Šimborska je, kada su je pitali zašto je za cijelog života objavila tako malo pjesama, rekla da je to zato jer ona ima kantu za smeće. Mislim da je ta kanta za smeće jedan od najneophodnijih rekvizita svih nas koji pišemo. Ali moram još dodati, poeziju, samu po sebi, je lakše pisati, u smislu impulsa, procesa, na kraju i samog vremena, preglednosti teksta i sličnih razloga, ali dobru poeziju je mnogo teže...

Mani Gotovac oduvijek je umočena u tekst, bavi se kritikom, piše esejistiku, ali relativno kasno ulazi u fikcijsku prozu. Miješajući fikciju i fakciju ona zaranja do dna, ne boji se mraka, bespoštedno se razotkriva. Pa je tako ovaj roman, a proteže se kroz više od četiri desetljeća, i ogled o prolaznosti. Zanimljivo je čitati kako o starenju razmišlja netko tko je toliko proživio, a tako je mentalno...

'Katarina, Velika i Mala', pismo je zrelo i duhovito, u isti mah gusto na razini memorije i emocije, ljudskosti i ženskosti, a rahlo na onoj sintakse; podatno i dovoljno potentno za ponavljana čitanja, a istodobno otporno na interpretativna habanja, čitateljski zamor i razočaranje kojima često rezultiraju ponovni uroni u tekst.

Žudimo za srećom, ali često nam izmiče. Sasvim je moguće da su neki ljudi nadareniji za sreću od drugih. Tvrdim da je naša najveća pogreška glumatanje da život nije tragičan, da možemo izbjeći životne tragedije. Možemo naučiti nositi se s tragičnim trenucima i možemo možda umanjiti bol, ali neprestano biti sretni, to naprosto nije moguće.

Darko Cvijetić posjeo nas je pred jezgrovit i artikuliran dokument jedne kolektivne traume, pred autentično svjedočanstvo premreženo zrnatim slikama, zamućenim negdje optimizmom pamćenja, a drugdje opet posljedicama proživljenog.