Pierre Lemaitre : Vidimo se tamo gore
Vidimo se tamo gore
U tekstu koji slijedi osvrnut ćemo se na jednu intrigantnu povijesnu fikciju, koja se međutim od studenoga prošle godine, kada je prijevodno objavljena i u Hrvatskoj, u našim medijima nije spominjala. Ostaje tek nagađati što je razlogom ovdašnje slabe kritičarske recepcije, dok je u Francuskoj roman o kojemu govorimo - naslova "Vidimo se tamo gore", s potpisom Pierrea Lemaitrea - prepoznat od Goncourtove Akademije, ali i od tamošnje publike. U 2013. godini francuski su čitatelji, naime, upravo za tim naslovom najčešće posezali. U međuvremenu, prema ovome je naširoko prevođenom književnom predlošku - iz pera autora do sada znanog isključivo kao pisca kvalitetnih krimića - u Francuskoj realiziran strip, a snima se i film.
Nakon romana "Četrnaest" Jeana Echenoza, pred nama je još jedna osebujna fikcionalizacija Prvog svjetskog rata, postavljena kao mikro-pogled malog čovjeka na Veliki rat, pri čemu je Lemaitreovo pripovijedanje linearnije i taksativnije od eliptičnog, gotovo lirskog Echenozova. Ono što ipak osim tematske srodnosti navodi na kompariranje ovih dviju proza, snažno je ironijsko određenje i gotovo začudna izglobljenost narativne vizure, dakle, svojevrsni poetički pomak, netipičan za žanr ratnog romana.
Lemaitre na četiristotinjak stranica romansira jednu turbulentnu epohu, raščinjuje nacionalnu traumu, slika fresku Francuske koja 1918. slavi mrtve, a zaboravlja žive. Vrijeme je to sveopćeg kaosa i frustracije; iščekuje se odšteta od Njemačke, troškovi života rastu, mirovine i naknade ne isplaćuju se, buja kriminal. Lemaitreov je tekst otežao od sveopćeg razočaranja i očaja: srama rijetkih koji su mobilizaciju izbjegli, grizodušja onih koji su bojište preživjeli. Veteranima preostaju nezaposlenost, neimaština, poniženje; nova borba za život, možda i brutalnija od one u rovu.
Radnja romana ambijentiranog u poslijeratni Pariz plete se oko trojice demobiliziranih francuskih vojnika. S jedne su strane Albert i Eduard, suborci različitog porijekla, karaktera i načina života, koje je združila jedna pogibeljna ratna zgoda. Njima nasuprot figura je beskrupuloznog zapovjednika Prudellea koji je u spomenutoj kobnoj epizodi u ulozi krvnika. Dvojica mladića - jedan invalid, drugi teško traumatiziran - iako na pobjedničkoj strani, iz rata će izići kao gubitnici, jer društvo ih, fizički i psihički oštećene, marginalizira. Naprotiv, ratnim masakrom neokrhnuti Prudelle obogatit će se proračunatom ženidbom te švercom - trgovat će tijelima poginulih.
Razdoblje između 1918. i 1920. pratimo tako u dvjema narativnim linijama i to kroz egzistencijalna previranja jednog osiromašenog računovođe, jednog defiguriranog ovisnika o morfiju te jednog ratnog profitera. Dinamičnim izmjenjivanjem mizanscena Lemaitre kontrapunktira kroniku ljudskosti i duboke zahvalnosti kroz nerazdruživo prijateljstvo Eduarda i Alberta s portretom degutantne gramzivosti kroz lik Prudellea. Na koncu će se očajni dvojac osmjeliti na ultimativni osvetnički čin i svoju ratnu žrtvu od države vrlo drsko, ali inventivno naplatiti. Time ridikuliziraju masovnu histeriju, štoviše deluziju u kojoj im se domovina u poraću našla, ali se i sami promeću u ratne profitere.
Lemaitrov je roman trpka socijalna kritika: autor se razračunava s mnogim devijacijama toga doba, pažljivo ocrtava implodiranu aristokraciju, dekadentnu buržoaziju i nouveau riche milje, ali i fenomen novih siromaha kao nusproizvod rata. Ipak, sveznajući se pripovjedač sa svoje božanske pozicije u ponegdje kolokvijalnom te nadasve satiričnom tonu čitatelju obraća vrlo izravno i familijarno, što tekstu ozbiljne tematike pridaje auru vedrine i neobaveznosti.
Ova simpatična i zabavna proza nije posve bez mana; može joj se primjerice predbaciti sporadična neekonomičnost, no njezin je forte svakako živ pripovjedni stil, kao i fino psihološko nijansiranje karaktera te prštava imaginativnost. Suptilna komika protisnuta je kroz morbidan motivski sklop ekshumacija i identifikacija poginulih te jedva zamislivih malverzacija oko gradnje memorijalnih groblja i podizanja raskošnih spomenika.
Forma napetice s light kriminalističkim zapletom umješnom je Lemaitreu netom pred 100. obljetnicu Velikog rata poslužila kao okvir za univerzalna promišljanja o moralu i domoljublju, ratnim zaslugama i poslijeratnom bogaćenju, izgubljenim životima i posthumnoj slavi... ukratko, o apsurdnosti ratovanja te povijesti koja se besmisleno ponavlja, ili - kako zaključuje netko u samome tekstu: Svi ratovi nalik su jedan drugome, a tako i spomenici.
** tekst je prvotno pročitan u emisiji "Jutro na Trećem" HR-a
Vidimo se tamo gore
- Prijevod: Marija Paprašarovski
- Vuković & Runjić 11/2015.
- 416 str., meki uvez
- ISBN 9789532861303
U prvoj godini poraća dva ratna druga, kao i mnogi veterani, tonu u bijedu i morfij, dok se Henri d’Aulnay Pradelle bogati na unosnom poslu opremanja vojnih groblja sanducima za ukop (koji baš i nisu izrađeni po mjeri) te oženivši Edouardovu sestru, ulazi u obitelj Péricourt. Ona, baš kao i otac koji ga nikad nije prihvatio, drži da je Edouard mrtav... A Edouard, enfant terrible, umjetnik, podrugljivac, fantast i upropašten mladi život, snuje drugačiju vrstu prevare, takvu kojom će se narugati smrti i lažnim idolima koje nacija štuje...