Wole Soyinka : Vrijeme rasapa
Vrijeme rasapa
Kad smo bili mali, često se koristila riječ Biafra kao definicija ekstremne mršavosti i pothranjenosti. Naravno da tada nismo znali što to znači, ali nakon što pročitate roman "Vrijeme rasapa" nigerijskog nobelovca Wole Soyinke i zahvaljujućima blagodatima interneta proučite temu nigerijskog građanskog rata (1967.-1970.), stvari kontekstualno postaju mnogo jasnije. Uzrok gorespomenutog simboličkog diskursa je masovna glad u Biafri koju su uzrokovale nigerijske ekonomske sankcije.
Naime, sukob je započeo etničkim i religijskim tenzijama između naroda Hausa i Igbo. Progoni naroda Igbo bili su povod za proglašavanje neovisnosti Biafre, a strahote tamošnjeg građanskog rata bile su među najgorima u 20. stoljeću. Bila je to jedna od kriza koje su medijski bile iznimno eksponirane, a jezik poput jantara čuva sve ono što je u nekom trenutku bilo općeprihvaćeno, pa se stoga i do danas Biafra koristi kao sinonim za glad, iako je sukob odavno završio. To djelomično podsjeća na imidž grada Sarajeva u zapadnim zemljama, gdje se višeslojni, bogati identitet jedne sredine reducira na ono najplitkije, kulturološki narativ za morbidni turizam koji prodaje vlastite suze strancima koji umjesto pijeteta, dolaze samo po selfieje i ćevape.
Wole Soyinka prvi je afrički nobelovac, što nije mala stvar za pisce iz tzv. egzotičnih književnosti. Samim time dodatno osvjetljava sve ono što propuštamo zahvaljujući pretjeranoj koncentraciji na tzv. velike kulture i njihovo naslijeđe, iako se, tehnički, i ovaj roman može staviti u tu kategoriju zbog kolonijalne prošlosti autorove domovine Nigerije, što je vrlo očito oblikovalo i "Vrijeme rasapa". Za razliku od npr. bildungsromana "Ne plači dijete" kenijskoga autora Ngũgĩja wa Thiong’oa, ovdje središnja narativna prizma nije lik (dječak) kroz čije odrastanje autor prikazuje sliku jednog društva u rasponu od nade u budućnost do gubitka iluzija.
Možda je previše afričke autore opterećivati zadatkom da budu glasnogovornici cijelog jednog kontinenta, kao što je ustvrdio prozaist Masande Ntshanga. To je svojevrsno prokletstvo “skrivenih” književnosti, gdje se svaki neotkriveni autor tretira poput prozora u jedan mnogo širi svijet koji on svojim djelovanjem ipak ne obuhvaća. S druge strane, to povlači i određena očekivanja u vezi sa tematskim područjem i problematikom, što u kontekstu Afrike najčešće znači obrađivanje tema među kojima pretežu rasizam i kolonizacija. Južnoafrička autorica F.T. Kola kaže da svako konkretno locirano pisanje ne može ignorirati političku realnost mjesta radnje, što je zapravo samo po sebi logična datost jer su likovi u književnom narativu u dobroj mjeri definirani okolnostima u kojima se sama radnja dešava. A to posebno važi za tenzijama obilježene locuse kao što je onaj u "Vremenu rasapa".
Strukturno, knjiga je podijeljena u pet dijelova: Zameci, Pupoljci, Pipci, Žetva i Spore. Soyinka konstruira priču oko skupine koja živi naoko izolirano, u svijetu vlastitih vrijednosti i otvorenosti, ono što bi se možda moglo usporediti sa komunama šezdesetih godina na Zapadu. Aiyero i Aiyétómo su dvije zajednice koje su, u knjizi, povezane na mnogo različitih načina, a razdvojene Prekorječjem i religijom, gdje jedni štuju boga svojih kolonizatora, a drugi su se otcjepili i vratili vjeri svojih predaka. Raskol ovdje istovremeno predstavlja i čin kulturološke emancipacije, što je češće iznimka nego pravilo, jer u mnogim slučajevima nakon osamostaljenja, bivše kolonije zadržavaju običaje i religiju svojih bivših vladara. No ona je (re)konstruirana više poput filozofije, otvorenog duhovnog teritorija u kojem nema prisile, nego kao otvorena vrata kako za one koji ulaze, tako i one koji izlaze.
Kroz centralni narativ provlače se tri lika, Ahime, Iriyise i Ofeyi koji nisu u funkciji klasičnih pripovjedača, prije se može reći da su žrtve narativa, jer se sve nedaće koje pogađaju zajednicu prelamaju kroz njihove sudbine. Arkadiju dvaju zajednica narušava Kartel koji, u stilu pravih južnoameričkih narkokartela, i upravlja životima stanovnika. Kao što je priča o američkom robovima prije svega priča o pamuku, tako je ovo priča o kakau, i cijeni koju su Nigerijci platili kako bi ostatak svijeta mogao uživati u plodovima njihove muke, o kojoj piše Soyinka. Moramo se zapitati, čitajući, je li moguće stvoriti utopiju u paklu, ili još bolje - je li u takvim uvjetima može preživjeti, i što smo sve za to spremni riskirati.
Soyinka konstruira cijelu hijerarhiju pomno osmišljenih likova, od kojih nijedan nije karikaturalan ili tek na nivou simbola: Zaki Amuri svemoćni je despot koji ljudskim sudbinama žonglira kao da su klikeri. Jedna od upečatljivih scena zasigurno je ona gdje Salau na koljenima moli Amurija da mu oprosti prodaju svog zemljišta zbog gladi. Scena priziva dramatičnost “Kuma” Francisa Forda Coppole, a kako radnja napreduje, idilična arkadija prerasta u horor bez iskupljenja, sveobuhvatna kataklizma u kojoj ni djeca nisu pošteđena, a autor ništa ne uljepšava. Dapače, koristi svoj bogati, fantazmagorični vokabular kako bi probudio trnce u svojim čitateljima, u čemu je zasigurno uspio jer je "Vrijeme rasapa" jedan od onih žanrovskih romana koji će vam se urezati u sjećanje.
Soyinka dobro poznaje opasnosti memorije, kao fitilja političke krize: “Ne vjerujemo”, počne starac, “u okove pamćenja”. Ovdje smo, napredujemo i poznajemo sklad. To je dovoljno. To je prvo načelo kojem učimo djecu, rastu gajeći prezir prema mrtvom znanju čija je narav narav onoga što je nestalo, umrlo, istrunulo.
Reklo bi se, čitajući roman, da su pronašli tajnu sretne i ispunjene egzistencije jedne zajednice, ili “strategiju”, kako se to danas popularno naziva. Uspjeli su u onome što je danas nemoguća misija mnogih zemalja, njihovi ljudi vraćaju se iz inozemstva sa novim znanjem koje doprinosi razvoju, naoko sve funkcionira upravo onako kako treba.
Iznimna je i vizualnost teksta, što posebno dolazi do izražaja u morbidnim scenama poput goruće crkve pune zatočenika koji se pokušavaju izvući i preživjeti, da bi ih potom napolju dočekale hladnokrvne ubojice spremne da dovrše masakr: Taj su trenutak napadači čekali. Kad je iskočio prvi čovjek, strelica je poletjela prema plamenu, načas ga prikovala za mjesto. Stvor je zateturao, povratio ravnotežu i pobjegao prema zamišljenoj sigurnosti. Za njim su nahrupili i drugi, ali i postojana procesija strelica, muklo udarajući u svoje mete i otkidajući im kletve s usana.
Karakteristično za roman je čitav niz ovakvih scena za koje doista treba imati otporan želudac, ali istovremeno i jezički toliko promišljeno i privlačno konstruiranih da im se vraćamo i nakon što smo završili sa čitanjem.
Soyinkin roman sve je samo ne plitak ili banalan. Njegova struktura neprestano isprepliće lirsko i nasilno, a ponekad se pojavljuju i natruhe borgesovskog magijskog realizma. Autorov jezik raskošan je i gust, povremeno se kroz njega doista treba probijati, no obojen je nijansama koje ga čine iznimno pitkim većinu vremena.
Imam dojam da bi se o mnogim afričkim zemljama mogla napisati ovakva knjiga, no jedino bi je Wole Soyinka mogao napisati na ovaj način. To prije svega znači da je jezik, kojim on sam iznimno vješto i inovativno barata, najprikladniji za govor o tragedijama, a da pritom izbjegava zamku patetike i deklamatorskog pijeteta, što je danas više iznimka nego pravilo. Na kraju, Ofeyi se suočava sa polumrtvom Iyirise, koja utjelovljuje sve ono što je Nigeriji ukradeno, odnosno što je građanskim ratom izgubila. U tom i takvom scenariju, pojavljuje se lik Zubara koji poput nekog ekvivalenta Jamesa Bonda, rješava problem čak s određenom dozom šeretskog humora, koji prividno olakšava ratnu traumu u kojoj su svi skupa zatočeni.
Hrvatsko je izdavaštvo konačno krenulo u otkrivanje suvremene književnosti kontinenta koji zaslužuje mnogo više pažnje nego što je trenutno na ovim prostorima dobiva. Posebno u svjetlu toga što je ovaj roman objavljen davne 1974. godine, a Soyinka nagrađen Nobelom 1986. Nadati je se da je "Vrijeme rasapa" tek prvi od niza hrvatskih prijevoda afričkih pisaca koji bi morali uslijediti nakon ove knjige.
Vrijeme rasapa
- Prijevod: Mira Gregov
- Sandorf 11/2018.
- 330 str., meki uvez
- ISBN 9789533511368
Roman 'Vrijeme rasap' slavnog nigerijskog nobelovca Wolea Soyinke dio je kanona afričke književnosti. Napisao ga je nekoliko godina poslije bijega iz domovine, nakon što je ondje određeno vrijeme proveo u zatvoru zbog javnog proturežimskog djelovanja. Njegovi protagonisti kao da žive u 21. stoljeću, a Nigerija kao da je zemlja obećanih anarhičnih utopija.