"Ne plači, dijete" prvijenac je kenijskoga autora Ngũgĩja wa Thiong’oa, jednoga od vodećih autora afričke književnosti koji se posljednjih godina redovito nalazi u najužem krugu kandidata za Nobelovu nagradu. Ovaj roman koji donosi priču o ljubavi dvoje djece koja postaju mladi ljudi, budućnost i nada nove Kenije, napisan je 1964. godine i smatra se prvim istočnoafričkim romanom na engleskome jeziku.

Potresna je to knjiga koja govori o utjecaju zloglasnog Mau-Mau ustanka na živote običnih ljudi, naročito na jednu kenijsku Kikuju obitelj zahvaćenu u vrtlog borbe za neovisnost Kenije. Na samome početku romana braća Njoroge i Kamau stoje na hrpi smeća i razgovaraju o budućnosti: Njoroge kreće u školu, a Kamau će izučiti stolarski zanat. No ovo je Kenija, a vremena su turbulentna: u šumama Mau-Mau ratuje protiv bijele vlade, a njihova braća i obitelj trebaju odlučiti kome će biti lojalni. Za praktičnog Kamaua izbor je jednostavan, ali Njoroge ne želi odustati od sna da se školuje.

Glavni junak romana Njoroge, dijete generacije rođene u vrijeme engleske dominacije, odrasta u nemirnim vremenima. Svjedok je drame vlastitih ukućana koji ratuju, najprije za interese Engleza, a zatim za pokret koji bi im trebao osigurati neovisnost od bijelog eksploatatora. Tu su njegova starija braća, revolucionarni ustanici, i stari otac, nekad imućni posjednik, sada radnik na zemlji koja mu je pripadala. Skrbi se za tu zemlju u uvjerenju će bijeli došljak otići zauvijek i da će crvena oranica ponovno pripasti pravome vlasniku. No i bijeli čovjek voli tu zemlju, pa se obojica otimaju za nju.

S druge strane, njegov sin, dječak Njoroge, ne može shvatiti što ga to razdvaja od njegove lijepe, male prijateljice Mwihaki. Ne razumije zašto njihovi očevi, iako su obojica Kikuyu, slijede različite planove za rješavanje neprilika u kojima se našla njihova domovina. Njorogeov otac iščekuje odlazak bijelog čovjeka, a otac djevojčice pomaže bijelcu da se održi na toj zemlji, jer voli novac više od slobode.


**

Jedan od najznačajnijih afričkih književnika, a svakako jedan od rijetkih na korak do Nobela, Kenijac Ngũgĩ wa Thiong’o, u ovome ranom romanu ne prikazuje svoju zemlju nimalo putopisno, a njegovi  likovi nisu živući brend, živopisni Masai koji skakuću u crvenim opravama. Nema tu Kenije savane i safarija na kakvu smo navikli, a niti snjegova Kilimandžara, to je roman koji kroz priču o odrastanju izlistava slike jedne zemlje na kontinentu sunca, u mračnim vremenima.

Ovo je i topao i hladan i čudesan roman o Njorogeu koji je samo želio učiti. Pisan iz perspektive dječaka u sazrijevanju i kroz dječje poimanje znanja, povijesti, Boga, pravde i prostora može i najvećim nepoznavateljima društvenih odnosa objasniti naoko neobjašnjivo. Priča je to o snovima o boljem svijetu, čežnji, povjerenju i nepojmljivoj odvažnosti ljudi koji žele ostvariti ideale, o katkad jalovoj nadi da se međuljudski i društveni odnosi mogu mijenjati, a čak i razmrsiti montekijevsko-kapuletijevski čvorovi.

U masi romana za razbibrigu pojavljuje se jedan s pitanjima kojima se tako nerado bavimo.

Kao što je mnogima Pascal Mercier u svome Noćnom vlaku uz svjetlost Lisabona otkrio i mrak Tarrafala, tako nam Ngũgĩ wa Thiong’o uz svu složenost, ali i toplinu jednog afričkog odrastanja otkriva i uzavrelo doba Mau-Mau. Tko smo ,,mi“, a tko su „oni“, može se sagledati jasnije kroz ovaj iznimno vrijedan i potreban roman, napisan još davne 1964., no itekako aktualan. U doba masovnih migracija i sumnjivih interpretacija tih seoba, bilo bi dobro da dođe u ruke svakog Europljanina.

(nakladnička bilješka)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.