Ne smetaju mi usporedbe sa Bukovskim, to je tako, mogao je da bude i neki drugi autor, usporedbe uvek postoje, neko to na taj način vidi i to je u redu. Bukovski je bio veliki pesnik, meni je puno značio, ne onoliko koliko priče Roberta Valzera koje mi znače mnogo i danas.

Darko Cvijetić posjeo nas je pred jezgrovit i artikuliran dokument jedne kolektivne traume, pred autentično svjedočanstvo premreženo zrnatim slikama, zamućenim negdje optimizmom pamćenja, a drugdje opet posljedicama proživljenog.

Svojevrsnom stilskom vježbom, Jacob gradi samostojno funkcionalan svijet, opipljiv, prirodan, uvjerljiv. Radi to poigravajući se nadahnuto bogatim i kompleksnim jezičnim registrima. Autor upotpunjuje složenu fresku francuskog društva, dok se u podtekstu prepušta urnebesnoj kritici malograđanštine, ljudskih slabosti i zabluda.

Lidija Dimkovska u oba se romana usredotočuje na tematski čvor nepripadanja, isključenosti, otpadništva, ukratko - drugosti, koja kod njezinih protagonista može biti nacionalnog, vjerskog ili ekonomskog predznaka. Zaokuplja se animozitetom između Makedonaca i Albanaca, katolika i pravoslavaca, antagonizmom istoka i zapada ili pak pojedinih sastavnica nekadašnje Jugoslavije, a u užem smislu nepovjerljivosti...

Kad nakon tjedana bez svjetla i zraka stanu na čvrsto tlo, ispljunuti iz brodskih trbuha više mrtvi nego živi, to još uvijek nije Amerika, barem za njih nije, jer otok Ellis, tek nekoliko varljivih milja udaljen od Manhattana, točkica je između dvaju svjetova, daleko od onoga u kojem nisu mogli o(p)stati, ali ništa bliža ovome kojem možda neće smjeti pristupiti.