Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 05.12.2019.

Luiza Bouharaoua : Jesmo li to bili mi

Luiza Bouharaoua: Jesmo li to bili mi

Jesmo li to bili mi Bouharaoua Luiza

Bijelu, jednostavnu knjižicu naslovljenu "Jesmo li to bili mi" (Jesenski i Turk, 2019, ur. Kruno Lokotar i Olja Savičević Ivaničević), na čijih se 108 stranica preklapa forma kratke priče s onom nevelikog romana, čitala sam istočkano svojim ljetnim kretanjima, izlomljeno, kako je taj tekst i komponiran, a analitičko promišljanje pročitanog ostavila za ovo statičnije doba. Prevladavajuć osjećaj koji mjesecima nosim iz tog prvog, impresionističkog čitanja debitantskih proza Luize Bouharaoue (Split, 1985) svakako je sjeta, nostalgija koju njezini protagonisti osjećaju za nečim poznatim i svojim, čak i kad njihova sjećanja nisu najjasnija pa ni najsretnija. Ono što još vežem za tih jedanaest epizoda sfumato je estetika, ugodno zamućenje slike, kaleidoskopska mrvičastost fabule, ali i zasjenjenje emocije.

Niz poglavlja ili ipak, kako sam ih ja razumijevala, samostalnih priča, u labavu cjelinu uvezuju izblendani komadićci odraslih, a u analepsama i djetinjih života troje, zapravo četvero, vršnjaka, titrave snimke s plaža, jedrilica i trajekata, iz noćnih klubova, haustora, međugradskih autobusa i sjenovitih soba hotelčića uz autocestu, a sve svjetlo tih vedrih trenutaka imanentnih razdoblju odrastanja (kao u priči Okus čokolade) u većoj ili manjoj mjeri pomračeno je (poslije)ratnim okolnostima (Dan pun vode, Dida i ja), patrijarhalnim teretima, obiteljskim sramotama (Ulice mačaka, Suhi morski konjić), duboko zakopanim tajnama (Snjegovi) ili pak komunikacijskim šupljinama.

Bouharaoua kolažira okrajke privatnih pripovijesti iz najužeg familijarnog i prijateljskog kruga ili zbijenog mediteranskog susjedstva gdje svi ionako sve vide i čuju pritajeni iza stisnutih škura. Pretačući pripovjedačke pozicije iz ispovjedne forme u sveznajuću naraciju, poigravajući se fokalizacijskim točkama, ugađajući ton od nježnog do drskog, od melankoličnog do apokaliptičnog, autorica sljepljuje djeliće bračnih drama i roditeljskih razvoda, prvih dječjih simpatija  i adolescentskih eksperimentiranja.

"Jesmo li to bili mi" generacijska je proza usredotočena na intimizam sazrijevanja Lucije, Danijela, Dade, a onda i Nina, još uvijek vrlo mladih ljudi, rođenih sredinom 80-ih u Dalmaciji, koji počinju otkrivati svijet baš kad se on oko njihovih dječjih glava sasipa u tupo ništavilo, a upravo u zvučnoj kulisi mrvljenja krhotina Luiza Bouharaoua na vremenskoj lenti nasumično razmješta isječke njihovih kasnije čvrsto ispletenih življenja.

U svojem traganju za intenzitetom i stabilnošću odnosa, konačno, za ultimativnom ljubavlju, trojac se suočava s iskustvom homofobije (Snjegovi), virtualnog zaljubljivanja i online zabluda (Binarni kod), ljubavnih afera (Dvotračna sreća), s problematikom ljubavne veze s prijateljem i spašavanja prijateljstva nakon njenog raspada (Međuvrijeme, Binarni kod), s nesigurnošću identiteta i ključnih egzistencijalnih odluka, s neuspjehom, odbacivanjem i gubitkom, grizodušjem, sa strahom. Misliš ako ukloniš sve tragove i sakriješ se da će to izbrisati ono što se dogodilo. Sjećanja će zatim deložirati vrijeme i zaborav će pasti na tebe nečujno kao snijeg, kao ove latice. Ali neće. / str. 36.

Ako dosad već nismo, shvatit ćemo iz zaključne priče Vodeni žig da su njih troje, Lucija, Dado i Daniel, obitelj, neodvojiva, ali ne i posve kompaktna, da će nekom čarolijom uvijek i bezrezervno priteći jedni drugima u pomoć, pa i spasiti život, ma gdje tko od njih bio i bez obzira što to zajedništvo počiva na neprestanim zbližavanjima i udaljavanjima (Mogli bi to biti Lucija i Dado, kada bi oni ikada više imali razloga juriti meni u susret. Odrezao sam se od njih i nestao. Dio sam obale koji je odlučio postati otok. / str. 101) jer oni se uvijek iznova rastaju, traže nove poslove, naseljavaju druge gradove, grade nove živote. / str. 104. Često se pitaju „i šta sad“ tražeći zadovoljstvo u malim, a zapravo suštinskim stvarima (Pomislila sam da je sreća to što dišemo u mjestu dok nas obje strane svijeta mimoilaze bez da na nama ostave trag. / str. 69) i naprosto nastoje preživjeti. Nino se pak u mizanscenu ukazuje kao lik iz Lucijinih sretnih davnina, kao njezin najbolji prijatelj iz perioda kad je on imao osam, a ona pet i sad strastveno isprepliće svoju mladenačku kolebljivost s njenom u nedozvoljenom, tajnom odnosu.

Knjiga je ovo u kojoj more duboko zagriza u otok, gdje su dani zemljanosivi, gdje se tama cijedi iz [nečijih] koraka, gdje se čuje odbrojavanje iz utrobe semafora, gdje plavi sumrak ispunjava utrobu broda, gdje je zrak hladan kao mokri lancun, gdje u telefonskoj slušalici odjekuje ritmički zijev praznine, gdje je portun jeka šumova koji bride, gdje su gola tijela kremasta i tamna kao da ih je zamrljalo sunce

Knjiga nelinearno ispunjena odlomcima pretežno svakidašnjih ljetnih zbivanja u brižno odlivenim rečenicama (Činilo mi se da su moji mišići tekućina koja se svakim udisajem skuplja oko srca kao da me želi ugušiti, a onda svakim izdisajem slijeva u pete. / str. 33), s efektnim, a mjestimice ipak zbunjujućim lirskim čistinama i, na kraju, sjenčanjem koje oklijeva između monokromatskog pothlađivanja i kjaroskuro topline. Bez viškova i sa što manje poteza olovkom, fragmentirano i izrazito eliptično, toliko da je na rubu rizika, a ipak smisleno ispripovijedati četiri mlada života u jednom; ne otkriti baš uvijek precizne prostorno vremenske koordinate, a istodobno nepogrešivo donijeti atmosferu prepoznatljivog vremena i prostora; vezati čitatelja za likove mozaično prikazane u sanjivim i neočekivano montiranim kadrovima koje će taj zaintrigirani pa stoga i strpljivi čitatelj polako povezivati u cjelinu kao da spaja brojeve pod točkicama široko i naizgled apstraktno razmještenim na papiru.

"Jesmo li to bili mi" Luize Bouharaoue negativ je slike, kronika onih 'između' životnih momenata, mimoilaženja i 'međuvremena', kako i glasi naslov jedne od priča, a kao takva ova krhka i iznenađujuće kompleksna zbirka možda ne uvlači na prvu, pogotovo ne površnog namjernika u nervoznom pročitavanju, ali zato kumulira užitak za nas sklone posvećenim i ponavljanim iščitavanjima.
 

Luiza Bouharaoua

Jesmo li to bili mi

  • Jesenski i Turk 06/2019.
  • 108 str., meki uvez
  • ISBN 9789532228861
  • Cijena 79.00 kn

Prva knjiga Luize Bouharaoue mogla bi se kratko opisati kao generacijska knjiga priča i oda prijateljstvu. 'Jesmo li to bili mi' pripovijeda o odrastanju one generacije koja bi na notorno pitanje gdje ste bili ‘91? mogla odgovoriti: u vrtiću ili u nižim razredima osnovne škole. Ta se snažna vršnjačka pripadnost istakla i nametnula kao najvažnija identitetska odrednica, uporište, nekad i doslovno drugarski zagrljaj. (Olja Savičević Ivančević)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –