Robert Guédiguian i Ivica Prtenjača, svaki u svojem umjetničkom polju, a razmatrat ćemo ih za ovu priliku ponajprije kao autore mediteranskog kruga, kao kvartovske kroničare i apologete proletarijata, predstavljaju samosvojan i vrlo prepoznatljiv poetski mikrokozam. Guédiguian kao filmaš, a Prtenjača – i kad piše prozu – primarno kao pjesnik.

Zanimljivo, napredujući kroz debele namotaje gustih kartica gdje ćemo nesvikli na ovoliko opsežne knjige povremeno pomišljati 'naprosto sjajno štivo, ali moglo je i kraće' nisam pribjegavala preskakanjima, jer i kad je bespotrebno razvučeno (pariška faza, pa i pokoja studentska epizoda) vrijedno je pažljivog i cjelovitog čitanja.

'Zuzanin dah' posebna je knjiga, čistih, jezgrovitih, nerijetko odrješitih rečenica koje, zanimljivo, emaniraju vlastitu suprotnost, puninu, mekoću, oblost, toplotu. Fabula je potresna i znalački izložena, nju ćemo procesuirati, pounutriti, isplakati, naposljetku pohvaliti, no jezik, on je – istodobno ekonomičan i gurmanski raskošan – razlog što ćemo za ovom, u svakom smislu lijepom književnošću...

U inat naslovu Šimpraginu novu knjigu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i svih prigradskih, (polu)ruralnih...

U doba sveopće dezorijentiranosti gdje se svakakve grozote trpaju pod osviještenu žensku književnost, gdje autorice koje su se godinama opravdano borile protiv sumnjive odrednice ženskog pisma odnedavno histerično zahtijevaju da ih se nagrađuje upravo i samo zato jer su žene, moram zaključiti da smo sretni što postoji Tena Štivičić koja živi feminizam u najzdravijem obliku.