Nisam previše zamišljala kako će biti i gdje ću dospjeti, samo sam radila i radila i gurala tu svoju stvar i eto kad sam malo stala i otvorila oči, stanje je bilo dobro i zadovoljna sam skroz. Mi smo tihi obrt, nikad nisam željela biti velika firma gdje neminovno zbog velikih brojki izgubiš dodir s književnošću i ostaneš u vezi samo s knjigama.

Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

Postavka romana smjela je i razmjerno originalna, tekst je hipnotičan i uvlači, kako predmetom tako i atmosferom, no fabularna provedba umnogome je konfuzna, na mjestima teško prohodna i ne uvijek uvjerljiva. Ipak, umjetnički efekt, kao i prodornost uznemirujuće poruke, neporecivi su. Mogućnost da bilo koja demokratska europska država ogrezne u totalitarizam bliža nam je i izglednija nego se usuđujemo...

Besmisleno je prepričavati kompleksna intimna i društveno-politička previranja koja nalikuju višesezonskoj seriji bez praznih hodova, s brojnim (pod)slojevima i rukavcima, ali ima smisla uzeti roman koji možda nije spektakularno poetiziran, naprotiv, napisan je izvještajno, ekonomično i linearno i baš zbog toga brzo je čitljiv, ali i efektan. Ovo je ultimativna ženska, štoviše, feministička priča.

Nina Wähä se odlučuje za neformalnu, čak razigranu naraciju te prisan ton u izravnom obraćanju čitatelju. Knjiga se otvara polako, ali obećavajuće, i fino uvlači u otprilike prvoj četvrtini, u nastavku međutim leluja, redundira, okoliša, da bi se u poluotvorenoj završnici ukopala u mjestu kao da autorica nije znala kako razriješiti stvar pa se jednostavno povukla.