Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe, tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.

Maryam Madjidi osim podvojenosti spram vlastita porijekla i domovine pažljivo bilježi taj pipav i nepredvidiv put došljaka, stranca, nezvanog, nevoljko primljenog, ali ne nužno i prihvaćenog, političkog izbjeglice, falš Francuza, egzilanta, azilanta, imigranata, iskorijenjenog, na odredištu isključenog i na koncu krajnje depriviranog, poniženog... svih tih rubnih i 'sumnjivih' kategorija.

Žudimo za srećom, ali često nam izmiče. Sasvim je moguće da su neki ljudi nadareniji za sreću od drugih. Tvrdim da je naša najveća pogreška glumatanje da život nije tragičan, da možemo izbjeći životne tragedije. Možemo naučiti nositi se s tragičnim trenucima i možemo možda umanjiti bol, ali neprestano biti sretni, to naprosto nije moguće.

Snolike, somnabulne proze Selvedina Avdića istinsko su otkriće; na koncu, kad se po strani ostave svi pokušaji otključavanja priče i tumačenja značenja, ostaje katarzični užitak pročitanog, čitateljeva zahvalnost za sve u tekstu proživljeno.

Upravo svojom ekscentričnom srdačnošću Medo će spriječiti drvosječu u naumu da sruši, odnosno usmrti jedno stablo. Odlučan da spasi napadnuti bor, domislio se pojesti zlikovca, ali nije se ipak mogao suzdržati da ga od srca ne izgrli, što je bilo više nego dovoljno da ovaj nestane bez traga.