Philippe Corcuff : Krimići, filozofija i društvena kritika
Knjiga "Krimići, filozofija društvena kritika" Philippea Corcruffa pravo je osvježenje u našoj ionako oskudnoj produkciji prijevodnih književno-teorijskih i sličnih djela, i to iz više razloga. Da su krimići književni žanr koji se i u nas i u svijetu vjerojatno ponajviše čita, nije potrebno objašnjavati. I dok produkcija krimića kao da raste iz godine u godinu, hrvatski čitatelj koji bi poželio pročitati nešto o samom tom žanru našao bi se, paradoksalno, na „pustoj zemlji“. U knjižnicama se zapravo može pronaći malo naslova koji se bave tom problematikom: Poetika kriminalističkog romana Stanka Lasića iz 1973., "Principi krimića" Igora Mandića objavljeni su dvije godine kasnije i Sve što znam o krimiću Pavla Pavličića iz 1990. Dok je Lasićeva knjiga pisana iz perspektive strukturalističke analize i stoga namijenjena onim koji o teoriji književnosti nešto znaju, Mandić i Pavličić Pavličićevo bave se raznim elementima krimića i namijenjeni su širokoj publici. Stoga, ako vas baš zanima ta problematika, morate se okrenuti opsežnoj literaturi na stranim jezicima, poput The Cambridge Companion to Crime Fiction ili Crime Fiction: A Very Short Introducton R. Bradforda.
Zbog svega rečenog zaista veseli nedavno objavljivanje knjige "Krimići, filozofija i društvena kritika" Philippea Corcuffa, koji je u izvrsnom prijevodu Vlatke Valentić izdao AGM. Kao prvo, radi se o doista suvremenom djelu – u izvorniku je objavljeno 2013. – a kao drugo, autor pristupa krimiću na neobičan način, Corcuff popularnom žanru pristupa iz filozofske vizure, spajajući razmatranja o književnim djelima sa propitivanjem suvremenih političkih i društvenih zbivanja.
Philippe Corcuff se ne bavi ni književnom teorijom ni književnom kritikom, ali taj profesor političkih znanosti na Institut d'études politiques u Lyonu koji surađuje i na društvenim istraživanjima na Sorbonni, koji se smatra ljevičarem, liberterijancem i antiglobalistom, očito voli čitati romane s kriminalističkim zapletom. Jedan krimi-podžanr, američki noir roman, on smatra osobito zanimljivim. Analiza takvih romana, poduzeta sa stajališta filozofa, pokazat će da ti krimići otkrivaju kako neke od ključnih aspekata suvremenog života tako i kritike društveno-političkog života u Francuskoj. Zato su "Krimići, filozofija i društvena kritika" podijeljeni na dva dijela.
Krimići, filozofija društvena kritika
Prvi dio, Crne i sive niti modernog življenja, bavi se američkim noir romanima. Na temelju djela Robina Cooka, Jamesa Leeja Burkea, Harrisona Hunta, Jamesa Crumleyja, Dashiella Hammetta, Craiga Holdena, Rossa Macdonalda, Dennisa Lehanea i još nekolicine autora, Philippe Corcuff poduzima svojevrsnu filozofsku analizu krimića i dolazi do zaključaka o neobično sugestivnoj moći noira da opiše suvremenu stvarnost i čovjekov život. Autor opetovana naglašava da se ne radi o pokušaju sveopće analize krimića, niti o bilo kakvoj potpunoj i konačnoj analizi. Upravo fragmentarnost, relativnost zaključaka i odbijanje donošenja bilo kakvih konačnih teza kako o krimićima tako i o suvremenoj stvarnosti ključne su osobine filozofskog pristupa Philippea Corcuffa.
A temelj njegove analize korpusa noir romana predstavlja teza o odnosu između književnosti s jedne strane i filozofije i sociologije s druge. Ti se krimići tumače kao „jezične igre“, što je termin preuzet od kasnog Wittgensteina. Ako se te „jezične igre“ dovedu u vezu s „igrama znanja“ filozofije i sociologije (termin Henrija Atlana), njihovo međudjelovanje može dovesti do vrlo zanimljivih uvida. „Tako filozofski i sociološki koncepti mogu rasvijetliti noir, a noir zauzvrat (…) hrani filozofske i sociološke analize.“
Corcuff razrađuje tezu o nekoliko ključnih elemenata koji određuju noir krimiće. U prvom redu, to je svojevrsna etika tog žanra. Svijet o kojem se pripovijeda – a to onda znači i naš stvarni svijet danas – temeljno karakterizira opća pokvarenost. Nekakav apsolutni, kantovski moral nije više moguć, ali likovi američkog noira vrlo često djeluju u smislu svojevrsne moralne vertikale. Oni se, doduše, ne oslanjaju ni na kakav definitivni moral, ali vertikala ipak postoji i iznimno je važna kao otpor sveopćoj moralnoj truleži. A to je onda izravno povezano sa stalnom potragom za smislom ljudske egzistencije. Iako krimići pričaju napetu i zanimljivu priču – koja je u središtu svega – njihove likove progoni besmisao, kako u životu pojedinca tako i u društvu.
No, to je samo početna točka za pokušaj pronalaženja smisla u, kako se kaže, „raščaranom svijetu“. Do nekog konačnog smisla se u noir romanima ne dolazi, na što upućuje i sam naziv noir (crni), no sama je potraga konstitutivna za čovjeka. Osim toga, iako spoznaja nekog konačnog i apsolutnog smisla nije moguća, u opisima ljubavnih odnosa rađa se mogućnost smisla.
Najrazličitiji aspekti ljubavnog iskustva omogućuju iskru smislenosti u životima likova krimi-romana. Ne radi se tu, dakako, o savršenoj i vječnoj ljubavi kakvu zagovara romantizam, ali već postojanje osjećaja ljubavi stvara smisao u općem besmislu. Kako ljubav nije postavljena ni kao vječna ni kao happy end, ona je često podloga skepsi koja prožima noir žanr. Sumnja, koja je u zapravo konstitutivan element samog krimi-zapleta, nadrasta priču te sumnja u gotovo sve uvelike karakterizira upravo likove koji bi trebali dati neke konačne odgovore na ono što se desilo i zašto se desilo. Ova sumnja, za razliku od Descartesove, ne vodi do sigurnosti zaključka i istine. U konačnici se sumnja i u samu sumnju; u protivnom bi sumnja postala apsolut.
A sam žanr klasičnog i suvremenog amreričkog noira Philippe Corcuff izabrao je s razlogom. Noir se naime bitno razlikuje od „standardnog“, klasičnog krimića u kojem je središte svega zagonetka. Ta zagonetka predstavlja anomaliju, a rješavanje početnog problema u obliku zapleta dovodi do raspleta koji uglavnom uspijeva ukloniti prvotnu anomaliju. Savršen su primjer takvih romana krimići Agathe Christie. Iako se i američki noir temelji na napetoj priči o zločinu, struktura i svijet koji stvara znatno su drukčiji. Ukratko rečeno, anomalija postoji i prije samog zločina i ne uklanja se na kraju romana.
Kako Corcuff kaže: „na djelu je samo beskrajno traganje“. A to onda znači da noir zapravo uznemiruje čitatelja i navodi ga na postavljanje pitanja kojih prije čitanja nije bio ni svjestan. Prema Jean-Patricku Manchetteu, dvije su glavne značajke noira: „društvena podloga s kritičkim pogledom na moderno društvo i raščaran pogled na svijet koji ipak nastoji sačuvati moralnu sastavnicu“. Stoga je u takvim romanima osobito naglašena krhkost i nesigurnost ljudskog života, pa se u ovoj Corcuffovoj knjizi čitav žanr sagledava iz dvostruke vizure.
Prvu pruža filozofski rakurs egzistencijalne krhkosti, a drugu sociološki rakurs društvene krhkosti. Međudjelovanje tih dviju krhkosti polazna je točka analize pojedinih krimića. Osim toga, upravo taj međuodnos u kojem se društvena krhkost hrani egzistencijalnom omogućuje razne vidove društvene kritike, koji su u krimićima prisutni na najrazličitije načine. A sve to onda stvara osobitu „sivu“ mudrost noira. Isključivost crne i bijele boje, kao apsolutne, treba napustiti i svijet promatrati kao njihovu mješavinu i niz njihovih prijelaza, kao „siv“, što je karakteristično za romane Jamesa Sallisa.
A upravo zbog takvog skupa osobina Philippe Corcuff žanr noir krimića smatra iznimno važnim za promišljanje suvremenog svijeta te ga postavlja ga kao osnovu društvene kritike kojom se bavi u nastavku svoje knjige.
Drugi dio knjige donosi niz tekstova kolumni pod nazivom Phil noir u kojima autor komentira aktualne događaje u Francuskoj u rasponu od 2005. do 2013., i ti tekstovi predstavljaju uspjeli pokušaj obnove društvene kritike, koju autor provodi iz filozofsko-socijalne vizure. Njegova se kritika s jedne strane temelji na tezama Pierrea Bourdieau, koji smatra da „aktualnost poziva na distanciranje“, a sociološki potkovan analitičar mora „upitno formulirati ono što se doima neupitnim, očitim…“
S druge strane se Cocruffove analize naslanjaju na mišljenje Merleau-Pontyja, koje povezuje s Bourdieauom te smatra da je „distanciranje s razumijevanjem“ postupak ključan za tekstove koji slijede.
Corcuff svaki od relativno kratkih tekstova posvećuje jednom događaju na francusko političko-socijalnoj sceni. Zanimljivo je da se o u samoj kolumni o događaju koji ju je inspirirao govori relativno malo, nekad ga se jedva i spominje, ali se zato propituje šire značenje tog događaja i pitanja koja on postavlja. Tekstovi se na temelju nekog pojedinačnog zbivanja bave širokom problematikom francuskog suvremenog društva: nasiljem u predgrađima, islamizacijom društva, odnosom siromašnih i bogatih, seksualnim zlostavljanjem koje je Crkva godinama zataškavala, imigrantima i njihovim postkolonijalnim statusom, sustavom izbora za predsjednika, ulogom političara u društvu, identitetom pojedinca itd. Iako tekstovi nisu usustavljeni, nego slijede kronološki poredak, i ne teže nikakvoj „širokoj slici francuskog suvremenog društva“, oni upravo svojom fragmentarnošću uspijevaju dotaći i razmotriti većinu temeljnih problema suvremene Francuske.
Osobita je zanimljivost tih kolumni njihova struktura. Svaki tekst, naime, počinje citatom iz nekog krimića – obično je iz djela koja pripadaju noir struji – koji onda služi kao osnova na kojoj se razvija šira tema u koju se neki suvremeni događaja uklapa. Odnos između književnog teksta i stvarnosti postaje osnova za filozofsku analizu, pri čemu je ključno da bez citata iz krimića ta analiza ne bi bila moguća.
Iako se radi o krajnje ozbiljnoj tematici, Corcuff je često duhovit i ironičan. Takav stil ne pripada tradicionalnim filozofskim analizama i društvenoj kritici, ali ovdje se radi upravo o odmaku od tradicije. Jedna od kolumni koja se zasniva na ironiji nosi naslov Predizborni festival tartufa i krimića: Sarkozy, Hollande i ostali, a odnosi se na izbore za predsjednika provedene u proljeće 2012. u Francuskoj. Uvod je dio iz krimića "Cypress Grove" Jamesa Sallisa u kojem se govori o prirodi tartufa; lik u romanu ga definira kao „gomoljiku koja stablo iskorištava i zauzvrat mu ništa ne daje“. Obrat slijedi nakon takve definicije gljive koju cijene gurmani: „Emily je tartuf.“ Tu metaforu tartufa koji „cvate na tuđoj grbači“ Corcuff vidi kao temeljnu za predizborno doba u Francuskoj, objašnjava koja to „stabla“ muze „tartuf Nicolas Sarkozy“, ali kritizira i Françoisa Hollandea kojeg naziva „light tartufom“ i dobar dio ljevice te tako daje sumornu sliku budućnosti: koji god da predsjednik bude izabran, ispast će da se radi o tartufu.
Sve to govori da se i sam Corcuff služi igrama riječi, simbolima i metaforama koje se inače smatraju temeljnim za književni diskurs. Uostalom, književnim diskursom krimića počinje svaki tekst, dakle, svaka društvena analiza i kritika. Osim što na taj način ova knjiga afirmira kriminalističke romane kao izrazito važne tekstove koji omogućuju uvide u suvremenost čovjeka i društva koje drukčije nisu mogući, ona zapravo progovara i o problemu odnosa književnosti i stvarnosti. Problem je dublji od odnosa između „jezičnih igara“ i „igara znanja“, i na neki mu način prethodi. On ne ulazi u raspon tema kojima se bave "Krimići, filozofija i društvena kritika", nego predstavlja jedan od središnjih elemenata postmodernsitičkih književnih teorija. O njima, dakako, Corcuff ne govori; njega zanimaju posve drukčije stvari.
No, pažljivo čitanje ove knjige – a drukčije nije ni moguće – otvara i neka pitanja koja nemaju izravne veze sa filozofskom analizom društvene problematike i postavljaju se tek naknadno. Kako se zapravo odnose stvarnost i književnost, u ovom slučaju, noir roman? Kako je moguće da neki roman napisan 20-tih godina prošlog stoljeća gotovo savršeno opisuje svijet nakon 2000. godine? Očito da se ne radi o nekakvoj realističkoj teoriji odraza; stvari su daleko složenije. Čini se da s jedne strane noir omogućuje spoznaju nekih ključnih elemenata suvremene stvarnosti, a onda i njihovu kritiku. Roman je „jezična igra“ i na složen način nastaje u dijalogu sa stvarnošću i na nju se „naslanja“; u protivnom ga uopće ne bismo mogli razumjeti. Roman se na neki način oslanja na stvarnost, a društvena kritika koju književnost omogućuje ponovno zadire u tu stvarnost, traži mijenjanje te stvarnosti, pa tako dolazi do složenog međudjelovanja.
U konačnici, to je i cilj djela Philippea Corcuffa. Analiza noir romana omogućit će obnovu društvene kritike, a takva bi kritika trebala pomoći „poboljšati“ postojeće društvo, ili barem ukazati na njegove probleme. Stoga su Krimići, filozofija i društvena kritike nezaobilazna knjiga kako za ljubitelje kriminalističkog žanra, tako i široku čitateljsku publiku koju navodi da promisli svijet u kojem živi.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Krimići, filozofija društvena kritika
- Prijevod: Vlatka Valentić
- AGM 11/2024.
- 238 str., meki uvez
- ISBN 9789531745468
- Cijena: 23.00 eur
- Kupi knjigu!
'Krimić' kao romaneskni žanr i osobito tradicija 'američkog noira' unutar njega mogu kritički rasvijetliti kako se pitanje smisla postavlja unutar društveno-povijesne zbilje. U tom nam vidu filozofija i kritička sociologija mogu pomoći da bolje shvatimo što nam krimić govori u svom vlastitom registru, a krimić zauzvrat može pospješiti alate kojima se te discipline služe.