Jenny Erpenbeck : Kairos

Jenny Erpenbeck: Kairos

Dok korača dijelom grada koji je dotad za nju bio ne samo inozemstvo nego i zabranjeno područje, Katharina se osjeća kao uljez. Jednom i jedinom prilikom za postojanja Zida, na povratku iz Kölna, gdje je zahvaljujući vizi bila u posjetu svojoj 'zapadnoj' baki, odvažit će se na prijestup; s mješavinom uzbuđenja i strepnje nakratko silazi s vlaka da bi napravila brzinski đir oko mitskog kolodvora Zoo. Ako je tada načas i uživala u tom ne baš bezazlenom iskazu adolescentskog bunta, s ukidanjem zabrana koju godinu potom, nestat će djetinjeg ushićenja zbog gumenih medvjedića i fine kave, nestat će i želje za istraživanjem nepoznatih predjela, ostaju tek poraz i poniženje. Nakon studenog 1989. ne prestaje se pitati znaju li šetači s kojima se mimoilazi da je prispjela s one strane. Jednako tako, na poznatom terenu, uznemiruju je nadmeni „stranci“ koji se skanjuju nad sivilom Istočnog Berlina, koji u dobrim autima i zapadnjačkoj odjeći prodiru u mirne ulice gdje se kao dijete rolala, koje čine kartografiju njenih ranih dana.

Kairos Erpenbeck Jenny

Brutalno poništavanje svega što se bilo i imalo, gubitak sigurnog mjesta, pa onda i ugroza dotadašnjeg sustava vrijednosti i čitavog emocionalnog kapitala, nepripadanje jednom nametnutom svijetu, blistavom a po svemu stranom; otud tjeskoba koja dominantno obilježava iskustvo čitanja aktualne proze Jenny Erpenbeck (1967., Istočni Berlin) premda tranzicija zauzima manji i finalni njezin dio. Na završnim stranicama romana "Kairos" (Ljevak, 2024, prevela Ana Nemec) Katharina svjedoči invazivnim i ireverzibilnim promjenama koje se neugodno prelamaju na životima članova njene obitelji. Arhiv u kojem je zaposlen njezin očuh mora se izmjestiti jer vlasti u tu impozantnu zgradu useljavaju važno ministarstvo. Majka, znanstvenica, prisiljena je zaposliti se kao vodičica u zoološkom vrtu ostavši bez radnog mjesta u prirodoslovnom muzeju.

Egzistencije kojima nisu bili nezadovoljni, jer radili su za sigurnu plaću, vrhunski se obrazovali, izlazili, družili se, otete su tim ljudima bez najave, a da im se gotovo ništa nije nudilo u zamjenu, bez šanse da se zauzmu za svoju prošlost, ma kakva bila, za svoj prostor, blizak i vjerojatno jedini koji su do tada poznavali. Državni radio na kojem je Katharinin partner uređivao emisije klasične glazbe, gasi se. Stranice na kojima se informiramo o kontroliranom rušenju jedne respektabilne javne ustanove – s naglaskom na nadrealnu sekvencu s telefonom – čak i ako nešto o povijesnoj faktografiji znamo, potpuno su šokantne. Čitamo zatim o bacanju knjiga, Narodna knjižara Karl Marx raščišćava skladište za novi asortiman, čitamo kako se na umjetničkim akademijama otpuštaju politički kompromitirani profesori, čitamo o ukupno 3000 ljudi koji krajem 1991. samo u institucijama glavnog grada preko noći gube posao. Čitamo i o kokakoli koje najednom ima i u malom kvartovskom dućanu; „Coca-Cola je uspjela ono što marksistička filozofija nije, ujedinila je proletere svih zemalja“, cinična je Katharina.

Roman smješten u specifično prostor-vrijeme i vješto impregniran kulturalnim referencama, primarno je ipak postavljen kao velika ljubavna priča, kao kronikalni presjek fatalne veze u sjeni povijesnih turbulencija za koju je odmah jasno da neće izdobriti ni potrajati. Erpenbeck u „Kairosu“ očitava i bilježi intenzitet intimnosti između dvoje ljudi iz istog miljea, pripadnika intelektualnih krugova istočnog Berlina, no s dramatičnom dobnom razlikom. Hans je od Katharine trideset i četiri godine stariji, usto oženjen i otac djeteta u osjetljivoj dobi. U više navrata razmatrat će mogućnost razvoda, ali svaki put se kukavički (ili racionalno?) povlači.

Nastavlja održavati vezu s Katharinom, pritom nastoji paziti na nepovredivost svoje obitelji. Serijski je preljubnik, istovremeno ga muči ljubomora kad je djevojčin društveni život u pitanju. Zajedničko vrijeme ukradeno je od njegovih književnih i radijskih, u manjoj mjeri i od obiteljskih obaveza, time im je oboma dragocjenije. No uzajamna opčinjenost koja im se pokislima i smušenima slučajno događa jedne olujne večeri na putu do Mađarskog instituta (otud ponešto banalan naslov, neodgovarajuć superiornosti sadržaja) a raspiruje se, ironično i upozoravajuće, uz Mozartov Requiem, s vremenom će se prometnuti u torturu. Iz toksične međuovisnosti jedva se izvlače, i to mnogo kasnije. Da je Katharina uspjela odmaknuti dalje, potvrdit će melankolična hotelska scena s početka romana koji otpočinje godinama nakon prekida.

Još malo o njihovu početku, ljeto je 1986. Katharina uči za slovoslagačicu u državnom nakladnom zavodu i sprema se studirati primijenjenu grafiku, da bi ipak završila na studiju scenografije u Frankfurtu što će uvelike otežati odnos s Hansom, jer njegova ljubomora postupno poprima patološke razmjere. Ona se tek rodila kad on objavljuje prvu knjigu, prohodao je pod Hitlerovom vlašću, njoj je devetnaest, a izgleda, čini mu se, kao da je tek nešto starija od njegova 14-godišnjeg sina. U doba kad je upoznaje Hans održava aferu s kolegicom s radija, no Katharina se nameće kao posebna, neće doduše zbog nje riskirati komociju građanskog življenja, ali jedina je od ljubavnica koju je ikad odveo u svoj bračni krevet. Katharinini roditelji vrlo su liberalni, kad im objavi svoju prvu ozbiljnu vezu s oženjenim čovjekom starijim od njih, otac relativizira princip monogamije, mama joj napominje da pazi na sebe, ali ne djeluje nezadovoljno njenim izborom.

Nikad više neće biti kao danas, misli Hans. Ovako će odsada biti zauvijek, misli Katharina. U dirljivom krokiju iz prvih dana veze iskazano je razilaženje u životnom znanju i doživljaju stvarnosti dvoje generacijski nespojivih ljudi, njegova raščaranost i njena zanesenost; on već zna da sretnih nastavaka u ovakvoj konstelaciji nema, njoj se još sve čini itekako mogućim. On se pribojava mladosti njenih muških prijatelja, ona se pak, nezainteresirana za vršnjake, ugnježđuje u, rekla bih, ne toliko nametnutoj, prije odabranoj ulozi submisivne učenice.

Erpenbeck se zadržava u analitički distanciranom modusu, pritom ne podliježe moraliziranju, pa ni kritičkom problematiziranju veze, baš kao što to nisu činili ni Katharinini roditelji. Tretira ih kao sasvim različite, ali ravnopravne partnere koji se u takvom rubnom odnosu zadržavaju dobrovoljno i dogovorno. Autorsku nakanu moguće je tumačiti ovako: možda je Hans priču i vodio, ali samo zato što mu je Katharina to dopustila i od toga iskustveno i intelektualno profitirala. Svojoj će protagonistici autorica omogućiti ozdravljujuću razvojnu putanju; Katharina se s vremenom emancipira i na koncu trijumfalno napusti čovjeka za kojeg je željela, ili možda prije odlučila vjerovati da je njena ultimativna sreća.

Ljubav grozničava, opsesivna, prolazi mnoge mijene, kao uostalom i Katharina sama; ona se zahvaljujući ovom iskustvu ubrzano osvješćuje i sazrijeva, dok se Hans, samoproklamirana mentorska figura zaogrnuta kozerskim šarmom, nimalo elegantno urušava do karikature isprepadanog egocentrika. Konstanta njihova odnosa konsenzualne su sadomazohističke epizode, povremeni razlazi, Katharinini „preljubnički“ eksperimenti, ali ponajviše Hansovi ispadi zlovolje i posesivnosti. Naposljetku i do detalja promišljeno psihološko nasilje, infantilno i mizerno, ali učinkovito, sve redom pokazatelji njegove karakterne slabosti, prije nego izopačenosti, koji se – opet predvidljivo – izmjenjuju s apsolutno sublimnim momentima razumijevanja, razmjene i pripadanja.

Aspekt vrijedan izdvajanja opojnost je latentne prijetnje koja obavija ljubavnike, a nalik je ljepljivoj klaustrofobiji u romanu „Tri“ (Profil, 2008) Drage Glamuzine. Ondje je par u autodestruktivnom klinču upravljen isključivo jedno na drugo, pa društveno politička situacija za koju je evidentno da bukti u pozadini, ostaje off screen. Otprilike tako ni ovi ljubavnici, zaokupljeni svojom intimom i profesijama, nemaju kapaciteta osvrtati se pretjerano na rastući politički naboj koji se itekako osjeća i u mjesecima koji su kaotičnim promjenama prethodili. Protagonisti se prema zbivanjima kritički određuju, a kad do pada Zida dođe, Katharina s uspomenama iz opustošenog DDR-a za sobom polako ostavlja i rascufanu idealizaciju obožavanog Hansa.

Sve što je taksativno ovdje zapisano o odnosu dvoje ljudi već je poodavno i u mnogim varijantama literarno obrađeno, no ekstraordinarnom ovu prozu čini pripovjedačko umijeće, a iznad svega izniman, prepoznatljiv stil autorice koju je hrvatska publika već ne samo u prijevodnim izdanjima čitala, nego i slušala, u Zagrebu i Puli. Posvećena primarnoj temi nevjere i ljubavništva Erpenbeck bez imalo dociranja ili romantiziranja uspijeva iscrtati puls Istočnog Berlina s kraja 1980-ih. Budući da se Katharina i Hans za svojih susreta puno kreću, neprestano zuje između nekih samo njihovih mjesta, to romansirano mapiranje čitamo kao hommage vibrantnom prostoru koji se s krajem romana silom fizički mijenja i u mnogim značenjima trajno poništava. „Ondje gdje je još prije godinu dana stajao Zid, sada tek pusti pojas dijeli dvije polovice grada. Krajolik između onog starog čega se valja pošto-poto riješiti i onog novog što još nije oblikovano obična je pustopoljina. Ona tek pod snježnim pokrivačem oživi na nekoliko dana.“ Istočni Berlin u svoj onodobnoj tragici otkriva se time kao istovrijedan protagonist utisnut u zagrljaj između jednako izmučenih ljubavnika.

Klasično strukturiran – Prolog, Prva kutija, Intermezzo, Druga kutija, Epilog – „Kairos“ je iznad svega suvereno ispisana ženska priča. Ne doduše u prvom licu, i s konstantnim prebačajima iz njene perspektive u njegovu, ali fokalizaciju spontano osjećamo kao njezinu, priča je nesumnjivo Katharinina. Dok je stručna kritika jednoglasno oduševljena, u osvrtima tzv. neprofesionalnih čitatelja Erpenbeck se predbacuje podzastupljenost historijskog segmenta. Takva čitanja začuđuju jer upravo moćno literariziranje povijesnog trenutka jedan je od aduta romana. Zahvaljujući živim slikama, očito proživljenim i proćućenim, pred koje nas autorica na ključnim točkama fabule frontalno postavlja, razumijemo bolje što se ondje, tada događalo. Podsjeća nas i otkud postavka da je 1990. umjesto ujedinjenja provedena zapadnjačka kolonijalizacija, o čemu raspravljaju i protagonistice romana „Nas tri“ Shide Bazyar (Fraktura, 2022, prevela Snježana Božin), djevojke iz imigrantskih obitelji odrasle u Zapadnoj Njemačkoj dok očajavaju nad bujanjem desnog radikalizma na tom „famoznom istoku koji se po potrebi uljepšava i demonizira“ i za koji „ispada da su svi samozvani stručnjaci, a da nikad ondje nisu živjeli“.

Uz obilje hedonizma i nasilja, tjelesnosti i intelekta, a iznad svega iscrpljujućih emocionalnih perturbacija u visokoestetiziranoj scenografiji jednog zatrtog svijeta važna dimenzija ovog odnosa intenzivna je epistolarnost, a kasnije, kad se sve stane raspadati, i opskurne Hansove audio snimke. Pokoji transkript čitamo u kraćim izvacima, srećom, ne i cjelovitu prepisku jer izlistavanje pisama razbucalo bi hipnotičku naraciju i taj nenametljivi humanizam kojim Jenny Erpenbeck čitateljev emocionalni i mentalni aparat štima u dobar balans.

Pišući istodobno učenjački suspregnuto i do zaumnosti poetično autorica gradi vrlo osoban roman o monumentalnoj i neprolazno privlačnoj temi. O takvoj temi Erpenbeck kroz odlomak života nimalo savršenih i zato uvjerljivih fikcijskih konstrukata kazuje i više od brojnih publicističkih i akademskih studija objavljivanih posljednjih trideset godina.

Kome su njemački klasici sinonim za literaturu, tko je razočaran suvremenim (germanofonim) autorima, barem onim najizvikanijim i najprevođenijim, tko dakle voli stamene i samosvojne proze, „Kairos“ je književna premija, čitateljski prioritet.

** Pročitajte na Modernim vremenima i razgovor s Jenny Erpenbeck iz prosinca 2019. godine.

Jenny Erpenbeck

Kairos

• Prijevod: Ana Nemec
• Naklada Ljevak 01/2024.
• 384 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533557458

'Kairos' je roman o rađanju i propasti ljubavi između studentice i sredovječnog pisca usred političkog i društvenog kaosa u vrijeme pada Berlinskog zida i urušavanja Istočne Njemačke. U Istočnom Berlinu 1980-ih godina slučajno se u autobusu susreću devetnaestogodišnja studentica i oženjeni sredovječni pisac koje povezuje i ljubav prema glazbi, slikarstvu i književnosti i započinju burnu ljubavnu vezu.