Nina Wähä se odlučuje za neformalnu, čak razigranu naraciju te prisan ton u izravnom obraćanju čitatelju. Knjiga se otvara polako, ali obećavajuće, i fino uvlači u otprilike prvoj četvrtini, u nastavku međutim leluja, redundira, okoliša, da bi se u poluotvorenoj završnici ukopala u mjestu kao da autorica nije znala kako razriješiti stvar pa se jednostavno povukla.

U inat naslovu Šimpraginu novu knjigu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i svih prigradskih, (polu)ruralnih...

Svaka od autorica rezolutno bježi od idealizacije obitelji i radikalno zasijeca u dogmatsku nepovredivost jednog cenzuriranog prostora, naime, ideje majčinstva kao ultimativne realizacije svake žene pri čemu baš ništa ne smije poći krivo, a kakvu propagiraju konzervativna društva, licemjerne babe, zastarjele slikovnice i reklame za deterdžent.

Mathieuov roman, osim što je bez daljnjeg dojmljiv i uspio, predstavlja važan doprinos još uvijek malenom, ali vrijednom korpusu francuskog sjevernjačkog filma i književnosti, dakle, umjetničko i društveno angažirano sagledavanje teškoća življenja prije zdravog i funkcionalnog radništva, sada trajno upropaštenog kapitalizmom i globalizacijom, življenja marginaliziranih i zaboravljenih, miljama od...

U naše čitateljske svjetove Murakami donosi dozu uvijek fascinantnog dalekog istoka, egzotičnih sociokulturnih fenomena poput hotela sa sobama-kapsulama, zavodljive japanske liberalnosti i očuđujućih lokalnih pripovijesti, recimo one o obrednom izgladnjivanju budističkih redovnika do samomumificiranja i konačno nirvane, koje spretno umeće u ovodobne, zapravo zapadnjačke i itekako bliske nam kontekste.