Roman u naturalističkoj maniri dokumentira odrastanje gay dječaka u kontekstu osiromašene i degradirane radničke klase, zatrovane mačističkim i nacionalističkim idejama, dječaka izloženog galami i nasilju pripadnika lumpenproleterijata s kojima se nije kadar povezati dok ovi teturaju u pojednostavljenoj triangularnoj putanji televizor - krčma - tvornica.

Trudim se ne trošiti vrijeme na idiote, besplodne svađe, tračeve, loše žene, loše filmove i loše knjige. Starenje oslobađa čovjeka mladenačkih iluzija. Samo spomenici i mrtvaci ne mijenjaju svoje stavove. Treba griješiti rjeđe, ali kvalitetnije – u tome se skriva mudrost.

Maryam Madjidi osim podvojenosti spram vlastita porijekla i domovine pažljivo bilježi taj pipav i nepredvidiv put došljaka, stranca, nezvanog, nevoljko primljenog, ali ne nužno i prihvaćenog, političkog izbjeglice, falš Francuza, egzilanta, azilanta, imigranata, iskorijenjenog, na odredištu isključenog i na koncu krajnje depriviranog, poniženog... svih tih rubnih i 'sumnjivih' kategorija.

Literarni mikrokozmos Zorana Malkoča glasan je i kakofoničan, kadrovi široki, pejzaži razvedeni, scene masovne i pijane od švenkanja, a poneku intimniju sliku, jer ima i takvih, valja promatrati duže, pažljivije, zbog fine nijansiranosti karaktera i odnosa.

Posve sam svjesna da moj roman, iako smješten u prošlost, govori o asimilaciji, o suočavanju sa strancima, o izbjeglicama, o emancipaciji isključenih i depriviranih, tako da mu je tema vrlo suvremena i aktualna, sad možda i više nego prije pet godina kad je objavljen u Poljskoj. Ovom pričom iz davnina mogla sam puno reći o današnjici.