Šaroliko društvo boravi u krošnjama i po proplancima. Nitko se ne hvata ozbiljnog posla, ali bi zato svi rado osjetili miris avanture i, naravno, slasnog zalogaja. Možda je najznatiželjnija vjeverica, koja će, u pomanjkanju uzbuđenja, sama sebi pisati pisma, a vjetar će ih otpuhivati pod njezina vrata. Ako joj nešto nije jasno, pitat će učenog mrava, a on će joj sve potanko objasniti, dok će se vjeverica u međuvremenu pokriti repom i usnuti na mekoj mahovini. Ali toga će istog mrava svi budnih očiju motriti kako na šumskoj zabavi, u otmjenom fraku, izvodi plesne piruete s elegantnom partnericom, strizibubom.

Tu su svi mogući zanimljivi stvorovi sa svakojakim vještinama: slon koji dubi na surli, medvjed što se drži za lebdeću tortu, krijesnice koje suzama gase svoje svjetlo, a puž je naučio letjeti kako bi pokazao da je brži od mrava. Nemojmo zaboraviti i iz nekog dubokog razloga uvrijeđeno stablo koje su jedva privoljeli da se s kraja svijeta vrati natrag u šumu. A ni vranu što oštrim kljunom probada kišni oblak kako bi šarani ostali mokri.

Djeca će otvorenih usta gutati ove priče, dok se šumsko društvance gosti medom i kolačima. Čitat će i odrasli, koji su, zapravo, također djeca, samo u širim kaputima.

Zbirka priča "Kad su svi bili besposleni" cijenjenog nizozemskog pisca Toona Tellegena, koji poput Čehova (i ne samo zato što su obojica liječnici) svoje simpatične junake dovodi u nevjerojatne situacije koje čitatelje podsjećaju na to da je čovjek prije svega biće sazdano od emocija i često ne posve objašnjivih promjena raspoloženja. U Tellegenovu svijetu susrećemo različite životinje s dvojbama, problemima, idejama i snovima; neki su neostvarivi, a neki, premda sasvim mogući, ipak neispunjeni. Iako su glavni likovi životinje (vjeverica, mrav, slon, vrabac...), ovo nisu uobičajene priče iz životinjskoga svijeta, niti su one isključivo za djecu. Najbolje bi ih bilo nazvati fantastičnim pričama namijenjenima svijetu u kojemu ne postoji razlika između djece i odraslih. Tellegen svakodnevno piše priče, a to smatra osobnim duhovnim i stilskim vježbama. One nemaju naslov, jer „naslovi su teška stvar“, kako u šali i s blagom ironijom kaže sam autor.

Toon Tellegen (Brielle, 1941.) jedan je od najcjenjenijih nizozemskih pjesnika i prozaika. Diplomirao je medicinu i proveo tri godine kao liječnik u Keniji, a potom se skrasio u Amsterdamu. Velik utjecaj na njegovo stvaralaštvo imala je ruska književnost. Spisateljsku karijeru započeo je kao pjesnik, a proslavio se prije svega svojim poetskim, filozofskim pričama o životinjama (vjeverici, mravu, krtici, ježu…). Njegov opsežan opus uključuje i bajke, knjige za djecu te poeziju i prozu za odrasle. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, od kojih valja spomenuti prestižnu nagradu Constantijn Huygens, koja se dodjeljuje za cjelokupan stvaralački opus. Zbirka priča "Kad su svi bili besposleni" (Toen niemand iets te doen had, 1987.) ovjenčana je nagradom De Gouden Griffel 1988. godine. Tellegen je dosad objavio dvadesetak zbirki poezije, romane za djecu, među kojima se ističu "Gospođica Pećica" (Juffrouw Kachel, 1991.) i "Moj otac" (Mijn vader, 1994.), te mnogobrojne zbirke priča: "Nije prošao ni dan" (Er ging geen dag voorbij, 1984.), "Polako, što su brže mogli" (Langzaam, zo snel als zij konden, 1989.), "Možda nisu bili nigdje" (Misschien waren zij nergens, 1991.), "Gotovo svatko je mogao pasti" (Bijna iedeern kon omvallen, 1993.), "Možda su znali sve" (Misschen wisten zij alles, 2008.), "Žapčeva sudbina" (Het lot van de kikker, 2013.), "Ježeva čežnja" (Het verlangen van de egel, 2014) i "Kitov vrt" (De tuin van de walvis, 2015.). Njegove knjige prevedene su na dvadesetak jezika, od kojih valja izdvojiti kineski, japanski i korejski.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.