Irena Matijašević : Još uvijek osjećam adrenalin prije svakog intervjua
Irena Matijašević rođena je 1965. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine i stekla zvanje profesora komparativne književnosti i engleskog jezika i književnosti. Od 1990. radi na HRT-u, u redakciji Kulture HR1, a od 1997. na Trećem programu Hrvatskog radija.
Kao autorica, u književno pisanje ukoračila je poetskom zbirkom „Naizgled“ (AGM, 2007), relativno kasno, u četrdesetima. Posljednjih petnaestak godina poeziju i prozu objavljuje u kontinuitetu. Njeni romaneskni naslovi intimistički su i introspektivni, u svojoj lomnosti neuhvatljivi i neodredivi, a roman na kojem trenutno radi hibridni je tekst koji se uobličava pomno i polako, u poetsko proznom pretapanju.
Visokoobrazovana, iznimnog obiteljskog nasljeđa i svakodnevno urednički uronjena u tekstove kolega, vlastitu prozu ostvaruje kao slobodarski prostor, mjesto samooslobađanja, ali i razumijevanja tih toliko kompliciranih „drugih“. Njene se rečenice bave upravo potrebom za jasnoćom svijeta i trenutka, osobito muško ženskih odnosa koji su sklizak teren čak i za zrele olimpijce.
No, književnica, kritičarka i prevoditeljica Irena Matijašević je i radijski čovjek, ime joj ponajprije vežemo za taj medij, i to za redakciju kulture – urednica je i autorica niza cijenjenih i dugovječnih emisija posvećenih književnosti. A kako ovaj prilog objavljujemo unutar projekta Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu, u kojem ukazujemo na brojnost i raznolikost kreativnih uloga koje žene obnašaju u sektoru nakladništva (i povezanih djelatnosti), u razgovoru smo fokus stavili u prvom redu na Irenin dugogodišnji rad na Hrvatskom radiju.
Vanja Kulaš: Pratimo vas kao apartnu književnicu – pjesnikinju i prozaisticu, primarno vas ipak poznajemo kao dugogodišnju radijsku urednicu. Kada je otpočeo vaš radijski put? Nakon diplome Filozofskog fakulteta kako dolazi do sretne okolnosti da dobivate autorsku i uredničku poziciju u redakciji kulture na Trećem programu Hrvatskog radija?
Irena Matijašević: Krenula sam, nakon diplome, raditi na Radio Sljemenu, gdje sam provela dvije godine kao novinar reporter. Izvještavala sam uživo s raznih kulturnih događaja, a najviše pisala osvrte na knjige u emisijama iz kulture. Zatim sam prešla na Prvi program, u redakciju kulture, gdje sam ostala godinu dana, kao novinar koji prati književnost. Zatim je došlo razdoblje kad sam se zbog majčinstva povukla s radija, ali tada sam u tom dugom, dvostrukom porodiljskom, počela raditi za Treći program.
To je bio noćni rad, uglavnom sam za urednicu Ljiljanu Filipović prevodila tekstove iz područje filozofije, antropologije i psihoanalize. Čitala sam tada samo Zbornike Trećeg programa, učinilo mi se to kao nastavak studiranja, samo što nisam išla za znanstvenom titulom, iako sam dva puta započinjala poslijediplomski studij, jednom kod profesora Stamaća, a drugi puta sam pokušala shvatiti što su „kulturalni studiji“ kod profesora Vladimira Bitija.
Nakon tog razdoblja nekako sam, suglasnošću redakcije, primljena i na Treći program. Isprva sam imala samo jednu svoju emisiju, zvala se „Pitoma misao“, i uglavnom se bavila kulturalnim studijima, kulturalnom antropologijom. Druga emisija koju mi je „dodijelio“ Danijel Dragojević zvala se „Pet minuta poezije u jedan“. Tu sam počela intenzivno pratiti poeziju, čitajući je, i priređujući svakoga tjedna novog pjesnika ili pjesnikinju. Danijel Dragojević i Ljiljana Filipović bili su moji mentori, Danijel za moja umjetnička nagnuća, a Ljiljana za znanstvena. U to doba postala sam i članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva.
Poslije su se emisije, u skladu s programskim odlukama, mijenjale: primjerice „Pet minuta poezije u jedan“ postala je „Šest minuta poezije u šest“, „Pitoma misao“ je prestala s emitiranjem, a ja sam preuzela neke nove emisije. Danas uređujem isključivo književne emisije: „Na treći pogled“, „Riječi i riječi“, „Poeziju naglas“ i „Suvremenu hrvatsku prozu“.
Prilika je da se prisjetimo emisija koje ste radili od svojih početaka, ali i da nam kažete koje od njih su za vas bile posebno oblikovno značajne?
Rado se sjetim „Pitome misli“. Ona je započela prvim velikim intervjuom, s profesorom na Filozofskom fakultetu dr. sc. Vladimirom Bitijem i dr. sc. Ines Pricom, s Instituta za etnologiju i folkloristiku. Za taj intervju sam isprintala 50 kartica pripreme. Vladimir Biti, kad je vidio moje papire, samo je rekao: „Znao sam da me u životu čeka neki već zgotovljen scenarij“. Ta emisija me učila misliti, ali pitomo, s krajnjim respektom prema svakom umjetničkom i znanstvenom radu.
Možda je najteži dio posla urednika odabrati poeziju ili prozu koju će emitirati, što nužno znači odbiti neke tekstove. Kao što je i selekcija gostiju odgovornost. Naime, jesmo li nekoga slučajno zaboravili pozvati, previdjeli, a vrijedi ga poslušati.
O poslu radijske urednice
Posao urednice i autorice radijskih emisija specijaliziranih za kulturu, napose književnost – kako to konkretno izgleda?
Posao urednika je čitati. Tražiti autorice i autore. Nuditi im neki oblik suradnje. Ostvariti kontakt, ponekad im dati neke sugestije u vezi teksta, tu je taj posao donekle sličan onom urednika u izdavaštvu. Urednik na Trećem programu sam odabire i glazbu, brine se da spikeri ili glumci tekstove točno pročitaju i interpretiraju, kad razgovara s autorima da bude dobro pripremljen, ili pripremljena.
U kojoj mjeri su se vaše zadaće na radiju mijenjale s promjenama uredništava, ali i društvenih trendova?
Neke su se emisije ukidale, poput emisije „Pitoma misao“. Neke su se preobražavale, kao što sam već spomenula s „Pet minuta poezije u jedan“. „Pitoma misao“ je bila „preteška“ emisija za jutro, kad je bio njezin termin emitiranja, pa mi je tadašnja glavna urednica predložila da s tim temama nastavim u emisiji „Ogledi i rasprave“, u noćnim satima, što sam prihvatila. A nekako je i počeo splašnjavati moj interes za kulturalne studije, i željela sam se još više baviti samom književnošću. Nove dvije razgovorne emisije, „Na treći pogled“ i „Suvremena hrvatska proza“ u skladu su s tim mojim potpunim odlučivanjem za umjetnost a ne znanost, i donekle u skladu s novim trendovima, da imamo u studiju goste, i da pokušamo držati razinu Trećeg programa i u tom formatu.
Junakinja drame „Obje strane oštrice“ (r. Claire Denis), a igra je Juliette Binoche, radi otprilike vaš posao, vrlo je to u filmu profinjeno i zavodljivo, i ta ženska uloga u cjelini, i njezin radijski studio i emisije koje uređuje i vodi, kao prostor njene emancipacije, ali i društvenog angažmana. Romantiziram li radijski posao – čini mi se da u tom mediju ima puno čarolije, ali svakako i prostora za ozbiljan rad, za odašiljanje važnih poruka?
Mislim da je to ponajprije prilika za otvaranje prostora drugim ljudima, za afirmaciju umjetnosti koju mi preko medija posredujemo slušateljima, približavamo je potencijalnim čitateljima, i svaki razgovor, i svaka uvodna bilješka za „Poeziju naglas“ vodi se tom željom: približiti nečije umjetničko (ili znanstveno) djelo što većem auditoriju. Mislim da u tome radio ima važnu ulogu, odnosno Treći program, sa svim svojim brojnim i kvalitetnim emisijama.
Jačanjem novih tehnologija radio se našao u dvojakoj poziciji; doživljavamo ga još i magičnijim nego ranije, kao da postaje svojevrsni eskapizam za nas, ljude nekog drugog vremena, a istodobno Internet ga čini dostupnijim različitim kategorijama i priskrbljuje mu nove slušatelje koji moguće nikad nisu posjedovali radio prijemnik. Govorim to kao opčinjena slušateljica kojoj je radio (Radio 1 i Stojedinica) bio ključan formativan moment i koja je odrastala u kući gdje se radio oduvijek pretpostavljao televiziji…
I mene je radio formirao. Imate pravo, dvojak je učinak novih tehnologija, s jedne strane preko weba sad imamo više slušatelja i ta strana je meni zanimljivija. To da svatko može u trenutku kad mu to odgovara na Slušaonici Hrvatskog radija pronaći emisiju koju želi preslušati.
Kakva je vaša, insajderska perspektiva, ima li tu ipak i neke težine, repetitivnosti, zamora, teškoća u pronalaženju novih tema…?
Nema teškoća, osim ako se adrenalin smatra teškoćom. Jer odgovornosti je puno, prema autoricama i autorima, prema slušateljima.
Koliko ste tijekom godina uspješne, linearne karijere težili promjenama, iskoracima, možda i rizicima?
Mislim da mi je svaki intervju sa živom osobom promjena. To sam počela raditi prije desetak godina, do tada sam uglavnom pisala osvrte ili priređivala umjetničke i/ili znanstvene tekstove, što znači rad s prevoditeljima, autorima, glumcima. Ali onda sam željela taj novi format jer još uvijek osjećam adrenalin prije svakog intervjua. Nikad se ne držim strogo sinopsisa, iako gostima pošaljem unaprijed pitanja. To je rizik. I kreativno je, jer nikad ne možeš sve predvidjeti. Ne vidim prostora za više rizika od intervjua, koji je javni govor, i koji mora – uz svu ozbiljnost i pripremljenost – biti ležeran i opušten, i ono što najviše cijenim, spontan, koliko je to moguće. A opet s maksimalnim poštovanjem i sugovornika, ali i svih zamišljenih slušatelja i njihovih očekivanja.
Vjerujem da je izazovno raditi za vrlo zahtjevnu publiku kakva je vaša. Možda nemate masovno slušateljstvo, ali oni koji vas slušaju, u pravilu su pojedinci s iznadprosječnim obrazovanjem, mnogi i s itekakvom stručnom podlogom, pa onda i s visokim kriterijima i očekivanjima, a kao takvi baš i ne opraštaju propuste… Razmišljate li tijekom priprema emisija o profilu svojih slušatelja?
Naravno da razmišljam. Oni su stalno u mojoj glavi.
Profil slušatelja, u kojoj se mjeri mijenjao tijekom godina? Poznajete li svoje slušatelje, imaju li potrebu stupiti s vama u kontakt, pisati vam osobno ili ostavljati komentare na Službi slušatelja?
Najljepše mi je sresti uživo ljude koji podijele sa mnom dojam o nekoj emisiji, ne nužno mojoj, nego bilo kojoj emisiji Trećeg programa.
S obzirom da ste vi i vaša sestra (Željka Matijašević, omiljena profesorica na Komparativnoj) odrastali uz vrhunskog intelektualca i radijskog čovjeka, jeste li studij i svoje profesije odabrale bez puno razmišljanja, linijom manjeg otpora, ili je to bio prirodan, ali ipak dobro osviješten izbor?
Pa svakako je bio i prirodan i duboko osviješten izbor. Naša kuhinja u kojoj je otac pričao o filozofiji i književnosti je mitsko mjesto, iz tog prostora i tih razgovora oblikovale smo i sestra i ja svoj životni poziv.
Svaka uvodna bilješka za „Poeziju naglas“ vodi se tom željom: približiti nečije umjetničko (ili znanstveno) djelo što većem auditoriju. Mislim da u tome radio ima važnu ulogu, odnosno Treći program, sa svim svojim brojnim i kvalitetnim emisijama.
Vaše zagrebačko djetinjstvo i školovanje, kakvo je bilo? Predstavlja li odrastanje u privilegirajućem okruženju i svojevrsno opterećenje? Jesu li roditelji od vas puno očekivali ili su vas 'slobodno' odgajali?
Bili smo jedna obična obitelj, kao i mnoge druge u socijalizmu. Možda jedino bogatija u kulturnom kapitalu. Roditelji su bili umjereno liberalni. Danas kad razmišljam, otac je čini se bio pomalo fatalist, kao da je znao da nitko dubinski ni na koga ne može utjecati u smislu da mu promijeni odluku o životnom pozivu ili odabiru životnog partnera. On je bio u nekoj blagoj defanzivi od nas tri žene u kući. A opet je sve bilo plod razgovora s njim, koje i danas živo pamtim po mudrosti, ali i stalnoj zapitanosti nad svim.
Kad i kako vam knjige ulaze u život? Jesu li vas u obitelji od malih nogu upućivali na čitanje ili ste ga otkrili spontano i kako se kasnije, kroz tinejdžerske godine, gradio vaš čitateljski ukus?
Odrasla sam s vrlo raznolikim spektrom knjiga, istodobno sam obožavala Flauberta tijekom studiranja, koliko i Sartrea, baš njegovu „Mučninu“: mislim da sam u književnosti uvijek tražila bijeg od te mučnine gole egzistencije. Neko vrijeme bila sam kao i svi potpuno zaluđena Borgesom. To su bile moje dvadesete. U tridesetima sam čitala samo filozofe, nadopunjavala ono za što u dvadesetim godinama nisam bila još zrela, a to je apstraktno mišljenje. Znam da sam opet imala potpuno dva oprečna favorita – Rortyja i Derridu.
Tijekom čitave karijere intenzivno se bavite tuđim književnim tekstovima, odabirete ih i priređujete za snimanje, vodite opsežne i dubinske radijske razgovore s kolegama književnicima – ometa li vas ta dinamika u vlastitom pisanju? Ustvari, je li vam umočenost u rad drugih poticaj ili blokada za vlastito pisanje?
Od slučaja do slučaja. Neki autori djeluju otvarajuće na moje pisanje, neki ga zatvaraju, poklapaju kao nekim teškim poklopcem svoje snage, stila, jačine iskaza. Primijetila sam da tako češće na mene djeluju muškarci, pogotovo oni koji su jako racionalni, i da kažem čak logocentrični. Oslobađaju me žene kad dobro pišu, nesputano, slobodno i hrabro.
S obzirom da se kroz posao zaokupljate književnošću, je li književnost vaš izbor i u slobodno vrijeme? Koji naslovi su vaši livres de chevet, oni koje trenutno čitate ili kojima se periodički vraćate?
Ne vraćam se knjigama jer zasad nemam vremena za to. Zadnja velika knjiga na koju često mislim, iako sam je pročitala prije gotovo deset godina, je „Animal triste“ Monike Maron. Volim i Gospodinovljevu „Fiziku tuge“. Domaće naslove ne bih izdvajala, jer ne mogu ih nabrojati koliko ih ima u mojoj glavi u ovom trenutku kad sam i u žiriju za nagradu „Janko Polić Kamov“. Ipak, prije spavanje volim čitati samo poeziju.
Koji bi bio vaš osobni književni kanon, knjige koje su vas pomakle i koje su vam neprolazno važne?
Wislawa Szymborska, A. B. Šimić, Albert Camus, Fernando Pessoa i William Blake nikad mi neće prestati biti na vrhu ljestvice. Najviše me pak pomaknuo Friedrich Nietzsche, u tridesetim godinama mog života. Tu je zatim životno važan Viktor Frankl, u nešto zrelijoj dobi.
O pisanju
Crno pismo
Početak zrelosti
Skloni ste poetskoj prozi, fragilnoj, nelinearnoj, fragmentarnoj, zato bih vas pitala tko su vaše učiteljice i mentorice, autorice koje smatrate svojim prethodnicama ili suputnicama?
Možda Irena Vrkljan. Možda Virginia Woolf. Možda Vesna Parun. Vesna Krmpotić. Dorta Jagić. One su moji uzori. Ima ih još mnogo.
Kako izgleda vaš autorski proces, je li lagodan ili mučan, i što dosadašnje iskustvo pokazuje, koliko u pravilu traje rad na jednom romanu?
Svaki roman je priča za sebe. Neki su nastajali u kraćem roku, morala sam ih ispisati, izbaciti iz sebe, poput „Crnog pisma“. Ovaj koji sada dovršavam pišem četiri godine, i stalno brišem više negoli pišem.
Što kao autorica, a svakako i kao profesionalna čitateljica, smatrate esencijalnim za dobru književnost? Kako tijekom pisanja znate da tekst radi, da vrijedi nastaviti rad na njemu? Možete li malo opisati taj moment ushićenja i olakšanja?
Ovo je odlično pitanje. Nemam odličan odgovor na njega, ali raduje me da ste ga postavili jer je to baš ključno, razviti u sebi tog nekog, tog „Drugog“ kojega toliko spominje Dragojević i koji, dodala bih, bolje od vas zna što vrijedi od napisanog, a što ne. Ja bih rekla da je to kao kad ste zaljubljeni istinski i kad samo želite biti zaljubljeni. Tako je i s tekstom. U dubini negdje vaš vam se tekst ne sviđa, ali to priznajete tek naknadno kad malo odstoji. Ili vam se sviđa i nakon što prođe nekoliko dana od ispisa, i zato ga odlučujete u konačnici podijeliti s drugima. Uveseliti ih njime, zamisliti, što već želite prenijeti. Naravno, s godinama vaš unutarnji sudac postaje oštriji, taj „Drugi“ sve više prigovara. Konačni sud o tekstu, je li za objavu ili ne, zapravo je sud intuicije. I mene je taj sud ukusa mučio u mladosti, pa sam odgovore tražila posvuda, kod Kanta, kod Bourdieua. Nisam imala sigurnost u svoju procjenu.
Imate novi, gotovo dovršen roman. Što biste rekli, po čemu je drugačiji od svega što ste radili dosad?
Drukčiji je jer ima puno više poezije u njemu, tako da to i nije roman, a zove se „Zapisi ribljeg repa“. Riječ je o lirskoj prozi. Fabule ima samo u naznakama. Nisam željela ovaj put nikoga impresionirati ni slušati tržište koje više cijeni roman od poezije. Išla sam svojim putem, pokušavala slušati tog svojeg „Drugog“.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.