Važno je uroniti u kulturu prema kojoj prevodeći gradiš most, impregnirati se njome da bi je umio približiti čitateljima na svom jeziku. A načitanost je, po meni, ključna. Ne možeš biti dobar sportaš ako svakodnevno ne vježbaš, dobar pjevač ako ne vodiš računa o glasnicama, vrlo brzo izađeš iz forme. Tako je i s prevođenjem. Moraš čitati druge da bi razvijao, obogaćivao, mijenjao svoj jezik.

Mislim da nema kalkuliranja u umjetnosti, napose u književnosti. Čitavoga života držim olovku, čitavoga života čitam, i ne mogu zamisliti da živim van usvojenih normi i to baš književnih. Oni koji su mene učili, bili su veliki baš zbog manjka kalkuliranja. Uzore sam nalazio u Pasoliniju, u Beckettu, B. Schulzu, u Benjaminu, Borgesu, Kišu, Mandeljštamu, Cvetajevoj...

Nismo imali iskustvo samostalnog poduzetništva tako da otpočetka funkcioniramo kao bicikl tandem, oboje moramo vrtjeti, ali da, on je glavni urednik, a ja sam direktorica, to je ta podjela. Ja nikad za sebe ne kažem da sam izdavačica, mislim, Seid je izdavač i mi zajedno smo izdavači, ali što se mene tiče, ja vodim firmu koja se bavi izdavanjem knjiga.

Robert Guédiguian i Ivica Prtenjača, svaki u svojem umjetničkom polju, a razmatrat ćemo ih za ovu priliku ponajprije kao autore mediteranskog kruga, kao kvartovske kroničare i apologete proletarijata, predstavljaju samosvojan i vrlo prepoznatljiv poetski mikrokozam. Guédiguian kao filmaš, a Prtenjača – i kad piše prozu – primarno kao pjesnik.

'Zuzanin dah' posebna je knjiga, čistih, jezgrovitih, nerijetko odrješitih rečenica koje, zanimljivo, emaniraju vlastitu suprotnost, puninu, mekoću, oblost, toplotu. Fabula je potresna i znalački izložena, nju ćemo procesuirati, pounutriti, isplakati, naposljetku pohvaliti, no jezik, on je – istodobno ekonomičan i gurmanski raskošan – razlog što ćemo za ovom, u svakom smislu lijepom književnošću...