Jakuba Katalpa : Zuzanin dah
Pohvala i zahvala prevoditelju – jedino mi je tako moguće započeti prikaz romana „Zuzanin dah“ (Zuzanin dech, Hena Com, 2022) Jakube Katalpe, nagrađivane češke prozaistice mlađe generacije (r. 1979), jer očaranost ovdašnjeg čitatelja tim književnim tekstom u ogromnoj mjeri bit će njegova zasluga. Emilija Nuića zamijetila sam i upamtila usred lockdowna, odmatajući klupka zaumnih rečenica iz „Sonjke“ (Hena Com, 2019), lirske proze poljskog suvremenog autora Ignacyja Karpowicza.
Nedavno je u emisiji Moj izbor na Trećem programu Hrvatskog radija ovaj bohemist i polonist govorio o svojoj opčinjenosti slavenskim jezicima, slušala se glazba po njegovom odabiru, od poljskih zborova do Marije Tănase, kako je rekao, rumunjske Edith Piaf. Iz tog dojmljivog radijskog razgovora jasno je da netko tko toliko precizno, a intenzivno promišlja jezik, književnost, umjetnost ni prevoditeljskim zadacima ne može pristupati drugačije nego akribično, domišljato, strastveno. Ostaje nakon Sonjke i Zuzane redom nadoknađivati književne prijevode kolege Nuića čiji potpis jamči prevoditeljsku izvrsnost a onda i čitateljsku radost.
Zuzanin dah
A sad o Zuzani Liebeskindovoj, tragičnoj heroini rođenoj „sa srebrnom žlicom“ u obitelji židovskih tvorničara, čija se razvojna putanja nakon rijetko sretnog djetinjstva početkom Drugog svjetskog rata gubi u dimu, no predaja za tu izuzetnu osobnost nije opcija, vratit će se takoreći s one strane smrti i pokušati iznova, iako je sve protiv nje. Životna priča eponimske protagonistice realizirana je metafora puta od raja do pakla i nazad kad se od te nezamislivo napaćene mlade žene, no ipak čudom preživjele, opraštamo u turobnoj, ali ne posve pesimističnoj završnici. Kraj je ostavljen otvorenim, naime baš u trenutku najveće neizvjesnosti, pa i nade, autorica pripovijest odlučuje prekinuti. Mogla ju je jednako tako okončati i ranije, jer trenutaka napetosti bilo je i dotad, ili pak unedogled nastaviti, daha i imaginacije vjerujem da je imala – sjajna je to fabulacija, sočna, drska, u svojoj nepomutljivoj linearnosti dinamična, izlagana mahom u gotovo izvještajnom, a opet poetičnom prezentu. Poželi čovjek da, recimo, neki streaming servis ovu magičnu storiju otkupi, da je vješti scenaristi neobuzdano raspišu, da se darovita spisateljica obogati, s tim da bi oni koji su zavoljeli knjigu sasvim sigurno prezirali seriju, jer knjiški je predložak suviše samosvojan i samodostatan, ali upravo takav posjeduje golem ekranizacijski potencijal.
Zuzanu s finalnom 287. stranicom napuštamo uz želju da je njena otpornost spasi i u poratnim vremenima, kako ju je čuvala u strašnim godinama koje su prethodile. Ima u toj knjizi nečeg starinskog, skoro bajkolikog kad pomislimo na muke i prepreke koje ta djevojka mora proći da bi našla mir i nastavila gdje ju je velika povijest zaustavila, ali i nečega izrazito progresivnog, emancipacijskog, zbog čega je ovo čitanje osnažujuće iskustvo. A sve kreće nestvarno, kako uostalom i završava, početak je doduše u pastelnim tonovima, mirisan poput slatkiša, da bi se ugasila ta priča u oporoj monokromatici, u pepelu i blatu. Ovaj je roman bez sumnje bajka, s tim da nam autorica neće osigurati happy end kakav obećavaju žanrovske konvencije, čitatelju je prepušteno da ga izmašta sam.
„Djevojčica dolazi na svijet okupana mirisom šećerne repe koja se iznad Holašovica uzdiže poput omare i podsjeća na miris nagorjela karamela.“ (str. 12) Dugo željena kći tvorničara Abraháma Liebeskinda i njegove karizmatične supruge imat će fantastično djetinjstvo, odrastajući uz roditelje znatno starije i od današnjeg prosjeka, ali zato ostvarene, opuštene i još uvijek zaljubljene, koji će joj pružati sigurnost, ali i omogućiti neovisnost. Obiteljski posao, proizvodnja šećera, ide izvanredno, radnici su tada, 1920-ih, zadovoljni, život je lijep. Dok raste u pitoresknom seocetu nadomak Praga, na raspolaganju je malenoj Zuzani ribnjak za kupanje i klizanje, šuma za skitanje, a sve to uz sam rub roditeljskog imanja. Za fine ručkove brine u njihovoj vili kuharica koja se osjeća dijelom familije, jer ostat će im odana i kad to više nitko od nje ne očekuje. Premda jedinica, Zuzana nije usamljena, uz pse i privrženog pijetla ima i dva nerazdruživa prijatelja, Jana i Hanuša, sinove očevih zaposlenika. Slikovničasta je to egzistencija poštaubana slatkom bjelinom iz obližnjeg postrojenja, no napisana osviješteno i spretno pa ni ne pomišljamo na kič.
Odličan odgoj, vrhunsko obrazovanje, beskrajna roditeljska podrška i materijalno obilje; ipak, više nego kao sputana damica iz bolje kuće provodit će Zuzana svoje rane dane kao seosko dijete, da bi se prometnula u zgodnu, ali prvenstveno inteligentnu i stabilnu curu. U suštini Liebeskindova je nasljednica „no nonsense girl“, bistra i poduzetna poput njega, spontana poput svoje mame Liliane; svi su oni bez sumnje vrlo privilegirani, ali empatični i simpatični, marljivi i konstruktivni, nije ih teško voljeti. Jakuba Katalpa i „malu bogatašicu“ karakterno oblikuje tako da ju je jednostavno prisvojiti pa će za čitatelja njene nadiruće nevolje biti tim mučnije. Zuzanino slobodarsko odrastanje odjednom je na izmaku i ozračje se neprimjetno kvari, slično je ovo polagano potamnjivanje političkim i osobnim turbulencijama u „Vedrim danima“ (Fraktura, 2014, prevela Latica Bilopavlović Vuković) mađarske književnice Zsuzse Bánk, čak se, evo, i imena junakinje ovog i potpisnice onog romana preklapaju.
Šećerna glazura Zuzanina življenja raspucat će se po prvi put kad već kao curica osvijesti prolaznost, jer u banalnoj tragediji ostat će bez bake i djeda koje je s veseljem posjećivala u nedalekom Pragu, da bi poslije u još jednoj tragičnoj (i banalnoj) epizodi izgubila i majku. Sve se te u svojoj običnosti bizarne nesreće, u razmaku od po nekoliko godina, nižu kao znakovi zle kobi koja će najprije ovlaš raspuhati simetrično postavljenu mizanscenu, pa je zatim razrovati do potpunog horora. Naravno da „Vedri dani“ kao i ovdje skicirano ishodište Zuzanine biografije svojim pretjerano idiličnim startom odmah daju naslutiti dramatičan obrat. Ako kažem da radnja počinje u posljednjoj godini 19. stoljeća, a Zuzana se rodila 1924, suvišno je pojašnjavati što će taman u doba njenog prvog djevojaštva zamračiti horizont imućne židovske obitelji. Nastupit će takva vremena da Abrahám pomišlja kako je blagoslov što mu žena više nije živa.
Sav njihov uređeni mikrokozam raspada se postupno u ništa, krenuvši od naizgled nevažnih sitnica, administrativnih odredbi i apsurdnih zabrana, manjih poniženja koja je lako ignorirati ili ironizirati, do konačne predaje. Djevojku izbacuju iz francuskog internata, industrijalcu oduzimaju imovinu, već starijeg i narušena zdravlja prisiljavaju ga na radne akcije, pa sudjeluje u izgradnji ceste koja vodi do njegovog sada bivšeg posjeda, no otac i kći ustrajavaju u ponosnom i svrsishodnom postojanju, ma što im nakaradna stvarnost tih mjeseci priređivala, i to ne čine defetistički, nego proaktivno i sa stilom. Dio rata uspijevaju izdržati tako i naivni čitatelj najčvršće vjeruje da će se izvući. Sve dok ne stignu pozivi za deportaciju...
Tu u mom osvrtu nedostaje čitav pasus gdje sam paničnim tipkanjem pokušala racionalizirati što se događalo dalje, ali kako razračunavanje s poviješću, s Jakubom Katalpom, s vlastitim očajem prijeti spojlerima, brzo sam ga izbrisala. Ostavljam tek ovo, kao upozorenje: scene koje slijede, iako zbijene na minimalnom broju stranica, barem srazmjerno količini optimističnijeg teksta koji im prethodi, nepodnošljive su, nanizane u dokumentarističke prikaze, ne puke brutalnosti, nego nadrealnog luđaštva. Čitatelj će, da izmakne užasu, više ili manje uspješno proletjeti kroz te opise ne jednom pomislivši da su sve one krasote inspirativnog građanskog življenja iz kojih proizlazi čarolija ovog romana autorici bile potrebne samo da nas kasnije što surovije utuče slikama apsolutnog zla.
Kad smo kod atipičnog literariziranja Holokausta, ukazala bih načas na nesvakidašnji roman „Charlotte“ francuskog autora Davida Foenkinosa (Vuković & Runjić, 2016, prevela Marija Paprašarovski), a prošle godine izišao je i animirani film o tragičnoj sudbini Charlotte Salomon, u Auschwitzu ubijene berlinske slikarice židovskog porijekla. U „Zuzaninom dahu“ o svemu se naoko pripovijeda angažiranije nego o ratnom stradanju, o ljepoti bivanja piše se opširnije nego o patnji i umiranju, tim će odgođeni emocionalni udar po čitatelja biti razorniji. U pitanju je, dakle, u prvom redu priča o bajkovitom Pragu i prosperitetnoj češkoj provinciji između dva rata. Također i priča o ljubavnom trokutu koji se izrodi iz dugogodišnjeg prijateljstva troje mladih ljudi, da bi se te još djetinje emocije skrhale u ljubomori, slabosti, zloći, izdaji. Priča o nepristajanju na zlostavljanje, na otimanje slobode i integriteta, koja je kao takva ozbiljno feministički kodirana.
Jakubi Katalpi uspjelo je na čitanje još jedne pripovijesti o pogromu Židova navesti i one među nama koji su poodavno kukavički zaključili da odustaju od ovakve tematike jer se s njom nisu kadri nositi. Uspjela je tako što nam je mudro ponudila zavodljivu fikciju o hedonizmu, o bezuvjetnoj roditeljskoj, a prije toga o uzbudljivoj romantičnoj ljubavi, o humanizmu, o svakovrsnom napretku, intelektualnom i ekonomskom, ukratko, o mnogočemu što čini našu kulturu i civilizaciju, što je primjerom dobrih, dostojanstvenih života, da bi nas potom ledeno suočila s time kako je i prelako učas obescijeniti nešto što se osmišljavalo, gradilo i njegovalo stoljećima, što je opstajalo pokoljenjima. U tom pogledu ova književnica nije jedina ni prva, ali svakako jest među vještijima i sugestivnijima; nastojat će nas na koncu i utješiti, pri čemu joj povijesne činjenice srećom idu u prilog – možda se vrijednosti mogu fizički uništiti, ali simbolički ih je nemoguće poništiti.
„Zuzanin dah“ posebna je knjiga, čistih, jezgrovitih, nerijetko odrješitih rečenica koje, zanimljivo, emaniraju vlastitu suprotnost, puninu, mekoću, oblost, toplotu. Fabula je potresna i znalački izložena, nju ćemo procesuirati, pounutriti, isplakati, naposljetku pohvaliti, no jezik, on je – istodobno ekonomičan i gurmanski raskošan – razlog što ćemo za ovom, u svakom smislu lijepom književnošću posezati ponovo.
Zuzanin dah
- Prijevod: Emilio Nuić
- Hena com 10/2022.
- 296 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789532593945
Abrahámova kći Zuzana bezbrižno djetinjstvo provodi s dvojicom nerazdvojnih prijatelja, Janom i Hanušem. Obojica se zaljube u nju, ali ona voli samo jednoga. I tako je sve dok u Njemačkoj Hitler ne dođe na vlast. Na ispitu će se odjednom naći prijateljski odnosi, ali i Zuzanina hrabrost i volja za životom. 'Zuzanin dah' priča je o ljubavi i prijateljstvu troje mladih ljudi, kojima neumoljive političke prilike i čemer rata mijenjaju sudbine.