Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 15.01.2021.

Mihail M. Bahtin : Teorija romana

Mihail M. Bahtin: Teorija romana

Teorija romana Bahtin Mihail M.

Vapaj Mihaila Mihailoviča Bahtina s početka teksta Riječ u romanu (1934.-1935.) upućen ondašnjoj suvremenoj stilistici neobično isprazno odjekuje današnjim društveno-političkim vidokruzima. Taj snažan iskaz o sustavnom zanemarivanju romaneskne riječi (proze) u stilističkim istraživanjima, načinima poput oduzimanja estetskog značaja prozi, pobrojavanja beskrvnih lingvističkih, gramatičkih i sintaktičkih kvaliteta proznih tekstova ili isticanja retoričkog podrijetla sve proze, s vremenske distance čini se savršeno logičan u okvirima povijesnog trenutka. Teško se, s druge strane, oteti osjećaju posvemašnjeg teorijskog optimizma u Bahtinovu radu, povjerenja u mogućnost promjene izazvane unutarnjom dijalogičnošću humanistike na zasadama još snažne i vidljive velike ideje napretka.  Danas, kada se zbornik Bahtinovih tekstova "Teorija romana" pojavljuje u hrvatskom prijevodu, taj se vapaj ipak čini privremeno anakroničan.

Zbornik sadrži pet Bahtinovih tekstova: Riječ u romanu, Uz bildungsroman, Oblici vremena i kronotopa u romanu, Iz pretpovijesti romaneskne riječi Roman kao književni žanr, od kojih su posljednja dva referati pročitani na sveučilištu. Između ostalog tu je i tekst Sergeja Georgijeviča Bočarova O jednom razgovoru i oko njega i predgovor Deana Dude na koje se ovom prilikom ipak neću osvrtati. U središte pažnje, već samim pogledom na naslovnicu, ulazi samo jedno ime i prezime, jedna figura, jedna slika čovjeka i jedan tekst ruskog teoretičara književnosti i filozofa Mihaila Mihailoviča Bahtina.

Riječ u romanu

Već na samom početku čitanja naslućuje se svojevrsna šekspirijanska kvaliteta duha u Bahtina, pojmovna razigranost, koja upućuje da smo u rukama pravog jezičnog inovatora. Nakon incijalnog oštrog „bičevanja“ stilistike primjećuje ipak i zapisuje slutnju pozitivnih pomaka u razmatranju problematike proze od dvadesetih godina 20. stoljeća naovamo. Raznorječnost je, prema Bahtinu, prava stilska osobitost umjetničke proze čiji je onda reprezentativni uzorak, roman, forma raznorječna, raznojezična, polifona i dijaloška po svojoj prirodi. Raznorječnoj formi romana uopćenoj u dijaloški iskaz, suprotstavlja pjesništvo, lirsko-epske vrste i klasičnu dramu uopćene u monološki iskaz, koji je, primjećuje Bahtin, u funkciji centralizacije kulturnih i društveno-političkih sila.

Dijaloški iskaz, s druge strane, karakterizira centrifugalnost, izbacivanje prema van, demokratična stilizacija i parodizacija. Prije nego nastavimo u punini otkrivati čitav raspon Bahtinovih pojmovnih nizova, valja istaknuti kako, unatoč tome što mnoge možemo promatrati kao dijelove „potrošnih“, zamjenjivih tipologija, ipak se njegov idejni inventar uvijek u tekstovima iznova obogaćuje, preslaguje i mijenja. Primjerice, tako uopćeni dijaloški i monološki iskaz već u daljnjem tekstu bivaju preosmišljeni i nanovo potvrđeni u okviru čisto filozofsko-spekulativnog uočavanja razlike u odnosu između riječi i predmeta na primjerima poezije i romana.

Poetsku, pjesničku riječ prema Bahtinu karakterizira, jednako kao i umjetničko-proznu, višeznačnost i višesmislenost koja se ipak u njoj, za razliku od manifestacije višeznačnosti u umjetničko proznim formama, nešto drugačije manifestira, sva u odnosu između riječi i predmeta. Pjesnička riječ se na putu do predmeta koji označuje, zbog toga što je često u čvrstim konvencionalnim formama, rjeđe susreće s tuđom riječi. Ona je dio samodostatnog jezika bogova u ptolomejskom, jednojezičnom, monološkom i nepovijesnom svijetu. Prozna riječ, s druge strane, svoju višesmislenost pokazuje u inherentnoj raznorječnosti. Raznorječnost Bahtin objašnjava kao unutarnju dijalogičnost riječi koja se očituje u prelamanju autorske intencije tuđim jezicima na putu od riječi do predmeta. Svijet prozne riječi tako je galilejski, prepun društveno-političkih vidokruga, različitih ideologija, cijeli je naglašen i načinjen od intencionalno „razgrabljenog“ jezika.

Opredmećenost jezika kod prozaista Bahtin oprimjeruje poglavito takozvanim humorističnim romanom, za kojeg smatra da je prepun najočitijih oblika, načina i manifestacija raznorječnosti, a čiji su predstavnici engleski pisci Henry Fielding, Charles Dickens, William Makepeace Thackeray i njemački pisci Hippel (Theodor Gottlieb von Hippel) i Jean Paul (Johann Paul Friedrich Richter). U Engleza se posebno očituje humoristično-parodijska reprodukcija gotovo svih slojeva suvremenog razgovorno-pisanog književnog jezika. Navedeno ukazuje na to da je raznorječje u stvari zahvatom mnogo širi pojam i obuhvaća jezične izraze različitih društvenih skupina (jezik djece, studenata, sudaca, mladih, umirovljenika, sportaša), a ne samo govornika različitih nacionalnih jezika.

Zajednički jezik Bahtin konceptualizira kao opće društveno mnijenje, društveni svijet ili ideološki organiziranu sliku svijeta. Upravo je onda funkcija romaneskne, prozne riječi, relativizacija te iste jezične svijesti u svrhu osvještavanja opredmećenosti jezika i njegovih unutarnjih granica. Stilistički, roman umjetnički prikazuje sliku jezika, njegovo raznorječje, a u središtu kojega je uvijek čovjek koji govori, društveni čovjek ili ideolog koji je povijestan, specifičan, a nikako univerzalan poput načela u monološkim formama iskaza. Moglo bi se zamjeriti Bahtinu na izrazito krutim i grubim razgraničenjima pojmova, kao i na svođenju poezije na funkciju kanonizacije ideoloških sustava uzimajući u obzir da se ipak ne osvrće na suvremenije izraze pjesničke riječi, međutim bilo bi nepravedno, jer je ovdje riječ o povijesnom poetičkom ogledu i Bahtin na više mjesta kao gornju vremensku granicu svojih istraživanja označava 18. stoljeće.

U završnom poglavlju teksta Riječ u romanu možda dobivamo i najjasniji otisak njegove zamisli biti romana. Ulazeći u prostor povijesne konkretizacije dotad navedenih brojnih apstrakcija Bahtin izvodi dvije stilske linije razvoja europskog romana. Prva linija razvija se iz sofističkih romana grčke književnosti, a nastavlja u srednjovjekovnim viteškim romanima, renesansnim pastirskim romanima, baroknim romanima i didaktičkim romanima prosvjetiteljstva. Raznorječje prve stilske linije manifestira se u strukturama izlagačko-enciklopedijskih svjedočanstava tuđih jezika i nasljedovanja priča iz prethodnih kultura s tim da većina njih posjeduje i njeguje kategoriju literarnosti. Dakle, u romanima prve stilske linije raznorječje je organizirano poput enciklopedije, a jezično je bogatstvo emulirano apsktraktnim stilizirajućim „literarnim“ (književnim) jezikom. Književni jezik uređuje izloženo raznorječje objedinjavanjem i ublažavanjem iz čega proizlaze njegove funkcije normiranja i podučavanja dobrom stilu.

Druga stilska linija razvija se iz romana Apuleja i Petronija ("Zlatni magarac", "Satirikon"), nastavlja se u tradiciji „niskih“ narodnih žanrova srednjeg vijeka, romanu kušnje, bildungsromanu i dalje u autobiografijama i opusu Dostojevskog. Druga linija bliža je pravoj orkestraciji raznorječjem, pristupa mu odozdo, dakle iz samog borilišta ideologiziranih riječi. Bahtin ističe, čime smo u mogućnosti najbliže dosad shvatiti njegovo razumijevanje romaneskne riječi, kritičnost književne riječi kao takve u drugoj stilskoj liniji suprotstavljenu apstraktnoj inkluzivnoj literarnosti svojstvenoj prvoj stilskoj liniji. On roman očito shvaća više kao načelo, kao jezični modus koji je najbliži čistom iskustvu svijeta i životu, koji nastupa odozdo, iz života samog i pruža nam sliku njega i čovjeka.

Uz bildungsroman

Drugi tekst zbornika Uz bildungsroman (1936.-1938.) uvodi u raspravu o umjetničkoj prozi i romanu problem vremena. Bahtin tvrdi da su sve do renesanse romaneskne forme bile prikazi zatvorenih mitsko vremenskih sustava u kojima je jedino povijest konkretno prikazana, sadašnjost zanemarena, a budućnost u prošlosti sakrivena. Povijest romanesknih formi zapravo je povijest rastakanja čvrste utvrde zatvorenog vremena tj. povijest osvajanja povijesnog vremena u književnosti. Povijesno vrijeme osvaja čovjek, naoružan biografskim vremenom, onim sporim, cikličnim i običnim vremenom svoga života, dakle privatnim, specifičnim i osobno povijesnim događajima za koje do tada u književnosti monološkog iskaza nije bilo dovoljno mjesta.

Za potrebe određivanja zakonitosti osvajanja povijesnog vremena u književnosti Bahtin osmišljava znameniti pojam kronotopa. Kronotop shvaća kao prostorno-vremenski kompleks u einsteinovskom smislu međusobnog uvjetovanja prostora i vremena. Difuzija znanstvene terminologije u nesrodne discipline kroz povijest se zbivala gotovo isključivo jednosmjerno, od prirodnih prema društvenim i humanističkim znanostima, i nije da je odveć usrećivala teorijske i intelektualne apetite (popularni primjer je afera Sokal i svi njeni nusprodukti). Bahtin naprotiv u novotvorenici kronotop iscrpljuje cijeli metaforički potencijal kompleksa prostor-vremena prilikom čega nikako ne pribjegava izjednačavanju po analogiji tehničke preciznosti termina i njegova uporabnog značenja u novom okruženju. Riječ je o izvanrednom primjeru dobre i poticajne terminološke posudbe.

Kronotop je prostor koji je vremenski opisan, u koga je uvučeno vrijeme i u kojem se nalazi sjecište svih vidokruga, raznovremenih načela, postojanja i ideja. Goethe primjerice ideal-tipsko povijesno vrijeme osvaja putopisno, u „Putovanju Italijom“, gdje opisuje organsko vrijeme zemljoradnika i običnih ljudi, vrijeme koje se „vidi“ u objektima i fenomenima okoline. Oni vrijeme konceptualiziraju pomoću promjena u prostoru nastalih prirodnim uzrocima ili radom (prirodna cikličnost, dan, noć, godišnja doba, sjetva, žetva), a prostor kao mjesto definirano i ujedinjeno ljudskim djelovanjem, radom i obradom. Ne navodi Bahtin Goethea slučajno kao uzornog „osvajača“ vremena u književnosti, što je razvidno ako se prisjetimo one gornje vremenske granice poetičkih istraživanja. U 18. se stoljeću, tvrdi Bahtin, u punini budi osjećaj vremena, dobiva jezične nijanse pod egidom prosvjetiteljskog, znanstvenog i racionalnog osvajanja svijeta. Roman nastajanja (bildungsroman) logičan je rezultat tog osvajanja kao i postupna romanizacija cjelokupne književnosti.

Oblici vremena i kronotopa u romanu. Ogledi iz povijesne poetike

Međutim, kronotop, njegovo kategorijalno određenje, kao i njegova apstraktna pojednostavljena tipologija, u Bahtinovu radu ipak ostaju kao pomoćne oznake za nevidljive i neopisive, gotovo strukturalističke univerzalije. Primjećujemo već kako su u naslovu teksta Oblici vremena i kronotopa u romanu, vrijeme i kronotop supostavljene, različite kategorije. Bahtin kronotop, kao i roman, očito zamišlja kao načelo, modus i način konceptualne i smisaone obrade stvarnosti, života i svijeta. U tom smislu se približava strukturalno-antropološkom shvaćanju bitno nepoznatih, ali ključnih mehanizama nevidljive „gramatike“ ljudske organizacije stvarnosti. Primjerice, kronotop grčkog romana je organiziran kao avanturističko vrijeme (stalna smjena slučajnih i zanimljivih događaja) kušnje nepromjenjivih junaka koji su predstavnici ideal-tipskih načela. Osvajanje povijesnog vremena dobiva svoj složeniji oblik u drugom tipu kronotopa, u romanima Apuleja i Petronija organiziranim po načelu svakodnevnog avanturističkog vremena kojim se kreće junak mogućih promjena i metamorfoza (Lucije u magarca). 

Lucije, protagonist "Zlatnog magarca" iznimno je razrađen primjer „trećeg čovjeka“ kojeg Bahtin u daljnjem tekstu definira kao onog koji vidi i čuje sve nijanse svakodnevnog života, a potom konkretizira u figurama vragolana, lude i lakrdijaša, svetog trojstva razvoja umjetničko-prozne riječi. Njihova funkcija je nezamislivo velika, oni su maske koje imaju privilegij biti strancem u ovom svijetu, oni ne pripadaju ničemu, uvijek su samo odraz tuđeg postojanja (jezika), a najprije se pojavljuju u malim folklornim i pučkim formama satiričkog karaktera. To su maske prema kojima se svi ljudi voljno jezično otvaraju, maske koje otkrivaju rastuće prostore nijemog registra i načelne nevidljivosti unutarnjeg života. Izgubljeno jedinstvo i cjelovitost pretklasnog organskog vremena posljedično otvara pandorinu kutiju osobnog, nezabilježenog i neiskazanog osobnog vremena. Vragolan, luda i lakrdijaš raskrinkavaju „lažnu“ ozbiljnost vulgarnog formalizma, svu njegovu konvencionalnost, to su maske koje „se nemaju“.

Prema kraju Ogleda iz povijesne poetike Bahtin izvodi gotovo strukturalno-antropološku studiju rane zemljoradničke, pretklasne kulture u kojoj traži folklorne temelje Rabelaisova ekstenzivnog kronotopa za kojeg kaže da prikriveno i „subverzivno“, specifičnim motivskim nizovima i slikom vremena materijalizira onostrano utemeljeni srednjovjekovni svijet. Polemizacija s ustoličenom hijerarhijom odvija se ovdje u obliku dijaloga drevnog kompleksa (prisutnog u Rabelaisa) s anti-materijalističkom koncepcijom stvarnosti. Rabelaisov kronotop, tvrdi Bahtin, antropocentrično je i sintetički orijentiran prema otjelotvorenju svijeta na sliku i priliku čovjeka. Drevni kompleks rane zemljoradničke kulture pak utemeljen je na potpuno jedinstvenom nizu motiva u susjedstvima, primjerice akulturalnim i neopterećenim uparivanjem motiva smrti, tjelesnosti, rada i ciklusa prirode te ga Bahtin izvlači iz folklornih oblika romanesknih formi i komedije (Aristofan) te "Gargantue i Pantagruela".

Iz pretpovijesti romaneskne riječi. Roman kao književni žanr

Rabelaisu svojstven smijeh i višejezičnost dvije su temeljne kategorije koje su se najsnažnije odražavale u strukturama i razvojnom procesu romaneskne riječi. U referatu Iz pretpovijesti romaneskne riječi (1940.) smijeh Bahtin promatra kao snižavanje, kao premještanje sižea mita u prozaičnu stvarnost, kao tonsko stvaranje contre-partie „ozbiljnih“ formi, dakle dijalektičku silu koja nadilazi i obuhvaća sve pojedinačne forme slike čovjeka i svijeta.

Teoriju romana odlikuju posebni problemi. Njen predmet, roman, žanr (vrsta) je koji je uvijek u nastajanju, koji odlikuje stalna nezavršenost, kaže Bahtin, nezavršenost koja je rezultat snažne veze između romana i sadašnjosti koja je u raljama bitno esencijalizirane prošlosti i nepoznate budućnosti. U završnom tekstu zbornika, referatu Roman kao književni žanr (1941.), Bahtin savjesno poentira s tvrdnjom o romanu kao kritičkom i samokritičkom žanru koji ima obvezu uvijek iznova razarati/obnavljati temelje vladajuće literarnosti. U toj se tvrdnji, kao i u povjerenju u optimalnu projekciju (socijalistički realizam), zrcali Bahtinovo povremeno dodirivanje s idejama zahuktalog socijalizma. Bahtin roman predstavlja kao načelo antikanonsko, nezavršeno, višejezično, parodijsko, time i prevratno (revolucionarno) koje ima mogućnost romanizirati ostatak književnosti i pogodno je tlo za preslagivanje općih vrijednosti. Time mu se nikako ne može umanjiti vrijednost, budući da je to tek demonstracija sposobnosti osluškivanja i osjećanja tananih slojeva povijesne mijene.

Pred nama je zbornik prepun zbivanja, apsolutno lepršav, s dijelovima teksta koji nalikuju serijama slobodarski nizanih natuknica (Uz bildungsroman), onima koji su poput najuspjelijih studija iz zlatnog doba filoloških istraživanja (Ogledi iz povijesne poetike) i vrsnih traktata iz filozofije književnosti i jezika (Riječ u romanu). Ima tu etnologije, folkloristike, povijesti, psihologije i napose antropologije, sve u funkciji antropocentričnoj, usmjerenoj prema obnavljanju i preosmišljavanju ne slike čovjeka, već čovjeka samog. Svojevrsna stilska ekscentričnost može se pripisati činjenici da su mnogi dijelovi tekstova razvučeni i pisani tijekom dugih vremenskih perioda i tomu da je većina bila neobjavljena sve do Bahtinove smrti, a kasnije vjerojatno i nenamjerno objavljena. Ali dobro, njegov rad je također, kao i roman (!), antikanonska pojava.

Šteta je pak što većinu Bahtinova istraživačkog materijala (književnih primjera) ipak možemo samo rijetko čitati u hrvatskom prijevodu. Jedna velika praznina stručne literature ovim prijevodom je popunjena i možemo se samo nadati da će se ovaj vrijedni zbornik redovito otvarati, bez pretpostavki o njegovoj suvišnosti ili isključivo arhivskoj kvaliteti.

Mihail M. Bahtin

Teorija romana

  • Prijevod: Ivo Alebić, Danijela Lugarić Vukas
  • Edicije Božičević 08/2020.
  • 661 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789537953706
  • Cijena 300.00 kn

'Teorija romana' zbornik je radova o romanu Mihaila Mihailoviča Bahtina, jednog od najznačajnijih ruskih filozofa i književnih teoretičara dvadesetog stoljeća. U ovom zborniku predstavljeni su najvažniji Bahtinovi radovi o teoriji romana, a pored samih tekstova, izdanje je opremljeno predgovorom Deana Dude, Ive Alebića, tekstom Sergeja Georgijeviča Bočarova, te pojmovnikom koji je sastavio glavni urednik izdanja, Josip Ivanović.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –