Maryam Madjidi : Marx i lutka
Marx i lutka
Maryam je rođena pripovjedačica, tako kaže njena baka. Ima i punjenje za svoj pripovjedački dar, baštinila je priču koja traži da je se ispripovijeda, koju se isplati saslušati. Rodila se dvaput i od svoje šeste godine vodi dvostruki život, raspolućena između dviju domovina, podvojena između dvaju jezičnih pa i nacionalnih identiteta. Rođena je najprije u teheranskom zatočeništvu i opet u pariškom izgnanstvu; rodit će se i treći put, ali o tome kasnije. Maryam je i promatračica; s tom vještinom nije došla na svijet, nju će steći u jednom pariškom parkiću. Ondje čeznutljivo promatra igru druge djece, dok njena mama bojažljivo osluškuje razgovore njihovih majki srameći se svog slabog francuskog.
Malena promatračica i pripovjedačica tridesetak godina kasnije primit će prestižnu književnu nagradu Goncourt za svoj roman prvijenac, autobiografsku prozu "Marx i lutka" (Marx et la poupée). Domaća publika ovu iransko-francusku autoricu mogla je upoznati na pulskom sajmu knjiga krajem 2017., netom nakon što je u Parizu dobila to vrijedno priznanje, a uskoro ćemo se s Maryam Madjidi družiti opet, na Zagreb book festivalu, držeći u ruci prijevod Marka Gregorića za Sandorf (svibanj, 2019).
Obiteljska priča ove profesorice francuskog, sad je već sasvim jasno, takva je da zaslužuje postati književnom temom, a ona sama o svom spisateljskom angažmanu u knjizi kaže: “Ja iskapam mrtve pišući. To li je dakle moje pisanje? Izokrenuti grobarov posao.” Nešto kasnije svoju potrebu za pisanjem Madjidi objašnjava ovako: “Željela bih provesti život sabirući priče. Lijepe priče. Stavljala bih ih u torbu i nosila sa sobom. I zatim ih u povoljan čas poklonila pozornu uhu da vidim kako se magija rađa u pogledu.” A sve je počelo pod odmorima u novoj pariškoj školi dok još nije govorila njihov francuski i baš nitko ondje nije razumio njezin perzijski. “Djevojčica s krupnim crnim uvojcima tada počinje smišljati razgovore sa zamišljenim prijateljima. Izmišlja priče. Utješne priče. Priče koje začepljuju zjapeći otvor stvarnosti. (...) Potpuno sam izgubljena, sama, obavio me neki mjehur koji me izgleda skriva od tuđih pogleda...”
Njezina majka za studija medicine u Teheranu strastveno sudjeluje u demonstracijama; 1980. je godina, po svršetku iranske revolucije i s uspostavom Homeinijeve vlasti Maryamina baka svoju kćer mora zaključati u sobu kako bi ta tvrdoglava mlada žena u miru iznijela trudnoću, jer gotovo je poginula skačući kroz prozor pred naoružanim islamistima kad su upali na njen fakultet. A lijepo je biti taocem bakice Masume, razmišlja Maryam, majčine majke koja će zauvijek ostati njezinom zaštitnicom, “zakriljivati je i ušutkavati viku svijeta”, pružati joj sigurnost koju roditelji, revolucionari obuzeti borbom i ilegalnim sastancima, nisu mogli. Ondje, u toj lijepoj kući koja miriše na basmati rižu sa šafranom, aromatični čaj i slatkiše, Maryam se još u majčinu trbuhu neraskidivo veže za tu toplu, elegantnu baku koja zdvaja nad neodgovornošću kćeri i zeta, jer će svoju tek rođenu djevojčicu, primjerice, koristiti za raspačavanje letaka, računajući da policija ipak neće pretraživati bebine pelene.
Kad Maryamin otac nakon višegodišnjeg skrivanja od vlasti bude prisiljen na bijeg pred novim režimom, njezina majka radije bi nastavila studirati u rodnom gradu, ali mora poći za njim u Pariz, s čijim se rubnim arondismanima i nesavladivim jezikom nikad neće pomiriti. Maryamin tata, nekadašnji bankar, svoje prognaničke dane provodi u opijumskim izmaglicama, zaokupljajući se kaligrafijom i vrtlarenjem, mučen grižnjom savjesti zbog nečega što on smatra kukavičlukom, a njegova kći naprosto željom za životom. Za to vrijeme majka u rezigniranoj šutnji ispisuje pisma iščekujući povratak kući koji se neće dogoditi, kući koje više nema.
Dojmljiva su Maryamina nježna, poetična obraćanja majci, onakva kakva se, podcrtana mekim grafitom, iščitavaju iznova, pa evo jednog takvog: “Voljela bih sakupiti krhotine tvojih snova, sačuvati ih, nanizati kao biserje na vijenac sačinjen od svojih vlastitih riječi, koji ću objesiti na vrh stabla kako bi tvoji snovi nastavili živjeti. Probuditi te. Uskrisiti te. Zatamniti tvoje crte, namazati tvoje usne ružem, ubrizgati u tebe život da zapjevaš, da se počneš smijati, vikati, ali uzalud, ti si se tiho rastapala u vodama svoje mašte.” I još jednog: “Mažem tvoje lice svojim sanjarijama, miješam ga sa svojim lažima, sa svime onime što me tješi, uranjam ruke u kantice s bojom u potrazi za tvojim očima. Namačem te u tekućinama načinjenim od maštanja i zebnji i ponovo te vadim iz njih, pročišćenu, oplemenjenu, preobraženu. Željela bih te izvlačiti unedogled, da nikad ne umreš.”
Maryam, međutim, prešavši u frankofonoj sredini tegoban integracijski put (“Sve je ovdje zbrkano, naopako i ja ne shvaćam ništa od svega toga.”), od prezrene “mutavice” do superiorne brbljavice, izrasta u pravu Parižanku, koja francuski savladava toliko dobro da dobiva formalnu potvrdu da znanje institucionalno može prenositi drugima (magisterij iz metodike francuskog kao stranog jezika), dok u slobodno vrijeme pariške dečke zavodi orijentalnim fabulacijama, perzijskim mitologijom i starinskom poezijom. Djevojčini roditelji, koji su u svom prirodnom okruženju figurirali kao progresivni buntovnici, u egzilu su stjerani na marginu, izgubljeni između dvaju svjetova, u tuđem jeziku kojim nikad neće ovladati.
Ona, njihova kći, pripitomit će zato oba ta svijeta, ipak, dugo će trebati da se otrese noćnih mora, halucinacija i maski, maske “zatomljene boli” i one “romantične izgnanice”, u čemu joj pomaže još jedna mala iranska izbjeglica, prijateljica Širin, “čarobnica [koja je] “preobrazila težinu u milost”. O nesigurnosti identiteta Maryam piše ovako: “Željela bih šutjeti kad me upitaju za moje porijeklo. (...) A u isto vrijeme, uživam u svome malom egzotičnom svijetu i on me ispunja orgazmičkim ponosom.” Napokon besprijekorno pofrancužena i društveno uklopljena djevojčica niže školske uspjehe, no suočava se s novim problemom - na inzistiranje oca mora ponovo učiti perzijski, jezik svojih predaka, ali i vlastitog djetinjstva, koji je u uslijed prilagodbe potisnula i čemu se isprva opire jer “nije stablo da ima korijene.”
Dobitnik Goncourta 2017. godine za najdojmljiviji debitantski roman ispovijedna je proza kaleidoskopskog prosedea, mjestimice vrlo lirskog izraza, dakle, gotovo poezija, organiziran u kraća poglavlja usitnjena u komadićke sjećanja koja nelinearno vrludaju kroz prostor i vrijeme - Teheran 1980., Pariz 2005., Peking 2011., Indija 2014. itd. Zavodljiv je to dokumentarni tekst iz kojeg saznajemo štošta o suvremenom Iranu, o tamošnjim ne uvijek lako shvatljivim političkim zbivanjima i društvenim fenomenima u posljednjih 40-ak godina, ali i o, recimo, finoj iranskoj kuhinji. Uglavnom, o svemu što tu zemlju čini fascinantnom, a istovremeno itekako zbunjujućom s obzirom na paradoksalan sraz visokih civilizacijskih dosega i zastrašujućeg konzervativizma.
Čitamo tako o neonu teheranskog noćnog života, o dekadentnim partijima iza prozora prekrivenih aluminijskim papirom, o kabrioletima na ulicama i iranskom popu na koji pleše Maryamina sestrična, ali i o političkim robijanjima, životarenju pod šerijatom, o tome kako krišom od ćudoredne policije jedni druge zavode teheranski klinci, o tome kako je tinejdžerici moguće završiti u zatvoru zbog bikinija ili majci ostati bez skrbništva ako se odluči razvesti od nasilnog muža, jer dijete automatizmom pripada očevoj obitelji. I da, sve to događa se u ovom, našem stoljeću.
Ukratko, meko tkivo teksta sačinjava niz naoko nasumično sabranih anegdota iz autoričina starog i novog života. Pamtljive su i one Maryamina ujaka: on je u strogom iranskom zatvoru ćeliju dijelio s jednim angažiranim intelektualcem koji je svako jutro ritualno gledao isti crtić; kad ga se ovaj napokon ohrabrio pitati zašto to uporno čini, odgovorio je da glavni lik progovara glasom njegove žene koja radi na sinkronizaciji crtanih filmova. Ili druga, gdje ujak pripovijeda kako je francuski učio upravo u zatvoru kako bi mogao razumjeti Brelovu Ne me quitte pas, i to iz priručnika koji je dijelio s ostalim zatvorenicima, pa su ga umnožavali zajedničkim snagama, krišom prepisujući tekst rukom.
Maryam Madjidi osim podvojenosti spram vlastita porijekla i domovine pažljivo bilježi taj pipav i nepredvidiv put došljaka, stranca, nezvanog, nevoljko primljenog, ali ne nužno i prihvaćenog, političkog izbjeglice, falš Francuza, egzilanta, azilanta, imigranata, iskorijenjenog, na odredištu isključenog i na koncu krajnje depriviranog, poniženog... svih tih rubnih i “sumnjivih” kategorija. Zabilježeni ovdje ostaju njihovi kompleksi i neuroze, trud oko integracije i strah od asimilacije, zabrinutost zbog izmještenosti, balansiranje na ivici nepripadanja, neprevladivi sram, nastojanje da se ne zaboravi ishodište, porijeklo i nasljeđe, ali i potreba za emancipacijom od tradicije, za vlastitim putem, osobnim rastom i društvenim statusom. Sve to ovoj autorici itekako je poznato: kad se u Parizu predstavlja kao Iranka, kolege se čude, jer zaboga pa Francuskinja je, a kad se pak predstavi kao takva, uvijek će se naći netko da joj predbaci što se izdaje za nešto što ne može biti.
Roman pred nama također je i pripovijest o jeziku, o teškoćama usvajanja novog jezika, interferencijama dvaju jezičnih sustava, o dvojezičnosti i jezičnim blokadama. Madjidi kao da je živ primjer svih problematika koje možemo pronaći u literaturi iz metodike stranih jezika.
"Marx i lutka", knjiga je koja se manje čita, a više gleda, poput dokumentarca, jednostavno ustrojenog, informativnog i živopisnog, gdje se u offu, glasom same autorice, nižu introspektivni, originalno analitični, poetično uobličeni komentari. Komentari od kojih ćete mnoge poželjeti zabilježiti, kao što sam ih ovdje zapisivala ja. Maryam Madjidi u brojnim je intervjuima progovarala o napadima koje je doživjela od konzervativnijih iranskih medija samo zato što se kao žena ohrabrila objaviti knjigu o tamošnjoj politici. Knjigu, o egzilu i različitosti, itekako vrijednu pažnje, koja znači pomirbu autoričinih dvaju identiteta i jezika te naposljetku, njezino treće rođenje.
Marx i lutka
- Prijevod: Marko Gregorić
- Sandorf 04/2019.
- 173 str., meki uvez
- ISBN 9789533511504
U poetičnom autobiografskom romanu 'Marx i lutka' koji se može čitati i kao bajka i kao dnevnik, Maryam Madjidi s nježnošću pripovijeda o životu između dvaju jezika i dviju kultura, o svojim korijenima kao o bremenu, bedemu, načinu socijalizacije pa čak i oružju za masovno zavođenje.