Ana Badurina : Kad prevodiš, ne prenosiš samo riječi, nego čitavu kulturu
Anu Badurinu upamtila sam prije desetak godina, ključan je bio roman – prijevod romana – Francesce Melandri „Viši od mora“ (Fraktura, 2014). Jedno od onih intenzivnih čitateljskih iskustava kad smo za boravka u tekstu živo svjesni prevoditeljeve prisutnosti, kad na konkretnom slučaju odjednom utvrđujemo sve što smo u teoriji poodavno internalizirali, naime, da mnogih naših knjiških ljubavi ne bi bilo bez stručnog, angažiranog i darovitog posrednika između autora i nas čitatelja.
Čitanje malenog, poetičnog romana, u kojem su praznine rječitije od teksta, bilo je jedno od takvih kad zahvalni na bešavnosti i prokrvljenosti domaćeg izdanja, na domišljatosti prijevodnih rješenja u neki čas spontano okrenemo na naslovnu stranicu kako bismo umemorirali ime jezičnog suautora, možda i još nepoznatog nam prevoditelja za kojeg spontano odlučujemo da će nam ubuduće biti preporuka za čitanje, potvrda kvalitete. No sva je prilika da se brojni knjiški hedonisti koji drže do svog čitateljskog užitka i digniteta o prevoditelju informiraju i prije čitanja, takvi, dobro upućeni, već imaju „svoje ljude“ kojima vjeruju, čiji im je potpis osigurač da iz knjige koju se spremaju uzeti ne vrebaju neugodna iznenađenja.
U međuvremenu, od te 2014. Ana Badurina zaposlila se na Odsjeku za talijanistiku zagrebačkog FF-a, preuzela je predsjednički mandat u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca (2018. godine), između ostalog na hrvatski prevela gotovo čitav opus Elene Ferrante i za svoj prevoditeljski rad primila brojna priznanja, u Italiji kao i ovdje, u Hrvatskoj. Od ljetos se domaća kritika oduševljava autofikcionalnom prozom Natalije Ginzburg, također u njezinom prijevodu, a priupitat ćemo našu sugovornicu čemu se sljedećem možemo veseliti iz njene prevoditeljske radionice, ali i – specijalno za mlade filologe u razvoju – kako raditi i biti poput nje.
O počecima uz inspirativne knjige
Vanja Kulaš: Gdje je korijen vaše ljubavi prema tekstu – u obitelji, knjižnici, školi? Kad i kako ste osvijestili da su knjige magične i ljekovite?
Ana Badurina: U školi, rekla bih. Bila sam prilično introvertirano dijete i knjige su mi pomagale da se bolje osjećam sama sa sobom i da lakše nađem svoje mjesto u svijetu. S prijateljicama sam često uprizorivala ono što bismo pročitale, knjige su nam bile inspiracija. U vrijeme kad sam ja odrastala ne samo da nije bilo svima i uvijek dostupnog interneta, nego nismo imali ni pretjerano bogatu televizijsku ponudu, pa smo se drugačije i igrali. Sjećam se radosnog trenutka kad sam od susjede naslijedila golemu kolekciju knjiga iz biblioteka Vjeverica kao i kad sam kod bake na tavanu pronašla hrpu naslova iz biblioteke Lastavica. Tu su i talijanske bajke koje su mi donosili rođaci iz Trsta. Posebno sam obožavala Erika Kästnera, a od talijanskih izdanja i danas se rado sjećam divno ilustriranog izdanja Twainova "Kraljevića i prosjaka".
Da u deset točaka morate nabrojiti svoje formativne knjige, izjasniti se o svom osobnom kanonu, koji bi to naslovi bili, od onih koji su vam bili važni u djetinjstvu do nekih koje ste prisvojili u odrasloj dobi?
Ne bih rekla da imam vlastiti kanon, više popise knjiga koje su mi bile više ili manje važne u određenim razdobljima, a bavile su se nekim mojim (tadašnjim) opsesijama. Bilo je raznih faza, u djetinjstvu i ranoj mladosti čitala sam što god bi mi palo pod ruku, u srednjoj školi imala sam neku vrlo ozbiljnu fazu, uživala u klasicima s lektirnih popisa, s najmanjim guštom čitala sam zapravo na faksu, odnosno u to sam doba od lijepe književnosti nekako čitala samo ono što sam morala, što je bilo na popisima ispitne literature, ali za razliku od lektire, to sam osjećala kao obavezu (ima to vjerojatno i veze s pričom o tome kako sam izabrala što studirati) da bih poslije opet počela guštati u čitanju. A možda se samo ne mogu sjetiti u kojim je naslovima uživala Ana Badurina neprevoditeljica. Jer svaki prevoditelj/ica često provede sate i sate s djelima koja se inače ne bi našla na nekom njegovom ili njezinom popisu, ali su dragocjena za prijevod na kojem radi.
U kojoj dobi počinjete učiti talijanski? U moje vrijeme, devedesetih, po zagrebačkim školama bio je rijetko u ponudi i isključivo kao izborni predmet… Školovali ste se na Lošinju, pretpostavljam da je u prostoru vašeg odrastanja situacija bila drukčija…
Talijanski prije studija zapravo nisam formalno učila, osim jedne godine u srednjoj školi. Iako u Malom Lošinju imamo brojnu i aktivnu talijansku zajednicu, kad sam ja odrastala nije bilo tečajeva jezika, a u gimnaziji su prednost imali engleski i njemački. Ali sam zato, osim knjigama, imala pristup talijanskoj televiziji koju smo kod kuće zapravo najviše gledali. Smiješno je danas govoriti o povezanosti antena, pojačala i vremenskih uvjeta, ali mi smo talijanske kanale hvatali s burom. Kad sam bila mala, nisam bila svjesna da Talijani sve sinkroniziraju, a oni su sve filmove i serije uglavnom prikazivali mnogo prije tadašnje Televizije Zagreb tako da sam se u srednjoj školi šokirala kad sam na našem programu čula npr. kako zvuče originalni glumci u seriji Beverly Hills 90210.
Danas kad razgovaram sa studentima o talijanskoj televiziji oni često navode kako ne mogu gledati američke filmove sinkronizirane na talijanski, nije im prirodno, kod mene je bilo obratno, trebalo je vremena da se naviknem na izvorni zvuk. Ali potpuna okruženost talijanskim jezikom i duboka uronjenost u njega definitivno su pomogli nakon što sam krenula putem formalnog obrazovanja. Ne možeš studirati jezik ako se njime u potpunosti ne okružiš.
Živjeti u kući : Stanovanje, prehrana i oblačenje u novovjekovnoj Europi :...
Viši od mora
Talijanski ste upisali linijom manjeg otpora, jer ste odlično vladali jezikom ili ste se vezali za talijansku kulturu, glazbu… pa je to bio dobro promišljen i jedini zamisliv izbor?
E da, bila je to zapravo potpuno nametnuta ideja, linija manjeg otpora. Ja sam htjela studirati povijest i komparativnu književnost, a vidjela sam se kao nekakvu romantičnu znanstvenicu koja proučava srednjovjekovlje. Srećom, oko mene je bilo dovoljno ljudi koji su mi govorili da je sve to lijepo, ali da mi diploma nekog neofilološkog studija otvara više vrata i da bi bilo mudro iskoristiti priliku koju mi pruža moje poznavanje talijanskog. Uvijek sam bila tvrdoglava, ali srećom, ti su ljudi znali kako me potaknuti: rekli su mi da će mi formalno poznavanje talijanskog pomoći i u izučavanju povijesti, koja mi je tad bila ipak najveća ljubav, pa sam popustila. I doista, prevođenjem sam se počela baviti spajajući ta dva studija, a ostalo, pa, ostalo je povijest.
Sjećate li se kada ste počeli čitati u izvorniku, kako ste došli do svoje prve knjige na talijanskom, gdje ste je posudili, kupili?
Na talijanskom sam počela čitati paralelno s hrvatskim jer mi mama dolazi iz dvojezične obitelji i kod none smo uvijek razgovarali na talijanskom, ili bolje rečeno na venetskom dijalektu. A kako su rođaci često iz Trsta donosili knjige, časopise i stripove na talijanskom, bilo mi je prirodno čitati i njih. Ne sjećam se koja je bila prva, ali spomenuti Kraljević i prosjak svakako je bio knjiga kojoj sam se neprestano vraćala. Zanimljivo je da zapravo nisam čitala talijanske autore i autorice, izuzev Collodijeva "Pinocchija", nisam se prvo zagrijala za talijansku književnost pa se odlučila studirati talijanski, to je sve došlo poslije.
Kakav je bio vaš prevoditeljski put, kako ste startali, i što biste savjetovali kolegama koji tek skupljaju hrabrost za vlastiti početak? Jeste li kao studentica talijanistike imali viziju da ćete se profilirati u prevoditeljstvu? Koliko su vas uopće na studiju poticali da se okušate u prevođenju? Je li u vaše doba na filološkim grupama bilo traduktoloških kolegija i na koji način ste se formalno i neformalno u tom smislu obrazovali?
Krajem devedesetih, kad sam ja studirala, na Talijanistici se nisu nudili prevodilački kolegiji tako da je sve nekako išlo po principu sam svoj majstor. Ali mi je zato Društvo hrvatskih književnih prevodilaca bilo izuzetno korisno u smislu edukacije, usavršavanja, upoznavanja s autorskim pravom. Odvažila sam se okušati se u književnom prevođenju nakon pozitivnih komentara profesorice Tatjane Peruško na jednoj od radionica koje je davne 2003. organizirao DHKP. Nedugo zatim na njezin sam poticaj sudjelovala u književnoprevodilačkom natjecanju u organizaciji Festivala europske kratke priče i ušla u uži krug. Upravo sam na susretima u sklopu FEKP-a počela s divljenjem gledati na prevodioce, uživala sam slušajući kako su im pisci neizmjerno zahvalni jer im omogućavaju da dopru do čitatelja izvan svojih zemalja, uvijek su isticali kako njihovim djelima produžuju život. To me se silno dojmilo.
Prevođenju trebalo dati više prostora na svim filološkim odsjecima. A dotad bi svim potencijalnim prevoditeljima preporučila da najprije vide koji ih vid prevođenja zanima i za koji imaju najviše senzibiliteta pa da se zatim informiraju u nadležnim strukovnim udrugama.
Ubrzo sam na jednom portalu ugledala oglas u kojem se traži prevoditelj za knjigu povijesne tematike, a kako sam i sama studirala povijest, javila sam se, napravila probni prijevod i tako je počela moja suradnja s nakladničkom kućom Ibis grafika. Neko sam vrijeme prevodila uglavnom publicistiku, a zatim sam 2009. počela prevoditi i prozu koju i danas najradije prevodim. Uvijek sam voljela pisati pa sam tako zapravo našla svoj način da se bavim književnošću a ne izađem u potpunosti iz svojih dviju studijskih grupa.
Što se formalnog obrazovanja književnih prevoditelja tiče, voljela bih reći da se situacija znatno promijenila u dvadeset godina otkako sam diplomirala, ali nije. Prevodilački smjer na zagrebačkoj Talijanistici trebao bi zaživjeti za nekih pet godina, nakon što krene studij po najavljenom reformiranom programu pa ti studenti dođu do diplomskog studija. Ipak, danas je studentima Talijanistike u ponudi nekoliko kolegija koji se fokusiraju na prevođenje općenito, kao i seminar i vježbe iz različitih vrsta i područja prevođenja, pa tako i književnog. Vježbe i seminar na tom kolegiju držim od lani kad sam ga naslijedila od profesorice Snježane Husić.
Na nekim je filologijama situacija bolja, ali mislim da bi se prevođenju trebalo dati više prostora na svim filološkim odsjecima. A dotad bi svim potencijalnim prevoditeljima preporučila da najprije vide koji ih vid prevođenja zanima i za koji imaju najviše senzibiliteta pa da se zatim informiraju u nadležnim strukovnim udrugama.
Možete li se prisjetiti kakav je bio osjećaj (euforija ili panika ) pred rad na prvoj knjizi i kakve psihičke pripreme ste poduzeli?
Naravno, to se ne zaboravlja. Spomenula sam da sam prvu knjigu prevela za Ibis grafiku nakon natječaja koji su objavili na jednom domaćem portalu koji objavljuje oglase za posao. Bila sam presretna, ponosna i prestravljena, a to su ona ista tri "P" koja me i danas, nakon pedesetak prevedenih naslova, naizmjence obuzimaju dok prevodim, ali i kad pustim knjigu u svijet. Ne sjećam se je li bilo posebnih psihičkih priprema, jednostavno sam uzela knjigu, sjela i počela tipkati. Kako je to bila knjiga o svakodnevnom životu u novovjekovnoj Europi, najviše sam vremena provela istražujući, proučavajući novovjekovnu povijest. Što je tad, negdje 2004. i 2005. bilo izazovno jer se u to vrijeme internetsku vezu uspostavljalo putem telefonske linije i modema, a to je značilo da ne možeš istodobno upotrebljavati telefon i biti povezan s internetom.
Dobar dio knjige prevela sam tijekom ljeta u Malom Lošinju, a ljeto na otoku za mene je neizbježno značilo bavljenje turizmom i to u doba kad su goste najavljivale i smještaj im rezervirale turističke agencije. Kako? Telefonski. Pa je stalno bilo joj, Ana je opet sve zauzela. Ali evo, preživjeli smo dial-up veze, danas nam je internet uvijek na dlanu, istražuje se brže i lakše, no posao prevoditelja i dalje je jednako izazovan. Jer istina je da je u izvornom tekstu sve već napisano, ali treba pronaći prave riječi na hrvatskom da bi tekst tekao jednakom dinamikom kad ga se čita u prijevodu.
Dobar prevoditelj kao dobar, poman čitatelj
Dijete koje je sanjalo kraj svijeta
HB Olovka
U kojoj je mjeri generalno životno iskustvo, a koliko načitanost pravih knjiga, nagledanost dobrih filmova, naputovanost itd. od važnosti za prevođenje, naravno uz jezičnu izvrsnost i prevoditeljsku stručnost? Kolike su šanse da jako mlad jezičar, ravno s faksa, uspješno savlada neki književni tekst, a znamo da baš svaki ima specifičnosti, time i klopke?
Životno iskustvo u prevođenju dragocjeno je kao u svemu drugome u životu. Osobito u književnom prevođenju u kojem nikad ne znaš što te sve može dočekati. Dok prevodiš, pretvaraš se u liječnika, vojnika, arhitekticu, pilotkinju, ratara, postolara, nikad ne znaš u što će te sve tekst pretvoriti, a ti u svakoj ulozi moraš zvučati uvjerljivo. A lakše je biti vjerodostojan ako opisuješ ulice kojima si i sam kročio, dočarati jelo koje si kušao, prenijeti dojam koji budi neko remek-djelo ako si mu se i sam mogao uživo diviti. Kad prevodiš, ne prenosiš samo riječi, nego čitavu kulturu. Tako da je doista važno uroniti u kulturu prema kojoj prevodeći gradiš most, impregnirati se njome da bi je umio približiti čitateljima na svom jeziku.
A načitanost je, po meni, ključna. Ne možeš biti dobar sportaš ako svakodnevno ne vježbaš, dobar pjevač ako ne vodiš računa o glasnicama, vrlo brzo izađeš iz forme. Tako je i s prevođenjem. Moraš čitati druge da bi razvijao, obogaćivao, mijenjao svoj jezik. Što se mladih jezičara tiče, nema jedinstvenog odgovora. Ako dobro poznaju oba jezika, imaju senzibilitet za tekst, spremni su raditi i učiti, ja bih se usudila vjerovati u njih, uložiti u njihovo usavršavanje, pružiti im šansu da se iskažu.
Zapravo, nameće se odmah pitanje je li književno prevođenje toliko samotno i statično kako smo skloni misliti? Imate li naviku tijekom rada na tekstu konzultirati starije prijevode ili prijevode na druge jezike, kontaktirati autora, debatirati s kolegama, sigurno je da neke situacije u procesu prevođenja itekako mogu isprovocirati živahnu razmjenu mišljenja?
Ne bih rekla da je statično, dapače. Primorava te da proučavaš sve i svašta, ponekad te dovede i u vrlo škakljive situacije. Primjerice, kad sam prevodila Scuratijev roman "Dijete koje je sanjalo kraj svijeta", u kojem se govori o pedofiliji u redovima katoličke crkve, guglala sam razne osjetljive pojmove i bojala se da će mi policija pokucati na vrata. Isto je bilo kad sam radila redakturu prijevoda romana o ratu u Afganistanu pa sam proučavala kako se prave eksplozivi kućne izrade. U obje sam situacije u pauzama posjećivala stranice posvećene prevođenju u nadi da će tko god da prati moja istraživanja shvatiti da sam prevoditeljica.
Tu su i brojni stručnjaci kojima se obraćam kad želim provjeriti terminologiju iz pojedinih područja, strukovno nazivlje, tako da posao nije ni tako samotan kakvim ga često zamišljaju. A tu su i kolegice i kolege s kojima rado razmjenjujem mišljenja. Istaknula bih Snježanu Husić koja mi nesebično uskače kad prevodim poeziju jer se tad ne osjećam ni približno dovoljno sigurnom, ali učim. Ako su pisac ili spisateljica živi i voljni komunicirati, što najčešće jesu, rado im se obratim. Ne zato što sama ne bih mogla nešto prevesti, nego u trenutku kad u kontekstu jednako dobro funkcioniraju dva različita rješenja, rado provjerim koje bi autor izvornika da radije prenesem.
Životno iskustvo u prevođenju dragocjeno je kao u svemu drugome u životu. Osobito u književnom prevođenju u kojem nikad ne znaš što te sve može dočekati. Dok prevodiš, pretvaraš se u liječnika, vojnika, arhitekticu, pilotkinju, ratara, postolara, nikad ne znaš u što će te sve tekst pretvoriti, a ti u svakoj ulozi moraš zvučati uvjerljivo.
Već sam rekla da smatram da radim u službi izvornog teksta čime nimalo ne želim omalovažiti ulogu ni prevoditelja ni prevedenog teksta, dapače, mislim da je to vrlo plemenita i važna uloga, ali jednostavno vjerujem da čitatelji prijevoda imaju pravo tekst pročitati što je moguće više kako je on izvorno zamišljen, a moja je uloga da pronađem način da to postignem. Zato je književno prevođenje stvaralački, umjetnički rad, dok prevodiš iznova pišeš, stvaraš, ne prepisuješ samo na drugom jeziku. Zato i jest toliko zahtjevno i ne, nije za svakoga. Upitate li bilo kojega glazbenika je li on manje važan od skladatelja zato što svira po tuđim notama, vjerujem da nijedan odgovor neće biti pozitivan. To su jednostavno dvije različite uloge. Potreban je poseban senzibilitet za kvalitetnu izvedbu. Tako da ne smatram porazom obratiti se autoru. Ponekad jednostavno osjećam dužnost to učiniti upravo kako bih što vjernije pratila namjere izvornog teksta.
Kako vam se odnos prema tekstu, radu, struci mijenjao od vaših početaka do sada, recimo, od „Dana zaborava“ Elene Ferrante do, evo, „Obiteljskog rječnika“ Natalije Ginzburg? U kojoj mjeri, na koji način je prikupljanje referenci, podebljavanje radnog iskustva utjecalo na vašu prevoditeljsku samosvijest?
Prevoditeljska samosvijest? Moram priznati da mi to nije poznat pojam. :D Karikiram, ali nisam ni daleko od istine: kad prevodim, u službi sam izvornog teksta i u tom procesu uvijek nužno propitkujem, preispitujem, odvagujem, osluškujem, odbacujem, vraćam se prethodnim rješenjima… Nema tu previše mjesta za samouvjerenost jer se stalno podčinjavaš postojećem, ili barem ja tako pristupam prevođenju, kako bi čitatelji i čitateljice u konačnici dobili prijevod što bliži izvorniku. Ipak, broj prevedenih stranica svakako pomaže: naučiš kako brže doći do određenih rješenja, obogatiš vlastiti rječnik, dopišeš rješenja kojima si se domislila pa idući put već imaš gotov prijevod za određene pojmove. Ali zapravo mnogo više učim u radu s vrhunskim urednicima i urednicama, lektorima i lektoricama ili čitajući knjige izvorno napisane na hrvatskom jeziku kao i prijevodnu literaturu.
Tu su i brojni susreti posvećeni književnom prevođenju, eseji o pisanju i prevođenju, iskustva kolegica i kolega, prevodilačke radionice koje su iznimno korisne. Mislim da kao prevoditeljica rastem i u svakom dodiru s neiskusnijim prevoditeljima i prevoditeljicama, sa studentima i studenticama, iz njihovih se pitanja, komentara i reakcija mnogo može naučiti jer potiču na neprestan rad na sebi i na preispitivanje usvojenih prijevodnih strategija. Književno prevođenje specifično je i po tome što sa svakim novim tekstom krećeš zapravo ispočetka jer svako književno djelo ima neke vlastite specifičnosti. Zato je za književne prevodioce ključno neprestano učiti, preispitivati se, rasti i razvijati se.
Koji su, da zaključimo, preduvjeti za bavljenje prevoditeljskim poslom, za hvatanje ukoštac ne s bilo kakvim, nego s književnim tekstom? Što čini dobrog književnog prevoditelja?
Dobar prevoditelj najprije mora biti dobar, poman čitatelj. Treba znati kako čitati i što pročitati. Često se govori o pregovorima s tekstom. Ja više volim isticati da prevoditelj mora vješto vagati. Jer tekst se pred tobom prostre, a ti moraš najprije dobro opažati, a zatim zagrabiti sve što ti nudi pa odvagnuti kako to pretočiti u ciljni jezik. Među odlikama dobrog prevoditelja svakako bih istaknula kreativnost, strpljenje i spremnost da uvijek uči i kreće ispočetka. Poštovanje prema izvornom tekstu, bez toga mi je nezamislivo upustiti se u prevođenje. Načitanost, znatiželja. Spremnost da prepozna svoje pogreške i uči iz njih, raste sa svakim novim prijevodom. Žica, senzibilitet, talent, nazovite ih kako god želite, ali to je kao sa svakim drugim vidom umjetnosti: mnoge elemente sigurno možeš naučiti i tehnički ih dobro izvesti, ali bez te doze umjetničkog genija nemoguće je postići onaj „kako“ koji sam prije spominjala.
Opuštenost, lakoća, uzbuđenje, trema, strepnja
Genijalna prijateljica
Ja sam s tobom
Donose li protok vremena opuštenost, lakoću ili je uzbuđenje, možda čak i trema, pred novim tekstom uvijek prisutno, čak neophodno? Pred čime kao prevoditeljica najviše strepite?
Sigurno donose, ali kako je svaka knjiga drugačija, barem su u mojem slučaju uzbuđenje i trema uvijek prisutni. I upravo zato najviše strepim da će mi prijevodi zvučati isto, da neću uspjeti uhvatiti glas izvornika, da ga neću uspjeti dočarati na hrvatskom. Mnogo je prevodilačkih tehnika i strategija, pa i moda ako želite. U nekim kulturama prolaze takozvani prepričanci, od prevoditelja se traži da prenese sadržaj, ali ne i formu, da kaže što, ali ne i kako. Mislim da je zato i važno isticati ulogu prevoditelja, i same čitatelje je katkad potrebno educirati, osvijestiti im da imaju pravo čitati kvalitetne prijevode, da trebaju tražiti više. To je i jedan od razloga zašto u DHKP-u ustrajemo na vidljivosti prevoditelja, na izgradnji povjerenja između autora izvornika, njegova prevoditelja i njegovih čitatelja. Najveći kompliment koji sam dobila kao prevoditeljica bio je kad mi je jedna gospođa nakon susreta posvećenog prevođenju prišla i rekla da cijeni moj rad jer različiti pisci i spisateljice u mojim prijevodima zvuče različito, imaju svoj glas. Ne znam mogu li kao prevoditeljica tražiti išta više od toga.
Što je za prevoditelja, za tekst, gore – prepuštanje automatizmu ili neznanje?
Uh, teško pitanje. Možda ipak automatizam. Pogreške, propusti, previdi događaju se i piscima pa gdje neće prevoditeljima. Prema principu tko radi, taj griješi. Zato je i nužno da nakon prevoditelja, kojeg izvornik silom prilika sputava, ne da mu da diše, da se odmakne od njega, što je preduvjet funkcioniranju teksta u drugom jezičnom kodu, na tekstu rade jednako kvalitetan urednik i lektor. Jer tko zna čitati tekst, vidjet će što ne štima. No jednom kad odustaneš od onog „kako“ i automatizmom počneš prenositi samo što, postaješ prosječan, stvaraš prosječan tekst, tvoji prijevodi postaju prosječna književnost.
Je li za prevođenje književnog teksta s hrvatskog na strani jezik važnije znanje materinjeg ili stranog jezika? Naime, iz uredničke pozicije, pa i čisto čitateljske, imam neka muljava, čak traumatična iskustva s prijevodima koje su radili ljudi koji evidentno bolje vladaju stranim jezikom nego finesama vlastitog. Tu je onda na uredniku i lektoru kako će se s kabastim strukturama i rečenicama izboriti, a sve u nastojanju da se ne povrijede osjećaji prevoditelja, no nerijetko u rukama držimo otisnute prijevodne knjige koje evidentno nisu prošle uredničko-lektorsko prosijavanje pa nas oči peku od nespretnih rješenja…
Bi li možda bilo vrijeme da se prestanemo bojati da ćemo povrijediti osjećaje osobe koja očito nije kompetentna kvalitetno odraditi posao? Ili joj određeno djelo jednostavno ne leži? I sama sam imala priliku raditi redakture prijevoda. Često je lakše i brže sve sam prevesti ispočetka. Pa bismo se možda prestali dovoditi u te situacije. Zapravo bi urednici trebali osvijestiti činjenicu da to što netko vlada nekim stranim jezikom nije ni približno dovoljno da prevodi književnost s tog jezika. Nužno je odlično poznavati ishodišni jezik jer kako ćeš prevesti nešto što ne razumiješ? Da ne govorimo o tome kako ćeš prepoznati pa prevesti humor, ironiju, kako izabrati odgovarajući registar? I naravno, moraš odlično baratati vlastitim jezikom, poznavati sve njegove nijanse kako bi prijevod zvučao vjerodostojno.
Dobar prevoditelj najprije mora biti dobar, poman čitatelj. Treba znati kako čitati i što pročitati. Često se govori o pregovorima s tekstom. Ja više volim isticati da prevoditelj mora vješto vagati. Jer tekst se pred tobom prostre, a ti moraš najprije dobro opažati, a zatim zagrabiti sve što ti nudi pa odvagnuti kako to pretočiti u ciljni jezik.
Jedan od najkorisnijih savjeta koji sam dobila na samom početku karijere onaj je profesorice Morane Čale, također s one već spominjane DHKP-ove radionice, a glasio je: „Nemojte mučiti čitatelja.“ To ne znači da sve treba pojednostaviti, uravniti, nego da čitatelj želi čitati tekst pisan ciljnim jezikom, a ne riječi iz tog jezika zarobljene u strukturama svojstvenim ishodišnom jeziku. Nemojte me pogrešno shvatiti, prijevodna književnost može i treba uvoditi novine u ciljni jezik, osvježavati ga i obogaćivati, ali ne trebamo nekritički prenositi formulacije drugog jezika.
Prevoditelje se često uspoređuje s glazbenicima i njihovom izvedbom: dobiješ note, a ti ih zatim odsviraš na svom instrumentu. Možeš li to učiniti ako ne znaš čitati note? Možeš li to učiniti ako savršeno ne poznaješ svoj instrument i njegove zakonitosti? Prevoditelji obavljaju sličan posao, moraju znati kako ugoditi svoj instrument, kako svirati, u kojem tonalitetu, kako držati ritam da bi čitatelji mogli uživati u vrhunskoj izvedbi. Za mene je upravo u tome čarolija prevođenja.
Na Filozofski fakultet stigli ste, kao i mnogi sveučilišni lektori, iz škole stranih jezika gdje ste predavali nekim klincima koji su, pouzdano znam, upravo zahvaljujući ljubavi za jezik i znanju koje ste im prenijeli odlučili studirati talijanistiku. Niste, dakle, odmah nakon faksa ostali na nekoj katedri, ušuškani u akademski babl, nego ste na odsjek došli iz realnog sektora, u zreloj dobi i s iskustvom, kao izgrađen čovjek i stručnjak, što mi se čini od goleme važnosti u radu s mladim ljudima koji se stvarnom svijetu vesele, ali od njega i opravdano strepe. Što savjetujete svojim studentima, o struci i tržištu rada?
Najprije bih savjetovala da sa stručnom osobom provjere imaju li senzibiliteta za književno prevođenje. Mnogo toga možeš naučiti, vokabular ćeš nadograditi i obogatiti, svladat ćeš morfosintaksu, značenje možeš uhvatiti, naučit ćeš brojne prijevodne strategije, ali onda dolazimo do one neopipljive dimenzije koja traži kreativnost i umijeće. Nerijetko mi se događalo da inače sjajni studenti jednostavno nemaju taj senzibilitet, pametni su i načitani ljudi, ali kad predaju prijevod, on jednostavno ne funkcionira kao književni tekst, ne posjeduje nužnu rahlost. I to nije ništa čudno ili posebno, ne može svatko postati ni pjevač, glumac, slikar, plesač… Što se struke i tržišta rada tiče, mislim da posla ima. Ne koliko za angliste, ali ima, pa talentirane prevoditelje i prevoditeljice s talijanskog nerijetko potičem da se jave nakladnicima, šalju probne prijevode, predlažu naslove.
Crtice iz zanatske radionice
Obiteljski rječnik
Myra zna sve
Možemo li kratko zaviriti u kadar gdje sjedite i radite na književnom prijevodu – kako mizanscena, čisto tehnički, izgleda? Gdje je knjiga s koje prevodite, u papiru ili u pdf-u, na ekranu? I kako počinje taj alkemijski proces, kako se prethodno pripremate, kako uopće uđete u tekst, to mi se čini maltene kao sveti trenutak. Pročitate li ga prethodno pažljivo od korica do korica ili samo preletite da steknete dojam?
Nema tu alkemije: otvorim i pdf i papirnato izdanje i krenem. Danas rijetko kad stignem pročitati cijelo djelo, to učinim kad ga sama predlažem, ali obavezno ga prelistam, osluhnem, u prvom redu da vidim kako mi tekst leži, osjećam li ga u prstima, kako ja to volim reći. A ako vidim da si izvornik i ja odgovaramo, prihvatim zadatak i krenem. Internetom kruži meme u kojem se prevođenje uspoređuje sa sjeckanjem luka: najprije misliš da je to posao koji ćeš obaviti kao od šale, a nakraju završiš u suzama. No tu se ne spominje treća faza, ona u kojoj te oči prestanu žeći, uspiješ pripremiti ručak i u njemu uživati, ako si dobro radio, ali i suočiti se s kritikama ako nisi. Ja sam uvijek euforična kad počnem, nakon toga redovito imam fazu “tko me na to tjerao, gdje mi je pamet bilaˮ, ali isto tako redovito izdržim dokraja i poslije zadovoljno čitam i uređujem tekst prije nego što ga pošaljem dalje u život.
Prije nekoliko godina sam, točnije 2021., na poticaj Dorte Jagić, koju sam pozvala da nam kao mentorica vodi jednu od radionica na Translabu posvećenom prevođenju poezije, napisala i pjesmu o cijelom procesu prevođenja, kako ga ja vidim. Prilažem je:
#Prijevod
Prebirem po riječima, tražim glas.
Udaram ritam u tuđem tempu,
izmiče mi, promiče.
Guslam dalje, kopam, razgrćem, premećem,
a riječi ravnodušno cure kroz prste.
Zid.
Kopam ispod, sa strane, nepostojećim oruđem.
Ponor.
Usisao me, progutao, uvukao, satro.
Nestajem, životvorim, čedodvorim.
Imam ga, moj je, pripada mi.
Dijelim.
Je li potrebno upoznavati se cjelovitije s opusom, biografijom, metodologijom autora čiji se roman uzme na prijevod ili je okej ako se zadani tekst gleda izdvojeno?
Mislim da ni tu nema jedinstvenog recepta. Osobno uvijek krećem od samog teksta i osluškujem što mi on prenosi kako bih ga zatim mogla prekodirati u drugi jezični kod, ali svakako ima situacija kad istražim opus, biografiju i metodologiju autora izvornika, osobito kad je riječ o klasicima ili pak ako je tekst više teorijskog, publicističkog karaktera. Kod beletristike volim najprije vidjeti što mi prenosi sam tekst jer ako se budem previše oslanjala na postojeću kritiku, neizbježno ću tekst čitati pod njezinim utjecajem, a to nastojim izbjeći.
Koliko kartica umjetničke proze je moguće prevesti u jednom danu, ako ukalkuliramo da čovjek nije sam na svijetu, izoliran u sobičku navrh tornja nego se bavi i drugim poslovima, ima obiteljske obaveze, a mora i nešto skuhati, ponekad vidjeti ljude, koja je norma, dakle, realna? I koliko to onda u prosjeku traje, mjesec, dva, tri ili duže? U koliko navrata pročešljavate tekst, je li to hoće li biti prva, druga ili treća ruka, uvijek ustaljen protokol ili ovisi o kompleksnosti teksta?
Ponekad jednu do dvije kartice, ponekad deset do petnaest. Previše je tu faktora koji mogu utjecati na rad. Sjećam se kako sam davno, kad sam prevodila Scuratijevo "Dijete koje je sanjalo kraj svijeta", imala još dvije stranice do kraja prve ruke. Računala sam to prevesti u sat-dva, a zatim krenuti s revidiranjem teksta kako bih sve stigla uredniku poslati u roku. No zadnji odlomak detaljno je opisivao postupak ultrazvučnog pregleda trudnice, a ja tad još nisam bila doživjela to iskustvo i nisam imala pojma o nuhalnom naboru, cerebrospinalnom likvoru, sondiranju apeksa interatrijskog septuma. Taj sam dio prevodila skoro cijeli dan.
Svoju ulogu shvaćam kao posredničku, posredujem između izvornog teksta i čitatelja i smatram da čitatelj ima pravo tekst čitati onako kako je on izvorno zamišljen mada napisan u drugom jezičnom kodu.
Nikad ne znaš što te sve može dočekati u književnom tekstu tako da je nemoguće odrediti konkretnu normu. Ipak, ja nekako računam da mogu prevesti desetak kartica dnevno ako imam cijeli dan na raspolaganju i ako me ukućani ne ometaju dok radim. A nakon prve ruke uvijek sve još peglam koliko treba, odnosno do trenutka kad mi urednik ili urednica kažu da mi je vrijeme isteklo.
Što je s impulsom, potrebom da popravite tekst, da potfutrate rečenicu koja vam se u izvorniku čini suviše rudimentarna, a zadatak vam je da je „samo“ prevedete?
Ja to ne radim jer poštujem izvorni tekst i čitatelje i mislim da nije moja uloga ni uljepšavati tekst ni prilagođavati ga ičijem ukusu. Ne želim mijenjati stil, ton. Eventualne materijalne pogreške su drugo, njih ispravim u dogovoru s urednikom/urednicom. Ali svoju ulogu shvaćam kao posredničku, posredujem između izvornog teksta i čitatelja i smatram da čitatelj ima pravo tekst čitati onako kako je on izvorno zamišljen mada napisan u drugom jezičnom kodu.
A sindrom koji viđamo kod pojedinih prevoditelja da gomilaju pridjeve kad ne uspijevaju dovoljno precizno prenijeti slikovitost neke situacije, kad su svjesni da opis u izvorniku naprosto zvuči bolje, a dio čarolije se u prijevodu gubi? Jesu li ta opisna rješenja, takva okolišanja dozvoljena?
Danas je gotovo sve dozvoljeno, na fakultetima se uče različite (prijevodne) strategije i postupci i prevoditelji imaju pravo izabrati koju će kad upotrijebiti. Govori se o više ili manje spretnim i sretnim rješenjima, ali ona se uglavnom više ne ocjenjuju kao pogrešna. Kako kaže draga kolegica, ima glazbenika koji nastupaju u najvažnijim svjetskim koncertnim dvoranama i onih koji zabavljaju publiku na svadbama. I jedni i drugi pjevaju i/ili sviraju, no ipak se nerijetko primjećuje razlika u kvaliteti. Tako da bih ja čitateljima prepustila da izaberu koga će slušati, odnosno, u našem slučaju, čitati.
Kad procijenite da ste s prevođenjem završili, slijedi suradnja s urednikom i lektorom. Je li to ugodan dio, prilika da se probistre dileme i sporna mjesta, riješe nesigurnosti ili je muka ulaziti ponovo u tu konstrukciju koju ste izgrađivali mjesecima, pa sad morate svoja rješenja opravdati pred ljudima drugih struka i perspektiva, koji dolaze izvana i objektivno sagledavaju čitav jedan svijet od kojeg ste vi u toj fazi još, pretpostavljam, neodvojivi?
Ja tu imam, osobito u zadnjih desetak godina, samo sjajna iskustva. Izvorni tekst neizbježno sapinje prevoditelja, koji se pak pokušava oteti iz njegova stiska, osloboditi ga se kako bi prevedeni tekst mogao što bolje funkcionirati na ciljnom jeziku. Prevoditelj, odnosno prevoditeljica čitavo vrijeme gledaju, osjećaju i izvorni tekst i prevedeni tekst tako da ponekad jednostavno ne uspijevaju uočiti eventualne nespretnosti i tu je stručno uredničko oko itekako važno.
Nemojte zaboraviti da dok radi na tekstu, prevoditelj mora razriješiti apsolutno svaku situaciju, odrediti mjesto svakom zarezu, prenijeti svaku nijansu izvornog teksta te u šumi problema koje treba riješiti ponekad previdi nešto što nakon njega urednik, neopterećen svim ostalim problemima, u tekstu lakše uoči, osjeti, jednostavno lakše vidi što žulja. I s lektorima sam uvijek imala vrlo ugodna iskustva. A prevoditelj je uvijek slobodan odbiti prijedlog za koji smatra da nije pogodan. U mom je slučaju suradnja s urednicima i lektorima dosad uvijek bila vrlo ugodna i korisna.
Kakav odnos imate prema vlastitom radu, ulazite li iznova u prijevode nakon što su objavljeni, da s odmakom procijenite kako su vam uspjela neka rješenja, da provjerite ima li grešaka? Ja s obzirom na svoje uredničko iskustvo priznajem da odugovlačim s otvaranjem friško otisnute knjige u strahu da nam se unatoč svom trudu i zbijenom timskom radu ipak provukao neki tipfeler…
Ne, ako ne moram. :-) Pisanje je nekako uvijek nedovršen proces, uvijek možeš u najmanju ruku dodati neki zarez, pomaknuti zamjenicu ili ispraviti tipfeler. Prevođenje zapravo nikad nije dovršen proces, koliko god ljudi radilo na tekstu, ali prijevod nužno moraš poslati dalje kad istekne vrijeme koje si dobila da radiš na njemu. Ipak, ponekad iznova čitam izvornik, najčešće kad na njemu radim na nastavi, i uhvati me isti taj panični strah kad mi se nametne neko prijevodno rješenje (to je jednostavno profesionalna deformacija, ne mogu čitati a da pritom ne razmišljam o prijevodnim mogućnostima) pa brzo otvorim svoj prijevod da provjerim jesam li to prevela tako kako bih sad to učinila i lakne mi ako vidim da jesam.
O autorstvu i re-kreiranju književnog djela
Na marginama
Osam planina
Kada se govori i o autorstvu prevoditelja, ponekad to zna biti i malo zbunjujuće jer više je razina autorstva, napisano djelo nije samo jezik tj. u jeziku su ostvareni i radnja i likovi, nešto što je netko izgradio/izmaštao/iskonstruirao... prevoditelj to može transponirati u drugi jezik, ali samim time on nije i stvorio npr. likove, svijet jednog Bulgakova i "Majstora i Margarite", ili jednog Tolkiena ili bilo kojeg pisca. Npr. „Genijalnu prijateljicu“ je napisala Elena Ferrante, a na hrvatski jezik je prevodi Ana Badurina, što je naravno i važno i vrijedno, ali nije ista, primarna razina autorstva...
Nipošto. Autor je po definiciji „onaj koji je napisao neki tekst, spjevao, skladao, nacrtao ili naslikao (ob. za djelo koje ima znanstvenu, kulturnu ili umjetničku vrijednost); stvaralac, tvorac“ (hjp). Zato je prevoditelj autor prevedenog teksta što priznaje i Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima i to je nepobitna činjenica. Naravno da su same dvije uloge drugačije, s jedne je strane pisac/spisateljica, a s druge prevoditelj/prevoditeljica, posao koji obavljaju različit je, jedan kreira književno djelo, drugi ga re-kreira na svom jeziku.
Prevoditelji nikad nisu tvrdili da su pisci, uloge su različite, a svatko tko misli da se tu radi o pukom prepisivanju s izvornog na ciljni jezik može doći na bilo koju radionicu književnog prevođenja i garantiram da će se vrlo brzo razuvjeriti. Prevođenje nije puko reproduciranje, ono podrazumijeva stvaranje u drugom jezičnom kodu, poštujući neke druge zakonitosti. Ana Badurina nikad neće izjaviti da je napisala "Genijalnu prijateljicu", ali će ponosno istaknuti da ju je prevela. Uostalom, možemo li o izvorno napisanim djelima govoriti kao originalnim tvorevinama u pravom smislu riječi, postoji li danas originalan autorski tekst? Ili se svaki današnji tekst ipak naslanja na postojeću književnu tradiciju?
Dakle, u tom kontekstu prevoditelj je suautor knjige, i lijepo je vidjeti kako se u detaljima razlikuju, recimo, prijevodi na BHS jezike koje razumijemo, pa smo u prilici uspoređivati. Padaju mi na pamet prijevodi Olge Tokarczuk, kod nas je sjajno prevodi Milan Martić, u Srbiji isto čini izvrsna Milica Markić, oboje su profesionalni i suvereni, ali prijevodi im se, razumljivo, ne preklapaju. Koliko se uopće smije unositi vlastite osobnosti u (tuđi) tekst, gdje su tu granice, ima li pravila ili se sve naprosto svodi na osjećaj i etički kodeks prevoditelja?
Nema jednog savršenog prijevoda književnog teksta jednostavno zato što književni tekst nije linearan, jednostavan, jednoznačan, atonalan. Traži kreativnost, a ona omogućava da je svatko izrazi na svoj način. U protivnom bi i izvorno napisani tekstovi bili svi istovjetni. Prevođenje podrazumijeva pomno čitanje, a čitamo različito. Ovisno o tome što pročitamo, prevodit ćemo različito. Jednostavno ne možemo dobiti dva istovjetna prijevoda jer su autori prijevoda različiti, a i same su riječi višeslojne, višedijelne. I ne samo to, isti prevoditelj ili prevoditeljica neće uvijek isto reagirati na istu riječ, na istu rečenicu, na isti kontekst. Vanjski čimbenici uvelike utječu na kreativnost.
No mislim da se razlike u sjajnim prijevodima kakvi dolaze iz pera Mladena Martića, a vjerujem i Milice Markić koju, nažalost, nisam čitala, odnose na pojedine situacije, na izdvojene riječi ili rečenice, a ne na cjelinu. Jer cjelina kod odgovornih prevoditelja ipak odražava cjelinu izvornika.
Prevoditelj je autor prevedenog teksta što priznaje i Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima i to je nepobitna činjenica. Naravno da su same dvije uloge drugačije, s jedne je strane pisac/spisateljica, a s druge prevoditelj/prevoditeljica, posao koji obavljaju različit je, jedan kreira književno djelo, drugi ga re-kreira na svom jeziku.
Reći ćete mi sad da u umjetnosti detalji čine razliku. I ja se u potpunosti slažem s tim. Ali kao što književni tekst ne funkcionira kao niz izdvojenih rečenica ili riječi, tako ni književni prijevod nije niz izdvojenih prevedenih rečenica ili riječi. Kad prevodiš, najprije dekonstruiraš, rastavljaš, lomiš, razbijaš, a tek tada opet sastavljaš, lijepiš, kalemiš da bi zatim nastupio finalni, često i glavni dio: sagledavanje cjeline. A ta cjelina kod odgovornih prevoditelja zrcali iste uhvatljive i neuhvatljive elemente izvornog teksta. Postoje različita zrcala, postoje različiti odrazi, različiti prijevodi. I nemoguće je ne unijeti sebe u prijevod: s prevođenjem se hvataš ukoštac sa svim svojim nasljeđem, osobnim iskustvom, ukusom, znanjem, kulturom i nužno ih prenosiš u prevedeni tekst.
Ali, ako je prevođenje umjetnost, a jest, i koristi se jezikom umjetnosti, koji se ne uči samo razumom, nego i osjećajima, onda taj jezik smijemo različito i osjećati, doživljavati i prenositi.
Kad prevodim, ipak nastojim utišati sebe, ne dopustiti si prepravljati efekt koji izvornik ima na čitatelja, nego ga prenijeti kako ga čitam u izvorniku. Kad mi studenti ili polaznici radionica kažu "ja to nikad ne bih tako rekla/rekao", često odgovaram "u redu, ali mene to ne zanima, mene zanima kako bi to rekao taj i taj lik, taj i taj pripovjedač ili pripovjedačica". Mislim da je to ta nijansa koja čini razliku: naravno da moraš najprije negdje u mozgu imati pohranjenu određenu riječ, ili je barem znati iskopati iz rječnika, ali zatim se opet trebaš podčiniti izvornom tekstu (naglašavam tekstu, ne samom autoru ili autorici izvornika kao takvima) i vidjeti što njemu najviše odgovara.
Vaši kriteriji za odabir naslova, koji bi bili? Kad vam nude angažmane, je li bilo situacija da ste se morali zahvaliti jer se niste vidjeli u određenom tekstu ili tematici? Ili izdavači već znaju koja su vaša područja i afiniteti? Imate li kod izdavača s kojima surađujete privilegiju predlagati vlastita knjiška otkrića?
Mislim da je vrlo važno i profesionalno odbiti prijevod ako ti izvornik ne sjedne, ako čitajući ga ne čuješ, ne osjećaš glas iz izvornika ili iz bilo kojeg drugog praktičnog razloga. I ja sam odbila nekoliko ponuda, nekad jednostavno nisam stizala, u nekim mi situacijama roman nije sjeo, nekad sam znala da to nije meni blizak žanr. Kad dajem preporuke, a činim to relativno često, to mora ili biti djelo koje je mene oduševilo ili neko koje prepoznam kao dobar izbor za određenu nakladničku kuću. Jer i nakladnici imaju svoj profil i nećeš svaku knjigu preporučiti bilo kome. Sad već imam lijepe suradnje s više nakladničkih kuća i drago mi je kad im se moj prijedlog svidi, kad ga prihvate.
Danas su se talijanski pisci i spisateljice, vjerojatno i zahvaljujući uspjehu Elene Ferrante, ipak vratili na popise naših nakladnika, često ih predlažu i prevode, ali imali smo razdoblje u kojem se zapravo vrlo malo prevodilo s talijanskog, tamo negdje početkom, sredinom 2000.-ih. Tu sam iskoristila priliku i predložila nekoliko naslova, a iz tih su se prijedloga razvile doista lijepe suradnje.
E da, talijanska književnost, loše će ovo zazvučati, ali kao da i nije baš izvikana i cijenjena, uvijek joj se pretpostavlja ta notorna francuska, koja pak, rekla bih, živi na staroj slavi… U jednoj fazi prevodio se Ammaniti i to je otprilike bilo sve, ili bar samo njega pamtim… U zadnje vrijeme puno je Talijana kod nas, uz Ferrante, tu su Scurati, Cognetti, za svo troje 'nadležni' ste vi, pa Missirolijeva „Vjernost“, kojoj je na vidljivosti pridodala Netflixova serija…
Talijanski autori puno bolje prolaze u spomenutoj Francuskoj ili Njemačkoj nego kod nas. Ne znam zašto, možda smo si preblizu i preslični, možda jednostavno marketing radi svoje. Ali da, imali smo veliku „rupu“ devedesetih godina i početkom ovog stoljeća. Ipak, čini mi se da se te praznine polako popunjavaju, a nakladnici prate i suvremenu produkciju, znam da će uskoro biti predstavljena nova imena hrvatskoj publici i to me veseli.
Koji vaš pronalazak još čeka na udomljenje, a uvjereni ste da je silno važno da dobije hrvatsko izdanje?
Dugo sam navijala da se na hrvatski prevedu djela Else Morante. Ta mi je želja napokon uslišana, kolegica Mirna Čubranić prevela je Arturov otok za Petrine knjige, nadam se da je to tek početak i da će nastaviti izdavati njezina djela u hrvatskom prijevodu. Anna Banti (još jedna autorica koja je pisala pod pseudonimom) i njezin roman "Artemisia" o slikarici Artemisiji Gentileschi, hrabroj ženi koja je prkosila predrasudama svog doba (17. stoljeće). Želja mi je da se na hrvatskom objave i ostala djela Melanije G. Mazzucco, čiji sam roman "Ja se ne bojim. Brigittina priča" prevela za Nakladu Oceanmore. Paveseova proza. Od suvremenih autorica zanimljive su mi Valeria Parella i Silvia Ballestra. Imamo svakako još dosta posla.
Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, rezidencija, nakladnici...
Je li se teško svakodnevno šaltati iz nastavničkog rada koji je dinamičan i interaktivan u prevoditeljski koji je u suštini ipak usamljenički? Ili ovako imate balans, pa možda jednog bez drugog ne bi ni bilo?
Jednako volim oba posla i ne bih se mogla zamisliti ni samo kao nastavnica ni samo kao prevoditeljica. Ako sam u djetinjstvu išta osjećala kao neki svoj životni poziv, onda je to svakako bila nastavnička uloga. Uvijek sam se igrala škole, uvijek sam rado objašnjavala, poučavala. Kao što sam uvijek rado i pisala. Iste sam godine, 2003., dobila prvi posao kao nastavnica talijanskog i okušala se na DHKP-ovoj prevodilačkoj radionici tako da sam počela paralelno graditi obje karijere, nekad s većim naglaskom na jednu, nekad na drugu, ali uvijek sam se trudila dati maksimum na oba područja. Pritom se te dvije uloge i lijepo nadopunjavaju, često od učenika i studenata preuzmem zanimljiv izraz, istražujem njihove registre.
Nekad sam radila u školi stranih jezika gdje sam upoznala ljude iz raznih profesija, neke od njih i danas rado konzultiram kad tražim adekvatan stručni pojam, a oni rado priskoče u pomoć. Studenti mi nerijetko pomažu sa žargonom. Prevođenje mi pak pomaže da obogatim poznavanje talijanskog jezika, budem u toku sa suvremenim kretanjima u njemu, ali i da pratim suvremenu književnu produkciju i preporučujem je studentima kao njima blisku. Što oni često prepoznaju i cijene.
S obzirom na predsjednički mandat u Društvu hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP) koliko ste zadovoljni razinom organiziranosti Društva, razinom na kojoj Društvo predstavlja interese prevodilaca... što ste posljednjih godina postigli, jeste li pregovarali s nakladnicima i oko čega?
Mislim da su utemeljitelji Društva i svi dosadašnji Upravni odbori postavili najprije dobre, čvrste temelje za nesmetan rad Društva, a zatim ih nadograđivali i dorađivali u skladu s potrebama koje neizbježno donosi protok vremena. Društvo danas dobro funkcionira, intenzivno radi na povećanju vidljivosti književnih prevodilaca s jedne strane i na njihovoj profesionalnoj zaštiti s druge, osuvremenili smo interne pravilnike Društva, mnogo je projekata i programa, a prošle smo godine uspjeli ostvariti san velikog broja prethodnih Upravnih odbora, odnosno pokrenuti rezidenciju za prevoditelje i pisce što je doista veliko i važno postignuće.
Mnogi nakladnici prihvatili su praksu navođenja imena prevoditelja na naslovnici, što je svakako pohvalno, ali i dalje ima onih kod kojih je pravi pothvat doznati tko je preveo djelo. Tu su i novinari koji često pišu da je neka knjiga „prevedena“ kod tog i tog nakladnika ili da ju je preveo taj i taj nakladnik, kao da prevoditelj/ica ne postoje ili da se tekst sam od sebe začarobirao na hrvatskom jeziku. Time izravno krše Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima.
Pozivam stoga i vaše čitatelje da, kad na društvenim mrežama ili na portalima primijete da nije naveden autor odnosno autorica prijevoda, upotrebom hashtaga #tkojepreveo podsjete autora takvog teksta na taj propust i potaknu ga da ga ispravi.
U Zagrebu ste pokrenuli rezidenciju za gostujuće strane prevoditelje. Kako to funkcionira, je li sad lakše postići reciprocitet tj. odlaske "naših" na slične rezidencije u inozemstvu?
Tako je, nakon višedesetljetnih pokušaja uspjeli smo ostvariti san o rezidenciji, koju smo otvorili krajem travnja 2022. godine na Svačićevom trgu. Otad su kroz rezidenciju prošli brojni prevoditelji, prevoditeljice, ali i pisci i spisateljice, a njihove impresije i bilješke možete pronaći i na blogu rezidencije https://www.rezidencija.dhkp.hr/ Smatram da je otvaranje prevodilačke rezidencije velik dobitak i za hrvatsku književnost općenito jer tim projektom potičemo prevođenje djela hrvatskih pisaca i spisateljica na strane jezike, odnosno omogućavamo hrvatskoj književnosti da pronađe svoje mjesto u korpusu svjetske književnosti.
U Društvu danas imamo otprilike 70% članica i 30% članova tako da je prije ili poslije moralo doći do toga da u Upravnom odboru sjede isključivo žene. Imamo vrlo aktivnih i članova i članica, na kandidacijskoj listi uvijek bude i žena i muškaraca tako da je ovogodišnji sastav zapravo slučajnost.
Tu je dragocjena suradnja u prvom redu s Ministarstvom kulture i medija te Gradskim uredom za kulturu, ali i s Knjižnicama grada Zagreba, stranim institutima za kulturu, CEATL-om, književnim festivalima, fakultetima u Hrvatskoj… Rezidencija je od ove godine i članica europske mreže rezidencija za književne prevodioce RECIT što svim zainteresiranim članovima Društva i šire omogućava da lakše dođu i do informacija o sličnim projektima u zemljama s čijih jezika prevode i tako potiče njihovu mobilnost.
Kako financirate rad Društva?
Godišnjom članarinom, potporama Ministarstva kulture i medija kao i Grada Zagreba, a imamo i skromnu nakladničku djelatnost. Tu su i inozemne institucije na čije natječaje prijavljujemo pojedine projekte.
Za razliku od drugih strukovnih udruga autora (DHK, HDP itd.) u DHKP-u dominiraju žene... kako ste uspjele nadjačati muške kolege, jesu li oni bili nezainteresirani za rad Društva?
Od samog osnutka Društva 1952. godine u radu njegova Upravnog odbora aktivno sudjeluju i žene. U Društvu danas imamo otprilike 70% članica i 30% članova tako da je prije ili poslije moralo doći do toga da u Upravnom odboru sjede isključivo žene. Imamo vrlo aktivnih i članova i članica, na kandidacijskoj listi uvijek bude i žena i muškaraca tako da je ovogodišnji sastav zapravo slučajnost.
Kakva su vaša iskustva s nakladničkom branšom, u smislu poštovanja spram prevoditelja, teksta, je li prevoditeljski rad i dalje potplaćen, podcijenjen ili u međuvremenu stvari ipak štimaju? Prevoditelje se već dugo potpisuje na naslovnicama, a otvaraju se i mogućnosti pristojno plaćenih prijevoda preko EU fondova…
Zahvaljujući EU fondovima i njihovim uvjetima, prevoditeljima koji dobiju takve angažmane postaje nešto lakše. No daleko smo od toga da stvari štimaju. Previše nakladnika i dalje nudi kikiriki za prijevode, prevoditelje vide kao nužno zlo, nude sramotne uvjete u ugovorima, pokušavaju preskočiti pravo prevoditelja na vremensko i teritorijalno ograničenje prijenosa prava, neki i dalje ne navode ime prevoditelja čime izravno krše Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, tako da je nekad stvarno pothvat doći do podatka tko je preveo određeno djelo. Nažalost, ima prevoditelja koji na to i dalje nerijetko pristaju iz ovog ili onog razloga. Zato DHKP zdušno radi na osvještavanju prava kojima prevoditelji raspolažu, organizira pravna savjetovanja, upućuje članstvo na porezna savjetovanja, a u pripremi je i radionica o pregovaračkim vještinama. Ostvarili smo velike pomake, ali sve nas čeka još mnogo posla.
Zašto su važne izdavačke inicijative poput Bodonijeve, da se iznova prevode klasici koje već imamo u prijevodu, doduše starijeg datuma?
Zato što prijevodi zastarijevaju, zato što se jezik mijenja i zato što danas imamo brži i lakši pristup raznim alatima koji bacaju novo svjetlo na pojedine riječi i izraze, donose nova značenja, objašnjenja koja prije pedeset ili više godina jednostavno nisu bila poznata. Zato što nisu svi prijevodi jednako uspjeli, a izvorni tekst svakako zaslužuje da ga se prevede na najbolji mogući način.
Smatrate li da prijevodnim izdanjima nedostaju pogovori, na kakvima inzistiraju u Disputu, i bi li takve tekstove trebali pisati prevoditelji ili netko drugi, kritičari, ljudi s katedri specijalizirani za određeno područje?
Mislim da se to pitanje može odnositi na sva literarna izdanja, prevedena i izvorno napisana na hrvatskom. Ja svakako volim pogovore i uvijek ih čitam. A tko bi ih trebao pisati opet ovisi o više faktora, ne mogu ponuditi jedinstven recept. No mislim da bi pogovor prevoditelja čitateljima svakako ponudio dragocjenu i nešto drugačiju sliku pojedinog djela.
I neizbježno pitanje za kraj, u čemu ste sad, što nam sljedeće spremate?
Uskoro u izdanju Naklade Oceanmore izlazi moj prijevod romana "Razdomljeni" Marija Desiatija za koji je dobio prestižnu nagradu Strega 2022. A trenutačno radim na trećem dijelu dokuromana Antonija Scuratija o Mussoliniju, "Posljednji dani Europe" koji će objaviti Fraktura.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.