Fatma Aydemir : Džini

Fatma Aydemir: Džini

„Džini“ (Hena com, 2024, prev. Dalibor Joler), drugi roman Fatme Aydemir (Karlsruhe, 1986), društveno kritične, artikulirane i darovite njemačke književnice turskog porijekla, u matičnoj zemlji prepoznat je, višestruko nagrađivan i dramatiziran baš kao i ranije njen debi „Ellbogen“ (Laktovi) iz 2017. Dok je svoj nastupni roman, čija je istoimena filmska adaptacija premijerno prikazana na ovogodišnjem Berlinaleu, Aydemir, inače kolumnistica i novinska urednica, a po struci germanistica i anglistica, izložila u ich formi usredotočivši se isključivo na Hazal, mladu Turkinju u Berlinu, a prije svega „neprilagođenu“ curu s nerješivim problemom, ovdje je riječ o polifonoj obiteljskoj pripovijesti, ili preuzetnije rečeno, freski.

Oba romana odvijaju se na dvjema lokacijama, negdje u Njemačkoj i u Istanbulu, u oba fabularno ishodište čini tragičan smrtni slučaj. Također, oba će svog čitatelja asocijativno odbaciti u filmografiju Fatiha Akina, kao vjerojatno mnogima najbližu i najpouzdaniju (popkulturnu) referencu po pitanju tematike sazrijevanja i snalaženja drugog i trećeg naraštaja turskih doseljenika u Njemačkoj. Svaka od šest cjelina „Džina“, proze simetrično mozaične strukture, jer podjednake su duljine, a i ujednačeno dobre, vibrira kao realističan i uvjerljiv prikaz življenja brojne obitelji koja je u Njemačku, u Rheinstadt, stigla iz turskog Kurdistana.
 

Džini Aydemir Fatma

Fatma Aydemir jedna je od urednica i autorica zbirke eseja „Eure Heimat ist unser Albtraum“ (Vaša domovina naša je noćna mora) iz 2019. gdje četrnaestoro autorica i autora useljeničkog porijekla negdje u humornom, drugdje u turobnom, ali svakako vrlo osobnom tonu progovara o svojim svakodnevicama, ili kako stoji u popratnom tekstu, o često previđanim, ali egzistencijalno ključnim aspektima marginaliziranih egzistencija u obećanoj zemlji Njemačkoj. U zemlji, dakle, koju smatramo, koja sebe smatra paradigmatskim primjerom demokracije, a koja evidentno velik dio svojih građana ne štiti i ne cijeni; iskorištavajući te ljude izolira ih se i odbacuje kao druge i drugačije.

Urednice u predgovoru zbirke primjećuju kako pojam domovine u Njemačkoj nikad nije označavao stvarno mjesto, nego čežnju za idealom homogenog, bijelog, kršćanskog društva. Što bi drugo za pripadnike marginaliziranih skupina bila takva domovina koja je, kako naglašavaju, pojmovno i emocionalno integralni dio nacionalsocijalističke ideologije, nego noćna mora. Fatmin autorski doprinos zbirci esej je naslovljen „Arbeit“ gdje piše o svom djedu i gastarbajterima njegove generacije pristiglim ranih 1970-ih iz Turske, južne Europe i sjeverne Afrike, koji su se u Njemačkoj desetljećima suočavali s degradirajućim, a oprečnim parolama od notorne 'Stranci su lijeni' do i dalje aktualne 'Stranci nam uzimaju radna mjesta'. Realno, piše ona, a znamo i otprije, ti ljudi sebi nisu mogli priuštiti ništa od navedenog, ni da ljenčare, ni da nekome otimaju posao, jer nudila su im se samo zaposlenja koja domicilno stanovništvo nije htjelo.

Ekonomski migranti nisu bili integrirani ni sindikalno organizirani, ali zato fleksibilni i zahvalni za svaku priliku, za sedmodnevni radni tjedan, za svaki prekovremeni sat, za svaku radnu nedjelju. U njemačkim tvornicama i čeličanama stvarali su društvo blagostanja. U nekom trenu, početkom osamdesetih, takvima poput Fatminog djeda vlada je nudila nagradu da se trajno vrate u domovinu, uz uvećanje premije za svako dijete koje bi poveli sa sobom. Djed je otišao, roditelji su ostali. Majka je istodobno radila tri posla, otac obolio kad se u srednjim godinama suočio s nezaposlenošću. Ovaj je esej idejni začetak romana, njemu „Džini“ duguju lik oca.

Enigmatičan naslov romana može zavesti na pogrešno tumačenje, riječ je o pojmu u pluralu (a ne kako bi se pomislilo o fonetski pisanom ženskom imenu), u njemačkom izvorniku Dschinns, iza kojeg se kriju duhovi iz narodnih kazivanja. Džini su, kako čitamo u knjizi, nevidljiva bića iz Kurana, koja poput ljudi obitavaju na zemlji, koja baš kao i ljudi nisu nužno loša ili dobra, ali čije ime je ipak bolje ne spominjati da ih se ne prizove. Džini su poput uznemirujućih istina koje ne izgovaramo u nadi da će nas ostaviti na miru, stoji na ovitku izvornog izdanja.

U romanu, odmah je jasno, džini su prije demoni nego plahutavi duhići, a među ljudima se pojavljuju zaodjenuti u desni radikalizam, strukturnu diskriminaciju, rasnu mržnju i kao takvi raspiruju potiskivane traume, komplekse i tajne kakve u nekom smislu muče svakog od šestero posve nespojivih pojedinaca koji su se čudnovatim slučajem našli krvno povezani. Autorica u jednom nastupu objašnjava kako nikad nije bila čitateljica obiteljskih saga, no intrigira je inzistiranje da jedan istodobno fragilan i žilav društveni konstrukt imamo potrebu zauvijek nekritički tretirati kao temeljnu i idealnu ćeliju društva pa onda i ultimativno utočište.

Kompozicija se otvara portretiranjem babe Hüseyina, da bi je zatvorio portret mame Emine. Između predstavljanja svakog od roditelja kao sižejnog polazišta romana, odnosno između dramatične epizode jedne iznenadne smrti (prva cjelina) i ništa manje uznemirujućeg opisa istanbulskog potresa (šesta cjelina) utisnula su se slojevita profiliranja njihovo četvero djece, samosvojnih, čak drčnih individualaca, u rasponu od tinejdžerske dobi do zrelih tridesetih. Epizodno se ukazuje i peto, davno izgubljeno dijete, ali tu će fabularnu peripetiju čitatelj vjerojatno doživjeti kao kalkulantsko trendovski kičeraj pa ostaje slabiji moment inače doista uspjelog romana. 

Za primijetiti je da su uvodni i zaključni dio, dakle oni u kojima se portretiraju roditelji kao prva generacija gastarbajtera, kao reprezenti nadvladanog tradicionalističkog principa, ispripovijedani u pomalo nadrealnom tonu, čime se ostvaruje efekt snolikosti ili čak onostranosti. Ispunjeni su ovi pasaži specifičnom simbolikom i blago jezovitim osjećajem prisustva neobjašnjivih sila ili možda naprosto smrti u tom svježe renoviranom i novonamještenom prostoru u kojem se nitko od pridošlica ne osjeća dobro. Nad čitavim romanom, ma koliko on energično odražavao život sam, nadnosi se neki fatalizam, i zavodljiv i sablastan, kojem roditelji podložni teretima nasljeđa, manjkavog obrazovanja i očekivanjima sredine iz koje nikad nisu ni otišli, nemaju šanse izmaknuti.

Očito, „Džini“ su roman u tipu multiperspektivne obiteljske slagalice s egzotičnom mizanscenom. U anotacijama agenata namijenjenih stranim izdavačima, a onda i u ishitrenim uredničkim blurbovima prijevodnih izdanja obećava se i očekuje od ovakvih proza štošta; autentičnost čitateljskog iskustva, živopisne lokacije i eruptivna dinamika međugeneracijskih odnosa u mnogočlanim familijama mediteranskog, bliskoistočnog ili sjevernoafričkog porijekla, vratolomni zapleti temeljeni na sukobu tradicije i moderniteta, neizbježno i na teškoćama asimilacije. Za autore, mahom mlađe, takve priče predstavljaju rizik od proklizavanja u stereotipizaciju, u scenarije iz kakvih se teško (dostojanstveno) izvući, od petljanja s previše plošnih likova koji moraju zadovoljiti određene tipologije ili socijalne kategorizacije. No evo s „Džinima“ svi smo imali sreće, i izdavač i čitatelji. Uvrstili smo ga među preporuke za ljetno čitanje, a ovdje detaljnije o razlozima.

Za početak, kao što prostorni okvir romana nije Rheinstadt nego Istanbul, vremenski ram nije neposredna suvremenost, nego kraj 1990-ih koje su i za Njemačku i za Tursku bile do brutalnosti intenzivne. Izmještanje iz Njemačke u Tursku, ali ne natrag u brda, ovaj put u urbanitet, makar periferni, predstavljalo je za obiteljskog patrijarha cjeloživotnu čežnju, a sada i potvrdu uspjeha, dokaz da je vertikalna mobilnost ipak moguća. Njemačka je za njega bila tek međustanica, premda je tamo ostao bez dvadeset svojih najpotentnijih godina; u rodno selo bilo bi mu preteško vratiti se pa je Istanbul obećanje novog života. Zrele godine neškolovanog čovjeka iz ruralne Turske, zdravlje i ideja bilo kakvog komoditeta istopili su se u metalnoj industriji, sve u želji da se zašpara za dom u rodnoj zemlji gdje bi on sa ženom provodio mirovinu, a djeca praznike. 

Kroz živote ostalih članova obitelji Aydemir će rekonstruirati Hüseyinov gastarbajterski put od 1970-ih naovamo, ali i dublju obiteljsku povijest, davno prije njihova odlaska za Njemačku. U svom eseju autorica Hüseyinove motivacije objašnjava ovako: german dream mojih bake i djeda bio je ušparati nešto novca i u Turskoj kupiti komad zemlje. German dream mojih roditelja bio je da nam omoguće studij i da voze veliki njemački auto. Moj njemački san je da uzmem Nijemcima posao! Ne želim poslove koji su predviđeni za takve poput mene, želim one koji su rezervirani za njih, s istom plaćom, s istim uvjetima rada, s istim mogućnostima napredovanja.

A Istanbul, on je u romanu sveden na kvadraturu novokupljenog stana, te tragično promašene investicije. Ondje se po prvi put okupljaju svi, ne zbog ljetovanja i familijariziranja djece s jezikom i kulturom kako je otac zamišljao, nego zbog obiteljske tragedije. Likovi koje nam Fatma Aydemir redom predstavlja, a koji su uz manje duha i spisateljskog umijeća lako mogli ostati jeftine figurice, munjevito se prokrvljuju u autonomne i slojevite osobnosti. Ljudi su to privlačni u svojoj raspolućenosti, ni tu ni tamo, ili kako je kritičarka Der Spiegela zaključila, krenuli su iz Turske, ali u Njemačku nisu stigli. Roditelji nikad neće savladati njemački, djecu nitko nije učio turski.

Tu je i obiteljska osobitost, pripadnost kurdskoj manjini, što otac osjeća kao balast pa potiskuje, da ne bi time dodatno opteretio djecu, koji su u Njemačkoj ionako u drugotnoj poziciji, previše vidljivi i trajno prepušteni sebi; ne samo da se ne uklapaju u raster, još se i svako malo, u ime domovine svojih roditelja, za nešto moraju opravdavati. No Hüseyin po pitanju obiteljskih korijena svojom šutnjom postiže upravo suprotno, mlađa kći opsesivno se bavi njihovim porijeklom i prkosno se deklarira kao Kurdinja. 

Majka obitelji, ruralna žena koja je imala (ne)sreću za mužem doći u Njemačku, grad u kojem godinama podiže djecu uopće ne poznaje, prostor svog kretanja svojevoljno je suzila na liniju stan – Aldi gdje obavlja nabavku, dok njena djeca pate što su od svakog smislenog sadržaja izolirani u doseljeničkom naselju gdje se kroz šumu moraju probijati do prvog autobusa. Primarna joj je zadaća skrbiti o mužu i djeci, ali nikad se neće oporaviti od gubitka prvog djeteta, kćeri, koju je kao jako mlada, u skladu s običajima, bila prisiljena predati muževom bratu i njegovoj ženi koji nisu imali svoje djece.

Dvije kćeri Emine opterećuje ograničenjima vlastitog življenja, pogotovo to čini sa starijom, Sevdom, koja kao da joj je najmanje draga, a ustvari joj najviše nalikuje i otud, očekivano, sva kompleksnost i bolnost tog odnosa. Sevda je imala start najteži od sve braće, roditelji su je jedinu ostavili u Turskoj da brine o djedu i baki, uskratili su joj školovanje i silom je udali s 18, pa se sama izborila za svoje opismenjavanje, svoj novac i svoju samostalnost. Hakanovo iskustvo odrastanja u Njemačkoj svodi se na osjećaj da je, što god se dogodilo, on po defaultu prvi osumnjičeni. Bavi se preprodajom rabljenih automobila jer želi, dakako, život drugačiji od očevog, u vezi je s Njemicom, čija mama je zbog toga očajna, a ni Hüseyin nije ništa manje razočaran. Njegova sestra Peri studira pak germanistiku, svi je nerviraju i strastveno se bavi Nietzscheom, dok Nijemci moguće smatraju da joj kao doseljenici takva tema ne priliči. Ümit, obiteljski mezimac i mlađi od dvojice braće, trenira nogomet i nesretno je zaljubljen u prijatelja iz škole zbog čega ga – a kraj je prošlog stoljeća u Njemačkoj – upućuju na neugodne i besmislene terapije.

Možemo povući i ne tako labave paralele s romanom „Bolla“ (V.B.Z., 2023, prev. Boris Vidović) finskog autora albanskog porijekla Pajtima Statovcija (1990), koji je Fatmi Aydemir iskustveno i generacijski blizak. Usporedbe se najprije nameću na razini naslova, jer oba zvuče kao egzotična ženska imena, a zapravo svaki nosi prijeteću simboliku mitoloških odnosno religijskih figura (pojam bolla ima značenje izopćenika, ali predstavlja i biće zmijolikog obličja koje jednom godišnje otvara oči i tada proždire svakoga tko mu se nađe u vidokrugu) o kojima ovise tijek i kvaliteta života likova. U oba romana nalazimo sklop motiva tipičan za zemlje jugozapadnog Balkana; emigrantsku priču, prisilu dogovorenog braka, ali i gej problematiku. U središtu su protagonisti koji su kao ekonomska ili politička emigracija izbjegli iz izrazito konzervativnih zemalja, i redom su, neovisno o rodu, životnim izborima i šansama žrtve svog porijekla.

U knjigu za koju je Fatma Aydemir primila Robert Gerhard Preis, a nominirana je bila i za Deutscher Buchpreis (koju na Frankfurtskom sajmu dodjeljuje udruga njemačkih izdavača za najbolji roman na njemačkom jeziku) halapljivo se zagriza, hrskava je i puna su je usta. Nema ovdje vjerojatno ničega što već u nekoj formi nismo čitali drugdje, ali složit ćemo se da i nije najvažnije da se iznese nikad čuvena priča, nego da literarni svijet koji je autorica izgradila na vlastitim iskustvima, ali i kako kaže, na istraživanjima koje je provela unutar useljeničke zajednice, pulsira i živi; da se možemo povezati s likovima, da nas ništa ne izbacuje i da smo svih tristotinjak stranica potpuno unutra, s njima.

Za kraj mala glazbena preporuka; dok Hakan luduje po njemačkom autoputu ne bi li se za 24 sata sa sjevera spustio do Istanbula, na radiju krene pjesma Freundeskreisa; toliko ga zatravi nepoznati ženski vokal da načas zaboravi koliko ne podnosi Maxa Herrea i njegovo „privilegirano bjelačko repanje“. Da razriješimo elipsu iz romana, kremasti glas iz R'n'B balade Mit Dir, pripada divnoj Joy Denalane, pa bi prijedlog za glazbenu podlogu tijekom čitanja „Džina“ mogao biti njen Mamani, na njemačkom otpjevan album iz 2002. 

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Fatma Aydemir

Džini

• Prijevod: Dalibor Joler
• Hena com 06/2024.
• 296 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789532594751

Nakon što je trideset godina obavljao najteže poslove u Njemačkoj, Hüseyin se napokon vraća u domovinu. No već dan nakon useljenja on se, pokošen srčanim udarom, ruši u dugo željenu domu, a njegova se neobična i sukobima rastrzana obitelj okuplja na pogrebu… Uza sve nesuglasice i duboku žalost, oni osjećaju kao da ih netko promatra. Kakvi ih to demoni progone? I čiji je džin na djelu?