Putopisna knjiga "Tri daljine" nagrađivanog pisca i prevoditelja Dinka Telećana sadrži tri teksta koja je autor zabilježio na svojim putovanjima Vijetnamom, Argentinom i Marokom od siječnja 2020. do svibnja 2024. godine.

Osim što je istančanim okom za detalje autor bilježio susrete, događaje, mirise i boje s putovanja – od vijetnamskih gradića i guste prašume preko patagonijskog kraja svijeta do doživljaja impresivnog saharskog nebeskog svoda – tu i tamo osvrnuo bi se na osobnu povijest ili pak aktualni događaj na drugome kraju svijeta. U crticama se dohvatio i jezika te prošlosti mjesta na kojima je boravio, a tekstom zazvone i stihovi omiljenih mu pjesnika. Osobito je tankoćutno ispisao stranice o očevoj ljubavi koja se nije ostvarila. Da jest, između ostaloga, ove knjige ne bi bilo.

"Tri daljine", knjiga savršeno izbrušena stila, desertno je štivo o bivanju negdje između pustinjskog zena i eksplozije boja tropskoga voća. Čitatelj se u njoj treba jednostavno izgubiti da bi se pronašao, baš poput autora koji s takvom lakoćom putuje, a i s još većom lakoćom o svojim putovanjima pripovijeda. Ali nije samo lakoća ta koja osvaja. Raskoš autorova talenta, mašte, znanja, a i suosjećanja prema svemu ljudskome naprosto plijeni.

Prva daljina bila je u Vijetnamu 2020., pandemija još nije uzela maha, a putnik se kreće „kao jedini stranac na vijugavom putu kroz zelenilo, ali kakvo zelenilo – tusto i gusto, masno i krasno, goropadno i gorostasno, takvo zaglušno zelenilo koje učas proguta uljeze drugih boja“. Esej-putopis-proza bez točke kao da je duga meditacija, usredotočenost na samo bitno u životu, na ljude i krajolik, hranu koju nepce pamti, na sebe svjesnog onog sada.

Druga daljina jesen je u Južnoj Americi 2022., od Buenos Airesa do najjužnijeg ruba nastanjenog svijeta, od zanosa tanga na ulici do ushita kondorovim letom i „suza ljeposnica“. Osobnije: ide tragom tatine mladenačke velike ljubavi, sjeća se njegova pogreba, susreće se sa ženom s kojom se otac nije oženio zbog nesporazuma – zato on postoji. Zato mora putovati sve dok „put prestane biti put, kada se duša negdje raširi i slegne“.

Treća je daljina proljeće u Maroku 2024., od tumaranja Marakešom do boravka u rezidenciji za umjetnike u pustinji sa zvjezdanim nebom iskona. Pustinja ogoljuje, briše vrijeme i: „Oko se oštri, sluh se oštri, metafore odnosi pješčana oluja.“ Moraš očvrsnuti u pustinji, inače te zamete, „nema ničeg bližeg vječnom“. Sve otrpiš, ali napasne ljude…

Dinko je uglavnom samotan putnik jer kako bi drukčije kad si je zadao „ne tražiti ništa i ne očekivati na putu… provjetravanje i oštrenje i brušenje osjetila, tih loših svjedoka“. Jedino tako i ima smisla. Isprazno ostavljanje karbonskog otiska zločin je prema budućnosti.

Jadranka Pintarić

Dinko Telećan rođen 1974. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu 1999. diplomirao filozofiju i anglistiku. Na istom fakultetu studirao i sinologiju . Objavio zbirke pjesama "Kreševa" (1997.), "Vrtovi & Crvena mijena" (2003.), "Iza" (2005.), "Plast igala" (2011.), "Dok ti oči ne dogore" (2017.) i "Dovoljni razlozi" (2019.) i "Knjiga posjeta" (2023.), knjigu "Sloboda i vrijeme" (2003.), putopisne knjige "Lotos, prah i mak" (2008.), "Azijska suita" (2015.) i "Tri daljine" (2025.), zbirku eseja pod naslovom "Pustinja i drugi ne-vremeni ogledi" (2009.) i roman "Dezerter" (2013.). Kraći izbori iz opusa prevedeni na petnaestak jezika. 

Prevodi s engleskog, španjolskog i kineskog jezika. Dosad objavio više od 80 knjiga u prijevodu. Prevodio, među ostalima, R. Bolana, J. L. Borgesa, J. Cortázara, T. Eagletona, R. Flanagana, J. G. Frazera, R. Gravesa, S. Greenblatta, M. V. Llosu, W. Morrisa, E. Sabata, G. Steinera i H. D. Thoreaua. Prevodi i za radio i televiziju. Povremeni je vanjski urednik i lektor u književnom izdavaštvu te od 2009. do 2018. honorarni urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija, na kojemu je uređivao emisije Svjetska proza, Ogledi i rasprave, Lica okolice i Do korica. 

Za prijevod Frazerove "Zlatne grane" nagrađen je 2003. godišnjom nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca, a nagradu „Josip Tabak“ istoga društva dobio je i 2014. godine za prijevod knjige "Pjesme: moj izbor" Roberta Gravesa. Godine 2017. dobio je nagradu „Iso Velikanović“ za prijevod Gravesove "Bijele božice". Dobitnik je prve nagrade na natječaju časopisa Zarez za najbolji esej 2005. Na Sajmu knjiga u Sarajevu 2006. nagrađen za najbolji nefikcionalni prijevod godine (Slavoj Žižek, "Škakljivi subjekt").

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.