Camille Laurens : Djevojčica

Rodna i dobna odrednica iz naslova protagonisticu i naratoricu romana „Djevojčica“ francuske književnice Camille Laurens (Fraktura, 2023, prevela Vlatka Tor) determinira na nimalo sretan način. Iako se pripovijedanje odvija u neopterećenom, skoro pa žovijalnom tonu, život junakinje nepopravljiva je komplikacija, i kad joj formalno ide dobro i kad se svaki moment ili proces tog ženskog sazrijevanja naizgled odvija kako treba. A okolina će od nje zahtijevati da se ponaša kao da je sve u redu i kad u djetinjstvu pretrpi zlostavljanje u obiteljskom krugu, kad je puno kasnije izmesare na porodu i kad ostane bez tek rođene bebe. Ukratko, sadržaj ovog romana sastoji se od nevolja bez kraja, rodno kodiranih i postavljenih tako da su – i njoj i nama – razmjeri problema potpuno spoznatljivi tek post factum. Njoj u zreloj dobi, s povelikim vremenskim odmakom, nama možda tek u drugom čitanju.

Jer u realnom vremenu čini se, nama kao i njoj, da junakinja odrasta sasvim uobičajeno i vedro, čak povlašteno, u stabilnom građanskom okviru, s majkom, bogatom nasljednicom i ocem liječnikom. U obiteljskom nukleusu prilike su opuštene i liberalne, šira familija je živopisna i čvrsto povezana, tata radi, mama ima ljubavnika koji je vodi u kino, ljeti se odlazi baki na selo, ništa ne remeti bezbrižan život u srcu Normandije. Autorica se u ovoj prozi krcatoj autobiografskim elementima bavi teškoćama u formiranju samosvojnog ženskog identiteta pod pritiskom muške dominacije, cjeloživotnom borbom za valorizaciju u kojoj ustrajava djevojčica, djevojka, žena, rođena koncem 50-ih, a rano će shvatiti da joj je društvo namijenilo poziciju po svemu inferiornu dječacima. I ništa od toga, jasno joj je odmah, ne bi se smjelo propitivati jer djevojčice su, izgleda, dječaci kojima nedostaje nešto ključno, pa je i ona onda valjda tek kažnjen, povrijeđen ili naprosto nepotpun dječak. U podvojenosti između samodostatnosti iznimno sposobne i pronicljive školarke i vječnog osjećaja ovakvog ili onakvog manjka kojeg se ne može otresti ta neželjena kći, odvit će se jedno žensko odrastanje u drugoj polovini 20. stoljeća.

Pastelna slika s naslovnice gdje vidimo curicu na ljuljačci, ustvari je podvala, djetinji let s vjetrom u mekoj kosi, metafora zaigranosti i nedodirljivosti, nešto je čega u knjizi baš i nema. Ili ima, kako se uzme, Laurence će se tijekom svojih prvih četrdesetak godina za prostor slobode srčano boriti, makar u alternativi izmaštanog svijeta, ali u tim malim i velikim bitkama štošta joj ne ide u prilog. Kao tinejdžerica obožava kazalište, već tada zna da će postati prevoditeljica, čita od svoje pete godine, velika je sanjalica, no neugodno joj je zbog vlastite rječitosti i samopouzdanja, srami se svoje snage smatrajući je razmetanjem. Voli i plakati i nitko joj zbog toga ne prigovara – djevojčice na to imaju pravo. Eh, kako su stvari u romanu tj. njenom životu postavljene, suze su jedna od rijetkosti koje joj kao djevojčici punopravno pripadaju.

Djevojčica Laurens Camille

Laurence Barraqué alter ego je svoje autorice, nagrađivane i prevođene francuske prozaistice koju mi ovdje, unatoč jednom davnom, praktički prešućenom prijevodu, upoznajemo tek sada. Pa ni za ovu knjigu s aktualnom, usudit ću se reći i trendovskom temom nisam sigurna da je kod nas prošla kako bi se očekivalo; moguće da je njenoj recepciji odmogla lavina prijevoda tematski joj bliskih proza nahajpane nobelovke Ernaux. Ako ga je publika previdjela slučajno, evo podsjetnika i preporuke – u odličnom prijevodu, preciznom i sočnom, dostupna nam je od proljeća prošle godine i vrijedi je uključiti na 'to read' listu.

U Francuskoj pak, Camille Laurens (Dijon, 1957.), građanskim imenom Laurence Ruel, etablirana je književnica i esejistica, Gallimardova kućna autorica i članica Akademije Goncourt, a žirirala je svojedobno i nagradu Femina. Potpisuje dvanaest romana, „Celle que vous croyez“ adaptiran je za film s Juliette Binoche u glavnoj ulozi. Radila je za brojne dnevne novine, imala kolumne u listovima Le Monde i Libération. Dobitnica je Prix Femina za 2000. godinu (zgodno je napomenuti da će se ove godine u studenom nagrada dodijeliti po stoti put, kao i uvijek dosad, prema odluci isključivo ženskog žirija), za roman „U njihovim naručjima“ (Edicije Božičević, prevela Diana Bolanča, 2003) gdje piše o muškarcima koje je voljela, o ocu, djedu, suprugu, ljubavnicima, prijateljima. "Djevojčicu", još osobniji roman o odrastanju, uredništvo časopisa Lire proglasilo je knjigom godine. Laurens je sklona literarnom samoizlaganju i prorađivanju traumatskih iskustava kroz umjetnički rad, tako u romanu „Philippe“ (1995) piše o gubitku sina, a toj temi vraćat će se i kasnije, pa evo i u zadnjem romanu.

Njemački prijevod, recimo, naslovljen je značenjski obojenije, glasi „Es ist ein Mädchen“ („Djevojčica je“) – odmaknuvši se od naslova izvornika to izdanje na naslovnici replicira prvu rečenicu romana, koja se periodički kroz tekst ponavlja još desetak puta, poput zlokobne presude. Uzvik je to iz rađaonica na kakav smo navikli u filmovima iz vremena prije ultrazvuka, no ovdje je lišen eksklamacije pa u činjenici da je uskličnik degradiran u točku očitavamo muljavo nezadovoljstvo. I doista, Laurence, a pratimo njezin život od desete do četrdesete godine, za svog je oca nepopravljivo razočaranje, u neku ruku i za majku koja implicitno daje do znanja da bi joj život kao dječaku bio jednostavniji, a i nju bi u tom slučaju muž više volio. Neovisno o njezinom blistavom intelektu i postignućima u odrasloj dobi, očev odnos prema kćeri ne mijenja se, ostat će suštinski površan i u odlučujućim trenucima distanciran jer taj čovjek nikad neće dokučiti što raditi, kako razgovarati sa svojim ženskim djetetom. Nema on ništa protiv nje niti je prema njoj osoran ili nasilan, no htio je sina, a dobio kćer, dovoljno za neprolazan osjećaj nasamarenosti. Neutralno, ali zapravo silazno intonirana uvodna rečenica raspisuje se u komičan opis Laurenceina rođenja gdje svi zapadnu u konsternaciju kad shvate da im se rodila djevojčica. Opet. Nedugo zatim za oca familije uslijedit će još jedan poraz: „Eto ga na, i treća. Samo nam je to još trebalo.“

Pastelna slika s naslovnice gdje vidimo curicu na ljuljačci, ustvari je podvala, djetinji let s vjetrom u mekoj kosi, metafora zaigranosti i nedodirljivosti, nešto je čega u knjizi baš i nema. Ili ima, kako se uzme, Laurence će se tijekom svojih prvih četrdesetak godina za prostor slobode srčano boriti, makar u alternativi izmaštanog svijeta, ali u tim malim i velikim bitkama štošta joj ne ide u prilog.

Njegovu povremenu podrugljivost spram kćeri, specifičan humor koji se u to vrijeme smatrao možda ponešto sirovim, ali ne i mizoginim, mogli bismo (pogrešno) protumačiti kao bliskost, kao nespretno, pa i neprimjereno, ali svakako toplo roditeljsko podbadanje. Ovakav odnos otac – kći teško je objašnjiv, bogme i rijetko viđen, u literaturi, nadam se i u životu. Evo primjera: kad obitelj posjete školske psihologinje jer žele vidjeti gdje i kako odrasta najuspješnija djevojčica generacije, otac zabezeknuto pita „Bolja je i od dječaka?“ Stručnjakinje sugeriraju da bi Laurence s obzirom na afinitete i sposobnosti trebala odabrati studij jezika i umjetnosti, a on presiječe da je zemaljska stjuardesa i više nego lijepo zanimanje za ženu.

Mlađa od dviju kćeri u rouenskoj obitelji Barraqué rodit će se 1959., a među njenim bakama i djedovima nalazimo jednu vlasnicu parfumerije i jednog poduzetnika, što upućuje na sitnoburžujski milje. Otac ima ordinaciju opće prakse, doduše najskromniju u gradu, no i takva mu omogućuje stanovit renome. Sve što ima njena majka afera je s muškarcem koji zbog nje ipak neće napustiti ženu, kako se nadala, kako je obećavao. No ljubavnu frustraciju gospođa Barraqué efikasno će suzbiti, naći će posao, što za ono doba, za ženu njenog ranga, i nije uobičajeno. Zarada joj nije potrebna, no ona je odlučna da se izmakne rutini domaćice, supruge, majke, želi svoj novac, želi život izvan kuće, želi emancipaciju.

Autorefleksivni modus, djelomično infantilna perspektiva, a iznad svega zapitanost i visprenost inteligentnog, možda intelektualno i prezrelog djeteta u ovom romanu podsjećaju na famozne „Uspomene dobro odgojene djevojke“ Simone de Beauvoir (Sarajevo, Svjetlost, 1960). Dok „Uspomene“ otvaraju autoričinu memoarsku tetralogiju, Camille Laurens, sudeći po njezinim intervjuima, ostaje u okviru autofikcije (kaže da obožava pisati o sebi, ali ne podnosi taj pojam) premda bismo s obzirom na pojedina iskustva njene junakinje, voljeli da je u pitanju apsolutna fikcija. Nasuprot „Memoires d'une fille rangee“, ovdje imamo kratko „Fille“ – dok u prvom naslovu djevojčica, odnosno djevojka, odnosno kći, ima status mislećeg subjekta, Laurence okolnosti nerijetko svode na objekt.

Pripovjedačica, dakle, na izmaku mladosti kroz tri cjeline romana (djetinjstvo i djevojaštvo; brak i rođenje djece; razvod i samohranost) retrospektivno razmatra ukupnost svog toliko mučnog ženstva. Govori o apsurdnosti postojanog patrijarhata u obitelji koja nije ni siromašna ni bez obrazovanja, o neobjašnjivoj netaktičnosti, čak zluradosti najbližih kojom je oduvijek okružena. Od patroniziranja u roditeljskom domu i kvazi benevolentnih, a zloćudnih primjedbi njenog oca, poput one da „nema djece, nego tek dvije djevojčice“ do maltretiranja u široj obitelji koje će se prešutjeti, zabašuriti. Bizarno je na koji način „vijeće starica“, dakle, ne starci, nego starije žene, djevojčičinu ispovijed o „incidentu“ sa stricem primaju na znanje; istina, u djetetov iskaz ne sumnjaju, događaj ne negiraju, ali ga racionalizacijom svode na običnost, gotovo prihvatljivost, da bi ga brzopotezno adaktirali, uz prijeteći siktaj „Nikom ni riječi, prljavi veš se pere doma!“.

Obitelj je dovoljno otvorena, a djevojčica opuštena da se usudi baki povjeriti što je doživjela, no uzalud, zaključak odraslih jezivo je kontradiktoran: ujo Felix je pogriješio, ali nije kriv, muškarci imaju potrebe, a teta Jocelyn ga otkako je operirana odbija. Što mu drugo preostaje nego nasrnuti na desetogodišnju nećakinju u povrtnjaku!? Odgovornost je, a kako drugačije, na ženama, jedna je bolesna, druga je, još dijete, izazvala nasrtanje svojom pojavom, nesvjesno, ali ipak. Njeno je da ga nadalje izbjegava i riješeno, odreže baka. Slično će drugom prilikom reagirati njen otac, kad je na ulici zašlata neki tip, izgovorit će gomilu „zdravorazumskih“ koještarija, od monologa o prljavim usamljenim Alžircima koji se ne mogu kontrolirati kad negdje ugledaju Francuskinju da šeće sama, do pitanja kako je bila obučena i savjeta da sljedeći put pripazi i prijeđe na drugu stranu ulice.

Intimizam, reskost, humor, društvena kritičnost, kod Camille Laurens očite su poveznice s Christine Angot i Annie Ernaux, no ona evidentno ne podržava ideju „écriture plate“, njen rukopis vitalniji je i gušći, pa i pomalo eksperimentalan u poigravanju pripovjednim fokusom i leksikom.

Kad se napokon izbavi iz krila primarne obitelji, osjećaj nedostatnosti se ne smanjuje. Ispostavit će se da je Laurence „neuspješna“ i kao supruga i majka. U gimnaziji odluči se na pobačaj taman dvije godine nakon što je 1975. zakon Veil o dozvoljenom prekidu trudnoće stupio na snagu. Ta epizoda nedramatično je ispripovijedana, valjda tako i doživljena, no tragedija je poklopi puno poslije kad joj zbog traljavo vođenog poroda umire sin. Ostaje joj jedino djevojčica koja stiže koju godinu potom. Bilanca je nezadovoljavajuća: „Samo“ jedno dijete, „samo“ djevojčica i to takva koja tvrdi da je dječak. Ta kći, Alice, „fille manquée“, „tomboy“, u tinejdžerskoj dobi zaljubit će se u djevojku, što je finalni udarac za nesigurnu i sluđenu Laurence. Ispada da se razočaranje kroz obitelj prenosi poput prokletstva, njen otac je želio sina, Laurence je očekivala tipičnu djevojčicu; čitatelj će maltene zabavljeno ustvrditi – u familiji Barraqué svi redom su žrtve zle kobi.

Nakon gubitka djeteta, njeni roditelji, Laurence to barem tako vidi, a čitatelj je zdušno na njenoj strani, brinu prvenstveno o osjećajima njezinog muža, posve u toj situaciji zanemarivši nju. Usto manipuliraju činjenicama, gaslightaju izmrcvarenu kćer uvjeravajući je da joj se nije dogodilo nešto što je bez daljnjeg utuživo, naime težak liječnički nemar. Roditeljima su važniji odnosi s ljudima koji im imponiraju od zdravlja vlastitog djeteta, od života tek rođenog unuka; ne bi se zamjerali, izbjegli bi skandal pod svaku cijenu, jer liječnik koji je nestručno postupio sin je moćnog očevog kolege.

Čitamo u „Djevojčici“ intimističke zapise o ženskom rastu i razvoju u periodu od posljednjih pedesetak godina, znači, ispovijed žene rođene desetak godina prije prijelomne '68, čija se prva polovina života svodi na kronologiju neugodnosti od kojih mnoge dok su se događale nisu bile osviještene, a kamoli klasificirane kao poniženje ili nasilje, tek kao bizarnost ili eto, nevažan incident. Pritom može zasmetati, a to sam shvatila u ponovljenom čitanju, inzistiranje na rodnoj traumi, što u umjetničkom tekstu djeluje tendenciozno, kao da se privatne katastrofe potenciraju i unedogled nižu zbog jačeg efekta. Nije lako povjerovati da je baš svaka njena formativna epizoda proživljena u tom ključu, naime, roman svjedoči o tome da je Laurence zadesio doslovno svaki zamisliv ženski košmar, od silovanja i incesta na pragu puberteta, maloljetničke trudnoće, traumatičnog poroda, smrti bebe, pasivne agresije mizoginog oca, neprisutnog muža karijerista, šamara u braku, doduše jednog, ali koji rezultira operacijom oka. Naposljetku rastave, zahtjevnog podizanja „neodgojive“ kćeri, pa i razvoda već ostarjelih roditelja te novog očeva braka u kojem dobiva dijete (hvala nebesima, muško) sa ženom mlađom od nje. Mogu to razumjeti, za potrebu knjige izoštrena su samo mučna zbivanja tog tipa ali, kad ovu namjeru osvijestimo, prouzročit će to bar blagu iritaciju.

Intimizam, reskost, humor, društvena kritičnost, kod Camille Laurens očite su poveznice s Christine Angot i Annie Ernaux, no ona evidentno ne podržava ideju „écriture plate“, njen rukopis vitalniji je i gušći, pa i pomalo eksperimentalan u poigravanju pripovjednim fokusom i leksikom. U tematskom i motivskom smislu roman ne pruža ništa revolucionarno, ali donosi uvjerljivo i fluidno izlaganje individualnog i generacijskog iskustva ženskog razvoja, usto i komadićak obiteljskog i građanskog života jednog prostora i vremena, i to vremena neosjetljivog na mnoge probleme, za koje će se u narednim desetljećima društvo srećom senzibilizirati. Na kraju romana to simbolički podcrtava i Laurence koja se doduše prenaglo, kao čudom prosvijetljena, mijenja i ozdravljuje otpustivši poodavno preuzete toksične obrasce, a njen put oslobođenja nastavlja i više nego samosvjesna nasljednica Alice. Transgeneracijska mini saga zatvara se usklikom „Djevojka, to je predivno!“ što je ekstatičan pomak u odnosu na uvodnu flah, diskriminatornu konstataciju.

U cjelini vrlo uspio roman prema svršetku tone, a završava se kao naknadno dolijepljenim, patetično intoniranim epilogom što ide na savjest francuskom uredniku. Pitanje je zašto taj očiti višak nije elegantno odrezao i je li ga upravo on od autorice iznudio pa tako poklopio neusporedivo dojmljiviji otvoren kraj koji je prethodio. Vidjeli smo, roman Camille Laurens nije bez mana, nije briljantan, maestralan pa ni nezaboravan kako nam se prodaje na koricama, ali napisan je pošteno i hrabro, sa stilom i puno duha. A kad govorimo o njegovoj vrijednosti u našim okvirima, treba još jednom podcrtati točnost i ljepotu prijevoda.

Camille Laurens

Djevojčica

• Prijevod: Vlatka Tor
• Fraktura 03/2023.
• 232 str., tvrdi uvez s ovitkom
• ISBN 9789533585536

Od trenutka njezina rođenja 1959. u Rouenu, pratimo Laurence Barraqué, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Na pitanje ima li djece tijekom popisa stanovništva, njezin će otac reći kako nema, da ima dvije kćeri. Ipak, Laurence neprestano propituje pravila po kojima je manje vrijedna od dječaka... Camile Laurens napisala je važan roman o ženskoj povijesti, 'Djevojčica' će nas potresti, osvijestiti i ohrabriti te ostati s nama još dugo nakon čitanja.