Profesionalno smiren, gotovo čak rezigniran u svojoj hladnokrvnosti, no nikako ravnodušan, u sveopćoj ugođajnosti melankolije i pesimizma, Maigret filozofski promišlja ljudsku psihopatologiju uz uobičajeno pitanje - ne kako se zločin zbio ili tko ga je počinio, nego - zašto. Uglavnom, u Simenonovim trilerima štede se municija i benzin, no istrage su iako sredstvima ekonomične, mentalno zahtjevne.

Dobra književnost mora biti subverzivna, ona mora razarati viđenje stvari, vraćati im čistoću i nevinost, prati ih od prljavštine kojima ih se svakodnevno zaodijeva. Mene više od nekakve kritike društva zanima i muči činjenica što smo svi mi postali obična, svakodnevna čudovišta.

Tajna zavodljivosti ovog samozatajnog, no tim iznimnijeg teksta upravo je u viđenju usporene seoske kolotečine, sjevernjačke arkadije iz očišta muškarca ograničene svijesti, koji pomaknutom doživljajnošću pridaje jednostavnoj rustikalnosti očuđujuću poetičnost.

Iako bih voljela da milijune ljudi razgaljujem svojom poezijom, bit ću zadovoljna ako ih npr. u Zagrebu ima desetak. (smijeh) No dok pišem ne razmišljam o publici, a i zanimljiva mi je Feuerbachova tvrdnja da je ogromna razlika između usmene i pisane riječi.

Autorici treba čestitati na mudroj odluci da se unatoč trudu uloženom u dubinska rešerširanja izmakne suhim faktima te svjesno izbjegne forsiranje monolitnog biografizma u kakvoj preuzetnoj historiografskoj doku-fikciji. U svome delikatnome tekstu Otsuka će se uteći originalnijoj i daleko efektnijoj tehnici. Opredijelivši se za minimalizam i eliptičnost ona u srž životne realnosti proniče lirskim...

Pišem po svom oku i pokatkad po svojoj duši, tako stvari nastaju kod mene. Trudim se uvijek pisati o važnim stvarima, a sad jesu li to magareće uši, durbin ili trenutak epifanije nije na meni da odlučujem, to je na čitatelju. Poezija je sve. Bez nje, ni mene, ni mojih knjiga ne bi bilo. Njoj dugujem odnos prema tekstu, a tu količinu ljubavi koju osjećam za dobru pjesmu ja vam ne mogu niti opisati, bojim se...