
Super, zvuči dobro. Možemo malo i o prevođenju. Radio si, uostalom, i kao urednik prijevoda. Kako izgledaju ti procesi? I urednički, i prevoditeljski?
Prevoditeljski izgleda upravo onako kao što ga zamišljaš, a vjerujem da si se i sam okušao u njemu. Naravno, svaki prevoditelj ima svoj proces, koji uključuje omiljena mjesta za rad, buku ili nedostatak iste, okruženost ljudima ili osamu, bježanje u prirodu, rad doma, ili rad po kafićima, rad do duboko u noć ili rad tijekom dana, itd. U mom slučaju, najčešće radim doma, na svom računalu, tamo negdje između 23 ili 24 sata pa do 4, 5 sati ujutro. To mi odgovara, tada je tišina, volim noć, volim mir koji donosi, i tada se osjećam najproduktivnijim. Naravno, u stisci rokova mogu raditi bilo gdje, prevodio sam po kafićima – buka mi ne smeta, štoviše, odgovara mi neka pozadina (ako baš nije nešto preagresivno ili prezanimljivo pa si ne možeš pomoći a da ne prisluškuješ). Ali da, moj prevoditeljski proces izgleda tako da detaljno i pažljivo čitam izvornik, imam otvorene sve moguće raspoložive rječnike, pojmovnike i leksikone, i online i fizički, i prevodim. Jedan sam od onih koji ne vole prijevod čitati prije negoli počnu raditi na njemu. Iako to ovisi o tipu teksta – ovo vrijedi za beletristiku prije svega. Ako radim na publicistici, stvar je ipak drugačija.
Eto, to je što se tiče prevoditeljskog procesa. Urednički je, naravno drugačiji. Iako vrijede neke iste stvari (najviše volim uređivati do duboko u noć), ali uređivanje volim raditi i po gradskim kafićima, s ne pretjerano nametljivom glazbom, gdje se osjećam ugodno i gdje poslužuju dobra pića. Urednički proces što se tiče prijevoda je prilično jednostavan. Dobiješ prijevod i onda ga polako sređuješ i uštimavaš, imajući u vidu izvornik. A što se pak tiče uređivanja hrvatskih autora, tu se stvar potpuno mijenja i rekao bih da je to u biti pravi urednički posao. Tu je izuzetno bitna socijalna i emocionalna inteligencija, rekao bih. Treba znati autora/icu odvesti na pravi put, pokazati im gdje su griješili i kako to izbjeći, a da se pritom izbjegne negativna reakcija i odbijanje, što je, rekao bih, prilično čest slučaj s autorima, kako s početnicima, tako i s onim etabliranima. Tu se čovjek mora igrati i psihologa, i književnog kritičara, i jezikoslovca, pa ponekad i općeg istraživača, kad se radi o potencijalnim materijalnim pogreškama. No, kad se sve zbroji i oduzme, krasan posao. Još samo kad bi bio bolje plaćen.
Već si neko vrijeme u izdavaštvu, a sada si i direktor (ne mogu vjerovati da te ne zovem „direktore“ ili barem „druže direktore“) kultnih Edicija Božičević. Što te nagnalo na tu suicidalnu odluku? Tko se uopće u današnjem svijetu odluči baviti izdavaštvom? Što će vam biti neki od prvih poteza?
Da, to je, relativno, novost. Pa, u Edicijama sam zapravo na ovaj ili onaj način još od 2012. godine, kad sam preveo prvu knjigu za pokojnog profesora Božičevića i tadašnju urednicu Natašu Medved, koji su mi oboje puno značili u kontekstu uvoda u cijeli svijet izdavaštva. Naime, dotad nisam imao baš nikakve ideje o tomu kako to funkcionira, kako se uopće dospije tamo, te tko je sve u rodu, prijateljskoj ili ljubavnoj vezi s kim i pred kim moraš biti pristojan a kome možeš reći što misliš. Bitne stvari, jelte. Uglavnom, nakon profesorove smrti, Edicijama nije baš sve cvalo financijski/poslovno, tako da se nakon par godina nakupilo i ponešto duga i otežanih poslovnih procesa. Obitelji pokojnog profesora je to postalo tlaka pa su imali namjeru Edicije ili prepustiti nekome ili ih zatvoriti.
Ja sam nekako u to vrijeme razmišljao da li da pokrenem nešto svoje ili da se možda bacim u to da preuzmem Edicije. Iskreno, zbog tog duga, koji nije bio zanemariv nekome tko nema nikakvu financijsku pozadinu, ta mi opcija nije nužno bila prva na pameti. No, tada mi se javio bivši (i sadašnji) kolega, Matija Janeš, koji je u to vrijeme radio u Disputu, i predložio da zajedno preuzmemo Edicije, pa podijelimo i to financijsko opterećenje. Svaka je nevolja lakša u paru, kažu, pa tako i dug. Eto, krenuli smo prošle godine u to, uspjeli smo riješiti dug kroz nekih pola godine do devet mjeseci i sad smo negdje na nuli.
Plan je dići izdavački plan na minimalno dvadeset naslova godišnje. Ove godine, recimo, imamo 23 naslova. S tim se, ako bude funkcioniralo, već da živjeti. Odmah nakon preuzimanja dobili smo i potporu Creative Europe za književne prijevode te nekoliko nacionalnih potpora, što nam je bio veliki vjetar u leđa na samom početku. Ja sam nastavio s radom Edicija Božičević, s našim prepoznatljivim autorima i naslovima, a Matija je pokrenuo svoju biblioteku, koja se bavi nečim potpuno drugim.
A što se tiče tvog pitanja o tome tko se uopće danas želi baviti izdavaštvom… A što da ti kažem. Povremeno zamišljam (snatrim) o tome da radim neki drugi posao, s manje stresa, osam sati dnevno, dođeš doma, i to je to. Ali znam da bih na takvom poslu, a to znam iz iskustva, radio sam na njih podosta, poludio za par mjeseci. Rano sam otkrio da nisam čovjek za fiksno radno vrijeme i neku strogu hijerarhiju. Izdavaštvo ima svojih mana, ali je divan posao, koliko god trenutno bio nezahvalan, i ne bih ga mijenjao. Možda nadopunjavao – tipa u sklopu knjižare koju uskoro otvaramo će biti i kafić. Onda više neću biti samo izdavač nego i ugostitelj, valjda. To je ta „diversifikacija portfelja“, jelte, da se izrazim popularnim menadžerskim žargonom. Drugim riječima, moraš raditi više stvari da bi imao neki okej životni standard. Cilj je doći do te točke da tih stvari, u nekom trenutku, više ne bude previše.
Što nam možeš reći o biblioteci Keriks, kršćanskoj literaturi Edicija Božičević? Moram reći da me ta biblioteka pomalo i iznenadila s obzirom na poetiku, a bome i avangardni duh izdavačke kuće.
Zapravo vrlo malo, s obzirom na to da ja urednički ni produkcijski u njoj ne sudjelujem. Biblioteka Keriks je samostalni projekt mog poslovnog partnera Matije Janeša, koji ju je pokrenuo kako bi promovirao kršćansku (i ostalu vjersku literaturu) literarno kvalitetnijeg predznaka.
Pređimo na bitne stvari. Otkupio si prava na Bolañova djela. Riječ je jednom od najznačajnijih pa i najvećih autora druge polovice dvadesetog stoljeća. Što te njemu privuklo i što nam prvo njegovo spremate?
Bolañu me privuklo isto što i sve druge koji su ga čitali – odličan stil, sjajni naslovi, jedan od zanimljivijih opusa na španjolskom koje sam imao prilike čitati. Iskreno, kada sam stupio u kontakt s vlasnicima prava, tj. s agencijom koja trenutno zastupa vlasnike prava, na poticaj prevoditeljice Marte Tomić, iznenadilo me da su Vuković & Runjić odustali od dovršetka njegova opusa. Odlučili smo, za početak, krenuti s kratkim romanom "Amulet" a dalje ćemo vidjeti kako se dogovorimo s prevoditeljicom i agencijom. Prvi njegov naslov u Edicijama bi uskoro trebao biti vani, i mogu ti reći da se tome baš veselim. Mislim da je on sjajan dodatak našem popisu autora.
Mladi si veteran (da, svjestan sam koliko imbecilno ovo zvuči) Festivala europske kratke priče. Godina smo dio predivnog putujućeg cirkusa koji se tjedan dana druži, veseli i vodi razgovore o svemu pomalo, pa tako i književnosti. Koji ti je prvi angažman bio s FEKP-om? Koje priče rado pamtiš? Zašto mu se svake godine vraćaš?
Prvi sam put volontirao na FEKP-u davne 2009. ili 2010. godine i odonda sam stalni volonter, gost, sudionik. Iskreno, po mom mišljenju, a i ne samo po mom, radi se o jednom od najpozitivnijih, najtoplijih književnih festivala uopće. Evo baš sam neki dan razgovarao s jednim od naših autora, Afonsom Cruzom, koji je također spomenuo da mu je boravak u Zagrebu na FEKP-u bio jedan od najdražih tog tipa. Iskreno, već je toliko priča prošlo kroz FEKP da bi mi trebalo jako puno prostora da navedem sve koje su me se dojmile. Eto kao neki vrlo vrlo kratki presjek, moram reći da još uvijek pamtim, prilično detaljno, kako je upravo već spomenuti Afonso Cruz očarao publiku svojom "Knjigom godine", fantastičan stilski tour de force Györgyja Dragomána u kratkoj priči s jazz ritmom, kratke priče i poezija Cosmina Perçe, energija i erudicija Valerije Luiselli, duhovite i jetke alkoholne fantazmagorije Hassana Blasima, a nikako ne smijem zanemariti i jednu od najboljih priča s FEKP-a – nogometno umijeće norveškog majstora Frodea Gryttena. Iskreno, tjedan kad je FEKP mi je jedan od najljepših tjedana u godini, i siguran sam da ću mu se vraćati kad god budem mogao. I neka nam poživi još puno, puno godina!
Prevođenje, samo po sebi, naučilo me nečemu vrlo važnom: ne postoji savršen prijevod. Mogućnosti teksta u prijevodu su otprilike kao teorija paralelnih svjetova.
S kojim si od autora, a spomenuo si nekoliko autora Edicija, u nešto prisnijim odnosima? Koliko ti je bitna neka ljudska, prijateljska povezanost s picima kao uredniku?
Moram reći da sam u dobrim odnosima sa svim autorima Edicija koje sam osobno upoznao, ali, naravno, posebno bih izdvojio Jurija Lisenka, Borisa Perića i Mišela Barovića, koje sam upoznao radeći kao urednik u Edicijama, i s kojima me veže sada već dugogodišnje prijateljstvo.
Što se tiče stranih autora, tu su prije svega José Luís Peixoto, Valeria Luiselli, Afonso Cruz, Haska Šijan i Andrej Kurkov. S njima se redovito čujem i oni uvijek sudjeluju u izboru naslovnica za svoje knjige, kao i u svim ostalim produkcijskim odlukama. Naravno, uvijek me veseli kontakt s autorima i drago mi je kada odluke u vezi s njihovim naslovima na hrvatskom jeziku ne donosim sam, nego oni u tome ravnopravno sudjeluju. A kroz to se prijateljstvo, da budem posve iskren, često dođe i do informacija koje inače ne bih imao – primjera radi, gotovo svi autori s kojima sam u osobnom kontaktu, a ima ih dosta, mi redovito šalju svoje rukopise, najčešće i prije nego što budu objavljeni u izvornom jeziku. To mi znatno olakšava posao kod biranja naslova za izdavački plan.
Također, mnogi od njih me znaju upozoriti ako se pojavi neka izvanserijska knjiga na njihovom jeziku, pa tako mogu reći da mi autori vrlo dobro posluže i za otkrivanje novih autora. Malo mi je teško sjela ova COVID-19 izolacija, odsustvo festivala i sajmova, koji su često neki tip „hubova“ za susrete s autorima, ali nadam se da će se stvari vratiti u normalu i da nas očekuje u tom smislu atraktivna godina pred nama.
Svestran si momak, tako da se baviš i prevođenjem. Andrés Neuman istaknuo je kako je predivno što na FEKP-u toliki naglasak stavljamo na prijevode i naše prevoditelje, a ne isključivo priče i autore. Čemu te prevođenje naučilo? Koliko te studij pripremio za rovanje književnim tekstom?
Mogu ti reći da sam na neki način i ušao u svijet izdavaštva preko prijevoda. Igrom slučaja mi je ponuđen prijevod antologije govora "Govori koji su promijenili svijet" Simona Sebaga Montefiorea. Tako sam se upoznao s profesorom Božičevićem i Natašom. Prije toga sam uređivao studentske časopise na faksu, pisao loše članke i prevodio kratke priče s portugalskog i engleskog. Taj prijevod "Govora" bio mi je prvi pravi rad s književnom urednicom. Moram reći da mi je sad pomalo teško odvojiti uređivanje od čitanja, uređivanje od prevođenja, prevođenje od čitanja. Drugim riječima, počeo sam jako sporo čitati, jer sve čitam kao da uređujem ili prevodim taj tekst, zamjećujem sitne greške, sintaktičke nezgrapnosti, itd. Prevođenje, samo po sebi, naučilo me nečemu vrlo važnom: ne postoji savršen prijevod. Mogućnosti teksta u prijevodu su otprilike kao teorija paralelnih svjetova.
Svaki put kad se nađeš pred dilemom i imaš dva (ili više) potencijalnih rješenja, bude ti žao što ne možeš iskoristiti oba. Nekad uzmeš jedno rješenje, pa za pola godine budeš nezadovoljan time. Ali to je, na koncu, nebitno. Ključno je to da se pogodi ritam, stil, ugođaj teksta. Meni su najbolji prijevodi oni za koje se ne osjeti da su prijevodi, koji su sasvim prirodni u svom odredišnom jeziku. Zato mislim da je za prevoditelja najvažnije dobro poznavati vlastiti jezik. Bez toga, džabe se krečilo.
Spomenuo si studentske časopise. Koliku je ulogu odigrao Filozofski fakultet u tvom životu, i pritom ne mislim na famozni izlet u Makedoniju?
Apsolutno ključnu. Ključne elemente svog obrazovanja stekao sam na fakultetu, zapravo dobrim dijelom uz fakultet. Osim što me na prvoj godini dočekala blokada, za koju mislim da je odigrala izuzetno bitnu ulogu u životima svima koji su bili prisutni tamo, upoznao sam i ljude koje danas smatram najboljim prijateljima. No, da, Filozofski. Kao što rekoh, blokada je, čini mi se, odgojila cijelu jednu generaciju ljudi. Naučili smo o vrijednosti i važnosti pobune. Naučili smo baratati cijelim nizom teorijskih i retoričkih aparata koji su pozamašnom broju nas zaista obilježili kasnije živote i karijere. Iskreno, svake godine kad se vratim po dva puta tjedno na Filozofski prodavati knjige, osjećam se kao da sam se vratio kući.
Je li ti u planu otvoriti knjižaru? Ajmo dalje, zapravo. Bi li htio organizirati književni festival? Roman Simić više nije toliko mlad, ali ti i ja...
Sad kad pitaš, upravo se, iako su se radovi otegli preko svake mjere, priprema otvaranje moje knjižare na Tomislavcu. Nemoj nikome reći, ali zvat će se Fusnota i bit će spoj kafića i knjižare, s ciljem da bude i mjesto za promocije, kulturnu suradnju i otvaranje prostora za mlade književnice/ke. Književni festival? O tome razmišljam već neko vrijeme, i imam jedan vrlo specifičan projekt na umu, koji je zapravo trebao krenuti u realizaciju prošle godine, ali eto… Pandemija nije dala. S Borisom Perićem već neko vrijeme osmišljavam vrlo osebujan koncept o kojem ću detaljnije nekom drugom prilikom. Recimo samo da bi festival nosio ime po Franji Jarmeku, općepriznato najgorem pjesniku hrvatske književnosti (iako konkurencija ne jenjava!).
Za kraj, najavi nam što nam Edicije spremaju za 2022.
Iduće godine u planu mi je nastaviti objavljivanje nekih od imena s kojima su Edicije već stekle neku reputaciju, pa su tu „Dječaci od cinka“ Svetlane Aleksijevič, „Udaljena zvijezda“ Roberta Bolaña, dva romana Christiana Krachta, „Faserland“ i „Eurotrash“, u planu je odličan roman Afonsa Cruza, „Knjige koje su pojele mog oca“, a treba svakako spomenuti i dva nova romana Joséa Luísa Peixota. Uglavnom, imam dosta ambiciozne planove, a sad ćemo vidjeti koliko ćemo ih biti u mogućnosti ostvariti. Uz nova opterećenja što se tiče knjižare i kafića, sigurno neće biti lako držati toliki broj naslova pod kontrolom, urednički, je li.
Već krajem ove godine nam izlaze dva-tri kapitalca – „Amadoca“ Sofije Andruhovič, knjižurina koja je već po objavljivanju stekla epitet možda i najvažnijeg romana suvremene ukrajinske književnosti (najvećeg sigurno, sa svojih tisuću kartica), „Sive pčele“ Andreja Kurkova i „Neprocjenjiv“, pozamašan triler najčitanijeg poljskog pisca krimića, Zygmunta Miłoszewskog.