Johannes Anyuru : Utopit će se u suzama svojih majki

Johannes Anyuru: Utopit će se u suzama svojih majki

Za predmet nagrađivanog romana „Utopit će se u suzama svojih majki“ (prev. Edin Badić, Lector, 2022) Johannes Anyuru odabrao je džihadistički terorizam. Zapaženi autor srednje generacije rođen u švedskom Boråsu za svoj četvrti romaneskni naslov 2017. primit će nagradu August (Augustpriset, posvećenu Strindbergu) koju je godinu poslije dobila Lydia Sandgren o čijem smo briljantnom književnom debiju na portalu ne tako davno pisali. Na ovoj prozi, a sprema joj se i ekranizacija, Anyuru je počeo raditi 2015, nakon napada na parišku redakciju Charlieja Hebdoa, a jednog od likova, Görana Loberga, oblikovao je prema u međuvremenu tragično preminulom švedskom umjetniku Larsu Vilksu, provokativnom osobenjaku koji je desetljećima živio s islamističkim prijetnjama i pod policijskom zaštitom zbog karikatura proroka Muhameda kojeg je prikazao kao psa.

Tragediju Charlieja Hebdoa nakon „Zakrpanog“, intimne kronike zacjeljivanja Philippea Lançona (OceanMore, 2021, prev. Željka Somun), nalazimo i u autobiografskom romanu „Joga“ (Vuković & Runjić, 2022, prev. Željka Somun) francuskog prozaista Emmanuelea Carrèrea gdje pripovjedačevo spiritualno osamljivanje u planinskom resortu remeti vijest o pogibiji prijatelja koji se u trenutku krvoprolića zatekao u uredništvu časopisa. Tek nasumično navođenje nekih od dojmljivijih naslova na temu ISIL-a, koji će uslijediti u uvodnom dijelu kritike Anyuruovog romana, potvrđuje da je od vrhunaca te u međuvremenu teritorijalno poražene paradržave proteklo dovoljno da geopolitičari, ali i filmaši i književnici ovaj fenomen mogu sagledati s vremenske distance, širokokutno i donekle objektivno. Istodobno povelik broj vrijednih ostvaraja s temom „ekspanzije terorizma koji se poziva na islam“, snimljenih i ispisanih u razdoblju nakon velikog migrantskog vala 2015. svjedoči o činjenici da opasnost od religije pretvorene u borbenu ideologiju uz eksperte jednako zaokuplja i umjetnike koji tu globalno rastuću sigurnosnu prijetnju imaju potrebu fikcionalizirati, humanizirati i čak, poput Anyurua, distopijski očuditi te se tako od nje simbolički obraniti.

Od pamtljivijih a svakako i brutalnijih filmova na programu ovogodišnjeg beogradskog FEST-a, s čije su premijerne projekcije iznureni gledatelji istrčavali na vjetar i kišu, belgijski je „Pobunjenik“ („Rebel“, 2022, r. Adil El Arbi i Bilall Fallah), nemamo razloga sumnjati, stvarnosti vjerna fikcija čiji autorski tandem sloj po sloj, srčano i osvetnički, sasijeca perverziju i svirepost religijskog fundamentalizma. Konkretno, u tematski su fokus dvojica mladih Belgijanaca marokanskog porijekla postavili problem vrbovanja maloljetnika za terorističke akcije, prvenstveno onih koji su rođeni u nekoj od europskih zemalja, a arapskog su ishodišta. Usprkos sporadičnoj plakatnosti ovo zbog upućenog i uživljenog tretiranja problematike antologijsko ostvarenje, koje je nažalost zainteresiranoj publici zasad slabo dostupno, pamti se zbog necenzuriranih prikaza nasilja i svakovrsnih patologija proizišlih iz ekstremnog islamizma, iznad svega ipak zbog moćnih glumačkih nastupa i visoko stilizirane realizacije s dozom eksperimentalnog gdje su, primjerice, unutarnji monolozi izvedeni u formi pomalo manirističkih reperskih dionica.

U selekciji Zagrebdoxa nametnuo se nedavno „Rojek“, dokumentarac kanadske autorice Zaynê Akyol kolažiran od ispovijesti pojedinih čelnika Islamske države zatočenih u logorima u Sirijskom Kurdistanu koji ne prestaju snatriti o ponovnom uspostavljanju kalifata. Nadalje, jedna od Netflixovih zasigurno kvalitetnijih serija švedski je „Kalifat“ („Caliphate“, 2020-) koji baš poput „Pobunjenika“ ukazuje na praksu radikalizacije djece. Autor Goran Kapetanović fikcionalizira ondje slučaj triju štokholmskih srednjoškolki čije vrbovanje nije provedeno na ulici ili društvenim mrežama, nego u učionici i to od strane školovanog i naoko besprijekorno integriranog momka koji se infiltrirao u školsku hijerarhiju kao asistent stručnog osoblja. Usto, svojevremeno se na širokobriješkom Mediteran Film Festivalu mogao pogledati dokumentarni film „Strani volonteri u paklu Al-rake“ („Foreign Volunteers: in the Hell of Rakka“, 2019) o YPG internacionalnim brigadama čiji su se članovi, mahom europski i američki studenti bez vojne obuke, romantičarski otputili u borbu protiv ISIL-a. 

„Pobunjenik“ se fokusira na Kamala i Nassima, dvojicu briselske braće s povećom dobnom razlikom koji s majkom žive u zloglasnom Molenbeeku pa jedan za drugim završe u Raki, tadašnjem uporištu ISIL-a. Film obiluje inovativno režiranim i potpuno nadrealnim akcijskim scenama mahnitanja drogiranih džihadista po sirijsko-iračkim ratištima. Na prvu je to izrazito muški narativ, sav od agresije i destrukcije, no prometnut će se u apoteozu ženskog junaštva. Tour de force je, dakle, poduzetnost snažne majčinske figure koja dominira drugom polovinom filma, a sjajno ju je iznijela Lubna Azabal, karakterna glumica koju volimo još od drame „Naša majka“ („Incendies“, 2010) Denisa Villeneuvea. Zaposlena kao čistačica u nekom briselskom šoping centru ta u bezizlaznoj situaciji isključivo sebi prepuštena sredovječna žena pregazit će granice mogućeg ne bi li mlađeg sina izbavila iz kampa za obuku dječaka i spasila ga sudbine 25.000 djece koja su, navodi se na odjavnoj špici, ubijena u sirijskom ratu. 

Time će mama Leila u sveopćem kaosu načas upaliti svjetlo, bar simbolički unijeti nešto nade u ratni besmisao što prethodno nije uspjelo njenom starijem sinu, idealistu bez perspektive koji je u Siriju krenuo kao volonter humanitarac, no čim tamo stigne regrutiraju ga u terorističku jedinicu i zaduže da snima video klipove (spektakularne!, takva je naredba) okršaja i egzekucija. Iako s početkom dvosatnog filma priželjkujemo pozitivan ishod za tog urbanog i kul dečka, s vremenom postaje jasno da ovaj rukavac priče nema šanse izdobriti. Lubnina junakinja naposljetku svoje jedino preostalo dijete dobiva nazad živo, ali od traume zbog svega što je ondje prošlo, na nesreću i počinilo, ne može ga sačuvati. Neizbježno je – majku i sina, dvoje preživjelih članova te opustošene obitelji s povratkom kući čekaju nove strahote, no taj dio ostat će off screen, autori se tu odlučuju na rez, vidjeli smo dovoljno.

Utopit će se u suzama svojih majki Anyuru Johannes

Za kompenzaciju otvorenog kraja, za svojevrstan nastavak filma pobrinuo se u mom slučaju upravo Johannes Anyuru (1979), švedski pjesnik i prozaik po ocu ugandijskog porijekla, jer njegov roman „Utopit će se u suzama svojih majki“ („De kommer att drunkna i sina mödrars tårar“, 2017) na čitanje mi dolazi taman kad dospijevam procesuirati viđeno u „Pobunjeniku“. I u ovoj priči nalazimo primjere radikalizacije tinejdžera koji su u Europi odrastali kao prva ili čak druga generacija useljenika iz arapskih zemalja. U momentu identitetske dezorijentiranosti, provale bunta ili pokušaja bijega od nefunkcionalne obitelji takvi klinci odlaze na džihad pa se onda, pod uvjetom da ne poginu, poneki i vrate – razočarani ili pak 'prosvijetljeni' i 's poslanjem', a državi preostaje da se bavi njihovom penalizacijom, deradikalizacijom, reintegracijom. 

U romanu vidimo kako to izgleda kad sustav ne samo da zakasni sa strategijama prevencije nego i prekasno odreagira po pitanju sprječavanja planiranih terorističkih djelovanja. Autor alinearno, u narativnoj slagalici, stilom svedenim, ali opojno ljepljivim bilježi epilog takvog očajničkog srljanja u smrt, potom i povratka 's misijom', tj. transformaciju jednog od kvartovskih dokonjaka i sitnih dilera u militantnog islamista. Taj etnički i klasni autsajder svoje godine sazrijevanja, a imao ih je privilegiju provoditi u nekom, barem deklarativno, boljem svijetu, okončava kao žrtva terorističkog napada koji je organizirao s prijateljem, također višestrukim marginalcem, i to napada upravo protiv tog svijeta koji mu je osigurao dom i makar u teoriji nudio mnoštvo prilika. 

Evidentno je da ni progresivni sjever ne može biti dobar svima, nominalne mogućnosti bogate Švedske u realnosti koju žive Hamad, Amin i ekipa nisu samorazumljive. Ti došljaci koje se milosrdno primilo, a da ih se nikad neće uistinu prihvatiti, pitanje je imaju li ikakve šanse za uzlaznu socijalnu mobilnost. Bi li zloćudni politički utjecaji i bauk terorizma s epicentrom u apstraktnim daljinama, u pradomovini iz koje su njihovi očevi morali bježati, mogli išta tim klincima odraslim na drugom kontinentu da su oni doista Europljani, da su stabilni i okej, da su u svojim novim domovinama osjećaju dobrodošlo i uključeno, da im se roditelji, i sami kvalitetnije integrirani, stižu posvetiti. Napokon, je li ih preko ruba gurnulo patroniziranje s kojim se odmalena suočavaju u tom blistavom oprimjerenju ljudskih prava i građanskih sloboda, u zemlji koju većina njih ne doživljava svojom?

Može li se benevolentnim smatrati sistem koji doseljenicima doduše ne odbija pružiti utočište, ali ih segregira daleko od svega i svih, u naseljima koja su podizana 'ekskluzivno' za obitelji useljeničkog porijekla i slabijeg imovinskog stanja? U takav geto osim u „Pobunjeniku“ zalazimo i u zadnjoj sezoni izraelske „Faude“ (Netflix, 2015- ) čije su uvodne epizode iz matičnog konteksta izmještene u Molenbeek, koji je godinama nazivan i europskom Rakom, a slična su i mastodontska naselja iz 'Programa Milion' (Miljonprogrammet), projekta poticane modernističke stanogradnje na rubovima švedskih gradova, pa nas u takvo jedno štokholmsko vodi serijal „Snabba Cash“ (Netflix, 2021- ) gdje možda ne svjedočimo terorizmu, ali zato unakrsnim paljbama zaraćenih narko bandi. 

U momentu identitetske dezorijentiranosti, provale bunta ili pokušaja bijega od nefunkcionalne obitelji klinci odlaze na džihad pa se onda, pod uvjetom da ne poginu, poneki i vrate – razočarani ili pak 'prosvijetljeni' i 's poslanjem', a državi preostaje da se bavi njihovom penalizacijom, deradikalizacijom, reintegracijom.

U Anyuruovom romanu "Utopit će se u suzama svojih majki" riječ je o jednoj od geteborških betonskih spavaonica, izgrađenoj ranih šezdesetih i nazvanoj Zečinjak, točnije, o predviđanju kako bi stvari tamo mogle izgledati u najbeznadnijem scenariju, što ga segmentno čini spekulativnom fikcijom, premda se u cjelini radi o ozbiljnom društvenom romanu s političkim nadtonom. Ono što ovu priču očuđuje, što je izmiče iz okvira surog realizma jest umišljaj središnje protagonistice Nour ili Annike (jer ni sama nije sigurna u svoj identitet) da je povratnica iz budućnosti. Distopijski opisi Zečinjaka, kakav bi u nekoj od horor varijanti mogao postati, iz tlapnji bolešću pomračene djevojke koja na zatvorskoj psihijatriji pokušava rekonstruirati vlastitu biografiju i sebe nanovo izmisliti, jezivi su, ali u svoj surealnosti vrlo živi i nekako i prelako zamislivi. 

Djevojka svoje naselje opisuje kakvo nasreću dosad nikad nije bilo, no razumjeli bismo da ga mnogi od tamošnjih žitelja, zanemarenih i u svakom smislu poraženih, takvim intimno osjećaju. Na čitatelju je stoga da se opredijeli je li fantazmagorična vizija getoiziranog Zečinjaka plod pomućenog uma, razigrana metafora stvarnog stanja ili u nekom promilu ipak moguća projekcija bliske budućnosti. Švedska petnaestak godina od vremena u kojem se roman odvija, tvrdi ona, odala se neofašizmu, a u takvim okolnostima, dotad tek jedan od generičkih kvartova napučenih socijalno najranjivijim skupinama, modificiran je u logor u kojem su svi muslimani prisiljeni potpisati građanski ugovor kako bi izbjegli da ih se proglasi državnim neprijateljima i posljedično deportira.

Priča se otvara neuspjelim pokušajem terorističkog napada na kultnu geteboršku striparnicu. Do incidenta će doći jedne zimske večeri tijekom promocije novog naslova kontroverznog stripaša uvjerenog da se ismijavanjem islama bori protiv tabua u umjetnosti i pomiče granice slobode. Troje adolescenata koji su se očito zakleli na vjernost ISIL-u, Daešu ili kako god se zvala ta srećom više nepostojeća teroristička kvazidržava na Bliskom istoku, naoružani upadnu na književnu večer da bi djevojka opasana eksplozivom koja je taj užas trebala streamati na mrežama upropastila plan svog dečka i njegovog prijatelja postupivši po nalogu nejasnih glasova u svojoj glavi ili možda ipak razuma. 

Dvije godine kasnije djevojci neutvrđenog identiteta u psihijatrijskoj klinici za osobe lišene slobode dijagnosticirana je shizofrenija, uz pretpostavku da je u pitanju Belgijka koja je zbog veze s nekim marokanskim ekstremistom još kao maloljetna pobjegla od kuće i prešla na islam. U ustanovi u koju je do daljnjeg smještena zatražit će sastanak s cijenjenim pjesnikom i književnikom, po majci Šveđaninom, po ocu Gambijcem, s kojim je povezuje Zečinjak; on ga za razliku od nje poznaje iz prošlosti, jer u tom je naselju odrastao. Sve što saznajemo o djevojčinom navodnom putovanju kroz vrijeme, ali i o migraciji u tijelo druge djevojke ono je što će ispripovijedati svom posjetitelju i naratoru romana, a što je prethodno zabilježila kako bi mu te zapise s povjerenjem predala na čitanje. Psihofizički se raspada, no sretna je zbog uvjerenja da je njen čin u knjižari spasio muslimane u Švedskoj od hipotetskog raspleta u kojem vlast preuzima populistička desnica, u kojem na snagu stupaju antimuslimanski zakoni i u kojem se provode suludi medicinski eksperimenti na rubu znanstvene fantastike. 

S tim bizarnim susretom poklopit će se odluka pripovjedača i njegove supruge da Švedsku u kojoj se osjećaju sve manje sigurno zamijene Kanadom kako bi svojoj kćeri omogućili zdravije odrastanje. Dok priprema dokumente za ishođenje viza autorova supruga Alžirka gorko primjećuje kako njihova obitelj više ne pripada švedskom nacionalnom snu i da bi njih dvoje kao muslimani, premda umjereni, obrazovani i poslovno uspješni, zanimljivi bili još valjda samo Daešu, njihovim ubojicama i nihilistima, za ideju kalifata. Ovaj krak romana podsjeća na često previđanu činjenicu da su i sekularni muslimani žrtve instrumentaliziranog tumačenja islama u političke svrhe jer teroristička nedjela koja se provode u ime njihove religije rezultiraju snažnom antimuslimanskom klimom i svode ih na građane drugog reda.

Postavka romana, kako smo vidjeli, smjela je i razmjerno originalna, tekst je hipnotičan i uvlači, kako predmetom tako i atmosferom, no fabularna provedba umnogome je konfuzna, na mjestima teško prohodna i ne uvijek uvjerljiva. Ipak, umjetnički efekt, kao i prodornost uznemirujuće poruke, neporecivi su. Mogućnost da bilo koja demokratska europska država ogrezne u totalitarizam bliža nam je i izglednija nego se usuđujemo priznati, na kraju s blažim i civiliziranijim, ali nimalo zbog te naizgledne uljuđenosti bezopasnijim oblicima rasističkih i nacionalističkih manifestacija već poodavno živimo.

Na stranu sporadični tehnički manjkovi, nema boljeg sredstva od arta, od književnosti poput ove, za alarmiranje sedirane građanske savjesti.

Johannes Anyuru

Utopit će se u suzama svojih majki

• Prijevod: Edin Badić
• Lector 11/2022.
• 260 str., meki uvez
• ISBN 9789538361135

'Utopit će se u suzama svojih majki' distopični je literarni triler. Johannes Anyuru vješto nas vodi kroz nekoliko paralelnih radnji, miješajući priču o misteriju shizofrene djevojke koja je sudjelovala u terorističkom napadu i očajno traganje migranata za identitetom u novoj sredini s uznemirujućim nagovještajima distopijske budućnosti.