Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 09.05.2019.

Darko Cvijetić : Schindlerov lift

Darko Cvijetić: Schindlerov lift

Crveni soliter, arhitektonski ponos onog doba i tih prostora - a govorimo o Bosni i Hercegovini sredinom 1970-ih, kao i tvornički dimnjaci koji taj dvostruki neboder okružuju, pedesetak godina kasnije poput nišana utisnutih u rahlo tlo odaju počast jednom pokorenom svijetu, nekom ljepšem ili bar smislenijem življenju kakvo se ondje, a vjerojatno ni igdje drugdje, neće ponoviti. O stamenim vertikalama u pustinji koje svjedoče o izgubljenim vrijednostima zajedništva i solidarnosti pripovijeda Darko Cvijetić, prijedorski pjesnik, dramatičar, redatelj i prozaist (r. 1968) u "Schindlerovom liftu" (Buybook, 2018), svom romanu prvijencu, prepunjenom životom, a samim time i smrću koja je motivska konstanta i njegovih ranijih, poetskih radova.

U pitanju je prozni tekst od tek devedeset i jedne stranice i čak trideset i dva poglavlja ili možda isto toliko ulančanih pripovijesti (ako knjigu ipak odlučimo čitati kao zbirku, za što itekako ima uporišta, jer svaka od priča potpuno je zaokružena), za koji bi, međutim, bilo naivno pomisliti da ga je moguće preletjeti tek tako, u jedno popodne. Potencijalnoj zabuni pridonose kratke cjeline od stranicu-dvije, razlomljene u manje odlomke, a pisane jednostavnom, dokumentarnom rečenicom, odnosno lako prohodnim i naoko neobavezujućim stilom. 

Stvar je, dakako, daleko složenija; predmetna knjižica nepretenciozno je, ali promišljeno i profinjeno stilizirana posmrtna posveta u kojoj čovjek od poezije i teatra usredotočeno bilježi prisutnost onih kojih više nema, raznorodnih pojedinaca koji su jednu golemu višekatnicu učinili zajednicom, ili kako je autor naziva, vertikalnim selom. Selom koje je heterogeno, usložnjeno od pripadnika različitih etničkih, obrazovnih i dobnih struktura, jer ovo mnogoljudno susjedstvo izgrađivali su, i to u miru i slozi, radnici okolnih tvorničkih kompleksa s obiteljima te nastavnici obližnjeg srednjoškolskog centra. 

Cvijetić poput Frodea Gryttena u romanu "Pjesma košnice" (Naklada MD, 2004) ili Mustafe Mastura u noveli "Svinjska kost u leproznoj ruci" (Buybook, 2017) prepliće vrlo osobne storije stanovnika jedne zgrade, pripovijeda o nekom specifičnom mikrosvijetu, dinamičnom i optimističnom, kojeg će međutim petnaestak godina kasnije tragično nestati. Na taj način ispisuje poemu o multinacionalnom Prijedoru, uspješnom industrijskom središtu zapadne Bosne, 1990-ih poništenom masovnim zločinima. Utroba nebodera koja godinama vedro podrhtava od radničke pjesme, zatvorit će se nad tom životnošću kao bezglasna kripta. O svemu tome pripovjedač govori prividno distancirano, tzv. postupkom ohlađivanja, ustežući se silom od emocionalnosti dok rekonstruira biografiju Crvenog solitera koji ovdje figurira više kao središnji junak, nego kao mjesto radnje.

Zapisi Darka Cvijetića o uništenoj prijedorskoj industriji prizivaju ozračje hipnotičnog romana "Kap veselja" Selvedina Avdića, ode zeničkoj željezari. Upravo Avdićevu bilješku nalazimo na koricama ove knjige, prigodno, jer baš njegov roman mogao bi s Cvijetićevim tvoriti skladan melankolični diptih. Istodobno, naslov ove proze neizbježno asocira na dramu Schindlerova lista, s tim da autor ovdje popisuje one koje nije imao tko spasiti; on je zato tu da žrtve otme od zaborava, kad već nije mogao od smrti.

Pripovjedač u dobro odmjeren broj kartica sabija niz pojedinačnih i obiteljskih tragedija - vršljajući hodnicima trinaest katova visokog nebodera, on formira svojevrsnu kartoteku, niže dosjee, izgovara epitafe. U predstavljanju svojih protagonista Darko Cvijetić služi se raznim tehnikama, od taksativnog nabrajanja imena (sjetimo se srodne metode u romanima Daše Drndić), transkripata opuštenih monologiziranja do nabacivanja dobrosusjedskih anegdota koje se u pravilu okončavaju tragičnim obratom, kakvi čitatelja udarcem u trbuh odbacuju na tlo.

Tri su tu vremenske ravni, ona predratna, idilična, doba odrastanja skupine pripovjedačevih vršnjaka kojima su krov nebodera i njegovi liftovi prostor igre i slobode, ali i umiranja (nezaboravljiva epizoda krajnje bizarnog stradavanja jedne nesretne djevojčice) dok njihovi roditelji rade, i to u neposrednoj blizini, u tvornicama i nedalekim rudnicima, a susjedi jedni druge tretiraju kao rod i među sobom ne prave razliku, unatoč svim različitostima, koje, kako se čini, ionako ne primjećuju. No nastupanjem ratnih neprilika neboder i njegova okolica postaju prizorište iz akcijskih filmova, a onda stratište i na koncu groblje; klinci koji su ne tako davno oko zgrade razmjenjivali sličice, sada ondje sudjeluju u razmjeni mrtvih. Svršetak rata, stoga, donosi nijemu prazninu, jer budućnosti nema.

Taj bezazleno izgledajuć sveščić zaklopit ćemo utučeni zaključkom da se baš ništa od pročitanog nije smjelo dogoditi, u isti mah duboko zabrinuti za autora; ako je taj tekst bilo toliko tjeskobno čitati, kako ga se tek živjelo, pisalo? Jer Darko Cvijetić posjeo nas je pred jezgrovit i artikuliran dokument jedne kolektivne traume, pred autentično svjedočanstvo premreženo zrnatim slikama, zamućenim negdje optimizmom pamćenja, a drugdje opet posljedicama proživljenog. Najmanje što možemo jest ukoračiti, ne štedeći se, u bolne istine onih koji su naprosto imali manje sreće od nas. Za ovim hrabrim, silno važnim romanom ostaju razvaline, stećci što vire iz blata i čitatelj, bez suza, tup od užasa. Sretnog kraja, suvišno je naglašavati, nema, a ima li šanse za katarzu, svatko od nas mora procijeniti sam.

Liftovima (marke Schindler) izvozili su umrle i teško bolesne, liftovima su odlazile mladenke i odlazilo se u rat. Schindlerov lift isprva je statusni simbol, “dokaz gradskosti”, element svakodnevne normalnosti, da bi se, samo odjednom, prometnuo u metaforu rasporenog smisla, u zdvajanje nad neskladom između svega što je bilo i poslijeratnog ničega.


Pročitajte ulomak iz knjige.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –