Jenny Erpenbeck : Život dolazi ispred umjetnosti jer je previše neobičan da bi ostao neproživljen
Nepravilni glagoli
*** NADOPUNA, 21. SVIBNJA 2024. >> Jenny Erpenbeck dobitnica je Međunarodne nagrade Booker (The International Booker Prize) za 2024. godinu, za roman "Kairos"!
[ RAZGOVOR IZ ARHIVE - 2019 ]
Pišući 2017. o knjizi „Nepravilni glagoli“ njemačke spisateljice Jenny Erpenbeck (1967) nagrađivani je The New Yorkerov književni kritičar James Woods svoje oduševljenje izrazio i proročanskim zazivom o važnom mjestu što će ga ta knjiga zauzimati „kad autorica za nekoliko godina dobije Nobelovu nagradu“. No jednog nedjeljnog jutra u Zagrebu, dok grad s očiju još nije otro maglenastu koprenu, a ljepljiva hladnoća pozivala na ostanak u toplim, zagrijanim prostorijama, „prozvana“ je autorica sa smiješkom odbacila tu mogućnost. Njezina joj je urednica, kaže, osvajanje najslavnije književne nagrade predvidjela već u ovoj godini dvostrukih laureata, ali olakšanje doživljeno saznanjem da niti jedan od nagrađenih autora nije iz Njemačke osvijestilo je u njoj činjenicu da Nobel, možda, i nije visoko na listi njezinih prioriteta. „Šalim se da više ne trebam dobiti Nobela jer su me na njega toliko pripremali da sam već ove godine iskusila nestrpljenje iščekivanja objave dobitnika. Možda je i bolje nikad ne biti nagrađen tako velikom nagradom jer i nakon toga treba nastaviti pisati. A kako?“
Nije poznato je li jednako olakšanje osjetila saznavši da se engleski prijevod „Nepravilnih glagola“ nije našao među finalistima međunarodnog Bookera, no već samo njihovo postojanje, jer napisani su nakon što je autorica njihovom prethodnicom „Večeri svih dana“ osvojila nagradu časopisa Independent za najbolju stranu prozu, pokazuje da se Jenny Erpenbeck s očekivanjima dobro nosi. Ili da za njih ne mari, a njezino pisanje proizlazi iz nasušne ljudske potrebe za reagiranjem na goruća pitanja suvremenosti, za usmjeravanjem kroz umjetnost.
Iako iza sebe ima devet vrlo uspješnih i mahom nagrađivanih literarnih ostvarenja, tek su posljednja dva romana označila priliku za susret hrvatske čitateljske publike s možda najznačajnijom, a svakako najzanimljivijom suvremenom njemačkom književnicom. Oba je, u vrlo kratkom intervalu i izmijenjenim redoslijedom izlaženja objavila Naklada Ljevak pa bi neupućen čitatelj cjelokupan zaplet „Večeri svih dana“, u prekrasnom prijevodu Romane Perečinec, premda je osmišljen tri godine prije „Nepravilnih glagola“, koje je jednako suvereno preveo Andy Jelčić, mogao pročitati i kao svojevrstan odgovor na prvo pitanje posljednjeg romana; kamo odlazi osoba ako ne zna kuda otići? I nije to prvi put da se proza Jenny Erpenbeck čita kao cjelina sačinjena od posve autonomnih, likovima ili narativom nepovezanih, ali osnovnim pitanjima itekako ulančanih sastavnica.
Strani kritičari tako ocjenjuju da se u nas neprevedeni „Heimsuchung“ i „Dinge, die verschwinden“ jedna u drugu prelijevaju svojim osnovnim, pitanjem identiteta. Kao i u Erpenbekičinoj prozi, ono je jedno od središnjih pitanja našeg doba, u pojedinačnom i kulturološkom, ali možda i više u kontekstu nacionalnog i međunarodnog određenja, a autorica ga kroz svoju književnost vraća do samih njegovih ishodišnih točaka, kako u povijesti pojedinca tako i u velikoj, povijesti čovječanstva i svojim neobičnim pripovjedačkim glasom razotkriva sve neuralgične točke njegova pucanja, ali i prakse i metode pokušaja zacjeljivanja.
Premda je naš razgovor bio zakazan uoči njezina zagrebačkog predstavljanja, nepredviđene promjene u načinu njezina putovanja bile su uzrokom našeg ranojutarnjeg nedjeljnog sastanka, uoči polaska na pulsko gostovanje. Ne smeta joj, kaže, jer voli nedjeljna jutra baš kao što je niti mali otklon u putovanju nije previše uznemirio. Uostalom, u vlaku može spavati i pisati pa se osjeća kao da putovanja vlakom intenzivnije proživljava.
Petra Miočić: Kako proživljavate pripreme za pisanje svojih romana? Čini mi se da, poput glumačkog „ulaska“ u ulogu, i vi već prije početka pisanja vrlo ozbiljno pripremate, kao da uranjate u svjetove svojih budućih junaka. Za pisanje „Nepravilnih glagola“ pripremali ste se razgovarajući s mnogim skupinama izbjeglica, a za prvi ste se roman čak vratili u srednju školu. Kako ste došli na tu ideju i koliko Vam je ona pomogla u pisanju?
Jenny Erpenbeck: Ma ne, mislim da su moje pripreme posve drugačije od glumačkih. Nije tako neobično da, želite li napisati knjigu o afričkim izbjeglicama, s njima i porazgovarate. S druge strane, da, povratak u školske klupe bio je pomalo nesvakidašnja ideja.
Ali mislim da svatko tko ozbiljno želi napisati knjigu mora u nju uroniti. Obično odlazim u arhive no kako su „Nepravilni glagoli“ knjiga o sadašnjosti nisam mogla otići u arhiv i razgovor mi je ostao kao jedina istraživačka metoda. Nazivam to istraživanjem povijesti prije nego što ona poviješću postane. Kao da se osvrćem unatrag nakon 50 godina. Bila sam sretna što pred sobom imam živuće osobe, a ne samo nešto zapisano na papiru. Ali u pravu ste, moram razumjeti što ljudi doista misle kako bih mogla pisati o njima. Napisala sam i knjigu „Heimsuchung“, priču o kući i njezinim vlasnicima; morala sam ući u likove koji mi nisu bili dragi, ali morala sam se pretvarati da sam oni. Nije stvar u tome tko vam se sviđa, a tko ne već u razumijevanju jer svatko je vođen drugačijim motivima, oblikovan drugačijim biografijama. Mislim da je važno razumjeti što ga pokreće i što misli. Svi želimo nešto razumjeti, nečemu dati smisao. Nije mi namjera moralizirati, želim uroniti u nečiju glavu kako bih shvatila što je unutra.
Mnogi umjetnici kao motivaciju navode pokušaj razumijevanja svijeta, ali vi ste, da biste bolje razumjeli čak i prerušavate…
Da, ali ja dolazim iz kazališnog svijeta. Bila sam redateljica i još se uvijek jako volim igrati i poigravati.
Kako to funkcionira? Postoji li podjela u vašem kreativnom identitetu? U kakvom su odnosu Jenny Erpenbeck spisateljica i Jenny Erpenbeck kazališna redateljica? Žive li u idili, svađaju li se ili jedna za drugu i ne mare?
Vode samo ozbiljne razgovore u mojoj dnevnoj sobi. Šalim se. Ne, žive u istoj glavi pa se ne mogu odmoriti jedna od druge. Više ne režiram, prestala sam kad je moj sin krenuo u školu. Kao redateljica, često sam bila odsutna od kuće, na putovanjima bih provodila i nekoliko tjedana što više nije odgovaralo mom životnom tempu, a i počela sam pisati opsežnije knjige. Naravno, nemoguće je usred pisanja zatvoriti rukopis i otići raditi nešto drugo, a režiranje zahtijeva mnogo vremena i energije. U tom sam se trenutku odlučila posvetiti pisanju. I dalje osjećam snažnu povezanost s glazbom i jako volim operu. Budući da mi je suprug dirigent, glazba je i sastavni dio našeg obiteljskog života. Mnogo razgovaramo o operetama, libretima, često pjevamo ili sviramo zajedno. Uvjerena sam da je bavljenje glazbom oblikovalo i moj spisateljski um. Struktura, ritam, promjene tempa… sve su to glazbena načela koja, ako su upisana u tebe, gotovo instinktivno primjenjuješ na pisanje.
Dugo ste se, prije no što je vaša prva knjiga objavljena, bavili glazbom. Kako se dogodila književnost? Što ste mogli izraziti književnošću, ali ne i glazbom?
Zapravo je vrlo jednostavno: dolazim iz obitelji pisaca i dugo sam pokušavala pobjeći toj sudbini, ali, kao što vidite, nisam uspjela. Uvijek sam bila povezana s književnim svijetom, mnogo sam čitala i uživala sam u tome. Imala sam divno djetinjstvo i mladost obilježene knjigama. Ali sam i svirala glasovir, pjevala u zboru i zato sam odabrala studirati operu. Možda dijelom i stoga što se nitko u mojoj obitelji nije bavio time. Da, moja je baka bila redateljica, pisala je i postavljala drame, ali ne i operu.
Kao djevojčica sam vodila dnevnik i, iako nisam htjela da mi to postane posao, voljela sam pisati. Negdje u vrijeme završetka mog studija pao je Zid i sve se promijenilo, više nije bilo sigurnih radnih mjesta pa je i moj prvi posao bio u pekarnici što je bilo u redu, uspijevala sam uštedjeti nešto novca i malo putovati, no u jednom sam trenutku pomislila kako sigurno mora postojati i nešto više. Bila sam naviknuta razmišljati o onome što radim pa sam odlučila napisati priču koja mi se dugo motala po glavi. Priča se pretvorila u roman, ali rukopis je završio u ladici jer nisam htjela postati spisateljica. Htjela sam samo napisati priču. Nakon tri sam godine napisala novi tekst i taj je završio na stolu glavnog urednika jedne izdavačke kuće, a on me, kako bi bio siguran da sam produktivna, upitao jesam li napisala još nešto prije nego mi ponudi ugovor. Pokazala sam mu „skriveni“ rukopis i to je bio početak.
Spominjete društvene promjene nastale nakon pada Zida. Budući da niste odrastali „samo“ u Istočnoj Njemačkoj, već u Istočnom Berlinu, koliko vas je njegova blizina oblikovala? Niste se, kao protagonisti „Nepravilnih glagola“, morali suočiti s jezičnim barijerama, no kako su na vas utjecale promjene u krajoliku nakon pada Zida?
Berlin je ogroman pa ste čak i živeći u Berlinu mogli živjeti jako daleko od Zida. Ali ja nisam, moja se obitelj triput selila i svaki je naš stan bio u blizini Zida. Uvijek smo živjeli u slijepim ulicama koje su završavale Zidom, o svom sam mirnom i tihom djetinjstvu napisala i kratku priču. Kao dijete nisam mnogo razmišljala o tome, na kraju ulice je bio tamo neki Zid. Pa što? Bila sam naviknuta na taj pogled, a nekoliko smo godina živjeli na 13. katu pa smo nadgledali i zapadni dio grada.
Bio je to normalan život. Nasuprot moje škole, s druge strane Zida, nalazio se sat i na njega smo pogledavali provjeravajući kad će nastava završiti. Bilo je to kao da smo gledali na drugu stranu svijeta. I to nam je bilo normalno. Normalne su bile i zatvorene postaje podzemne željeznice.
Nakon završetka srednje škole, a prije početka studija, radila sam u knjigovežnici i u stankama za ručak sam s kolegama odlazila na groblje, uza Zid, a jedan od mojih prijatelja dovikivao bi stražarima. Bilo nam je zabavno provocirati sasvim običnim šalama. Mogli smo čuti zvukove sa Zapada, zvukove rada i normalnog života. Čuli smo kako se odvija, ali nismo u njemu mogli sudjelovati. Bilo je to vrlo neobično.
Jeste li osjećali svojevrsnu čežnju prema životu na Zapadu?
Znate, dolazim iz komunističke obitelji pa nikad nisam mislila da je budućnost „s druge strane“. Učili su me da je prošlost na Zapadu, a mi smo budućnost jer imamo neke nove ideje. Te su ideje bile nove i tada i sada i doći će trenutak kad ćemo ih opet trebati. Bilo je pogrešno tako brzo odustati od njih i ne razgovarati o njima kad su već ostvarene u Istočnoj Njemačkoj. Pritom mislim na bolja prava za žene, lakši pristup socijalnoj skrbi, veći broj dječjih vrtića. Mnoge su stvari mogle biti zadržane, ali nisu.
Kad je Zid pao, svega smo se odrekli i pojavila se ideja o ujedinjenju koja nije oduvijek bila prisutna. Na početku takozvane „mirne revolucije“ nitko se nije htio ujediniti sa Zapadom, htjeli smo samo promjenu vlasti, dokidanje nekih struktura poput Stasija. No nakon što je pao Zid nastupilo je razočaranje. Nije mi se sviđalo to što ljudi bježe na Zapad, prikupljaju tu milostinju od 100 maraka koju su im ondje udjeljivali. To je trebala biti lijepa dobrodošlica, ali meni se to činilo pogrešnom. Nisam bila u potrebi, bila sam sretna. Studirala sam, imala sam prijatelje, nije mi trebao Zapad. Sve se vrlo brzo promijenilo. Moj je otac govorio da je prije pada Zida poznavao sve ljude u kazalištu. Kasnije je Zapad prevladao pa se i publika promijenila. Zapadnjačke su elite odlazile u kazalište, nastupila je promjena ideja. Mnogi su zbog tog preustroja izgubili poslove. Čak i moja majka, iako je bila visokoobrazovana.
Zapad je bio potpun, zapadnjački identitet je bio cjelovit i nije trebao svoj istočni dio. Štoviše, istok je preuzet kako bi zapadnjaci za sebe ondje stvorili nove poslove. Danas samo 1% vođa istoka doista i dolazi s istoka. Ne možemo govoriti o jednakim pravima. Istočnjaci nisu znali u što ulaze. Naravno, učili smo o kapitalizmu u školi, ali doista smo ga upoznali tek kad se pojavio na istoku. Odjednom su se povećale stanarine i morali smo pronaći dodatne poslove. Dakle, euforija je trajala kratko, a onda nas je sustigla realnost.
Pitali ste me što se promijenilo. Mnogo toga. Izgrađene su nove četvrti, gradska je vizura promijenjena toliko da sam se ponekad pitala gdje se to nalazim. Znam da je grad morao biti obnovljen, ali na nekadašnji sam prazni Berlin navikla. Često kažem da su to zgrade kojima nam zapadnjaci žele pokazati kako se nositi s Berlinom jer i na zapadu postoje ružne zgrade, ali one nisu promijenjene jer samo je nama trebalo pokazati kako se civilizirana zapadnjačka osoba ponaša i kako živi.
Dakle, provedena je pozapadnjivanje istoka?
Da i istočnjaci su danas zapadniji od zapadnjaka. To ima veze i s borbama oko vlasništva, kako onog privatnog tako i vlasništva nad poviješću. 40 godina istoka jednostavno je izbrisano. Povijest je nastavljena od 1945., gotovo svo istočnjačko vlasništvo smatrano je nepostojećim, nevažnim. No ako je osoba sa zapada ranije posjedovala kuću na istoku, ista mu je vraćena, a on bi tada krenuo s modernizacijom kako bi je iznajmio i više zaradio. Naravno, to načelo dobro funkcionira, ali uvijek se pitam ne postoji li, osim egocentrizma, još nešto što nas tjera naprijed?
Je li jedno takvo i načelo empatije? Kao da ga ocrtavate u „Nepravilnim glagolima“…
Svakako, ali čak se i empatija javlja samo kad pojedinac od nje ima neke koristi. Nitko nije empatičan samo zbog dobrote srca svoga. I ona je utemeljena na sebičnosti. Promislite li o tome, doći ćete do zaključka da možda sebičnost i jest rješenje, možda će nas najdublji strah za vlastitu sigurnost natjerati da, makar prividno, suosjećamo. Možda ćemo, prestraši li nas mogućnost dolaska velikog broja ljudi i potrebe za odricanjem od naših lijepih, dobrih života, natjerati da počnemo razmišljati o dijeljenju dobara prije nego što dođe do revolucije.
Nije li to pomalo idealistički pristup rješenju ovog problema?
Nije pomalo već potpuno idealistički pristup. Ali ne kažem da je to stav većine, samo oni najskloniji promišljanju o uzrocima i posljedicama tako razmišljaju. Ostali se odbijaju bilo čega odreći i čekaju da vide što će se dogoditi. Nastavimo li ovako, završit ćemo ili u svađi ili u ratu. A poznato je da u ratovima ginu i dobri ljudi pa ne možemo naivno misliti da će „dobri Europljani“ preživjeti takav sukob. Često se može čuti pitanje „zašto dolaze“. Meni su njihovi razlozi posve razumljivi; u svojim zemljama ne mogu niti preživjeti, a kamoli živjeti i onda preko interneta promatraju ono što im se čini kao divan život u Europi. Posve je jasno da će krenuti prema Europi.
O migrantima vrlo često govorimo u množini. Zaboravljamo li katkad da su skupine izbjeglica sastavljene od pojedinaca, a ne jedna koherentna cjelina?
Zaboravljamo jer to olakšava stvari, lakše je promatrati ih kao grupu nego vidjeti pojedince. Razmišljate li o njima kao o prevelikoj grupi, lakše ćete dopustiti da se utope u Sredozemnom moru nego razmišljate li o njima kao o ljudima sličnima nama. A oni jesu poput nas.
Mnoge migrante seljakaju poput paketića, vraćaju ih u zemlje prvog ulaska u EU. Promotrite li pojedinačne slučajeve shvatite probleme s kojima se suočavaju i njihovu poveznicu s Dublinskim sporazumom. Svi znaju da se taj sporazum više ne može poništiti i ti ljudi kao da neće niti dobiti mogućnost. Zakon ili odredba koja se ne može promijeniti u potpunom je neskladu s idejom slobode utkanom u temelje zapadnog društva. Takva regulativa suprotstavlja se empatiji prema izbjeglicama, ali u raskoraku je i sa zadovoljavanjem naših potreba. Primjerice, obrtnici u Njemačkoj žude za naučnicima, za vodoinstalaterima, zidarima, soboslikarima i vrlo bi rado migrante uzeli za šegrte, ali njima treba dozvola za rad koju, zbog Dublinskog sporazuma, ne mogu dobiti. Dakle, Njemačkoj su ti ljudi i u ekonomskom smislu potrebni, a oni smiju raditi samo u Italiji gdje posla nema. Mislim da, kad zakon na krivi način interpretira trenutno stanje u državi, nešto nije u redu.
Kažete da bismo trebali biti slobodno društvo, ali čini mi se da smo sputaniji nego ikada.
Točno, a političari samo žele biti ponovno izabrani, nije im doista stalo do razrješenja neočekivanih situacija s kojima se suočavamo. Mislim da je Angela Merkel ispravno postupila odbacivši, u slučaju sirijskih izbjeglica, Dublinski sporazum i prihvatila ih. Ali nije to odlučila s afričkim, afganistanskim ili izbjeglicama iz jugoistočne Azije. Afrički su migranti došli prije i čekaju godinama, a i oni su jako dragi. Mladi su, žele učiti, zaraditi, zasnovati obitelj. I oni su ljudska bića.
Bi li prihvaćanjem koje spominjete izbjeglištvo za njih završilo? Nije li to mnogo dugotrajniji i složeniji proces?
Jest i zahvatit će i sljedeće generacije. Ta spoznaja ljude gura u očaj ili nasilničko ponašanje. Posve mi je jasno da će, posebice kad su u pitanju mladi ljudi željni osamostaljenja, zasnivanja vlastite obitelji i započinjanja novog života, doći do potresa. Neki od ljudi koje sam istražujući za „Nepravilne glagole“ upoznala još uvijek imaju obitelji u Africi i žele im pomagati. Dobri su to momci, odgovorni, a pod ogromnim su pritiskom jer u nekim su slučajevima obitelji prikupljale pa i posuđivale novac da bi jednog od svojih članova poslale u Europu i sve svoje nade polažu u njega. Dakle, dobri su to dečki i, važno je naglasiti, imaju mnogo onoga što nazivamo životnom školom. Europski je obrazovni sustav dobar, ali mislim da su životno iskustvo i znanje o životu što ga imaju migranti također vrlo važni. Razgovarajući s njima, pomalo sam ih i poučavala; njemačkom, kemiji, matematici… To nije teško naučiti. Njihova je prednost u životnom iskustvu, a njega je teže steći. I mi bismo trebali učiti od migranata jer oni razumiju značenje riječi preživljavanje i znaju kako preživjeti čak i kad su najočajniji.
Ne krije li se i u povijesti vaše obitelji izbjeglička epizoda? Kakvo mjesto ona zauzima u oblikovanju obiteljskog identiteta?
Mislim da je poveznica moje obitelji s izbjeglištvom višestruka. Obitelj moje majke živjela je u predjelu Njemačke koji je postao poljski i morali su odlučiti žele li se polonizirati. Moja je baka u to vrijeme bila ratna zarobljenica u Sibiru, a prabaka je zaključila da bi donošenje takve odluke za nju predstavljalo prevelika odgovornost pa je odbila polonizaciju. Ostala je Njemica što je, uostalom, oduvijek i bila. Tako je moja baka, vrativši se iz Sibira, ponovno pronašla svoju obitelj što bi joj, da su prihvatili novo ime, bilo mnogo teže.
Naravno, nije to priča o pravom izbjeglištvu, ali moja druga baka, s očeve strane, morala je pobjeći jer se kao komunistkinja odmah našla na Hitlerovom popisu za progon. Njemačku je napustila u noći njegove izborne pobjede. I baka i djed su bili komunisti pa su otišli u Prag, nakon dvije godine preselili su u Moskvu, a kad se rat približio gradu otišli su u Baškirsku Republiku i ondje je rođen moj otac. Za mladu majku to nije bilo najjednostavnije vrijeme; živjeli su u školskoj sportskoj dvorani, prekrivač na podu bio je njihova „soba“. U Berlin su se vratili 1945. I oni su spoznali što znači preživjeti u stranoj zemlji. Sovjetski savez pokazao se kao opasna zemlja, posebno za komuniste. Isprva su bili uvjereni da nacisti nekako potkopavaju sovjetski sustav, da Staljin o tome ne zna ništa i tek su kasnije, s Hruščovom shvatili što se uistinu dogodilo i kolika je bila Staljinova odgovornost. Dakle, u pravu ste, i u moju je obitelj upisano izbjegličko iskustvo.
Protagonist „Nepravilnih glagola“ Richard pri prvim susretima s migrantima spoznaje koliko je teško razgovarati s njima. Jeste li to i sami iskusili? Koliko je teško započeti multikulturalni dijalog?
Moje mi zanimanje omogućava da iznebuha započnem razgovor s nekim. Tako sam pristupila i migrantima. Rekla sam im da želim napisati knjigu i započela razgovor. Naravno, to umjetno stvorena situacija, nije normalan način stjecanja prijatelja. Ušavši u njihove kuće, upitala bih tko je voljan razgovarati sa mnom. Nije to bio lak niti brz proces, često sam ih posjećivala i napokon pronašla ljude iz različitih zemalja spremne na razgovor. Iako sam im rekla da ih zbilja želim upoznati, bili su vrlo iznenađeni time što se stalno vraćam. Počeli su mi vjerovati, sprijateljili smo se. Počeci su uvijek neobični. Migranti su bili vrlo prisutni u berlinskom krajoliku, smješteni u središnjoj gradskoj četvrti. Mnogi su novinari s vremena na vrijeme prolazili i postavljali im pitanja. Na to su navikli, čudili su se tome što im ista osoba stalno postavlja nova pitanja.
Večer svih dana
Živimo uvjereni u veličinu, nepromjenjivost i nepovredivost, gotovo pa svetost vlastitih života. Od te nas iluzije oslobađate radnjom romana „Večer svih dana“. Koliko je vama bilo teško prihvatiti činjenicu da je život uvijek splet ovakvih ili onakvih okolnosti?
Neka od glavnih pitanja u toj knjizi otvaraju se posve slučajno. Možemo to nazivati sudbinom, no ja u nju ne vjerujem. Pitala sam se koliko odluke drugih ljudi utječu na naš život. O tom zanimljivom pitanju ne razmišljamo često kao niti o tome koliko naše odluke utječu na druge. Naposljetku, i mi često odlučujemo za druge i naše odluke mogu mnogo toga promijeniti. Odluke često, svjesno ili nesvjesno, donosimo i sami. Mnogi su razlozi mijenjanja nečije biografije. Vidim to kao višestrukost u nama sadržanih mogućih života koji čekaju da se dogode. Mudra misao kaže da uz svaku stvar koja jest postoji i stvar koja se zbog njezinog postojanja nije dogodila. Potencijal, doduše, i dobar i loš, ostaje u nama. Istom se temom, na nešto drugačiji način, bavim i u „Nepravilnim glagolima“.
Pružite li nekome mogućnost da odraste u sigurnom obiteljskom okruženju, vjerojatnije je da će izrasti u samouvjerenu osobu od onih odraslih u izbjegličkom kampu. Okolnosti mijenjaju stvari. Čak i oni s čvrsto izgrađenim osobnostima neće uvijek biti isti, reagirat će na događaje s obzirom na okolnosti. Ne oblikuju nas samo nasljeđe nego i mnoge druge, važne stvari. Loša osobnost mora odnekud doći, rijetko je posljedica samo „lošeg genetskog materijala“.
Koliko nesvjesna razina utječe na nas? Vaša junakinja u svojoj prvoj verziji umire kao dojenče i čini mi se da je druga inačica njezinog život, iako ona toga nije svjesna, opterećena fantomskom boli, traumatizirana neosviještenom krivnjom zbog preživljavanja i upravo je ona vuče u samoubojstvo.
Da, kao da smrt ostaje s njom. Naravno, nastanjeni smo mnogim stvarima kojih nismo svjesni. Uzmite za primjer traumatizirano dijete, ono se kasnije neće moći prisjetiti te traume iako i u odrasloj dobi ostaje njome obilježeno. Sve što se dogodi u najranijim godinama snažno nas oblikuje, a nemamo mu pristupa jer sjećanje o najranijoj dobi ne postoji. Nastanjeni smo i nadama svojih roditelja, osjećamo kao da su nam preci u nasljeđe ostavili zadatak i njegovo je ispunjenje naša misija. To je zapravo genijalan princip pomislite li da, ako jedna generacija ne uspije ostvariti svoje snove ili nadanja, zadatak predaje drugoj generaciji i tako u vrtnju postavlja krug vječnog života.
No kako će ta generacija, opterećena tuđim snovima, ostvariti vlastite?
Naravno, svatko bi trebao biti vlasnikom svojih snova i ideja. Iako ne volim taj izraz, mislim da je princip prenošenja „misije“ mnogo veći od jedne izdvojene sudbine. Nismo sami, živimo u društvu i vezani smo za druge u svemu što činimo. Čak i kad mislimo da radimo samo ono što želimo, trebamo se zapitati je li to doista ono što mi želimo. Jedan je filozof rekao da možeš raditi što želiš, ali ne možeš željeti što želiš. Nikad nismo stopostotni vlasnici svojih želja. Niti jedna želja ne nastaje sama od sebe, nema vlasništva nad vlastitom voljom. Mislimo da smo vladari svoje volje, ali nismo. I uvijek smo u odnosu s drugima, čak i kad se protivimo tuđoj ideji, tuđem očekivanju, u odnosu smo s njim. Ponekad mjerimo sebe kroz očekivanja svojih roditelja i onda odlučujemo želimo li ispunjavati njih ili stvarati vlastita. Takve odluke donosimo samo u odnosu s nekim drugim, nismo u vakuumu.
Dakle, istinska samoća ne postoji?
Ne. Često mi kažu da tome, iz svoje slobodnjačke vizure, olako pristupam. Kažu da s lakoćom razgovaram o poziciji prisiljenih jer sam slobodna, ne patim, vodim život ispunjen kvalitetnim odnosima. Koji je moj put? Ne mogu sa sigurnošću reći, no mislim da bi bilo u redu i kad bih njime u potpunosti zadovoljavala roditeljska očekivanja. Štoviše, sigurno sam barem polovicu svojih odluka donijela kako bih usrećila roditelje, ali zbog toga nisam nesretna. Naravno, svatko bi se trebao izboriti za vlastitu sreću, za oslobođenje od obiteljskih ili društvenih pravila. Borba za emancipaciju je dobra borba i vrijedna je borbe ako ste stalno pritisnuti nečime. Nažalost, za mnoge i obiteljski život može biti zatvorenički.
Zanimljivo je to vaše promišljanje o nepostojanju istinske samoće jer mnogi pisci upravo samoću ističu kao nasušnu potrebu i preduvjet vlastitom stvaranju.
Nema istinske samoće. Bolje rečeno, nema je bez ozbiljnih posljedica. Uzmite, primjerice, Thomasa Manna. Zatvorio se u svoju sobu i pisao sjajne knjige. Kad bih se na to odlučila, nikad ne bih iskusila ljepotu odnosa majke i sina. Znate da su neka od Mannove djece počinila samoubojstvo. Postoji cijena koju valja platiti za samoću, a tu cijenu ponekad plate drugi. Vjerujem u iskustvo vođenja normalnog života, piscu je on potreban i za pisanje.
Život je jako zanimljiv i bila bih vrlo tužna kad zbog pisanja ne bih mogla biti njegovim dijelom, ne bih voljela, zbog mogućnosti nastanka genijalnog romana, zatvarati vrata svoje sobe. Naravno, ponekad moram zatvoriti vrata i pisati, ali moj ih sin uvijek može otvoriti. Ako dobra knjiga ostane nenapisana, preživjet ćemo. Moje je pravilo da život dolazi ispred umjetnosti jer je previše neobičan da bi ostao neproživljen.
Osim toga, zanimljiv je i vaš pristup jeziku. „Nepravilnim glagolima“ se provlači ideja o nužnosti pomoćnih glagola za ispisivanje prošlosti. Kao da samo sadašnjost koristi jedan dok prošlost treba pomoćne glagole kako bismo je opisali. Je li povijest uvijek stvar konteksta? Zanimljiva je i ta „priča“ skrivena u engleskom terminu za označavanje ove humanističke znanosti...
Pogledate li samo koliko je knjiga napisano o Hitleru, vidjet ćete koliko je priča skriveno u povijesti. Gdje je istina? Možda ćemo do nje doći promotrimo li ih sve zajedno. Osvrnete li se unatrag, učiniti nešto smislenim znači ispričati priču. Često čujem da sam u „Večeri svih dana“ napisala sve, cjelokupnu povijest dvadesetog stoljeća, no čak je i ondje napisano samo izbor iz goleme količine podataka. A izbor je bio moj, autorski. Izbor je odluka, a odlučiti možete samo prosudite li vrijednost nečega. Čim nešto odaberete, stvarate priču.
Kad posjećujem neku zemlju želim je bolje upoznati pa sam tako jučer posjetila Muzej ratne fotografije. Tamo piše da znamo kako je ratna fotografija uvijek pripovjedačica pa tako, vidite li u jednoj sobi žrtve s hrvatske strane i dirnu li vas ti užasi, a u drugoj sobi vidite pijanog srpskog vojnika uhvaćenog u trenutku proslave pobjede, imate priču. Možda bi neke druge fotografije ispričale drugačiju priču, ali ovu priču nosim sa sobom. Kad stvarate muzej uvijek pričate priču.
Ponekad je ono što čuči u tami depoa čak i važnije od izloženog. Jedan od za mene najboljih muzeja jest Muzej prekinutih veza, oduševljena sam njime. Kao i svaki pisac, volim ideju muzeja, a izlošci su u Muzeju prekinutih veza predstavljeni i pripovijedanjem pa je to na neki način i književni muzej. To je najživopisniji muzej koji sam posjetila, genijalno je izveden jer njegova je ideja povezana s esencijalnom idejom muzeja – da zadrži i uskladišti nešto izgubljeno u stvarnosti. Muzej je uvijek povezan s izgubljenim stvarnostima. Što se nalazi u muzeju, u stvarnosti je izgubljeno. Zato postoje muzeji, da održimo barem sjećanja.
Na Sa(n)jam knjige u Puli sudjelovat ćete u razgovoru na temu „Otok-geto-azil“. Zašto, kontekstualizirajući otok, uvijek razgovaramo o utočištu ili mjestu krajnjeg neprijateljstva, kao da on ne može biti mjestom uobičajenog života?
Jednom sam posjetila Novi Zeland i pomislila sam da je to prekrasan otok pa sam se zapitala bih li ondje mogla živjeti. No pomislila sam da, kad bih živjela na Novom Zelandu koji je, usput budi rečeno, velik otok, ne bih mogla vlakom doći do Venecije, a to je moj kriterij pri odabiru mjesta za život. Na otoku stvari na koje smo na kopnu navikli nisu dostupne, a navikli smo na lijepe stvari. Muzeji, knjižnice, opere, koncertne dvorane, stambene zgrade…sve nam je dostupno. Biti na otoku znači biti odsječen od svega toga i prepušten samome sebi. I u Berlinu sam ponekad odsječena, ne odlazim u operu svake večeri, ali dostupna mi je. Poželim li, mogu otići. Mogu odabrati. U tom je smislu prostor otoka kao i stanje nakon pada Zida.
Sada, poželim li, mogu otići na putovanje dok mi je ranije to bilo mnogo teže. i sad, kad sam slobodna, više ne moram putovati. Ako smiješ reći sve što želiš, ne moraš to više činiti, sjediš doma i u tišini uživaš u tom svojem pravu. Ako ti nešto nije dopušteno, zabavno je usprotiviti se. Otoci su slični tome, otočanima mnogo toga nije dopušteno ili dostupno pa se mnogo više bore.
Nepravilni glagoli
- Prijevod: Andy Jelčić
- Naklada Ljevak 05/2019.
- 304 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533552637
Knjiga 'Nepravilni glagoli' Jenny Erpenbeck istodobno je strastveni doprinos debati o rasi, povlaštenosti i nacionalnoj pripadnosti i prikaz nastojanja ostarjelog čovjeka da pronađe smisao u vlastitom životu. Knjiga se bavi gorućim pitanjima našeg vremena: imigracijom, rasizmom, identitetom i granicama. Godine 2018. uvrštena je u širi izbor za prestižnu nagradu Booker International, a 2016. dobila je nagradu engleskog PEN-a.
Kairos
- Prijevod: Ana Nemec
- Naklada Ljevak 01/2024.
- 384 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533557458
'Kairos' je roman o rađanju i propasti ljubavi između studentice i sredovječnog pisca usred političkog i društvenog kaosa u vrijeme pada Berlinskog zida i urušavanja Istočne Njemačke. U Istočnom Berlinu 1980-ih godina slučajno se u autobusu susreću devetnaestogodišnja studentica i oženjeni sredovječni pisac koje povezuje i ljubav prema glazbi, slikarstvu i književnosti i započinju burnu ljubavnu vezu.