Aleksandra Šutalo : Sretno sam spojila ono što sam najviše voljela u novinarstvu i u bibliotekarstvu
Bili mi knjižnični profesionalci ili knjigoljupci „civili“, od svoje knjižnice iz snova, ili generalno, od svake knjižnice, usuđujemo se željeti štošta. Osim što dakako mora biti mjesto gostoljubivo za korisnike i sigurno za zaposlenike, od gradske knjižnice očekujemo da nam služi kao igraonica, računalna učionica, čuvaonica, slušaonica; društveno okupljalište, topli kutak, meditativno utočište, umjetnička galerija, koncertna dvorana, punkt za večernje izlaske, izvor cjelodnevnih sadržaja, zamjenski dom. Također, već poprilično razmaženi, od knjižnice kao „trećeg prostora življenja“ zahtijevamo da bude i šareni babl u kojem ćemo dobiti sve što nam se uskraćuje drugdje – poticaj i podršku, kreativnu slobodu i intelektualnu razmjenu. Zvuči pretjerano, zvuči neostvarivo, ali stanoviti vrlo živi i funkcionalni slučajevi potvrđuju da je ipak moguće.
Gradska knjižnica Požega pod vodstvom diplomirane bibliotekarke i novinarke Aleksandre Šutalo reprezentativan je primjer sjajne prakse, ali i decentralizacije, jer svojim korisnicima ova za lokalnu zajednicu važna institucija nudi usluge i sadržaje kakve bismo podrazumijevali u nekom velikom europskom gradu, ali (zavedeni predrasudama) ne i u Slavoniji utučenoj ratom i poraćem, nezaposlenošću i iseljavanjem.
Poodavno smo prepoznali apartnost ove knjižnice, entuzijazam i inovativnost ravnateljice i stručnog knjižničnog tima. Pripremajući se za razgovor njuškali smo im po webu, klikali po fotkama famozne nove zgrade, a onda Aleksandru zasuli pitanjima. Strpljivo je i raspoloženo odgovarala i rastvorila nam čitav novi svijet.
Našoj sugovornici bila je ovo, kako kaže, prilika za rekapitulaciju dvadesetogodišnjeg knjižničarskog staža, a nama je podstrek na razmišljanje i možda progresivnije daljnje djelovanje. Rijetko na Modernim vremenima čitamo knjižničare: svojevremeno smo imali mega čitan razgovor s inspirativnom Jasnom Kovačević, a upravo je ona izrazila zadovoljstvo što niz nastavljamo baš s Aleksandrom Šutalo. Sigurni da su odgovori koji slijede koncentrat vrijednih stručnih iskustava i uvida, korisnih kako za kolege iz struke, tako i za sve knjiške ljude, pozivamo vas da uronite, a onda i da planirate vlastite radne iskorake, ma u kojoj sferi.
Vanja Kulaš: Već ste deset godina na ravnateljskoj poziciji, trenutno usred trećeg mandata. S obzirom da se dugo bavite knjižničnim menadžmentom, koliko vam nedostaje struka u užem smislu, ona klasična dinamika u knjižnici, među korisnicima, na informacijskom pultu?
Aleksandra Šutalo: Iskreno, pomalo sam zaboravila na osjećaj konkretnog rada s korisnicima s obzirom na intenzitet posla kojim se bavim zadnjih deset godina i činjenicu što se sve događalo u Gradskoj knjižnici Požega u tome periodu. Sad kad razmišljam o tome, priznajem da mi nedostaje atmosfera rada među policama i s korisnicima. Kroz to sam desetogodišnje iskustvo naučila puno o radu s ljudima te da je uvijek potrebno pratiti potrebe korisnika, osluškivati njihova razmišljanja i želje, kako bi im knjižnica ostala zanimljiva i kako bi joj se često vraćali.
Koja su prije ravnateljske odgovornosti bila vaša primarna područja djelovanja u knjižnici?
Prije nego sam postala ravnateljica Gradske knjižnice Požega radila sam u školskim knjižnicama. Najprije pet godina u knjižnici osnovne škole u Pleternici, a potom pet godina u knjižnici Gimnazije u Požegi. Knjižničarski posao u školi i u narodnoj knjižnici umnogome se razlikuje. S obzirom na to, primarna područja djelovanja u školskim knjižnicama kod mene su bila rad s korisnicima odnosno s učenicima. Budući da sam uz bibliotekarstvo završila i studij novinarstva, od samog početka sam u svome poslu spajala ta moja dva interesna područja i primjenjivala u radu u konkretnoj knjižnici.
Tako sam u obje školske knjižnice vodila grupu malih/mladih novinara; u pleterničkoj sam radila s njima na pripremi školskog lista, a u Gimnaziji na kreiranju nove mrežne stranice te potom na podučavanju o novinarskom izrazu i onda pripremi tekstova za stranicu. Pored toga, u obje sam škole vodila i debatni klub. Za debatu je bila potrebna konstantna dodatna edukacija, no kad sada razmišljam o tome dijelu svoga posla, mislim da sam u njemu zapravo najviše uživala, a koristi bavljenja podučavanjem kritičkog mišljenja osjetim i danas u poslu ravnateljice.
Što vam je u knjižničnoj struci najbliže i najdraže?
Uvijek mi je bilo draže baviti se programima, planiranjem i organizacijom događaja, razvijanjem ideja i radom s korisnicima, publikom, ljudima, nego što sam se pronalazila u stručnim poslovima koji se obavljaju u tišini i bez puno dnevnih promjena. Istina, otkako sam ravnateljica, znalo mi se dogoditi da si poželim (samo) stručne knjižničarske poslove i (samo) mirne dane, ali, generalno, tip sam kojemu odgovaraju dinamika i izazovi.
A što vas najviše motivira i veseli u 'menadžiranju'?
Glavni motivi su mi sloboda kreiranja, mogućnost promjene na bolje, osjećaj zadovoljstva koji ponekad primijetim kod svojih djelatnika, širina kod suočavanja s izazovima. Veselje, pak, pronalazim u pozitivnim rezultatima bilo kojeg procesa koji osmislim, vodim, potaknem, pratim. Naravno da se pozitivan rezultat ne dogodi uvijek i naravno da ima puno dana kad ne vidim ni motiv niti veselje u poslovima kojima se bavim, no kad gledam stvari ovako sa strane i pokušavam uopćiti iskustva, onda su to moji motivi i veselja.
Jedan vaš radni dan? Od dolaska na posao (a pritom se ne morate sat vremena probijati kroz prometnu gužvu kao mi u Zagrebu) do večernjih aktivnosti u knjižnici, književnih predstavljanja i otvorenja izložbi – čega tu sve ima?
U zadnje četiri godine primjenjujem onu poznatu “budna od 5 i moj je cijeli svijet”. I premda, kad sam se odlučila učiniti tu promjenu u svome danu i ustajati u 5 sati, nisam bila čula za Robina Sharmu, ispalo je da zapravo potpuno pratim njegove životne savjete. Hehe. Zašto sam počela ustajati u 5? Kad sam shvatila da u svome danu nemam dovoljno vremena za čitanje, odlučila sam ustajati ranije i vrijeme dok svi ostali u kući još spavaju posvetiti sebi, svojoj tišini, zbrajanju misli i – čitanju. Od prvoga dana osjećam koliko se to pozitivno manifestira na mene pa rano ustajanje prakticiram bez iznimke čak i kad sam na godišnjem odmoru.
Radni dan mi započinje u sedam sati. Prva stvar koja me čeka na poslu je zajednička jutarnja kava s mojim kolegicama – svim kolegicama iz smjene. Te zajedničke kave, inače, držim izrazito važnim za kvalitetu međuljudskih odnosa u ustanovi. Smatram da je važno tako zajednički započeti dan i riješiti odmah ako imamo što za riješiti, dogovoriti dnevni plan ako imamo neki važan događaj i na kraju krajeva, porazgovarati o svemu i svačemu.
Potom sam u uredu gdje dnevno ispreplićem administrativno-računovodstveno-pravne poslove, poslove vezane uz organizaciju događaja u knjižnici (od ugovaranja do realizacije), poslove vezane uz održavanje zgrade, komunikaciju s djelatnicima, sastanke s timovima, vanjskim suradnicima i partnerima te sve ostale prateće poslove vezane uz dnevno poslovanje jedne knjižnice. Često se dogodi da sam u knjižnici i poslije podne kada uglavnom imamo javne događaje. No, iskreno, na tome sam području malo “ohladila” u odnosu na prethodno razdoblje.
Naime, kad smo otvorili novu Knjižnicu, u prvih godinu-dvije, bila sam praktički na svakom događaju ili, ako nisam bila osobno, bila sam u planiranju i pripremi događaja do zadnje sitnice. Kasnije sam malo presložila stvari jer sam uvidjela da ne mogu više pratiti takav ritam tako da sam sada rjeđe prisutna osobno na događajima, a mislima, naravno, uvijek. Naime, kad netko radi ravnateljski posao, posao upravljanja i brige o radu neke ustanove, onda zapravo radnog vremena nema, jer posao i razmišljanje o poslu ne možeš ostaviti iza zatvorenih vrata ureda. To je uvijek s tobom i uz tebe. Uz uvjet, naravno, da ti je stalo do toga posla.
Kad smo kod Zagreba, studirali ste i karijeru počeli u Zagrebu, radili ste kao novinarka u Vjesniku, ali vraćate se u Požegu i tek tamo krećete u karijerni proboj. Zašto bijeg iz 'velikog grada'?
Ne bih rekla da sam pobjegla iz velikog grada, nego da sam se odlučila za kvalitetu života u manjem gradu (u odnosu na veliki). Kasnije sam više puta razmišljala o tome bih li se preselila u Zagreb i živjela i radila tamo. Mogu reći da i dalje biram manji grad, ali uz čvrstu vezu s velikim. Naime, ono što mi nedostaje u Požegi, imam u Zagrebu na samo sat i pol vremena udaljenosti. Tako razmišljam i radim. Uz to, volim putovati i smatram da sam građanin svijeta. Danas je gotovo svejedno koja ti je točna adresa prebivališta budući da, ako želiš, možeš raditi za i sa ljudima iz cijeloga svijeta.
Jeste li odmah po dolasku u gradsku knjižnicu imali viziju o unaprjeđenju zatečenog i kako je uopće došlo do odluke da se ustvari vrlo mladi javite na natječaj za ravnateljicu?
Na natječaj za posao ravnateljice Gradske knjižnice Požega prijavila sam se ponajviše iz potrebe za promjenom u toj fazi svoga života. Pozicija kao takva nikada nije bila moj motiv i zato na ovaj posao ni sada ne gledam kao na nešto što bih htjela raditi do mirovine niti još posebno dugo. Od samog početka sam imala viziju o unapređenju zatečenoga i upravo je to bilo moje glavno pogonsko gorivo u godinama koje su uslijedile. Pritom moram istaknuti činjenicu da su radovi na proširenju zgrade knjižice već bili započeli kad sam došla na mjesto ravnateljice, tako da je okvir o kojemu sam od starta razmišljala bila vizija jedne nove, moderne, otvorenije knjižnice u novoj zgradi na kojoj se počelo raditi.
Knjižničarstvo se i dalje doživljava ženskom strukom, premda dakako imamo i puno kolega, a i na ključnim funkcijama su pretežno žene. No pitala sam ovo nedavno naše ugledne nakladnice Gordanu Sfeci i Sibilu Serdarević pa evo pitam i vas: kad ste stupili na ravnateljsku dužnost, je li bilo sumnjičavosti ili pritisaka, jeste li se ikad na nekom sastanku ili projektu osjetili rodno ili dobno diskriminirano?
U mnogim aspektima svoga posla nikad nisam osjećala da sam na bilo koji način diskriminirana. No, jedan negativan primjer ipak moram istaknuti. Naime, premda naravno ne mogu dokazati, smatram da bi se sigurno neke stvari riješile brže pa možda i kvalitetnije da je na mome mjestu bio muškarac. Ovdje mislim prvenstveno na poslove vezane uz građevinske radove na zgradi u projektu proširenja i adaptacije pa onda i na poslove održavanja zgrade nakon njezina otvorenja. Naime, ponekad imam osjećaj da žena treba dodatno dokazivati da razumije neku situaciju tehničke prirode samo zato što je žena. Zbog toga su procesi sporiji i manje kvalitetni.
Kad netko radi ravnateljski posao, posao upravljanja i brige o radu neke ustanove, onda zapravo radnog vremena nema, jer posao i razmišljanje o poslu ne možeš ostaviti iza zatvorenih vrata ureda. To je uvijek s tobom i uz tebe. Uz uvjet, naravno, da ti je stalo do toga posla.
Dobnu diskriminaciju kao takvu nisam nikad osjećala. Kad sam došla na ravnateljsko mjesto imala sam 33 godine i nekoliko kolegica od kojih sam puno (na)učila. Bio je jasno da mi treba vrijeme da “pohvatam stvari”, no tako bi bilo i da sam počela raditi kao ravnateljica s 53 godine.
S obzirom na iskustvo koja ste u međuvremenu stekli, koja bi za vas bila sretna alternativa voditeljskoj ulozi; jednom kad vam završi mandat, gdje se vidite, gdje smatrate da biste se mogli najviše razvijati, pa onda i doprinijeti? Može li se čovjek nakon toliko godina u kulturnom menadžmentu uopće vratiti struci u najklasičnijem smislu ili vas vuče privatno poduzetništvo, nešto vezano za organizaciju, možda čak znanost?
Odgovor na ovo pitanje mi je bistar kao izvor! Sretna alternativa poslu ravnateljice je posao djelatnice za odnose s javnošću, programe, projekte i marketing. Kad bih mogla raditi samo taj dio posla, a on bi uključivao i organizaciju i vođenje raznih događaja – rekla bih da radim savršeni posao. U tome dijelu svoga trenutnog posla najviše uživam, najviše se pronalazim i žao mi je što mu se sve manje mogu posvetiti. Kroz godine rada stekla sam puno iskustva koje se nastavilo na moje obrazovanje i sad mogu reći da mislim da sam najbolja upravo u tim područjima: organizacija, komunikacija, odnosi s raznim javnostima. Shodno tome, naravno da razmišljam o svome daljnjem razvoju koji na tragu ovih područja interesa može biti i u privatnom poduzetništvu i u menadžmentu u nekim drugim kulturnim ili sličnim područjima.
Što vas je u ranim danima privuklo knjizi? Jesu li vas aktivno poticali na čitanje, kod kuće, u školi, ili ste do knjiga došli sami, intuitivno, kroz igru?
Miris knjižnice. Sad mogu prizvati miris moje osnovnoškolske knjižnice. Miris koji uz sebe veže sliku onih predivnih ručnih ilustracija koje smo nalazili u knjigama u to doba (osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća). I onda na to sve onaj neki osjećaj znatiželje koji se razvije kad osjetiš miris knjige i vidiš sliku naslovnice. Mislim da me ponajviše taj doživljaj privukao knjizi i čitanju. Iz te najranije dobi sjećam se još konkretnih knjiga koje sam čitala iznova i iznova. Sjećam se jednog ljeta koje sam provela čitajući iznova i iznova knjigu Heidi. Taj primjerak čuvam u svojoj kućnoj biblioteci kao najljepši premda joj se hrbat raspao i neke su stranice požutjele.
Uz kakve ste knjige rasli, a što sada najradije čitate?
Rasla sam, dakle, uz lektiru u užem i širem smislu riječi, a danas… hehe, moglo bi se reći da i danas imam lektiru. Trudim se maksimalno pratiti domaće autore i čitam ih uvijek razmišljajući kako ih potencijalno prezentirati publici. A što najradije čitam? Dobru knjigu i neobičnu knjigu. Knjigu koja me stilom ili temom oduševi. Nažalost, ne mogu konkretnije od toga, jer među tim naslovima ima i beletristike i publicistike. Imam nekoliko omiljenih autora čija sva djela obožavam, ali zaista ne mogu reći koji žanr najradije čitam. To ovisi i o životnoj fazi, dnevnom raspoloženju, nekom novom interesu. Sjećam se, recimo, da sam za vrijeme studija obožavala Alessandra Baricca. Doslovno sam hodala okolo s njegovom knjigom “Ocean more”. Kasnije sam je za potrebe jednog sastanka čitateljskog kluba ponovno uzela u ruke i zapitala se: Dobro, što se tebi točno svidjelo ovdje?! Preferencije se mijenjaju u skladu s nama i u tome je bogatstvo čitateljskog iskustva.
Kad govorimo o knjiškim ljubavima, nameće mi se pitanje je li vas u bibliotekarstvo dovela čitalačka strast ili ipak nešto drugo, sklonost sustavima, organiziranju? I koliko su knjižnice i knjižničari za vas bili formativno važni, ima ljudi na koje su knjižničari svojim neformalnim savjetovanjem i usmjeravanjem utjecali više od nastavnika i službenih kurikuluma…
Knjižničarka u mojoj osnovnoj školi je bila i moja razrednica, nastavnica hrvatskoga jezika. Način na koji je ta žena govorila, bogatstvo jezika koje je imala, toplina kojom bi nas upućivala u naslove u knjižnici, otvorenost u razgovoru o knjigama koju je imala prema nama djeci… sve su to njezine osobine koje su sigurno vrlo značajno utjecale na mene. Premda sam bibliotekarstvo upisala iz nekih drugih razloga, kako sam već ranije i rekla, moguće je da je taj utjecaj odigrao ulogu pa sam u ključnom trenutku odabrala bibliotekarstvo, a ne teatrologiju ili portugalski.
Još malo o počecima. Kako to da ste novinarstvo zamijenili bibliotekarstvom, načelna je ideja da je novinarstvo dinamično, kreativno, više ili manje intelektualno, a bibliotekarstvo… ah, skoro pa sve suprotno od toga: statika, prašinarenje, šaputanje, hibernacija, neambicioznost itd., itd. Eto nam prilike za razbijanje klišeja!
Hajmo razbiti klišeje i deromantizirati priču, hehe. Zanimljivo, istu stvar su me pitali na stručnom ispitu u Nacionalnoj knjižnici 2008. godine. Odgovorila sam im ovako: uvidjela sam da ću imati puno kvalitetniji (obiteljski) život ako budem radila u knjižnici, a ne kao novinarka. Mojim se ispitivačicama toliko svidio taj odgovor da me više ništa o zakonima nisu pitale (ili sam ja tako odlučila upamtiti), nego se razgovor poveo na temu koju sam slučajno nametnula.
Novinarstvo sam, naime, upisala jer sam voljela pisati, čitati i imala zaista romantičnu predodžbu što znači biti novinar. Na trećoj godini studija sam shvatila da u novinarstvu ima svega i svačega, a ponajmanje romantike i odlučila se upisati dodatni studij kako bih si osigurala alternativu. Ništa nije slučajno, pa sam se ja tako tada u izboru između teatrologije, portugalskog i bibliotekarstva, odlučila za ovo zadnje. Stvari su se kasnije tako poslagale da sam zapravo kratko radila kao novinarka i praktički na nagovor prihvatila prvi posao u knjižnici, ali se potom vrlo brzo zaljubila u neke segmente rada te struke i eto me sada sa 20 godina staža u knjižničarstvu.
Mnogo puta sam u tih 20 godina osjetila zahvalnost i sreću što sam na vrijeme shvatila da mi treba još nešto pored novinarstva. Zaključno, kad malo bolje razmislim, mislim da sam kroz svoje iskustvo rada do sada zapravo sretno spojila ono što sam najviše voljela u novinarstvu i u bibliotekarstvu.
Bibliotekarstvo je jedno od zanimanja za koja se veže valjda najviše stereotipa, neki su stvarno blesavi, neki čak simpatični, svega se po tom pitanju nađe u percepciji laika, pogotovo onih koji u knjižnice baš i ne zalaze. Ispada da je to u isti mah i jako atraktivno i totalno neatraktivno zanimanje, istodobno je podcjenjivano i precjenjivano, romantizirano i marginalizirano… Kakva su vaša iskustva, kad biste ljudima rekli da radite u knjižnici, kakve su reakcije bile – oduševljenje, zavist, razočaranje, ravnodušnost…?
Mi se u mojoj knjižnici najviše smijemo pretpostavci da je posao knjižničara pročitati sve knjige. Na to nadovezujem slutnju moga sina kad je imao oko pet godina i počeo razmišljati o tome što njegova majka radi na svome poslu pa me pitao ovako: ako si ti ravnateljica, jel to znači da si napisala sve one knjige iz knjižnice? Hehe. Što se moga posla tiče, ljudi generalno netočno pretpostavljaju da se radi o privilegiranom radnom mjestu na kojemu možeš sve, a ne moraš ništa. Kad smo otvorili novu knjižnicu u novoj zgradi knjižnice i prezentirali javnosti sve promjene i pomake koje smo pripremili, osjetila sam, a i ljudi su mi znali direktno reći, da je knjižnica postala vrlo poželjno mjesto za rad. Ne mogu reći da je bilo zavisti, ali oduševljenja je bilo.
Želim reći da se percepcija moga i radnih mjesta mojih kolegica u knjižnici zapravo mijenja ovisno o okolnostima u kojima se trenutno nalazimo. Naime, dvije, pet ili deset godina prije otvorenja nove zgrade i knjižnice, dok smo radili u starim uvjetima i pred sobom imali epohalne poslove selidbe, pripreme fonda za novu knjižnicu, kreiranja nove knjižnice kao takve – nisam baš dobila puno upita oko mogućih slobodnih radnih mjesta.
No, s druge strane, a vezano uz definiciju što se u knjižnici zaista radi, odnosno koji je opis posla knjižničara, mislim da se stvari radikalno mijenjaju i da već kasnimo s nekim strukturalnim promjenama koje bi se trebale uvesti i to već od studija knjižničarstva pa sve do organizacije unutarnjeg ustrojstva neke knjižnice i konačno samih zaduženja ljudi koji rade u knjižnicama. Zaduženja je potrebno uskladiti s napretkom tehnologije, posebice umjetne inteligencije, s promijenjenim potrebama korisnika, s djelomičnom pa čak i potpunom automatizacijom nekih knjižničarskih poslova te s promijenjenom ulogom knjižnice u zajednici koja se događa, htjeli mi to prihvatiti ili ne.
A što biste rekli studentima bibliotekarstva, zbog čega je njihov odabir studija odličan?
Nažalost, ni ovdje ne mogu biti baš romantična ako želim biti iskrena, a želim. Iz svoje perspektive mogućeg budućeg predstavnika poslodavca, studentima bibliotekarstva bih rekla: učite što prije o dodatnim vještinama, posebno digitalnima! Učite o javnom nastupu, čitajte puno, vježbajte strani jezik, pronađite ono nešto u sebi što će vas istaknuti u odnosu na sve druge koji će imati istu diplomu kao vi, jer ta dodatna vještina je najvažnija kod budućeg zapošljavanja u vremenu u kojemu se opis posla knjižničara radikalno mijenja.
Kad ste svojevremeno dobili sredstva za novu knjižnicu, kako su stvari išle dalje, možete li ukratko rekonstruirati kronologiju, od arhitektonskog projekta do razrade organizacije rada u novoj zgradi? Zanima me to jer sam intenzivno proživjela preseljenje u novu zgradu knjižnice FF-a, a trenutno napeto pratimo finiš selidbe gradske knjižnice Rijeka… Uzbudljivi su to, dugotrajni i duboko transformativni procesi... I treba naravno naglasiti da nije u pitanju tek seoba knjiga i zaposlenika u nov, veći i funkcionalniji prostor nego i dubinska promjena koja podrazumijeva migraciju i konverziju podataka, također i povelike kadrovske prilagodbe... Još vam je sve friško, uselili ste se prije koju godinu – što je bilo najizazovnije?
Projekt dogradnje i adaptacije zgrade naše knjižnice trajao je od 2008. do 2020. godine i financirao se od sredstava Ministarstva kulture i medija i Grada Požege. Kad sam počela raditi u Gradskoj knjižnici Požega, 2013. godine, taman su bili gotovi tzv. grubi radovi na proširenom dijelu. Od 2013. do 2019. godine se, malo po malo, radilo na daljnjem uređenju dograđenog dijela zgrade, da bi se u 2019. i 2020. radovi intenzivirali i konačno dovršio dograđeni dio te kompletna adaptacija starog dijela zgrade. Usput, adaptacija starog dijela je podrazumijevala kompletnu unutarnju rekonstrukciju s izmjenom podova i stropova te pregradnih zidova. Mi smo tada u potkrovlju zgrade radili na poslovima revizije fonda i vodili se krilaticom: ”Radimo punom prašinom!”.
U ožujku 2020. godine svi su građevinski radovi okončali. Potom je uslijedio projekt opremanja i posao našega useljavanja odjel po odjel. Sve se događa u doba epidemije koronavirusa pa knjižnicu konačno otvaramo 15. ožujka 2021. godine. Novu zgradu i novu knjižnicu. Bez ceremonije svečanog otvorenja, zbog mjera suzbijanja širenja epidemije, ali s potpuno novim, modernijim, bogatijim uslugama i programima promišljenim i pripremljenim u skladu s očekivanjima korisnika 21. stoljeća.
Stvari se radikalno mijenjaju i već kasnimo s nekim strukturalnim promjenama koje bi se trebale uvesti i to već od studija knjižničarstva pa sve do organizacije unutarnjeg ustrojstva neke knjižnice i konačno samih zaduženja ljudi koji rade u knjižnicama. Zaduženja je potrebno uskladiti s napretkom tehnologije, posebice umjetne inteligencije, s promijenjenim potrebama korisnika, s djelomičnom pa čak i potpunom automatizacijom nekih knjižničarskih poslova te s promijenjenom ulogom knjižnice u zajednici
Nosili smo se s raznim izazovima. Veliki su se poslovi odrađivali i velike promjene u svakom smislu. No, mislim da mi je najveći izazov predstavljalo opravdati novu zgradu novom knjižnicom. Naime, otvorili smo uslijed epidemije u doba kad je mnogim ljudima (npr. u uslužnim djelatnostima) bilo zabranjeno raditi. S druge strane, velika je to investicija iz percepcije prosječnog građanina koji generalno ne naginje kulturnim sadržajima niti ima potrebu za knjigom, a takav je najčešće najglasniji. Smatrala sam da je moj osobni zadatak pripremiti i prezentirati knjižnicu koja će kvalitetnijom uslugom, bogatijim programima, mudrijom unutarnjom organizacijom, poticajnom i toplom atmosferom, odmah na prvu pokazati i dokazati da se isplatilo uložiti u projekt proširenja i adaptacije zgrade. Cilj koji sam si postavila bio je stvoriti knjižnicu koja će postati kulturni i informacijski centar grada u kojemu se boravi, druži, uči, čita te da svaki korisnik osjeti ponos što je to njegova knjižnica i što je baš takva.
Također, bilo mi je izrazito važno odvojiti u percepciji javnosti zgradu od knjižnice, odnosno nisam željela da prevlada osjećaj da smo otvorili samo novu zgradu koja znači lijepe zidove i stakleni krov, nego da smo otvorili i novu knjižicu koja će zauzeti novo značenje u životu svakog korisnika i kojoj će se rado vraćati. Doći do rezultata na ovom području podrazumijevalo je dvije godine pripreme koncepta nove knjižnice na kojemu sam radila sa svojim kolegicama u raznim timovima i individualno, a potom “puštanje van” i nada da smo uspjeli. Jesmo li? Prosudit ćete sami.
U manjim je sredinama vidljivost i odgovornost kulturnih institucija i značajnija nego u većim gradovima, tako je vjerujem i s vašom knjižnicom koja je u Požegi središte kulturnog i intelektualnog života, centralno mjesto susreta i druženja, informiranja, učenja, usavršavanja… Što sve nudite svojim korisnicima, a što vam je tek u planu?
Što požeška knjižnica nudi svojim korisnicima najbolje se vidi na naslovnici naše mrežne stranice koju smo upravo zato i organizirali na način kako smo je organizirali. Ključne smjernice u osmišljavanju usluga i programa naše nove knjižnice bile su: Bogat fond čini knjižnicu informacijskim centrom grada, Bogat program čini knjižnicu kulturnim centrom grada, Knjižnica je treći životni prostor, Identitet Knjižnice proizlazi iz njezinih projekata, Knjižnica je partner u radu i razvoju. Na osnovu njih smo razvijali nove usluge i osnaživali/mijenjali stare, sredili i ponovno označili fond, znatno povećali ponudu programa, događaja i aktivnosti, rekreirali vizualni identitet odnosno odradili rebrendiranje, otvorili se prema novim partnerskim i suradničkim odnosima, osnažili postojeće i pokrenuli nove projekte itd.
Dakle, nudimo mnogo toga danas i sretni smo kad osjetimo da su građani u Knjižnici prepoznali mjesto boravka, susreta i mjesto za čitanje. Mjesto u kojemu se događa glavnina kulturnog programa grada i mjesto u kojemu i uz koje mogu raditi na svom osobnom rastu i razvoju.
Za potkrepu, evo malo statistike. Nova požeška knjižnica u prosjeku građanima i posjetiteljima nudi 2,5 organizirana događaja dnevno i privukla je oko 40% više korisnika u odnosu na “staru”. Broj partnera i suradnika se također značajno povećao, a primijetili smo i nekoliko situacija koje nazivamo fenomenima. Radi se o fenomenu obiteljskog boravka u knjižnici te fenomenu provođenja slobodnog vremena i djece i odraslih u knjižnici. U doslovnom smislu riječi.
I premda ste mi rekli da mogu pričati koliko god dugo hoću, predstavljanje ponude naših programa bi stvarno potrajalo, a i vidljivo je na našem webu, no ipak želim istaknuti samo jedan dio koji smatram posebnim i važnim. Radi se o natječajima koje godišnje raspisujemo na nacionalnoj razini putem naših programa, a čiji ciljevi pridonose osobnom i profesionalnom napretku kako umjetnika, tako i amatera.
Naš prvi takav projekt bio je fotografski natječaj Knjiga svaki dan, koji smo uspješno provodili tijekom deset godina i kroz njega postavili 10 izložbi te potakli snimanje fotografija koje promoviraju knjigu i čitanje kod autora iz cijele Hrvatske. Od prošle godine provodimo jedan novi fotografski natječaj koji smo nazvali Camera Aurea, a on ima za cilj afirmirati lokalne fotografe kroz organizaciju izložbe u našoj Galeriji svjetlosti. Potom provodimo projekt Povratak u Zlatnu dolinu koji kroz književni natječaj za dječji igrokaz i kasniju pripremu i uprizorenje pobjedničkog teksta potiče dramsko stvaralaštvo za djecu i promovira lik i djelo naše zavičajnice Zlate Kolarić Kišur.
Studentima bibliotekarstva bih rekla: učite što prije o dodatnim vještinama, posebno digitalnima! Učite o javnom nastupu, čitajte puno, vježbajte strani jezik, pronađite ono nešto u sebi što će vas istaknuti u odnosu na sve druge koji će imati istu diplomu kao vi, jer ta dodatna vještina je najvažnija kod budućeg zapošljavanja u vremenu u kojemu se opis posla knjižničara radikalno mijenja.
Ističem i program Probudi me! koji pak potiče mlade sklone umijeću recitiranja na dodatnu edukaciju o scenskom govoru i potom nastup na manifestaciji kojom želimo popularizirati pjesnike i pjesništvo. Od ove godine provodimo i književni natječaj za jednominutnu priču koju smo kao formu osmislili u našoj knjižnici i nakon prvog raspisanog natječaja ostali zapanjeni brojem i kvalitetom prijava. Naime, budući da se u našemu gradu već 30 godina provodi Festival jednominutnog filma, a mi usko surađujemo s organizatorima, na toj se relaciji rodila ideja da knjižnica pokuša osmisliti i potaknuti pisanje priče koja bi se mogla pročitati u jednoj minuti. Nekoliko se nas djelatnica jednoga dana zatvorilo u svoje prostore i iščitavalo naglas tekstove uz mjerenje vremena. Tako smo došli do prosjeka koji je pokazao da se u jednoj minuti u prosjeku može pročitati tekst od 850 znakova. I eto definicije nove književne forme odnosno predmeta našega natječaja.
Bilo nam je jako zanimljivo pratiti koliko se informacija o tome natječaju dijeli bez našeg posebnog angažmana. Zaključila sam da dobar sadržaj reklamira sama sebe. Uglavnom, jednominutna priča sigurno ima potencijala da zaživi još snažnije i možda postane dodatni brend naše knjižnice kao što je jednominutni film brend grada Požege.
U pripremi za sljedeću godinu imamo još jedan književni natječaj i to ovoga puta za najbolji putopis. Naime, ove smo godine na razini našega grada, a u suradnji s drugim kulturnim ustanovama i nekim istaknutim pojedincima te povodom stote obljetnice rođenja Matka Peića složili program književnog natječaja za najbolji putopis i pripadajućih manifestacija. U iščekivanju podrške Ministarstva kulture i medija, nadam se da ćemo i ovaj natječaj od sljedeće godine pridodati ranije spomenutima.
Zaključno, a vezano uz naše natječaje, osobito sam ponosna na njih jer pokazuju našu otvorenost, djeluju kao poticaj stvaranju i proširuju mrežu ljudi koji su vezani uz požešku knjižnicu na čitavu Hrvatsku.
Naše uredništvo zamijetilo je rad GK Požega zahvaljujući inventivnim programima za Noć knjige; tko je za njih zaslužan, kako ih osmišljavate, koliko vam je na razini knjižnice važan timski rad?
Noć knjige u našoj je knjižnici možda najbolji primjer našeg timskog rada. Program kreiramo na način da svaki odjel osmisli događaje i aktivnosti što pridodajemo glavnim gostima programa koji obično nastupaju u našoj Galeriji svjetlosti ili u dvoranama. Ideja nam je svake godine pripremiti takav program da posjetitelji prolazeći kroz cijelu knjižnicu zapravo na svakom odjelu mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti te da od glavnih događaja mogu izabrati ono što ih više zanima i tako si složiti vlastiti program sudjelovanja u našoj Noći knjige. Kod kreiranja programa pazimo da imamo zastupljene interese svih dobnih skupina te da ponudimo različite tipove programa: od edukativnih do zabavnih.
Usput, veliki mi je kompliment čuti da nas je netko primijetio, budući da se Noć knjige organizira po knjižnicama i knjižarama u cijeloj zemlji. Koristim priliku i da najavim Noć knjige 2024. u Gradskoj knjižnici Požega za koju imamo ideju nečeg posve drugačijeg i na tragu onoga da su najbolje ideje uvijek najjednostavnije. U nadi da će nam ideja uspjeti, iskreno se veselim njenoj realizaciji. Ako dopustite, zasad ne bih otkrivala o čemu se točno radi. :-)
Možete li nam predstaviti svoj tim, na webu vidim da je kolektiv isključivo ženski; kako funkcionirate?
18 žena prosječne dobi od 45,5 godina ili kako je rekao jedan mudar čovjek jednom prilikom – to je dob kad je čovjek dovoljno star da zna, a dovoljno mlad da još ima volje. Tako bi se mogao okarakterizirati i naš ženski kolektiv. Mlađe kolegice imaju više energije, a starije više znanja, odnosno iskustva. Budući da kao ravnateljica inzistiram na redovitim sastancima na kojima smo svi, i stručno i tehničko osoblje, mislim da se ta međusobna motivacija uspješno transferira upravo kroz redovne sastanke. Organizirani smo i timski, a timove imenujem u skladu s osobnim afinitetima djelatnica ili posebnim vještinama koje neka konkretna osoba ima.
Kao ravnateljici izrazito mi je važna atmosfera u kolektivu, razina motivacije i dobar osjećaj na poslu, pa se trudim maksimalno doprinijeti tome. Mislim da je djelatnik kao takav najvažniji nositelj identiteta ustanove i praktički od samog početka radim na tome u svakom smislu i koliko je maksimalno u mojoj moći.
Izvan knjižnice, kakve sve suradnje ostvarujete, interinstitucionalno, na razini grada, županije, države?
Najkraće bi mi bilo odgovoriti: sa svima. Lokalno, s pojedincima, udrugama i ustanovama oko organizacije programa i drugih raznih inicijativa. S Gradom, odnosno našim Osnivačem, ponajviše oko računovodstvenih poslova budući da funkcioniramo na principu gradske riznice, no i kod drugih važnih pravnih i sličnih pitanja. Na razini države, s drugim knjižnicama kroz razne formalne i neformalne organizacije. S Ministarstvom kulture i medija koje sufinancira naše brojne programe i županijsku matičnu razvojnu službu pri našoj knjižnici. Na kraju krajeva, s građanima koji sve više vide svoju knjižnicu kao mjesto kroz koje se mogu osobno ostvariti, bilo privatno ili profesionalno. Mreža naših suradnika i partnera se zapravo svake godine sve više širi.
Kako pridobivate nove korisnike, morate li se dovijati oko PR-a da privučete mlađe generacije ili dolaze sami, članstvo u knjižnici se prenosi obiteljski?
Nagrada za životno djelo onome tko osmisli model “privlačenja novih korisnika” u knjižnice, hehe. Smatram da se radi o vrlo kompleksnom zadatku i području. Počevši od same definicije “korisnika” koji više nije nužno samo onaj koji posuđuje knjige nego može biti i onaj koji dolazi u knjižnicu samo zbog drugih usluga ili programa. Ako govorimo o potencijalnim korisnicima koji će posuđivati knjige, onda je privlačenje novih zapravo posao poticanja čitanja, a u tome se području knjižnice maksimalno trude kroz razne akcije i programe.
Pomaci? Uglavnom minimalni. Moja je teza da je broj korisnika knjižnice koji posuđuju knjige i čitaju u nekoj sredini gotovo konkretan, određen broj i da do značajnog pomaka nije moguće doći. Teško je, naime, odrasle ljude koji nikad nisu čitali u zreloj dobi motivirati na čitanje. Nije nemoguće, ali je teško i zato su pomaci minimalni. Kod djece i mladih postoji prostor i prilika pa mi u našoj knjižnici imamo brojne programe koji su usmjereni upravo prema cilju motivacije tih dobnih skupina na čitanje.
U zadnje vrijeme razmišljam o promociji modela članstva u knjižnici kao znaka podrške knjižničnim programima i uslugama za druge, za mlade i za djecu, a ne nužno za osobu koja se odlučila učlaniti. Građani možda ne znaju da knjižnice vlastite prihode značajnim ili najvećim dijelom koriste za troškove organizacije svojih programa. I onda, ako netko dolazi redovito na koncerte i izložbe koji se organiziraju u knjižnici, ali nije čitač, zašto se ne bi upisao, postao član i tako dao podršku svojoj knjižnici? Isto tako, roditelj čija djeca borave u knjižnici, pišu zadaće, igraju igrice i druže se s vršnjacima u slobodno vrijeme, svojom podrškom kroz dodatni upis daje znak da cijeni ono što knjižnica znači njegovom djetetu. Mislim da ovdje ima prostora za mali porast članova.
Zadržimo se kratko na gradu Požegi. Jedna od mojih najdražih knjiga iz djetinjstva je upravo „Moja zlatna dolina“ Zlate Kolarić-Kišur, spomenuli ste je u razgovoru već više puta. Čitajući unedogled te priče, opčinjena iskričavošću pripovjednog glasa, ali i finom, građanskom atmosferom kojom su natopljene, zavoljela sam tada vaš grad na neviđeno. Kako je živjeti u Požegi, a kako je tamo bilo odrastati?
Požega može ponuditi zadovoljavajući kvalitetu života uz uvjet dobrog zaposlenja. Miran grad, okružen brdima, s dovoljnom ponudom kulturnih i sportskih sadržaja te mogućnosti obrazovanja od osnovnog do visokoškolskog. Ipak, u zadnjem smo desetljeću pretrpjeli značajan pad stanovnika odnosno brojne odlaske ponajviše zbog ekonomskih razloga s čime se zapravo suočava čitava Slavonija. Mi koji smo ostali i koji se bavimo takvim poslovima, trudimo se doprinijeti kvaliteti života građana što više. Mi u knjižnici – kvaliteti slobodnog vremena. … Uh! Evo ja sam opet pobjegla od romantike, no ovaj put se vraćam.
Mislim da se u Požegi još uvijek može na nekim mjestima, u nekim doživljajima pronaći taj osjećaj koji Zlata Kolarić Kišur prenosi svojom "Zlatnom dolinom", a to su iste one slike idiličnog odrastanja koje pamtimo mi koji smo iz ovoga kraja, a i vi koji ste ih doživjeli kroz čitanje Zlate. Ne mogu ne spomenuti opet naš natječaj Povratak u Zlatnu dolinu koji se kao takav nadovezuje na knjigu, ali i nastoji potaknuti pisanje i upravo taj osjećaj sretnog odrastanja u mirnoj sredini.
A kakav je odnos grada prema Dobriši Cesariću i njegovoj ostavštini, ima li u tom smislu svježih ideja i inicijativa?
Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ovi su stihovi iz Cesarićeve Pjesme mrtvog pjesnika konstantna inspiracija u našoj knjižnici za rad na promociji pjesnika i pjesništva. Cesarić nam je rekao što točno trebamo raditi kako bi on i drugi pjesnici živjeli vječno. Isti su stihovi poslužili i kao moto našega programa Probudi me! koji provodimo s tim ciljem, a i istaknuti su i na našoj razglednici. Ističem sve ovo, jer mi se čini da je program Probudi me! posljednja u nizu od brojnih inicijativa u našemu gradu kojima se želi istaknuti ime Dobriše Cesarića i raditi njemu u spomen. Požega je izrazito ponosna na Cesarića i njegovu pjesničku ostavštinu.
I finalno pitanje o gradu – kakva je situacija s knjižarama? Imaju li manji, lokalni knjižari šanse, ili su u Požegi mahom knjižare koje su ujedno i papirnice?
U Požegi rade samo dvije knjižare, poslovnice velikih kuća, i nekoliko papirnica. Mislim da manji, lokalni knjižari nemaju šanse čak i ako bi se netko odlučio na takav pothvat. Smatram da je tako zbog male potražnje u manjoj sredini, ali i zbog lake nabave knjige putem online trgovine.
Vratimo se knjižnici. Koje su osobitosti vašeg fonda – možemo li izdvojiti nešto iz posebnih zbirki Possegana i Rara?
Osobitosti zavičajne zbirke Possegana, osim starih i rijetkih izdanja zavičajnih knjiga i serijskih publikacija, svakako su i ostavštine znamenitih Požežana, posebno privatne knjižnice Julija Kempfa i Franje Cirakija, zatim privatna ostavština dječje književnice Zlate Kolarić-Kišur koja je djetinjstvo i mladenačke dane proživjela u Zlatnoj dolini te grafička mapa slavnog požeškog slikara Miroslava Kraljevića.
Privatna knjižnica dugogodišnjeg požeškog načelnika, pravnika, erudita i književnika Franje Cirakija prepoznata je kao preteča narodne knjižnice u Požegi jer su građani dolazili k Franji Cirakiju i posuđivali knjige za čitanje, napose popularna izdanja beletristike na njemačkom jeziku o čemu svjedoči i Katalog Cirakijeve knjižnice koji se čuva u Gradskom muzeju Požega.
Na sličan način općem je dobru služila i Privatna knjižnica Julija Kempfa ponajpače njemu osobno u stručnom pedagoškom radu, ali i Požežanima koji su čitali stručnu literaturu i beletristiku na hrvatskom jeziku. Fond obiju privatnih knjižnica katalogiziran je, klasificiran i inventariziran te dostupan za korištenje u prostoru Knjižnice.
Treća ostavština koja predstavlja iznimnu vrijednost zavičajne zbirke Possegana privatna je ostavština Zlate Kolarić-Kišur. Njen fond koji se sastoji od arhivskih dokumenata, pisama, razglednica, obiteljskih fotografija, novinskih izrezaka i knjiga iz kućne biblioteke svjedočanstvo je koje ne samo da otkriva genealogiju obitelji, nego i kulturna i povijesna događanja u Hrvatskoj i svijetu u razdoblju od kraja 19. pa sve do kraja 20. stoljeća.
Grafička mapa slikara Miroslava Kraljevića nastala je iz grafičkih ploča koje je ovaj poznati požeški slikar rezbario u posljednjoj godini života, u Parizu, tijekom listopada 1912. godine. Mapa sadrži 5 grafika pod nazivima: Pri kupanju, Na izletu, U krčmi, Tučnjava i Preljubnica.
U kojoj mjeri su sredstva za nabavu knjižne građe (ne)dostatne da bi se zadovoljile potrebe i interesi članova vaše knjižnice?
Ministarstvo kulture i medija dodjeljuje nam sredstva u iznosu na koji apliciramo čime prate naše stvarne potrebe. To je vrlo važna stavka u planiranju i provedbi nabave knjižnične građe jer se na podršku Ministarstva oslanja i naš Osnivač koji dopunjava budžet u konkretnom postotku. U našem je slučaju praksa pokazala da su ukupna osigurana sredstva uistinu dovoljna ako politika nabave prati potrebe korisnika te produkciju i ponudu na tržištu podržavajući pritom kriterij kvalitete. Istovremeno treba promišljati o fondu kao o živoj tvari koju treba održavati paralelnim rastom (dopunjava se) i smanjivanjem (otpisuje se ono što je uništeno, dotrajalo i zastarjelo).
Moja je teza da je broj korisnika knjižnice koji posuđuju knjige i čitaju u nekoj sredini gotovo konkretan, određen broj i da do značajnog pomaka nije moguće doći. Teško je, naime, odrasle ljude koji nikad nisu čitali u zreloj dobi motivirati na čitanje. Nije nemoguće, ali je teško i zato su pomaci minimalni. Kod djece i mladih postoji prostor i prilika pa mi u našoj knjižnici imamo brojne programe koji su usmjereni upravo prema cilju motivacije tih dobnih skupina na čitanje.
Osim iznosa kojim knjižnica raspolaže za nabavu, za zadovoljavanje svih čitalačkih i istraživačkih potreba korisnika i potencijalnih korisnika potrebno je progovoriti i o naslovima svih vrsta građe koji su itekako traženi, ali ih više nije moguće dokupiti jer su u pitanju starija izdanja kojih više nažalost nema na tržištu, a postojeći su primjerci dugogodišnjim korištenjem uništeni. U takvim je situacijama neizmjerno važna mogućnost koju nudimo našim korisnicima, a to je međuknjižnična posudba, odnosno usluga kojom naš korisnik može zatražiti posudbu željenog naslova iz drugih knjižnica u Hrvatskoj ili inozemstvu.
Kombinacijom nabave građe u smislu zadovoljavanja potreba korisnika knjižnice, podrške nakladnicima i dobavljačima i održavanja vitalnosti fonda, uz podršku međuknjižnične posudbe, sredstva koja trenutno imamo na raspolaganju za nabavu su dostatna.
Praksa nabave knjiga – oslanjate li se više na distributere ili na nakladnike?
Oslanjamo se i na jedne i na druge, s razumijevanjem njihovih pozicija. S nakladnicima koji nam se nikada nisu direktno obratili ili su nas sami uputili na njihovog ovlaštenog distributera ne radimo. S onim nakladnicima koji su izrazili želju ili uputili molbu radimo direktno. Tu praksu prekršimo u slučajevima kada nam je primjerice hitno potreban neki naslov u jednom primjerku, a slijedi nam narudžba kod nekog od distributera. Ovdje treba razumjeti i poziciju knjižnice koja nije u mogućnosti raditi s pregršt malih računa jer se time guši računovodstvo i usporava obrada građe.
Audio knjige, e-knjige, nabavljate li ih i jeste li imali takvih upita od strane korisnika? Koliko su znatiželjni kad su tehnološki noviteti i digitalna izdanja u pitanju?
Kao knjižnica koja je u programskom sustavu ZaKi već tri godine nabavljamo e-knjige i trenutno u fondu brojimo 550 naslova. Naslove redovito dopunjujemo jer imamo korisnike koji se služe isključivo e-građom i cijene takav napredak knjižničnih usluga. U sklopu našeg projekta Čitam tijekom prošle i tekuće godine održali smo tri ciklusa edukacija ranjivih skupina korisnika za korištenje e-knjigama i te su radionice bile uistinu uspješne. Koliko god da su se mnogi od polaznika opirali zbog straha da neće moći savladati proces, na kraju su shvatili mnoge prednosti koje im takva građa nudi te su postali redoviti e-čitatelji.
Što se tiče audio knjiga one su se u bazi knjižničnog programa ZaKi našle tek nedavno i planiramo njihovu nabavu. I e-knjige i audio knjige za sada možemo kupiti samo iz baze ZaKi jer je proces dolaska korisnika do takvog naslova usko vezan uz druge knjižnične procese kao što su obrada i osiguravanje pristupa u sustavu.
Želite li kratko prokomentirati novi model otkupa knjiga, je li se ta promjena odrazila na vašu knjižnicu?
Kratko, smatram da je eksperimentalna faza provedbe projekta ukazala na konkretne manjkavosti ideje te se nadam da će se u sljedećoj godini bolje organizirati i provesti otkup više pritom uvažavajući stvarne potrebe knjižnica.
Stagnacija je opasna posebno u današnje vrijeme kad se borimo s mnogim drugim bržim izvorima informacija koje ljudi doslovno nose u džepu, te sa šarenijim i interaktivnijim edukativnim i zabavnim programima. Stati i prepustiti se značilo bi svojevrsni poraz koji bi se loše odrazio i na ustanovu kao takvu, ali i na korisnike koji traže animaciju i motivaciju. Naime, korisnike je danas potrebno motivirati na čitanje, na sudjelovanje u programima, na kulturni angažman bilo koje vrste.
Koje su vam domaće i/ili strane knjižnice inspirativne, tko vas od kolega iz drugih knjižnica nadahnjuje, postoji li neki primjer dobre prakse koji vas posebno motivira?
Motiviraju me pojedinci, kolege iz struke, koji ne gube energiju i koji su u stanju provesti ideju nečeg novog i drugačijeg. Motiviraju me i takvi programi u drugim knjižnicama, našim i stranima. Primjer dobre prakse koji bih istakla i koji me motivira je, recimo, magazin koji radi Gradska knjižnica Rijeka ili program kcConnect odnosno knjižničarska (ne)konferencija koju su kao drugačiji model stručne edukacije počeli raditi kolege iz knjižnice u Koprivnici. Ne mogu reći da imam jedan konkretan uzor, nego inspiraciju i motivaciju pronađem tako “putem” u ljudima i idejama koje sam prethodno navela.
Vaša knjižnica proglašena je Knjižnicom godine 2021., tom prilikom rekli ste da vas takvo priznanje obavezuje za dalje. Što ste sebi zacrtali do kraja ovog mandata, a što u dužem periodu?
Baš sam nedavno na sastanku djelatnika govorila o tome. Objektivno gledajući, otvorenjem nove knjižnice i primanjem nagrade za knjižnicu godine dosegli smo svojevrsni vrhunac jer smo prethodno zaista maksimalno unaprijedili sve procese, modernizirali usluge, značajno povećali kvalitetu i broj programa. Najkraće rečeno, napravili smo značajan iskorak i dosegli vrhunac u razvojnom smislu. Kad sam rekla da nagradu vidim kao znak da je struka prepoznala naš trud i rezultat, ali i kao obvezu za dalje, podrazumijevala sam strategiju kojom se vodim i koju sam prezentirala djelatnicima na spomenutom sastanku. Ona znači da i dalje trebamo stremiti prema konstantom (barem malom) povećanju kvalitete u svakom segmentu našeg djelovanja.
Stagnacija je opasna posebno u današnje vrijeme kad se borimo s mnogim drugim bržim izvorima informacija koje ljudi doslovno nose u džepu, te sa šarenijim i interaktivnijim edukativnim i zabavnim programima. Stati i prepustiti se značilo bi svojevrsni poraz koji bi se loše odrazio i na ustanovu kao takvu, ali i na korisnike koji traže animaciju i motivaciju. Naime, korisnike je danas potrebno motivirati na čitanje, na sudjelovanje u programima, na kulturni angažman bilo koje vrste.
Zaključno, po pitanju promišljanja razvojne strategije knjižnice, vodim se krilaticom koju nosi naša Gimnazija u Požegi, a glasi: Non progredi est regredi ili Tko ne napreduje, nazaduje. Knjižnice danas moraju grabiti dugačkim koracima naprijed kako bi ostale važne i konkurentne. Ako je poduzet veliki iskorak, kao u našem slučaju, svejedno je potrebno i dalje konstantno raditi na razvoju u skladu s potrebama i očekivanjima suvremenog korisnika.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.