Lydia Sandgren : Sabrana djela

Lydia Sandgren: Sabrana djela

U posljednjim danima 2022. zadesile su me, zgodnom slučajnošću, dvije fikcije smještene u izdavački milje, ali i u švedski jezični prostor, jedna u Stockholm, druga u Göteborg; dvosezonski serijal „Love & Anarchy“ (2020– ) i roman „Sabrana djela“ Lydije Sandgren („Samlade verk“, Naklada OceanMore, 2022). Dok se u razmjenama prijedloga za praznično iščitavanje i bingeanje pokazalo da su simpatičnu (ali ne više od toga) Netflixovu situacijsku humoresku svi odgledali prije mene, pitanje je kako nitko nije zamijetio knjiški masiv senf žutih korica koji će u mom notesu čitanja, premda u zadnji čas upisan, ostati zaokružen kao jedan od snažnijih i pamtljivijih iz protekle godine.

Sabrana djela Sandgren Lydia

Neuvrštavanje ovog romana, objavljenog još u svibnju, ni na jednu od godišnjih knjiških lista, o ozbiljnijim kritičkim prikazima da ne govorim, žalostan je propust; može se eventualno objasniti pomalo zastrašujućom opsežnošću teksta, moguće i zbunjujućim naslovom zbog kojeg bi se pomislilo da je riječ o posthumno uređenim djelima neke zaboravljene ili dosad neprepoznate, a odjednom čudom otkrivene, pa u ključu ženske solidarnosti možda i nezasluženo, a euforično (re)valorizirane autorice.

Stvar je, srećom, posve drugačija. Švedskoj kulturnoj publici Lydia Sandgren nije nepoznata, štoviše, laureatkinja je najznačajnije tamošnje književne nagrade August za 2020. godinu, a možemo se unedogled, evo, sve do finalne točke na 741. stranici iščuđavati što netko rođen '87. piše ovako uvjerljivo, raskošno, zrelo, razvedeno, s vještinom višedecenijski iskusnog pripovjedača. Uz sporadične zamjerke koje uzmite s rezervom jer riječ je o prvijencu, roman je izveden bez kvalitativnih kolebanja, a pogotovo bez nasilnih i/ili nespretnih pokušaja agotakrištofovskog pseudo minimalizma ili pak hermetičnih show off eksperimenata kakvima, čini mi se ponajviše kod nas, i ne tako mladi autori, kompenziraju manjak pripovjedačke sposobnosti i nedostatak stila. 

Da su prilike u knjiškom svijetu sretnije, pismo Lydie Sandgren ne bi značilo nikakvu posebnost, podrazumijevali bismo ga kao suvereno pripovijedanje doraslog i funkcionalnog autora, no s obzirom da takva ne čitamo često, s razlogom ćemo ga ocijeniti izuzetnim. Ovaj bih slučaj u domaćem kontekstu usporedila s gotovo mirakuloznom pojavom romana „Psi“ (Gradska knjižnica Rijeka, 2022) koji potpisuje također prozna debitantica, inače na FAMU školovana filmašica Dora Šustić.

Neuvrštavanje ovog romana, objavljenog još u svibnju, ni na jednu od godišnjih knjiških lista, o ozbiljnijim kritičkim prikazima da ne govorim, žalostan je propust; može se eventualno objasniti pomalo zastrašujućom opsežnošću teksta, moguće i zbunjujućim naslovom.

U tom smislu ovakvo kapitalno ostvarenje novog autorskog imena skandinavskog kruga itekakav je dobitak, za našu prijevodnu produkciju, za čitatelje, i to kažem bez kompleksaške potrebe za mistificiranjem ijedne nacionalne književnosti veće od naše; i sa sjevera nam ponekad neizbježno dolaze akvizicijski promašaji, pisala sam o tome. Međutim, nemoguće je ne posramiti se ovdašnje provincijalnosti svaki put kad otkrijemo kakve moćne debije objavljuju tridesetogodišnjaci, evo, u Švedskoj, a kakve se papazjanije njihovih generacijskih kolega kod nas promiču uz specijalne pohvale, jer domaća imena, ne samo mlađa, ma koliko to negirali, vrednujemo po prilagođenim kriterijima.

Autorica koja nas ovdje zanima studirala je psihologiju, filozofiju i književnost, a srodne interese pripisuje i svojim protagonistima. Odlična je u profiliranju karaktera te u preplitanju nekoliko jednakovrijednih naracija, koje bi izrezane od ostatka pa povezane u cjelinu mogle opstajati kao samostalni romani. Situacije postavlja spretno i bez stranpučenja, zapažanja su joj pronicljiva, a nije loša ni i u ispisivanju duha i atmosfere desetljeća koja s obzirom na svoju dob nije mogla izravno doživjeti, a to su 1970-e, s naglaskom na 1980-e, kad su njeni likovi na fakultetima i akademijama. Izvanredan joj je osjećaj za ritam, za napetost, za elipsu, za obrat, također i za detalj, za jezičnu finesu. Prijevod Željke Černok gibak je i čist, tekst lijepo uređen, ukratko, vrijedi ga nabaviti za biblioteku, posudbenu ili kućnu. Tu ću stati s panoramskim nagovaranjem na čitanje, trebalo bi vidjeti što se sve u romanu može naći, ima li ova preporuka pokriće.

Sabrana djela na koja se naslov odnosi snopovi su rukopisa, nikad dovršenih, objedinjenih, ni objelodanjenih Martina Berga, urednika i suvlasnika omanje geteborške nakladničke kuće. Glavnog protagonista i jednog od fokalizatora ovog pozamašnog knjižnog bloka zatječemo usred organiziranja svog 50. rođendana i 25. obljetnice firme koju je pokrenuo s prijateljem iz studentskih dana Perom Andrénom, a tim dvostrukim slavljeničkim povodom pristaje dati 'životni intervju' pa će po jedno novinarsko pitanje poslužiti kao uvodnik u svaku cjelinu. Kad bi nam cilj bilo forenzičko i nedobronamjerno čeprkanje po tekstu, mogli bismo se zapitati čemu taj postupak jer nije najjasnije treba li iskaz koji slijedi poslije svakog pitanja shvatiti kao svojevrstan transkript Martinovih odgovora ili kao indirektno prenesene njegove solilokvije potaknute novinarskim upitima, ali kako smo u roman poprilično zaljubljeni i tu malenu narativnu dosjetku tretirat ćemo kao uspjelu.

Kako bilo, takve okrugle obljetničke prigode za sobom vuku imperativ svođenja računa, pa i dozu tjeskobe, a Martina Berga opterećuje i povelika dvojba, novi moment u njegovoj karijeri, imponirajuć i uznemirujuć, naime, ponuda za prodaju tvrtke, što se potiho provlači fabulom, a zbog čega pati od nesanice premda sa spavanjem, kako naglašava, nikad nije imao problema. Sva navedena zbivanja u pripovjednoj sadašnjosti čvrsta su polazišna točka kojoj se uvijek možemo vratiti kad nam se zavrti od analeptičkih i proleptičkih preskoka koji pripovijest usložnjavaju, dinamiziraju, ponegdje nažalost i usporavaju.

Napredujući kroz debele namotaje gustih kartica gdje ćemo nesvikli na ovoliko opsežne knjige povremeno pomišljati 'naprosto sjajno štivo, ali moglo je i kraće' nisam pribjegavala preskakanjima, jer i kad je bespotrebno razvučeno (pariška faza, pa i pokoja studentska epizoda) vrijedno je pažljivog i cjelovitog čitanja.

Opise Martinove vedro hektične obiteljske i poslovne svakodnevice zaustave katkad njegova promišljanja o tome koliko je kao izuzetan student filozofije i književnosti bio ambiciozniji i strastveniji od svoje kćeri sada, a iznad svega, žudio je postati književnikom poput zaboravljenog i nikad dovoljno cijenjenog Williama Wallacea, svog idola. Ispostavit će se, doduše, da mu je bolje išla poza nego proza, ufuravanje da je pisac, nego imaginiranje i konkretan književni rad, od sjedenja i tipkanja draže mu je bilo lunjanje pariškom lijevom obalom u traganju za nadahnućem pa i temom, no iz romana nije najrazumljivije je li ikad postao svjestan vlastitih objektivnih ograničenja ili svoj literarni neuspjeh svodi isključivo na nepovoljne životne okolnosti. 

Prvu romanesknu liniju čini, dakle, „ovo vrijeme sada“, koje se uvelike poklapa s našim, čitateljskim; Martin je samohrani otac dvoje djece, Elis je srednjoškolac, Rakel studentica. Sin koji je u djetinjstvu bio i pretjerano za njega vezan, izmiče mu najednom tako što se zatvara u sobu kako bi slušao Brela ili time što vodi bogat društveni i intelektualni život o kojem ga odnedavno više ne izvještava. Kći koju pokušava uvesti u nakladnički posao, kao urednicu, prevoditeljicu i buduću nasljednicu, razočarat će ga kad, unatoč daru za jezike, upiše psihologiju pa je nalazimo kako pored njemačkog romančića koje joj tata daje na prosudbu za možebitno objavljivanje u švedskom prijevodu čita Freuda za faks. Upravo taj djevojci isprva nezanimljiv maleni roman generičkog naslova i s potpisom nepoznatog berlinskog autora koji će vući u torbi tjednima ga ne otvorivši, mijenja tijek pripovijesti i rutinu likova; djeluje poput eksplozije, ali o tome kasnije. 

Privatni status Martina Berga u najmanju je ruku čudan; na elaboriranim večerama koje sa suprugom rado priređuje u njihovom harmoničnom domu Per ga uporno nastoji zbližiti s nekom od single žena iz svog šireg kruga, ovaj to decidirano odbija, i tu stiže pojašnjenje njegovog neuobičajenog samovanja, naime, još uvijek nosi burmu i formalno je i dalje u braku s davno nestalom, očito od njega i obitelji odbjeglom ženom. Na prvih četiristotinjak stranica čekamo saznati što se zapravo desilo, pa u nekom trenu napokon iščitavamo da je Cecilija Berg, inače vrsna prevoditeljica i znanstvenica, suprugu u oproštajnom pismu razjasnila da se ne radi o otmici, pogibiji, suicidalnim namjerama, nego o svojevoljnom i promišljenom odlasku zbog, otprilike, čežnje za životom predanom znanosti, spram dosadašnjih zadatosti majke, supruge, domaćice kojoj se mimo ambicioznih planova dogodilo da prerano zatrudni, još pri svršetku faksa. 

No zašto toliko radikalno, zašto bijeg bez povratka, kako je moguće zauvijek ostaviti djecu; za potencijalne pojedinosti čitatelj će se strpjeti, pred njim je u ovom trenutku još 350 stranica. Zanimljivo, napredujući kroz debele namotaje gustih kartica gdje ćemo nesvikli na ovoliko opsežne knjige povremeno pomišljati 'naprosto sjajno štivo, ali moglo je i kraće' nisam pribjegavala preskakanjima, jer i kad je bespotrebno razvučeno (pariška faza, pa i pokoja studentska epizoda) vrijedno je pažljivog i cjelovitog čitanja.

Roman je, znači, i pokušaj tumačenja ishodišta ali i ishoda te nesvakidašnje obiteljske situacije, momenta raspolućenja prema kojem će to troje preostalih članova obitelji Berg nadalje računati vrijeme, propitkivanje Cecilijinih razloga za bizarnu odluku, ali i posljedičnih teškoća složnog trojca da se iznesu s traumom napuštanja, on kao zaljubljeni suprug i otac dvoje tada jako male djece koji je u to doba jedva bio prešao tridesetu, njegov sin tinejdžer koji mamu poznaje samo s polaroidnih fotografija koje drži iznad kreveta te odrasla kći za koju se otac nada da će slijediti Cecilijine znanstvene preokupacije, a koja u sjećanju njeguje ključne crtice familijalnog historijata, rođenje brata, majčinu nervozu pred obranu disertacije itsl.

Još jedan rukavac bila bi kronika Martinovog od gimnazijskih dana intenzivnog prijateljevanja s Gustavom von Bergom, a koji se kao petnaestogodišnjak osviješteno odriče plemenitaškog naslova svoje brodovlasničke obitelji. Na fakultetu Martin, Gustav i nešto kasnije Cecilija Wikner formiraju savršen trokut pa zajedno provode i studijsku godinu u Francuskoj i ljeto u kući Gustavove bake u Antibesu. Prikazivanje tadašnjeg Pariza, iako poput svega dotad u romanu umješno provedeno, svodi se s odmakom gledavši ipak na opise lokala i stanova s podovima šahovskog uzorka, platana sivih od smoga, Sene u nijansi mutnog stakla, na taksativno nabrajanje međunarodnih studenata i tuluma s jeftinim vinom, na pribojavanje od terorističkih napada Hezbolaha, koji taj blago papirnat segment priče fiksiraju u drugu polovinu osamdesetih. Prikazi geteborških akademskih i kulturnjačkih krugova, daleko su življi, stvarniji od tek skicirane pariške boemštine. 

Čudnovat i poročan, Gustav je kao hiperrealistički slikar u međuvremenu postigao mitski status kod kolekcionara, a u tjednima pred značajnu stockholmsku retrospektivnu izložbu nekontaktibilan je i nitko ne zna gdje je, što izgleda, brine samo Martina koji suptilno od indolentnih mu suradnika pokušava saznati nešto o njegovim kretanjima. Martinov besprijekorno dizajniran i organiziran život – gdje se po kući hoda u crnom, gdje se bjesomučno iščitavaju kulturne rubrike i slušaju radijske emisije iz kulture dok se pripremaju rafinirani obroci u prostranoj elegantnoj kuhinji, gdje se tinejdžeri (već spomenuti Elis) oblače kao starčići iz 1950-ih, a što ih ne priječi da budu obuzeti gadgetima – potamnit će „suspense“, i to čak dva nejasna slučaja.

Uz Franzenova „Raskrižja“ i Singerove „Sjene nad Hudsonom“, „Sabrana djela“ Lydije Sandgren najopsežnija su proza koju sam u prošloj godini imala u rukama, a trima podebljim svescima zajedničko je da su superiorno napisani, isto tako prevedeni.

Aktualno pitanje „gdje je Gustav, je li uopće živ“ koje mantra sve zabrinutiji Martin te desetljetno „što se dogodilo s Cecilijom“, a to nakon čitanja fatalnog romana proganja njihovu kćer, jer žena čiji je nepredvidiv nestanak izludio muškarca u priči, uznemirujuće nalikuje njenoj majci. Dvije su, kako smo vidjeli, u „Sabranim djelima“ vremenske razine; u sadašnjosti se dvoje fokalizatora, Martin i Rakel, oboje zaokupljaju prošlošću, on se, profesionalno etabliran zabavlja rekapitulacijama, a ona, poodrasla, ali bez ikakve ideje o vlastitoj budućnosti, traži odgovore o svojoj majci i tu izvire dodatni pripovjedni tok.

Autorica će polako izraditi višedimenzionalan profil tajnovite Cecilije Wikner Berg, „žene koje nema“, a koja svojom karizmom i u trajnoj odsutnosti dominira radnjom. Saznajemo s vremenom kakva je bila kao studentica, pa kao doktorandica na pragu predvidljivo blistave akademske karijere, kakva kao Martinova stalna djevojka, pa supruga i mlada mama, kakva kao Gustavova muza, kakva kao kći i sestra. Zbog oca liječnika i vizionara, utemeljitelja neonatologije u Etiopiji, rane dane provodi u Adis Abebi, da bi roditelji bez najave prekinuli internacionalno odrastanje svog privilegiranog djeteta kad iznenada odluče da im je Afrike dosta. U Švedskoj Cecilija će se distancirati od buržaoskih povlastica, pa umjesto Stockholma gdje se u veličanstvenom antiknom stanu smješta njena obitelj, odabire manje otmjen Göteborg, živi u komuni, kasnije sama u unajmljenoj, asketski namještenoj garsonijeri i grozničavo se fiksira na studij gonjena što strašću za materijom, što strahom od neuspjeha.

Uz Franzenova „Raskrižja“ i Singerove „Sjene nad Hudsonom“, „Sabrana djela“ Lydije Sandgren najopsežnija su proza koju sam u prošloj godini imala u rukama, a trima podebljim svescima zajedničko je da su superiorno napisani, isto tako prevedeni. Na koricama Sandgrenovu i uspoređuju s Franzenom; opulentnošću i prosedeom može parirati „velikim američkim romanima“, pa tako bez imalo skanjivanja i ovoj književnoj zvijezdi, razlažući vješto, poput njega, psihograme kompleksnih pojedinaca u kontrastu s njihovim disfunkcionalnim obiteljima. Vrlo franzenovski, ali još i više originalno i svoje.

Nakon svega izloženog, još jednom si dopuštam preporučiti ovaj, zasad nesretno previđen, a doista izvanredan naslov.

Lydia Sandgren

Sabrana djela

• Prijevod: Željka Černok
• Naklada OceanMore 05/2022.
• 744 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789533321394

Kada Cecila Berg, briljantna znanstvenica i prevoditeljica netragom nestane, njezin suprug Martin Berg, vlasnik izdavačke kuće u Göteborgu, ostaje sam s dvoje male djece i mnoštvom neodgovorenih pitanja. Njegov najbolji prijatelj iz mladosti Gustav Becker slavan je slikar, a Martin, koji je oduvijek htio biti pisac, u zrelim godinama s gorčinom gleda na svoje nedovršene rukopise dok pokušava pronaći novi oslonac i smisao u životu.