Ne sjećam se da sam, kad sam bila mala, ikad pomislila da u meni živi nepoznat glas. Ne, tu nelagodu nikad nisam doživjela. Ali situacija bi se zakomplicirala kad sam pisala. Mnogo sam čitala, a gotovo ništa od onog što mi se sviđalo nisu napisale žene. Činilo mi se da sa stranica dopire muški glas, a taj me glas zaokupljao, svom sam se silom trudila oponašati ga. Još oko trinaeste – čisto da se uhvatim za jasnu uspomenu – kad sam mislila da dobro pišem, imala sam osjećaj da mi netko govori što da zapišem i kako. Katkad je taj netko bio muškog roda, ali nevidljiv. Nisam znala ni je li mojih godina ili je već odrastao, možda i star.

Općenito sam, moram priznati, zamišljala da postajem muškarac premda ostajem žena. Srećom, taj se dojam gotovo potpuno izgubio na kraju puberteta. Kažem “gotovo” jer, iako je muški glas nestao, preostala je neka zapreka, dojam da me koči upravo moj ženski mozak, ograničava me, kao neka urođena sporost. Ne samo da je pisanje samo po sebi bilo teško nego sam k tome još i žena, stoga nikad neću uspjeti pisati knjige poput velikih pisaca. Kvaliteta tih tekstova, njihova moć, u meni je budila ambicije, diktirala mi ciljeve za koje mi se činilo da su daleko izvan mojih mogućnosti.

Elena Ferrante u knjizi eseja "Na marginama" piše o onima koji su na nju utjecali, o svome trudu, svemu onome što ju je oblikovalo kao čitateljicu i kao spisateljicu. Opisuje opasnosti „lošeg jezika“ i ukazuje na to koliko je dugo isključivao žensku istinu te predlaže zbornu fuziju ženskog talenta dok briljantno govori o djelima Emily Dickinson, Gertrude Stein, Ingeborg Bachmann i mnogih drugih.

Ovo je suptilna i iskrena knjiga o pustolovinama u književnosti, kako na marginama, tako i izvan njih.

Fascinantan uvid u proces pisanja, jedan od onih koji otvara intelektualne zečje rupe i postavlja jednako toliko novih pitanja koliko daje odgovora.
The Paris Review

Živopisan i sažet uvod u učinkovito pisanje kako za one koji tek počinju, tako i za one koji se profesionalno njime bave. Ova je knjiga pravo blago i mogla bi poslužiti kao važan vodič marginaliziranim piscima koji još traže vlastiti glas.
New York Journal of Books

Elena Ferrante umjetničko je ime talijanske spisateljice čiji identitet nije poznat javnosti i taji ga još od objave svojeg prvog romana 1992. "L'amore molesto". Uoči izlaska romana svojem je izdavaču u pismu objasnila: "Vjerujem da knjige, jednom kad su napisane, nemaju potrebe za svojim autorima. Ako imaju što poručiti, prije ili kasnije, naći će svoje čitatelje; ako nemaju – neće... Osim toga, zar promocija ne košta? Bit ću autor koji će najmanje koštati vašu izdavačku kuću. Poštedjet ću vas čak i svoje prisutnosti."

Proboj na sceni ostvarila je romanom "Dani zaborava", koji je konsenzusom kritike proglašen remek-djelom ženske proze po kojem je snimljen i film u režiji Roberta Faenze. Uslijedili su prijevodi na strane jezike, no Elena Ferrante, iako je već bila među najprodavanijim autorima u Italiji, sve do objave romana "Genijalna prijateljica", prvog dijela tetralogije koju čine i romani "Priča o novom prezimenu", "Priča o onome tko bježi i onome tko ostaje" te "Priča o izgubljenoj djevojčici", izvan granica svoje zemlje bila je uglavnom poznata tek ljubiteljima lijepe književnosti.

No nakon objave "Genijalne prijateljice", dospjela je na top-liste najčitanijih autora diljem svijeta. Danas je nemoguće pronaći bilo kakav pregled važnih djela 21. stoljeća na koji nisu uvršteni romani pod ovim pseudonimom, kritičari diljem svijeta proglasili su Elenu Ferrante jednom od najvažnijih svjetskih autora našeg doba. Časopis Foreign Policy 2014. uvrstio ju je među 100 najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, a časopis Time 2015. među 100 najutjecajnijih ljudi svijeta.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.