Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 05.04.2019.

Ngũgĩ wa Thiong’o : Ne plači dijete

Ngũgĩ wa Thiong’o: Ne plači dijete

Ne plači, dijete Ngũgĩ wa Thiong’o

Afrička književnost polako ali sigurno izlazi iz sjene velikih europskih i anglofonih kulturnih tradicija, pokazujući raskošnu kompleksnost i raznolikost autora, žanrova i poetika koje je teško obujmiti ili razabrati na prvi pogled. Od klasika koji su već dosegli globalnu prepoznatljivost poput Leopolda Sedara Senghora ili revolucionara Antonia Agostinha Neta koji je bio pjesnik i prvi predsjednik Angole nakon proglašenja neovisnosti, sve do suvremenih kao što su Wole Soyinka i Ngũgĩ wa Thiong’o.

Svima njima zajedničko je, s jedne strane, historijsko iskustvo, a s druge strane, određeni biografski elementi. Dolaze iz zemalja koje su dugo patile pod kolonizatorskim čizmama različitih europskih sila, da bi se kasnije obrazovali upravo u tim istim zemljama koje su njihovim narodima donijele toliku patnju: Thiong’o je studirao u Leedsu, Senghor u Parizu a Neto u Lisabonu. To se odražava i na pisanje zbog čega ovu poetiku kulturološke submisivnosti i političke nemoći tako često susrećemo u njihovim djelima. Perspektiva je ponekad ovisila i o umjetničkoj formi, gdje je znala biti dijametralno suprotna: u slikarstvu se kod Gauguina često vidjela opsjednutost upravo tim istim dalekim kolonijama, no njegov Tahiti nije bio pakao ugnjetavanja i diskriminacije, nego egzotični izgubljeni raj u kojem je našao sve ono što je stara Europa zauvijek izgubila, i kojem se uvijek iznova vraćao. Kao i svaka maštarija, njegova maštarija raspala se nakon sudara sa realnošću društva koje je bilo mnogo manje savršeno od onog koje vidimo na njegovim djelima.

Mnogim neafrikancima ovakvo što moglo bi biti blisko: narodi s ovih prostora školovali su se u Beču, Budimpešti, Istanbulu, ovisno o tome gdje je bilo kulturno središte kolonizatora. To je zauzvrat, u suprotnom smjeru donosilo određena iskustva iz centara moći, mrvice kulture sve do samih rubova carstva na kojima su obitavali ti ljudi. Školovani arhitekti u provincijskim gradićima projektirali su historicističke hotele, stambene zgrade ili muzeje, profesori učenicima objašnjavali Schillera ili Shakespearea, a vlakovođe radile na stanicama austrougarskih željeznica. Tako se formirao novi identitet sredine koji je često bio u konfliktu s izvornim običajima, i iz tog konflikta nastajala je poetika koja karakterizira djela poput Thiong’ova romana „Ne plači dijete“. Ovaj kratki roman objavljen je 1964. i smatra se prvim romanom istočnoafričke književnosti, a Thiong’o već se spominjao kao kandidat za Nobelovu nagradu. Poput svojih likova, i Thiong’o se preselio na zapad, u SAD, gdje predaje na sveučilištu u Irvineu.

“Ne plači, dijete” istovremeno je klasični bildungsroman i priča o nemoći pojedinca da se suprotstavi sustavu koji mu oduzima pravo na vlastiti identitet.  Glavni lik je dječak Njoroge, sin radnika na farmi bogatog bijelca, gospodina Howlandsa koji ju je izgradio na zemlji otetoj Njorogeovim precima. Autor u liku dječaka konstruira nadu u bolju, buduću i slobodnu Keniju, koju će od kolonijalnih predatora izbaviti mladi, obrazovani ljudi spremni ne samo na oružani, nego i kulturni rat. Jer u svojoj biti, to i jest sukob dvije kulture, slabijih i jačih, borba za preživljavanje duše manjine u hegemoniji stranaca. Njorogeova obitelj odlučuje se poslati ga na školovanje, što je iznimno hrabar i neuobičajen potez za ljude njihova društvenog ranga. Zatim kreće priča o teškom procesu uklapanja u dotad nepoznato društvo, iskustvo čija je nelagodnost jednaka i u Nairobiju i u Parizu: pritom mu pomoć pruža djevojčica Mwihaki, kćer vlasnika zemlje na kojoj je živio. Njihov međusobni odnos povjerenja i prijateljstva, koje s vremenom nadilazi granicu platonskog, tvori svojevrsnu diskretnu narativnu okosnicu o dva lica jedne zajednice, koja su na svijet gledali sa suprotnih, najčešće suprotstavljenih strana, pri čemu su i jedni i drugi polagali pravo na univerzalnu istinu o njemu.

U tome se, esencijalno, krije i ključ rješenja ovakvih civilizacijskih problema: svijesti o pravu drugih na njihov vlastiti narativ i različitost, bez da se ista ostrašćeno doživljava kao ugrožavanje vlastite. Njorogi svoju obitelj prikazuje kao ognjište, tradicionalni centar vlastitog intimnog i fizičkog života koji ga štiti od opasnosti kojima su izloženi njegovi sunarodnjaci zbog njihove boje kože. U takvom svijetu, crnci su topovsko meso za bjelačke ratove koji su u njihovoj lokalnoj zajednici više na razini nekog dalekog fenomena, priče kojoj se niti mogu suprotstaviti, niti je ignorirati. Tako se isprva čini i glavnom liku:

“Rat je bio toliko velik?“

(...)

Dragi moj, da si bio tamo, ne bi me to pitao. Bombe i strojnice koje samo čine: bum-tras, bum-tras,trr,trr. A granate i ljudi koji plaču i umiru! Aha, šteta što nisi bio ondje.“
 

S jedne strane, ne možemo se čuditi dječakovoj reakciji, koja svijet još uvijek očuđava, čime ga doslovno i metaforički štiti od ozbiljnosti situacije u kojoj se svi zajedno nalaze. Autor nam priča o svijetu u kojem je preživljavanje čin inata umjesto otpora, a obrazovanje tvrdokorna vjera u promjene koje će im vratiti vjeru u sposobnost kontroliranja vlastite sudbine. S takvom namjerom dječak odlazi u školu, pun nade i ideala. Čitatelj pritom pokušava suosjećati s njime zbog enormne težine očekivanja drugih, koji u njemu vide svog spasitelja. Književnost je puna sličnih likova, u čije se prividno nevoljke ruke stavlja sreća cijele jedne zajednice, poput Jakuba Lejboviča iz romana "Knjige Jakubove" Olge Tokarczuk, ili u najdoslovnijem smislu, Isusa Krista koji je biblijski mitski Mesija, više metafizički nego doslovni lik opterećen  iščekivanjem da dođe kako bi izabrani narod spasio od patnje.

Ngũgĩ wa Thiong’o: Ne plači dijete

Kaže se da sredina formira čovjeka, i to se u slučaju Njorogea vrlo lijepo ogleda. S vremenom shvaća odnose moći u društvu u kojem živi, vlasnika zemlje na kojoj živi i gospodina Howlandsa, personifikaciju bjelačke kolonizatorske čizme. Zajedno s Njorogeom, i čitatelj kontekstualizira priču, od samog početka u kojem je prikazana svojevrsna “piramida” diskriminacije, gdje svaka skupina naočigled ima svoju vlastitu žrtvu, cijeli jedan biosistem u kojem koegzistiraju razne vrste sukoba, od političkih do kulturoloških. Thiong’o to sjajno prikazuje opisom tržnice u Kipangi:

Bijeli su naseljenici često sa svojim suprugama i djecom odlazili bogatim Indijcima i kupovali sve što su poželjeli. Indijci su se plažili Europljana i, kad bi bijelac u trgovini zatekao crnca, Indijac bi ga prestao posluživati, i drhteći cijelim tijelom, počeo posluživati bijelca.

Ovaj apartheid od prve do zadnje stranice prožima knjigu kao još jedna od narativnih niti, a s  druge strane postavlja pitanje je li apartheid uopće moguće preživjeti a da nedužni pritom nisu primorani plaćati grijehe svojih roditelja, čime ih se pretvara u kolateralnu štetu čije su sudbine tek žetoni u ruletu kolonizatorskih igara. O nečem sličnom donekle govori i Camus koji svom Arapinu oduzima pravo na vlastiti identitet do te mjere da on čak nema ni imena, a Anna Frank u svom slavnom "Dnevniku" propituje društvo koje je izgubilo sposobnost za nadu iako ona sama i dalje vjeruje. Ali, “Ne plači dijete” nije roman o Holokaustu, iako se apartheid, koji je trajao duže od nacističkog režima, u svojoj biti zasniva na istim ili sličnim principima nadmoći bijele nad ostalim rasama, te njihovom prirodnom pravu da vladaju neistomišljenicima.

Ono što je zajedničko Njorogeu i ljudima iz sretnijih društava je postupni gubitak iluzija kao cijena sazrijevanja, pri čemu se svijet razotkriva kao mjesto puno licemjerja, opasnosti i laži. No oni u sretnijim društvima kasnije otkriju svojevrsne oaze nestalne ali ipak opipljive sreće, poput Gauguinova Tahitija, dok su Kenijci osuđeni na životarenje u gotovo neprobavljivim ostacima njihova vlastitog obilja koje su za sebe okrutno prigrabili bijelci. Ono što bijelci nisu uspjeli do kraja ugrabiti je njihov jezik: u knjizi se obilato koristi vokabular swahilija, kikuyua, itd. To tekstu, između ostalog, daje dodatni duh lokalnog čime nas Thiong’o dodatno intrigira duhom i identitetom potlačenih.

Upravo zato nasilje izaziva nasilje kao reakciju, jer bilo kakva osveta osim krvne ne donosi mir u Njorogeovu zajednicu. Thiong’o niti ne pokušava uvjeriti čitatelja da će sve biti uredu i da će doći Mesija kako bi ih spasio, iako se likovi stalno obraćaju Bogu da ispuni njihove želje za slobodom. Nigdje na vidiku nema Gandhija, kako bi nenasilno izbavio robove iz njihovih lanaca. Ne preostaje ništa drugo, nego uzeti vlastitu sudbinu u vlastite ruke i udariti ondje gdje najviše boli, kada više ne postoji ništa što bi mogao izgubiti. Potpuna rezignacija kao put prema spasenju, koje ne izaziva više nikakve emocije jer je njegova cijena bila previsoka.

“Ne plači dijete” tužna je priča o borbi u kojoj je skuplja ona proverbijalna pita od tepsije, i u kojoj se svjetlo spoznaje tek treba razbuktati. Borba za koju jedan čovjek nije dovoljan, ali je prisiljen vjerovati da jest. Kako bi promjena, jednog dana, ipak bila moguća.

Ngũgĩ wa Thiong’o

Ne plači, dijete

  • Prijevod: Gioia-Ana Ulrich Knežević
  • Lector 10/2018.
  • 142 str., meki uvez
  • ISBN 9789535955634
  • Cijena 99.00 kn

'Ne plači, dijete' prvijenac je kenijskoga autora Ngũgĩja wa Thiong’oa, jednoga od vodećih autora afričke književnosti koji se posljednjih godina redovito nalazi u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Ovaj roman koji donosi priču o ljubavi dvoje djece koja postaju mladi ljudi, budućnost i nada nove Kenije, napisan je 1964. godine i smatra se prvim istočnoafričkim romanom na engleskome jeziku.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –