Karin Fossum: Tko se vuka boji

Karin Fossum: Tko se vuka boji

Tko se vuka boji Fossum Karin

Tko se vuka boji, ne ide u šumu, parafraza je izreke koja u svojoj originalnoj verziji može biti i retoričko pitanje o tome je li strah dovoljan razlog da se izbjegne svaki rizik, a znamo da bez rizika nema zapleta. Strah je moćan agens motivacije, osobito u okruženju zločina čiji je prirodan, možda i neizbježan sastojak. “Pitanje” o tome tko je vuk, a tko onaj koji se vuka boji u najnovijem prijevodu norveške ‘kraljice krimića’ Karin Fossum otvorit će se kroz više ambivalentnih tumačenja u raspletu romana "Tko se vuka boji" (u izvorniku Den som frykter ulven, 1997.), treće knjige u seriji romana o inspektoru Konradu Sejeru i njegovom pomoćniku Jacobu Skarreu.

Iako joj kronološki prethodi ovaj roman u hrvatskom prijevodu dolazi godinu dana nakon prijevoda autoričine velike uspješnice "Kad vrag drži svijeću" (nagrada za najbolji europski kriminalistički roman), i značajan je za razvoj likova protagonista, Sejera i Skarrea, kao i za razumijevanje slojevitog pejzaža gradića na norveškoj periferiji. Ovaj pejzaž neizostavan je kontekst za odvijanje psihološki iznimno kompleksnih kriminalističkih zapleta sazdanih na neprestanoj tenziji oko društvenih patologija i njihovih žrtava u žrvnju stigmatizacije, siromaštva, otuđenja i samoće, mizoginije i rasizma, narušavajući idiličnu sliku skandinavskog ‘društva blagostanja’. Moć ovih patologija ogleda se u tome što se o njima ne govori, a sačinjavaju, osobito u malim zajednicama, smjesu u koju su svi uronjeni i čije su supstance neupitne poput zraka koji se udiše.

U "Tko se vuka boji", osnovni kontekst odvijanja zločina počiva na stigmatizaciji i društvenoj percepciji psihičkih bolesti, socijalnoj bijedi i marginalizaciji onih koji iza sebe nemaju obitelj, posao i ulogu koja bi im dala uporište i podršku. Errki Johrma, zapušteni mladić koji boluje od shizofrenije i za kojeg mještani vjeruju da ima nadnaravne moći, rastreseni pljačkaš banke Morgan kojemu se život urušava i debeli dječak Kannick koji živi u popravnom domu, susreću se u nevjerojatnim okolnostima u čijoj se pozadini nalaze dva nepovezana događaja – ubojstvo i pljačka banke s otmicom. Sva tri protagonista u okrilju su društvene margine, zanemareni ili prezreni, nesposobni da igraju ‘po pravilima igre’ koja nisu krojena po njihovoj mjeri. Slojevit uvid u njihovu psihologiju kroz rasplet romana drastično mijenja percepciju o tome tko je ‘krivac’, a tko ‘žrtva’.

Uz glavnu radnju koja je dio standardnog policijskog romana u više pripovjednih perspektiva, razvija se i pripovjedni okvir serijala čiji su stalni protagonist inspektor Sejer i njegov pomoćnik Skarre. Konkretno, u "Tko se vuka boji", dobivamo značajan uvid u Sejerov unutarnji svijet važan za događaje u romanima koji slijede, prije svega s početkom ljubavnog zapleta (s prikladnim ‘cliffhangerom’ na kraju), ali i skiciranjem dinamike odnosa između Sejera i njegovog pomoćnika.

Stabilni i pouzdani Sejer i Skarre, premda različiti karakterom, čine protutežu svijetu likova upetljanih u svakodnevicu zločina, čijim životima nedostaje reda i uporišta. Ljubav prema redu i autoritetu, kao i gotovo pobožna samodisciplina inspektora Sejera, odudaraju od najčešćeg portreta knjiških i televizijskih detektiva, vrlo često donekle funkcionalnih alkoholičara kojima osobni život uvelike pati zbog posla, pri čemu ih iskupljuje genijalnost u rješavanju zločina. Sejer, iako je se prije svega vodi racionalnošću i disciplinom, prilikom rješavanja zločina jednaku važnost pridaje vlastitoj intuiciji kao i opipljivim empirijskim faktorima, pri čemu su emocionalna ravnoteža i regulacija ključan faktor njegova uspjeha. U "Tko se vuka boji", a i ostalim romanima iz serije, Sejer i Skarre, padajući u drugi plan kao neproblematični likovi, čine svijetlu podlogu odvijanja priče, omogućujući da se zaplet ponajviše koncentrira na druge likove i njihove interakcije.

U izboru likova i načinu njihova oblikovanja krije se suptilna genijalnost romana Karin Fossum, poručujući nam da zločinac može postati bilo tko. Druga važna stvar koju nam poručuju jest da da je zločin, kao i smrt, bolno svakodnevna stvar koja se može dogoditi svakome u bilo kojem trenutku. Motiv ‘dobre’ osobe koja počini zločin često javlja u autoričinim romanima i ima važne implikacije po način na koji se u njima predstavlja društvo i njegovi moralni okviri. Najvažnija spoznaja koju čitatelj može ponijeti sa sobom jest ta da odnos počinitelja zločina i žrtve ne mora nužno biti crno-bijel, osobito jer su i sami zločinci vrlo često žrtve društva. Način na koji društvo indirektno kumuje zločinu stvarajući uvjete za marginalizaciju i otuđenje likova, krhkost zajednice, kao i njezina lažna obećanja važan su podtekst psiholoških stanja koja se razmotavaju na stranicama romana.

Istovremeno, to kako definiramo zločin i koja je mjera društvene transgresije potrebna da nešto nazovemo zločinom dovodi u pitanje vrijednosni sustav u pozadini pisanih i nepisanih zakona. U "Tko se vuka boji", Errki je u očima zajednice optužen mnogo prije nego što policija utvrdi pravo stanje stvari. Osim neugodne vanjštine, njegovo ponašanje i govor izazivaju opipljiv strah u gotovo svakome tko mu se približi, što dodatno produbljuje njegovu osamljenost i osjećaj progonjenosti. Njegova sklonost promatranju i kompulzivno razmišljanje pogonjeno strahom proizvode snažne uvide koji mu u više situacija daju natruhu ‘genijalnog luđaka’, za kojeg se čini da ima pristup registrima stvarnosti koji nisu dostupni drugima. U velikoj mjeri, roman se fokusira na Errkija, predstavljajući stvarnost iz njegove perspektive, kao i tuđu percepciju njegovog ponašanja koja se, kako roman odmiče, čini sve više nepravednom i tragičnom.

Kad vrag drži svijeću Fossum Karin

Pitanje tko je taj koji se vuka boji, a tko je vuk iz naslova kroz odnos Errkija, Morgana i Kannicka poprima ambivalentna tumačenja kako radnja napreduje, a mi otkrivamo više o motivaciji svakoga od njih. S Errkijem kao fokusom, dobivamo priliku razviti kontrastno platno na kojemu se kroz interakcije ocrtavaju i razotkrivaju psihološki profili likova u odnosu prema njemu. Ovakvo korištenje dijaloga važna je odlika stila Karin Fossum. Općenito, u pogledu stila kao i stilskih eksperimenata, može se reći da se ona izdvaja u svijetu krimića kao jedna od ponajboljih autorica, čiji su romani istodobno puno više mini-studije života u zajednici i njezinih patologija, nego uzbudljivi krimići s neprestanim obratima i maštovitim zločinima. Tako i na sadržajnom i stilskom planu kriminalistički zaplet prepušta prvo mjesto uvidu u kompleksnost društvenih odnosa i psihološke karakteristike likova.

S druge strane, unutarnja logika radnje – ono što bismo mogli nazvati uzročno-posljedničnim odnosima ključnima za rješavanje zločina, generira mnoštvo pomalo nevjerojatnih koincidencija (primjerice, Sejerovo prepoznavanje pljačkaša banke u gomili ljudi kao potencijalnog kriminalca netom prije nego što će počiniti zločin, što je svojevrsni preludij u događaje koji će uslijediti) značajnih za rasplet. Iako te koincidencije imaju svoju funkciju, među ostalim i za građenje napetosti u romanu, istodobno radnji nameću logiku nužnosti koja izgleda kao da je nametnuta odozgo, odnosno konstruirana rukom nekog vještog demiurga (‘autora’).

Ovo rezultira dvojakim efektom – s jedne strane, ima ulogu ‘raščaravanja’ radnje, ukazujući na pripovjedne postupke koje čine skelet kriminalističkog zapleta, a s druge omogućuje egzistenciju zatvorenog svijeta romana u kojem su svi elementi čvrsto povezani. Efekt ‘raščaravanja’, tj. ukazivanja na logiku radnje stoji u protuteži s fokusom na interakciju likova, pri čemu ih dijalozi čine ‘stvarnijima’ od nametnute logike radnje u koju su uvučeni, a koja s obzirom na gorespomenute koincidencije pomalo ‘strši’ i odvlači pozornost u smjeru ukazivanja na okvir žanra.

Na stilskoj razini, digresije iz životne povijesti likova i monolozi čine važan dio romana i značajno usporavaju tijek radnje. To su ujedno i najzanimljiviji dijelovi romana, ključni za razumijevanje motivacija i konteksta, iako povremeno umaraju u iščekivanju raspleta situacija. Budući da omjer digresija i monologa, uključujući Errkijeve razgovore sa ‘skrivenim’ protagonistima, Nestor i Kaputom koji žive u njegovoj glavi, više ide u korist konteksta nego akcije, možda ne čudi toliko da je "Tko se vuka boji" malo slabije primljen od drugih dijelova serijala. U usporedbi s romanom "Kad vrag drži svijeću", policija igra puno manju ulogu, a razrada radnje puno je manje koncizna, s manjim naglaskom na vanjske događanje. Unatoč sporijem tijeku radnje i dijelovima koji su nešto manje prohodni, "Tko se vuka boji" uspijeva očuvati interes čitatelja do samog kraja, koji krije potencijalna iznenađenja.

Za ljubitelje krimića, osobito skandinavskih, Karin Fossum je obavezno štivo. Vrijednost "Tko se vuka boji", kao i ostalih romana iz serijala, ne leži u žanrovskim odlikama i zanimljivom zapletu koliko u problematiziranju zločina i njegovih aktera, te kompleksnosti društva i protagonista koji su tom zapletu pretpostavljeni. Uza sve to, romani su stilski barem nekoliko stepenica iznad većine kriminalističkih bestselera na policama knjižara. Ostaje nam samo da se veselimo novim prijevodima kojih će, sudeći prema popularnosti prethodne knjige, zasigurno još biti.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Karin Fossum

Tko se vuka boji

• Prijevod: Anja Majnarić
• Edicije Božičević 09/2017.
• 267 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789537953720

Roman 'Tko se vuka boji' dio je poznatog serijala o inspektoru Konradu Sejeru i njegovom pomoćniku Jacobu Skarreu. Roman prati istragu dva nepovezana zločina. Uz već poznate protagoniste, čitatelj će naći i nevjerojatni trojac oko kojeg se cijela radnja vrti – debeloga dječaka Kannicka, shizofreničnog mladića Errkija i nesretnog pljačkaša Morgana.