Emily Dickinson : Pjesme za djecu

Definicija poezije koja mi se najživlje i najintimnije obratila nije od Aristotela ni Wordswortha, čak ni od Roberta Frosta, a iz najuže je konkurencije u posljednjem krugu ispao i kolega A. E. Housman, sve u svjetlu slike koju je o poeziji napisala američka pjesnikinja Marianne Moore: „Poezija je umjetnost stvaranja pravih žaba u zamišljenim vrtovima.“ Poezija je, kaže nam dalje ta kod nas još neprevođena velika pjesnikinja modernizma i prevoditeljica Perraultovih bajki i basni od La Fontainea, nešto što slobodno plovi morem mašte, ali ima u svakom trenu barem jedno ruzinavo sidro u stvarnosti. Uzlet imaginacije, da, molim, ali skupa s konkretnom istinom, u omjeru po želji, ali nadasve dosljedno.

Nisam sigurna što sam sad rekla, ali dobro mi zvuči.

I s poezijom je često upravo tako, kad se čita, kad se pokušava pisati, kad se prevodi.

Poeziju treba ili čuti, ili znati čitati, a nekima uspije i jedno i drugo. Ne možete, kaže Terry Eagleton u odličnoj knjizi "How To Read a Poem", pjesmu tretirati tako da se koncentrirate na sadržaj, na ono o čemu ona govori, pa tek usputno komentirati  u kakvom je stihu pisana i kakve su joj rime. Pjesma je ukupnost diskursa; ne postoji sadržaj „iza“ jezika pjesme, jer jezik nije, kako Eagleton dalje kaže, jednokratni celofan u koji su zamotane ideje.

Ideje grade i definiraju taj isti jezik.

Kad je recepcija poezije posrijedi, postoji jaz između unutarnje kompleksnosti i vanjskog pojednostavnjivanja, i on je dubok već u najranijoj školskoj dobi. Mistifikacija stiha krene kasnije, ali u udžbenicima Hrvatskog jezika problema nema: pjesme su kratke forme, nema se tu što iščitavati, imaš rimu da te vodi, da ti zvoni. Ali problema ima, kao i uvijek na istim mjestima: neznanju, besvijesti o složenosti, i nepoznavanju samih procesa. Kao što u nižim razredima osnovne škole hitro pretpostave da smo naučili čitati čim smo naučili dekodirati – pa nas ne uče kako čitati dubinski – tako nas nitko ne uči zakonitostima ni strukturama po kojima možemo prepoznati pravu poeziju, ili kako poeziju čitati s razumijevanjem. Ili možda, bez razumijevanja: kako pjesme treba samo slušati i čvrsto prigrliti ono što ne razumijemo.

Moguće da je to i zato što u školskim udžbenicima redovito čitamo, prepisujem iz udžbenika Hrvatskog za treći osnovne: Kad proljeće pokuca na naša vrata / Sporije hodaju kazaljke sata. / I sunce se ranije budi, / A navečer za počinkom žudi. Takve banalnosti forsiraju rimu, a oko metrike se nitko ne uzrujava jer je to nepoznat pojam. I dok poezija za odrasle u Hrvatskoj posljednjih godina doživljava svoju kvantitativnu renesansu – više, doduše, domaća, nego ona u prijevodu – poezija za djecu ostaje na kritičkim i ozbiljnočitateljskim marginama, kao i sve dječje.

Pjesme za djecu Dickinson Emily

Na margini je tako ostao novoprevedeni izbor iz poezije Emily Dickinson pod nazivom "Pjesme za djecu". Spomenuti svezak objavila je Školska knjiga, i ako ste ga propustili u trenutku izlaska, nećete ga naći na popisu (novo)godišnjih preporuka – iz jednostavnog razloga što se te udarne liste obično tiču tekuće godišnje produkcije. Pjesme za djecu objavljene su 2023. godine i niste mogli mnogo čitati o njima jer nisu atraktivnog formata za medije koji se kod nas knjigama bave: riječ je o prijevodnoj poeziji, i još k tome za djecu. Knjizi bi pomoglo da je Emily Dickinson sama po sebi poznato ime, ali nije tako: ona nije Virginia Woolf, više je Christina Rosetti; nije baš Ivana Brlić Mažuranić, više je Divna Zečević. Rođena 1830., umrla 1886., oboje u Amherstu, državi Massachusetts. U svim njezinim biografijama piše da je živjela izuzetno povučeno, i da je za života objavila svega sedam pjesama, a napisala ih je blizu 1800.

Piše o ljubavi, smrti, prirodi i protjecanju vremena – kao što to zapravo svi pisci rade, otkad je svijeta i vijeka. Kaže se ponegdje među natuknicama da je eksperimentirala s jezikom i prozodijom (ali ne kaže točno kako), ali moj je dojam da su je površni vodiči kroz svjetsku književnost i zlatne knjige pjesništva uglavnom trpale u koš krotkoženskog senzibiliteta i viktorijanskih preokupacija. Meni je uvijek bila nekako suptilno mračna i silno moderna u svojim slikama, sjećam se iz "Čitanke stranih književnosti": Umrla sam zbog ljepote – i jedva / Što sam se smjestila u grobu, / Jednoga koji je zbog istine umro / Položiše u susjednu sobu - . Formu nikad nisam analizirala, činila se sročna; neupadljiva i poslušna. Sad kad razmišljam, prijevodi koji su nam tada bili dostupni morali su tomu pridonijeti.

Par riječi o samome izvorniku, o njegovim verbalnim i vizualnim komponentama te odličnoj koncepciji izdanja, za koju priželjkujem da je naši udžbenici, priručnici i lektirni vodiči prekopiraju, sad kad imamo takvu knjigu. Radi se o 35 pjesama u izboru Susan Snively, spisateljice i predane voditeljice i kustosice Muzeja Emily Dickinson u pjesnikinjinom rodnom Amherstu. Pjesme u zbirci poredane su tako da prate ciklus godišnjih doba, a u cijeloj je knjizi mnogo raznolikog, kratkog parateksta iz kojega mladi i stariji čitatelji imaju priliku učiti o kontekstu i životu pjesnikinje. Ispod svake pjesme i ilustracije nenametljivi je glosar (koji je također bio važan prevoditeljski zadatak jer se morao prilagoditi izboru riječi u prijevodu, a ne jednostavno „prepisati“ na hrvatskom!).

Još jedna velika vrijednost ovoga izdanja niz je doista suptilnih tumačenja pojedinačnih pjesama pod nazivom Što je Emily mislila (46-47). Tumačenja su izuzetno bitna kao prozor u suvislu interpretaciju koja se u školi ne podučava – a to je jedan od glavnih razloga zašto djeca i budući odrasli ne znaju pristupiti poeziji. Osim u tim kratkim objašnjenjima, interpretacija je i u samoj ilustraciji: umjetnica Christine Davenier, koja je kao neka staloženija, koloristički osvještenija i narativno utegnutija verzija Quentina Blakea koji susreće Beatrix Potter – odličan je odabir za uvod u blago distorzirani svijet pjesnikinje u čijem je stvarnom američkom vrtu živjelo mnogo pravih kukaca, ptica, zmija i – naravno – žaba, a neke je od njih začudnim jezikom prenijela u imaginarne stihovane prostore.

Emily Dickinson vjerojatno ne treba posebno predstavljati, ali znam iz iskustva da su takve klišej-rečenice obično zamka. Evo, da sam osobno ostala pri toj konstataciji, još bih živjela u uvjerenju da je riječ o konfesionalnoj pjesnikinji arhaična izraza, ograničenog motivskog kataloga i poslušne strofe. Da poezija Emily Dickinson nudi mnogo više naučila sam u nekoliko koraka, a prvi je bio popularnoznanstvena knjiga Maryanne Wolf o čitateljskom mozgu u digitalnom svijetu, "Čitatelju vrati se kući" (Ljevak, 2019), u prijevodu Anite Peti Stantić i Vedrane Gnjidić. Autorica iznosi i analizira svoju spoznaju da poezija Emily Dickinson sadrži velike znanstvene istine, i to o – mozgu. U proznom prijevodu iz navedenog hrvatskog izdanja kaže: Mozak – od Neba je širi - / Jer – staviš li ih jedno uz drugo - / Jedno je u drugome sadržano / S lakoćom – a sadrži- i tebe – . Kad je pjesnikinja napisala „Reci punu istinu, no reci je obzirno, Uspjeh je u Sklopu“, ona ništa nije znala o mnogim moždanim sklopovima, ali kao i veliki neuroznanstvenici 19. stoljeća, intuitivno je razumjela čudesne sposobnosti mozga da prekorači vlastite granice i da razvije nove funkcije koje prije nisu postojale.

Budući da Emily Dickinson nije izvorno pisala na hrvatskom jeziku, govoreći o "Pjesmama za djecu",  moram govoriti i o prevoditeljici. Snježana Husić nagrađivana je prevoditeljica s talijanskog i engleskog koja s čitalačkim i spisalačkim žarom prati dječju književnost odavno, a često i rado prevodi poeziju. Nisu to samo cjelovite knjige, poput ove Emily Dickinskon ili dvojezičnog izdanja "Discorso di una guida turistica di fronte al tramonto / Govorancija turističkog vodiča pred zalaskom sunca" Tiziana Scarpe – prijevodi poezije razasuti su joj po brojnim proznim prijevodima – spomenut ću samo najnoviji: roman "Zapovjednik" (Edoardo De Angelis i Sandro Veronesi, Ljevak, 2024). Snježana Husić poznaje metriku u teoriji i praksi (za razliku od mnogih naših pjesnika i prevoditelja kojima samo idu rime), iz znanstvene i čitateljske perspektive, i točno je takva prevoditeljica bila potrebna da priđe ovoj neobičnoj, varljivo nježnoj, a zapravo duboko izgrednički raspoloženoj autorici.

Prevoditeljski su pristupi različiti i ima ih onoliko koliko je i prevoditeljica i prevoditelja. Koliko god ih bilo, svi bi trebali uključivati fazu pomnog čitanja – nazovimo to dekonstrukcijom – i fazu ponovnog pisanja na ciljnom jeziku, nazovimo je rekonstrukcijom izvornog teksta. Za odgovarajuće čitanje izvornika, ali i za shvaćanje obima ovoga prijevodnoga zadatka, potrebno je prvo znati nešto o tome kako je Emily Dickinson pisala poeziju.

Stih kojim se pjesnikinja primarno služila je tzv. common meter, čest metar crkvenih pjesama, ali ima ga i u vrhunskoj lirskoj poeziji, primjerice kod Wordswortha. U tom se tzv. običnom metru izmjenjuju stihovi od 8 i 6 slogova, a naglasak je na zadnjem slogu. Strofa Emily Dickinson obično ima po četiri stiha, ritam je obilježen izmjenom naglašenog i nenaglašenog sloga, a rima je uglavnom ABAB ili ABCB. To je geometrija pjesničke tradicije na koju se pjesnikinja oslanjala, ali to naravno nije sve. Mada u nekim pjesmama vjerno slijedi opisanu shemu, u drugim odstupa u ritmu i metru, a i rimu zaboravi usput: A soft Sea washed around the House, / A Sea of Summer Air, / And rose and fell the magic Planks / That sailed without a care. // For Captain was the Butterfly, / For Helmsman was the Bee, / And an entire universe / For the delighted crew.

Čujete taj nagli pad?

Dobro, jer pjesnikinja je to htjela.

Osim nepravilnog metra, Emily Dickinson eksperimentira s neuobičajenim rečeničnim znakovima i velikim slovima, i te nedosljednosti provodi vrlo dosljedno – i vrlo u skladu s onim o čemu pjesma govori.

To je taj Eagletonov nepostojeći celofan s početka priče.

Nedavno sam imala sreću i priliku slušati nadahnuto predavanje prevoditelja i pjesnika Gorana Čolakhodžića, o prevođenju poezije. Osim što me podučio i inspirirao te mi preporučio hrpu tekstova koje sam iskoristila i u pisanju ovoga teksta, Goran Čolakhodžić odlično je sažeo dva okvira, dva stava koja možemo zauzeti kad je prevođenje poezije posrijedi. Možemo, kaže on, biti pesimistični defetisti ili liberalni optimisti. Defetisti će reći, u poeziji, jer je tako pažljivo građena, sve mora ostati kako jest, svaka riječ i svaki naglasak, a kako to nije moguće, poezija je neprevediva. Liberalni stav kaže da je poezija ne samo prevediva, nego i da se mora prevoditi – jer obogaćivanje, jer kulturna i jezična razmjena i nadogradnja. Optimisti – a ja bih rekla, i realisti – kažu i da je ono što pjesma čini daleko važnije od onoga kojim to sredstvima čini.

Na svu sreću, Snježana Husić pristupila je poeziji Emily Dickinson liberalno. Prepoznavši očigledno da nema slučajnosti u pregibima ni u potresima, osluškivala je i pratila pjesnikinju: odstupala s njom u rimi, spoticala se u ritmu i metru, prepoznavši (opet Eagleton!) da jezik poezije jest njezin sadržaj, i da su posrnuća u stihu zapravo posrnuća u mišljenju, u misaonom Sklopu.

Kad se govori o strategijama pri prevođenju poezije, važno je još jedno, šire pitanje: kako prenositi versifikacijske sustave iz jednog jezika u drugi? Odličan je primjer "Božanstvene komedije": Danteov je stih rimovana tercina, u jedanaestercima, i Mihovil Kombol takvoga ga je vjerno uspio preslikati u hrvatski. Talijanisti kažu da je izveo gotovo nemoguće: prenio je talijansku versifikaciju u hrvatski i time obogatio hrvatski metrički sustav. "Božanstvenu komediju" prevodio je i Mate Maras, koji je  išao je drugim putem: odustao je od jedanaesterca, i uzeo dvanaesterac koji je tradicionalni hrvatski stih. Prepjev Vladimira Nazora negdje je između spomenutih pristupa: on je zadržao jedanaesterac, ali odustao je od rime. Tri su to različite strategije, među kojima nema točne i pogrešne: sve su legitimne i ispravne, pod uvjetom da su dosljedne.

Primjer Dantea čini mi se prigodnim u "Pjesmama za djecu" jer je, doznala sam od same Snježane Husić, veliku ulogu u prevoditeljskom pristupu razbarušenom običnom metru Emily Dickinson odigrala prevoditeljičina talijanistička naobrazba.

To je taj spasonosni izlazak iz kutije, interdisciplinarnost u svom najboljem obliku.

Engleski i hrvatski po metričkim i naglasnim shemama nisu nimalo bliski: hrvatski ima puno dugih riječi s puno slogova, a engleski ima puno jednosložnih riječi. U hrvatskom je gotovo nemoguće ponoviti strukturu engleskog: imati naglaske na zadnjem slogu ili postići jampski ritam nenaglašeni-naglašeni. Trebalo je nešto napraviti umjesto toga – i tu poznavanje versifikacije i pogled koji obasiže i anglofoni i talijanistički prostor stupaju na scenu. Hrvatska versifikacija više je silabičkog tipa, što znači da je za organizaciju stiha ključan broj slogova, a mjesto zadnjeg naglaska nije strogo zadano. Talijanska je versifikacija, međutim, silabičko-akcenatskog tipa: mjesto naglaska, posebno zadnjeg naglaska u stihu, jednako je važno kao i broj slogova. Odatle je došla ideja što ujednačiti: i prevoditeljica je odlučila da to bude mjesto zadnjeg naglaska u stihu. Stih u prijevodu malo je produžen, ali ostao je dovoljno kratak da bude reprezentativan za „common meter“ Emily Dickinson.

I mada se čini da su brojanje slogova i njihova ritamska izmjena najveći prijevodni izazovi (za autoricu ovih redaka nedvojbeno jesu), s njima je čvrsto uvezana i suptilna začudnost svakodnevnih slika i neočekivani vokabular, kojega je kod Emily Dickinson toliko da je čak dobio vlastiti mrežni leksikon. Ne treba zanemariti ni pomnju s kojom treba prevesti – u ciljni tekst uključiti – sve točke, zareze, povlake i velika slova. Ovo zadnje je posebno važno s obzirom na činjenicu da je od 1955., kad je objavljeno prvo kritičko izdanje pjesama, bilo mnogo prijevoda koji su zanemarili ortografiju, i utjecaj onoga kako je rečeno na ono što je rečeno. Prijevod Snježane Husić poštuje povlaku – jer je svjesna da je to pjesnikinjina najvažnija i najsadržajnija interpunkcija – kao i neočekivana i neobjašnjiva velika slova izvornika: They perished in the seamless Grass / No eye could find the place / But God can summon every face / On his Repealless List.

Kako sve navedene odlike poezije, ali i izazovi funkcioniraju u lirskoj cjelini vidi se na primjeru meni možda poetički i stihovno najdraže pjesme, Nema lađe kao što je knjiga (There is no frigate like a book). Neuobičajena frigate u prijevodu je prigodno, lađa, a za one koji misle da to nije dovoljno neobično, mjesto očuđenja prebacuje se drugdje (pa imamo gizdave pjesme, stari fijaker). Točnost slika nije žrtvovana pravilnoj metričkoj strukturi, niti je prevoditeljica na mjestu izvornika napisala vlastitu pjesmu, kao što se mnogim prevoditeljskim velikanima prije nje znalo zalomiti.

U pjesmi Reci mi, Srpnju! (Answer, July!) posebno je mnogo ortografskih inzistiranja i iskliznuća. Velika slova znak su da je sve personificirano – kao što i treba biti u dijalogu živih i jednakih u koji pjesnikinja snažno vjeruje – i prevoditeljica tu tendenciju preuzima i prati. Važno mi je ovdje istaknuti i da nas prevoditeljsko postupanje s neobičnim vokabularom uči da nije nužno prevesti riječ baš tu i baš tako, već prenijeti emociju i efekt – mala škola književnog prevođenja u svim žanrovima, ne samo u poeziji. Imenica jay prevedena je kao kreja (nova riječ i za mene!), dok je burr (inače češer, ili neka mahuna, bodljikava) preveden kao strnište. Reklo bi se da je neprecizno, ali zapravo je genijalno identično: bockavi osjećaj i oštra tekstura prije svega, i skladan metar ondje gdje je to u izvorniku slučaj. Zadnja strofa ide ovako: Jave se Kreje: / „A zrnje Prosa - / a hladna Rosa - / Strnište gdje je?“ / „Tu!“ – čuješ Godinu. (U izvorniku: Quibbled the Jay, / “Where be the Maize — / Where be the Haze — / Where be the Burr? / “Here!” — said the Year.)

U pjesmi kao što je Vjera je stvarno sjajan izum (Faith is a fine invention) zadržana je preciznost i točnost, ali i duhovitost izvornika, ritmičnost povrh svega: Vjera je stvarno sjajan izum / za svu gospodu znalce / al' je pouzdanije ipak / mikroskopa stakalce! (Faith is a fine invention / For gentlemen who see /But microscopes are prudent / In an emergency!)

Na kraju, bez daljnje dublje analize, htjela bih istaknuti još dvije pjesme koje su gotovo paradigmatske za metodologiju versifikacijski skladnog i literarno osviještenog prijevoda koju sam, nadam se, ovim prikazom uspjela dočarati. To su pjesme Ja bila sam u raju (I went to heaven) i Smrt je za riječi (A word is dead). Prva ujedinjuje mnoštvo tehnika, motiva, formalnih i sadržajnih začkoljica karakterističnih za ukupnost lirike Emily Dickinson – i divno je da je to jedan od najuspjelijih prijevoda u zbirci. Druga je pjesma gotovo programatska, ne za poeziju Emily Dickinson, već za pisanje i čitanje kao kritičke pothvate, i sve načine na koji su i jedno i drugo polemika, razgovor. Kandidati su to direkt za udžbenike, za niže razrede osnovne škole. Naravno, to bi morali biti udžbenici (i izdavači) koji su osviješteni po pitanju autorskih prava za prijevod i pravednih honorara za prevoditeljicu.

Prevoditelji i prevoditeljice znaju da su autori i autorice originalnog djela, kojeg nitko osim nas ne može na taj način proizvesti, sa svim sjajnim i manje sjajnim što iz toga proizlazi. Stoga je važno ovaj prijevod Snježane Husić – kratko, koliko ovaj format dozvoljava - sagledati iz dijakronijske perspektive. Emily Dickinson prije nje prevodili su Luko Paljetak, Marko Grčić, Dražen Dragović, Nikica Petrak, a u meni osobno neprocjenjivo važnoj "Čitanci iz stranih književnosti 2" (Košutić-Brozović, 1970.) pronašla sam još i prijevode Mire Šunjić te prijevode tandema Milica Borojević i Ljiljana Jojić. Svi su oni „samo“ prevodili, bez komentiranja svoga procesa – sve dok nije došla Asja Bakić i uz svoj izbor i prijevod poezije Emily Dickinson napisala udarno važan prevodilački predgovor. Silno sam joj na tome zahvalna, jer kao što mi je Maryanne Wolf predstavila Emily Dickinson kao kognitivnu znanstvenicu, tako mi je komentar Asje Bakić, skupa s njezinim prijevodima, prvi pomaknuo interpretacijsko težište i povezao mi čitanje s feminističkom teorijom. Jasno sam vidjela na koje sve načine Emily Dickinson nije konvencionalna osrednja pjesnikinja svakodnevice, već netko čije se pjesme zapinjući kreću kroz jezik; i da te pjesme uopće nisu transparentne ni komunikativne koliko se na prvi pogled čini.

Ponavljam, važno je kakvo je čitanje, jer o tome će ovisiti raspon informiranih izbora i prijevodnih strategija, a u konačnici i sami prevedeni tekst. Ali još i važnije od toga kakvo je čitanje jest da ostane interpretacijski trag tog čitanja, u vidu bilješke, predgovora ili pogovora, da se čitatelji, kritičarke, prevoditelji mogu na to nastaviti.

Pisani trag prevodilačkog čitanja prevodilački je imperativ, i čitalački dar.

Neću vjerojatno nikad prežaliti što Luko Paljetak, uz svoj prijevod pjesama Emily Dickinson, nije zapisao i način na koji ju je čitao. Na predstavljanju posljednje zbirke koju je odabrao i preveo, Pjesme (2022), govorio je više o njezinom životu nego o njezinom stihu, a to se onda uvezalo s polariziranom viktorijanskom slikom žene, u kojoj Emily nije mogla drugo nego biti kućni anđeo, ili čudesna poetesa, kako je (odmilja, valjda) nazvana na dubrovačkom predstavljanju spomenute zbirke.

Luko Paljetak i Snježana Husić preveli su nekoliko istih pjesama, među kojima su klasici poput I'm nobody! Who are you?, Hope is the thing with feathers, Faith is a fine invention i, najzanimljivija, Because I could not stop for Death. Moj je opći dojam da je Paljetkova Emily Dickinson uniformiranija i konformiranija, u daleko utegnutijem jezičnom korzetu, koji se ne olabavljuje lako. Vjerujem da je zahtjevno, kad uđeš u metar i ritam, tek tako s njim prekinuti, namjerno tražiti ne-rimu. Svaki put kad Luko Paljetak stavi rimu ondje gdje pjesnikinja razbija ritamski obrazac, kad se odluči za arhaični aorist, kad ne prati njezina posrnuća, svaki put je malo dublje gurne u domenu klasičnoga i himničnoga. Uzmemo li prvu i posljednju strofu pjesme Because I could not stop for Death, to zvuči ovako:

Jer nisam mogla k Smrti svratit, / Ljubazno svratila k meni je sama; / U kočiji smo samo mi bile / I Besmrtnost s nama. / (…) / Stoljeća prođoše otad; al' svako / Bje kraće od dana kad osjetih gdje me, / Prvi put, prožima slutnja da glave / Konja k vječnosti streme.

Snježana Husić iste dvije strofe iste pjesme prevodi ovako:

Jer Smrti nisam stati mogla, / ona je meni, ljubazno; / samo nas vozila su kola / i s nama još i Besmrtnost./ (…) / Stoljeća su tomu; al' svako / poput dana je kratko / otkad shvatila sam da konji / idu putom za vječnost.

Da zaključim u stilu Emily Dickinson, koja kaže Ovo je moje pismo svijetu/This is my letter to the world, moram reći, Ovo je vrlo važna knjiga – svojim pristupom, koji je kritički i suptilno pedagoški; količinom informacija o autorici i kontekstu te poticaja koje daje za daljnja razmišljanja. Najvažnije je ipak to što je u njoj objavljen odličan izbor iz važne poezije, iz kanona svjetske književnosti, koji je važan kulturni događaj ne samo zbog toga što je kanon, već zato što nam dolazi u pomnom, poetski osviještenom čitanju, pa tek ona prijevodu.

* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Emily Dickinson

Pjesme za djecu

• Prijevod: Snježana Husić
• Školska knjiga 10/2023.
• 48 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789530622944
• Cijena: 11.00 eur
• Kupi knjigu!

'Pjesme za djecu' Emily Dickinson zbirka je pomno odabrane poezije poznate američke pjesnikinje, koja obuhvaća sva raznolikost života, od veličanstvene prirode, nestašluka životinja i promjena godišnjih doba do čari obiteljskoga doma. Predivni stihovi povest će djecu u svijet poezije, istovremeno im usađujući važne lekcije o životu, ljubavi i ljudskom iskustvu. Fokusirajući se na teme poput prirode, mašte i čuda svakodnevnog života, riječi pjesnikinje odjeknut će u mladim umovima, potičući ih da istražuju vlastite misli i emocije.