Édouard Louis : Raskrstimo s Eddyjem
Raskrstimo s Eddyjem
Iz filmova o ruralnom francuskom sjeveru naučili smo kakvo je to podneblje: depresivna ravnica, nizak horizont s teškim oblacima, postindustrijska devastacija, a usred svega opustošene radničke duše. Krajem 1990-ih taj nelijep i nepopularan, gotovo nevidljiv krajolik zamjetnije se počinje ukazivati na filmskom platnu i to u hiperrealističkim ostvarenjima niza tada novijih redatelja kojima su u fokusu zanimanja pojedinci s društvenog ruba, deprivirani i izolirani. Zahvaljujući upravo predstavnicima struje tzv. mladog francuskog filma - Brunu Dumontu, Ericu Zonci, Thomasu Vincentu i drugima - možemo lakše vizualizirati i kakva je ta provincijska Pikardija, prostorni okvir unutar kojeg se odvija autobiografski debi francuskog autora Édouarda Louisa (r. 1992).
U takvoj turobnoj mizansceni odmotavaju se, dakle, rani dani Eddyja Bellegueulea, eponimskog junaka hvaljenog, prevođenog, ali i polarizirajućeg romana "Raskrstimo s Eddyjem" (En finir avec Eddy Bellegueule, 2014., hrvatsko izdanje prevela Ita Kovač). Da bi to nesretno dijete neozbiljnog imena i komičnog prezimena (“Ljepotanović”, otprilike) postalo Édouard Louis - Parižanin, sociolog školovan na prestižnom fakultetu, već u dvadesetima cijenjeni romanopisac, priznati javni intelektualac i na koncu medijska zvijezda - morat će u rodnom kraju proživjeti višegodišnju torturu.
Krajem devedesetih i početkom nultih godina dječak raste na selu, u brojnoj radničkoj obitelji, s roditeljima koji jedva preživljavaju lišeni obrazovanja, prilike za pristojniju plaću i nade u sretniju budućnost, ispunjeni bijesom spram svijeta, ali i vlastitog sina prema kojem se odnose s krajnjim nerazumijevanjem, jer maleni nije onakav kakvim su zamišljali svoje dugo priželjkivano muško dijete. Senzibilan, perceptivan i, očekivano, introvertiran Eddy već samom pojavom izaziva iritaciju kod svojih neprolazno razočaranih oca i majke, a izvan kuće podsmijeh vršnjaka. Razlikuje se od ostale djece, ne uklapa se među dječake svoje dobi pa će u školi i prije no što osvijesti svoj seksualni identitet biti stigmatiziran, što automatski znači nepovratno isključenje iz zajednice. Od trenutka kad ga prvi put etiketiraju kao drugačijeg i time osude na izopćenički status, Eddy drhturi u spirali grubosti i poniženja, straha i srama, neprestano u nervoznom trzaju i prisilnom pokretu, nespretno se izmičući uvredama i udarcima, istodobno se nastojeći uklopiti ili bar što manje isticati.
Roman tako u naturalističkoj maniri dokumentira odrastanje gay dječaka u kontekstu osiromašene i degradirane radničke klase, zatrovane mačističkim i nacionalističkim idejama, dječaka izloženog galami i nasilju pripadnika lumpenproleterijata s kojima se nije kadar povezati dok ovi teturaju u pojednostavljenoj triangularnoj putanji televizor - krčma - tvornica. Iako u tom klaustrofobičnom mjestašcu jedva da igdje uspijeva biti sam, dječak je jezivo usamljen, jer od rođaka i sumještana koji ga podozrivo ili sažaljivo pogledavaju ne može očekivati ni toplu gestu, a kamoli podršku. Informacija o autobiografskom karakteru teksta isprva prestravljuje, ali onda ipak tješi čitatelja utučenog Eddyjevim mukama, jer Louisova impresivna biografska bilješka potvrđuje da će se za zlostavljano dijete na kraju sve ipak okrenuti na dobro.
Pripovijest se okončava Eddyjevim bijegom, srednju školu upisat će u Amiensu gdje se susreće s drugačijim (klasnim) vrijednostima, čime, odmah se daje naslutiti, otpočinje proces njegove emancipacije, pa samim time i normalizacije životnih prilika, što međutim ostaje izvan kadra. A onda, logično, kako bi raščistio s neuklopljivim autsajderom kakav je dotad bio, rješava se i tog slikovitog imena koje ga je izvrgavalo dodatnoj poruzi.
Sve ovdje dosad spomenuto - iscrpan, gotovo sociološki metodičan dosje društvenih disfunkcionalnosti, različitih manifestacija rasizma i homofobije te uopće nezamislive civilizacijske zaostalosti - fabularni je kostur koji ovu priču određuje kao punokrvni socijalno realistički narativ. Radnička klasa u ovom je romanu daleko od progresivne ili barem konstruktivne i pouzdane, zdrave i vedre društvene kategorije, kako je, recimo, već četrdesetak godina divno romantičarski prikazuje sjajan marsejski redatelj Robert Guédiguian, ali ipak, Louisov tekst čitam više kao iskaz suosjećanja ili, kako sam kaže, oprosta, nego prezira, patroniziranja i beskrupuloznog ogoljavanja, što mu je predbacio dio kritike.
Iako u svojim dojmljivo artikuliranim društveno angažiranim istupima ističe jak potencijal književnosti za pokretanje političkih promjena, Édouard Louis, čini mi se, svoje traumatsko iskustvo ne pokušava podići do razine paradigme, ni roman aktivistički pretenciozno prometnuti u manifest. Louis prije svega promišlja o osjećajima i odnosima, ispovijeda jednu dječačku patnju, a izlaže je gotovo klinički očišćeno, bez dramatike i samosažaljenja, uz zreo odmak preživjelog koji je već neko vrijeme izvan radijusa ugroze.
A sad, napokon spašen, piše i govori, poduzima sve kako bi pomogao onima koji su ostali.
Raskrstimo s Eddyjem
- Prijevod: Ita Kovač
- Naklada OceanMore 05/2019.
- 152 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789533320908
Roman 'Raskrstimo s Eddyjem' Édouarda Louisa, popularnog francuskog angažiranog pisca koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, govori o djetinjstvu i adolescenciji Eddyja Bellegueulea devedesetih i dvijetisućitih godina u francuskom selu.