Nicolas Mathieu : I djeca njihova za njima
I djeca njihova za njima
Četiri. Toliko je cjelina, toliko ljeta, likova je doduše tek nešto više, a toliko bi moglo biti i epizoda serije prema francuskom romanu, dobitniku Goncourta za 2018, starozavjetno naslovljenom „I djeca njihova za njima“ („Les enfants après eux“) koji od siječnja čitamo u hrvatskom prijevodu Ursule Burger. A opet, jednako toliko mogla bi ta priželjkivana serija imati sezona. Pojasnit ću: zbivanja očito razvedene, ali površinski gledano bezdogađajne romaneskne pripovijesti Nicolasa Mathieua, točnije njenih ulančanih sastavnica, jedva bi, kako se isprva čini, dostajalo za četiri epizode, no kad bi se pažljivije razabrale brojne objektivno obične, ponegdje i životno minorne, ali fabularno značajne mikro situacije, svakodnevni automatizmi i egzistencijalne nužnosti u odrađivanju kojih nalazimo razočarane ili naprosto rezignirane žitelje deindustrijalizirane doline nedaleko granice s Luksemburgom, pa kad bi se izolirale atmosfere malomišćanskog, deprivilegiranog odrastanja, a onda i društvene mijene koje se poklapaju s razvojnim fazama protagonista, mahom tinejdžera sapetih između potrebe za širinom horizonta, žudnje za nepoznatim i socijalnih okolnosti koje im ne nude ništa osim neiskorjenjivog klasnog srama i osjećaja neprolazne uskraćenosti, lako bi bilo četiri stotine stranica takvog sadržaja utočiti u četrdesetak sati snimljenog materijala, do dokumentarizma realističnog, ali s lirski impresionističkim umetcima za omekšavanje svirepe stvarnosnosti, što bi u kombinaciji vjerojatno emocionalno otvorilo, a u nekoj mjeri moguće i društveno pomaklo empatičnijeg, osvještenijeg čitatelja.
Tako sam to otprilike zamislila, ne bez uporišta, takav je naime i Mathieuov tekst, njegov redom tek drugi, ali kompozicijski stamen i doista zreo roman, usto kako sam već rekla, potencijalni i vrlo potentan predložak za ekranizaciju, jezično mjestimice pojednostavljen, s poprilično dugim otvaranjem, bar sam ga takvim ja doživjela; ulazila sam u prvu cjelinu ne baš glatko, stoga i bez posebnog entuzijazma pa i s upitnikom je li Mathieu nakon Slimani još jedan slučajni gonkurovac. Neobična je ovo knjiga, zapitat ćete se ne jednom kako je ustvari sporovozna omladinska proza uvjerila akademiju i zaslužila najprestižniju francusku literarnu nagradu, pokazat će se međutim da je u pitanju sposoban pripovjedač odnosno fino izvedena proza, oksimoronska literarna delikatesa, „quick read“ s polaganim otpuštanjem, a time i snažnijim aftertasteom: iz oskudne događajnosti s prostornog, pa posljedično i društvenog ruba francuskog heksagona razvija se gotovo epska „coming of age“ pripovijest rijetkog magnetizma. Paralela s televizijskim medijem nije slučajna, filmičnost Mathieuovih proza već su uočili drugi, njegov debitantski roman adaptiran je svojevremeno u šestodijelnu seriju, a po ovom će se, evo kako čitam, također snimati, ali film – ništa nažalost od bingeanja.
Kako bilo, ovaj se roman praktički više gleda nego čita zbog načina na koji autor kadrira slike, namotava čudnovatu napetost za koju nismo posve sigurni odakle dolazi, pa ni je li uopće tu ili smo je mi upisali u sveopću uspavanost, jer žanrovska književnost naučila nas je da je svaki mir varljiv i opasan. A i kad se radnja zarula, neće tu biti bog zna kakve akcije, zapleta ni opipljivog suspensea, čitanje će nam zato proteći u strepnji od neiskazivog, ali sveprisutnog zla, jer od prve stranice neka prijetnja pritišće tjeme protagonista. Shvatit ćemo ubrzo, ne treba se ništa dramatično ni loše više dogoditi, nesreća je otpočetka i, kako stvari stoje, zauvijek tu, sudbinski upisana u te ljude, apriorno ukalkulirana u njihovo bivanje, hereditarno zadana.
Dva dečka, Anthony koji je najčešće u Mathieuovom fokusu i njegov stariji rođak, obojica iz disfunkcionalnih radničkih obitelji i dvije ohole, s njima nespojive cure iz rezidencijalnog naselja, plus Hacine, Marokanac iz „citéa“ te njegovi kvartovski kompanjoni srce su ove priče. Prizor klinaca koji se besciljno ukrug vozikaju nepreglednom ravnicom jezivo je klaustrofobičan, ta bezizlaznost prikazana je ovdje sjajno, a godinama prije gledali smo slično u Dumontovom „Isusovom životu“ („La vie de Jésus“).
Upravo zbog prijeteće, istodobno ugodne potmulosti, zbog pritiska u trbuhu koju ova lektira izaziva, uživljeno grabimo kroz stotine stranica do te četiristo i dvadesete, do završnih, pomirljivih rečenica, kad je izvjesno da više nema šanse za pomake, što možda nije loše, zaključuje otprilike Mathieu umjesto svojih likova, a mi, već poodavno vezani za sve njih, mi bismo hepiendovsku utjehu, iako je otpočetka jasno da ovo nije takva priča. Roman se zatvara ovako: „Opkoračio je suzuki i hitro se popeo na područnu cestu. U rukama ponovo osjeti panično podrhtavanje motora, onaj osjećaj neposredne eksplozije, pakleni šteket, božanstveni miris ispušnih plinova. I neku posebnu, podatnu kakvoću svjetlosti, onog trenutka kad srpanj u Heillangeu opada uz uzdah i kad u smiraj dana nebo poprimi pamučast i ružičast izgled. One iste utiske večeri, sjene šume, vjetar na licu, nepromijenjeni miris zraka, zrnatost ceste znane poput kože neke djevojke. Otisak koji je dolina ostavila u njegovu tijelu. Zastrašujuću blagost pripadanja.“ Opojnoj vizualnosti romana itekako doprinose opisi lokacija, neatraktivnih, nepamtljivih i za te klince bez budućnosti vječno istih, naposljetku socijalno određujućih i otužno konačnih. Zahvaljujući Mathieuovoj majstoriji lokalno obojenog pripovijedanja i plastičnog predočavanja onoga što je pounutrio odrastajući u Nancyju, ti teškom industrijom i u međuvremenu zatvorenim rudnicima devastirani krajolici, koji tamošnje stanovnike neprestance podsjećaju na to koliko nisu imali sreće, nama čitateljima u svakom su kadru novi i drugačiji, a s navikavanjem na repetitivne vizure sve bliži i draži.
Kad bismo morali navesti nekoliko brzopoteznih asocijacije na francuski film, složili bismo se sigurno odmah oko mizanscene, zapleta i postave karaktera, znači bilo bi tu otmjenih, često šarmantno zapuštenih stanova u prestižnijim pariškim arondismanima, retro beach barova na Azurnoj obali ili kakvog rohmerovski buržujskog ladanja, u svemu tome dokona strka, vedra galama i frivolna polemika bez kraja, pokoja jednostavno rješiva bračna drama ili komedija zabune dekoncentriranih preljubnika, ukratko specifična nehajnost kojom se frankofili neiscrpno opčinjavaju. Ovo u što nas uvlači romanopisac porijeklom sa sjeveroistoka zemlje nešto je sasvim drugo. To nešto drugačije, problematičnije i mračnije, tu neku perifernu i skrivenu Francusku o kojoj skoro ništa ne znamo onjušili smo već s Pikardijom Ėdouarda Louisa, nešto što deprivirano, a samoniklo živi prepušteno sebi, jer nikoga nije briga, ni privilegiranije Francuze, ni strance, putnike, a kamoli turiste, izuzev predstavnika „cinéma nordiste“ ni redatelje pa bome ni tu ljevicu koja se, kako ispada, samo formalno kune u radnička prava i socijalne politike.
Kod Mathieua svima je i stalno zbog nečega neugodno, starijima jer su poraženi i poniženi, mladima jer su bez uzora, kompasa, kinte, nema tu napretka, mogućnosti bijega od transgeneracijske nemani na koju upućuje naslov romana. „Oni“ iz teško zapamtljive naslovne sintagme roditelji su čiji se dotad čvrst sustav vrijednosti s vremenom urušavao pa finalno usitno skrhao, time i naivno uvjerenje da će s njima biti sve u redu, a i njihovom potomstvu kasnije život lakši, ako ovi kao korisni članovi zajednice budu radili i privređivali. No djeci tih ljudi neće se pružiti druga opcija nego da se koprcaju i tonu sa svojim prethodnicima. Bogati tinejdžeri iz kraja imaju perspektivu skupih školovanja i prestižnih zaposlenja u mitskom Parizu koji je njihovim siromašnim vršnjacima apstraktniji nego, evo, geografski udaljenijoj hrvatskoj djeci. Na tim strogo socijalno tj. klasno trasiranim pravcima nema miješanja, ako se kakav staleški clash i potrefi, sveden će biti na uznemirujuće iskliznuće, eventualno neformalni sociološki eksperiment, spomena nevrijednu i sramotnu avanturicu i to ljetnu, jer ovo godišnje doba ionako predstavlja odmak od realnog pa se valjda ni ne računa kao stvarno.
Cjeline romana čine kronike ljetā, potamnjenih vječnim osjećajem nepripadanja i turobnom izvjesnošću, četiri ferija i to s preskocima, u rasponu od 1992. do 1998, četiri točke opuštanja između obaveznog školovanja, neobaveznih matura, upisa na fakultete za one boljestojeće, odlaska u profesionalnu vojsku kao uzaludnog pokušaja izbavljenja, no kratki su to bljeskovi zadovoljstva u dangubljenju, prvim erotskim iskustvima i ljetnim poslićima, gdje se svaki test hrabrosti neizbježno okončava ljubavnim i društvenim porazom. Odabrano razdoblje obuhvaća i smrt Kurta Cobaina i svjetsko nogometno prvenstvo, koje je apsurdna, u isti mah točna slika tamošnjih i danas nepromijenjenih društveno političkih prilika, a iznad svega imigracijskog problema. Možda je netko zamijetio prošlogodišnju dramu „Jadnici“, („Les misérables“) Ladja Lyja, gdje u uvodnoj špici na dočeku nogometaša pred Slavolukom pobjede trikolornim zastavicama trijumfalno mašu i djeca afričkih useljenika – prekrcanim vlakovima na to nacionalno slavlje jedva prispjeli iz desecima kilometara udaljenih pariških predgrađa gdje rastu izloženi diskriminaciji i kriminalu – slaveći reprezentaciju države koja ih zapravo ne prihvaća, a koju paradoksalno čine pretežno isti takvi, afro-francuski mladići.
U Mathieuovom romanu, u jednom sličnom betonskom naselju socijalnih stanova s one strane, izvan granica grada, sa skromnim, radišnim i poštenim ocem živi buntovni Hacine, dečko kojeg će posramljeni pater familias zbog mladenačkog prijestupa najprije premlatiti, pa poslati na preodgoj ostatku obitelji u Maroko, da bi se ovaj u Francusku, zemlju koja ih obojicu i dalje tretira kao uljeze, pobjednički vratio kao veliki diler ili, kako ga ekipa iz naselja doživljava, uspješan poslovni čovjek. Hacinea ne smatramo negativcem; ako sustav uzornog pojedinca koji godinama radi i poštuje zakon, plaća porez i ima pravo glasa drži latentno sumnjivom pojavom, a potom identično gleda i tinejdžera rođenog u Francuskoj samo jer je njegov sin, što tom samo nominalno prihvaćenom mladom Francuzu preostaje nego da mu se, tom sustavu, autodestruktivno osvećuje.
Stariji su imali tvornice, solidarnost i sindikate, no njihovo nekadašnje zajedništvo uspostavljeno na proleterskim idealima jednakosti zamijenile su hijerarhizirane bande u kakve se udružuju „djeca njihova“, oni od njihovih sinova koji se ne osamljuju kao neprilagođeni i odbačeni individualci (sjetimo se Louisovog Eddyja), nego aktivno i na svoju štetu sudjeluju u društvenom životu muškaraca svog malog mjesta ili pak geta, pa se svi, te izgubljene generacije radnika, politički izglobljuju okrenuvši se tvrdoj desnici jer osjećaju da se nova ljevica obraća isključivo urbanoj intelektualnoj eliti. Svijet je to u kojem se više mjeseci provede na burzi nego na poslu, gdje socijalnim nedaćama utučene roditelje odgoju vlastite djece ponižavajuće podučavaju socijalne radnice, svijet ksenofobije i jeftinih američkih proizvoda, svijet u kojem se umire od ciroze ili silikoze, trećeg kao da nema. Gdje je istinski lijepo jedino žutilo polja uljane repice ili pak plaža rezervirana za sretnije, imućnije, zgodnije, do koje se krišom stiže tuđim skuterom ili ukradenim kanuom, jer tim klincima ne pripada ništa. Cestom iznad njih sa 130 na sat juri se prema Parizu, ili pak u suprotnom smjeru, tko već kud, ali k njima se neće spustiti nitko. Nakon propasti tvornica ti od svih napušteni ljudi životare pred televizorima uz alkohol kupljen od socijalne pomoći, uz priče iz herojske ere francuskog radništva, dok nekolicina poduzetnijih i spretnijih otvaraju mini obrte s neizvjesnim ishodom ili odlaze raditi u bogatiji Luksemburg.
Ovaj roman, osim što je bez daljnjeg dojmljiv i uspio, predstavlja važan doprinos još uvijek malenom, ali vrijednom korpusu francuskog sjevernjačkog filma i književnosti, dakle, umjetničko i društveno angažirano sagledavanje teškoća življenja prije zdravog i funkcionalnog radništva, sada trajno upropaštenog kapitalizmom i globalizacijom, življenja marginaliziranih i zaboravljenih, miljama od centra moći, od ekskluzivnosti Pariza „intra muros“.
I djeca njihova za njima
- Prijevod: Ursula Burger
- Fraktura 01/2021.
- 432 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583044
Kolovoz je 1992., Anthony ima četrnaest godina i sa svojim rođakom, iz čiste dosade, odluči ukrasti kanu i provjeriti što se događa na nudističkoj plaži na suprotnoj obali. Na kraju tog kratkog putovanja čekaju ga prva ljubav i prvo ljeto odraslosti. Nakon tih zaveslaja započinje i zauvijek se oblikuje drama njegova života. 'I djeca njihova za njima' Nicolasa Mathieua govori o ljudima uhvaćenim u zaleđe globalizacije...