Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 29.04.2019.

Max Jacob : Crni kabinet

Max Jacob: Crni kabinet

Crni kabinet Jacob Max

Max Jacob, francuski pjesnik, romanopisac, ali i dramatičar, esejist, slikar, dugo je recepcijski bio poprilično zanemarivan, čak i podcjenjivan, iako su njegovi suvremenici Gide, Claudel, Malraux i drugi itekako bili svjesni literarne vrijednosti djela ovog jezičnog akrobata; Jacobovo umjetničko djelovanje kao da je do danas ostalo u sjeni njegove vrlo živopisne, zapravo kontroverzne biografije. Rođen 1876. u Bretanji, umro je 1944. u internacijskom kampu Drancy čekajući deportaciju u Auschwitz. Tragičan ishod upućeni predbacuju njegovim utjecajnim prijateljima iz umjetničkih krugova, napose Jeanu Cocteauu i Sachi Guitryju, jer se navodno nisu pravodobno angažirali da ga spase.

Pariški dendi, prijateljevao je s Picassom i Apollinaireom i intenzivno živio boemštinu Montmartrea, do tjemena umočen u sva društvena i kulturna zbivanja ludih dvadesetih. U svojim eksperimentalnim tekstovima spajao je burleskno i mistično, tugaljivo i parodijsko, ozbiljno i djetinje vedro, prozaično i fantastično. Najznačajnijim njegovim djelom smatra se "Rog za kocke" (Le Cornet a dés, 1917), zbirka pjesama u prozi, u kojoj asocijativno nabacuje riječi, baš poput kocaka, a svojim radom, kao i osebujnim stilom življenja, snažno će utjecati na dadaiste i nadrealiste, kazalište apsurda i Raymonda Queneaua.

Ovaj ekscentrični mistik jednako se gorljivo zaokupljao religijskim pitanjima i astrologijom, pritom neprestano ekviblirirajući između uzbuđenja noćnog života i duhovnosti, hedonizma i grizodušja. Židovskog porijekla, Max Jacob preobraćuje se na katoličanstvo, a 1922. povući će se u benediktinski samostan gdje piše satirični roman "Crni kabinet" (cjelovito objavljen tek 1928. u izdavačkoj kući Gallimard).

Kad otpočne s listanjem knjige čitatelju unatoč njezinu podnaslovu „Pisma s komentarima“  neće biti sasvim jasno o čemu je riječ, a zbunjen će se povremeno nalaziti i kasnije, kad već zađe u tekst i pokuša protumačiti pročitano. Odmah je zato očigledno da se radi o zbirci kraćih tekstova, njih tridesetak, a iza kojih, uz iznimku dvaju, slijedi komentar sveznajućeg pripovjedača. Istodobno će se pokazati da su u pitanju proze u epistolarnoj formi, naime, započinju za pisma uobičajenom vokativnom formulom Dragi/draga, a neke od njih kao takve određuje i njihov naslov, primjerice „Pismo mlade radnice gazdinu sinu“ ili „Pismo jednog narednika povodom vjenčanja“.

Pred nama je, dakle, svežanj pisama, stotinjak stranica privatnih prepiski koje se, međutim, suprotno čitateljevim očekivanjima, ne ulančavaju u kompaktan epistolarni roman, to naprosto nije moguće, jer svaki od pošiljatelja i primatelja pojavljuje se u pravilu samo jednom. Jacobov pseudoepistolarni roman ječi od mnoštva glasova koji se javljaju iz različitih slojeva francuskog društva (od lumpenproleterijata do provincijskog građanstva i sitnog plemstva), predjela zemlje (pretežno ruralnih tj. malomišćanskih, a rjeđe urbanih) kao i vremenskih razdoblja (nalazimo pisma iz 1596., 1788., no pretežu ona iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, a mnoga nisu datirana). Glasovi su to pojedinaca povezanih rodbinskim, prijateljskim ili poslovnim odnosima s osobama o kojima pišu kao i s onima kojima se u pismima obraćaju, a kako se međusobno uz nekoliko izuzetaka ne poznaju, okuplja ih samo poprilično neugodna pozicija u kojoj se svi zakratko zatječu.

Naime, upravo njihova pisma zbog čitatelju nepoznatog razloga zaustavile su cenzorske službe te potom naložile intelektualnom i kritičnom komentatoru, očito bespoštednom i ironičnom poznavatelju ljudske prirode, a čiji identitet ostaje skriven, da ih podvrgne detaljnoj analizi, u što privilegirani čitatelj dobiva ekskluzivni uvid. Crni kabinet (Le Cabinet noir), tajni je poštanski ured u kojem ovlašteni službenici procjenjuju sumnjiva pisma prije nego li ih odluče propustiti do konačnog odredišta. Ovu situaciju, temeljenu na povijesnim činjenicama, jer takvi su kabineti doista djelovali u doba Luja XIV. i kasnije, fabulira ovdje zaigrani Jacob, a time će nam priuštiti rijedak i dvostruk užitak, ne samo u dobrom književnom tekstu nego i u varljivom osjećaju da činimo nešto zabranjeno, zavirujući u osobne spise kojima osim adresanta i adresata te, silom prilika uključenih službenih osoba, nitko drugi ne bi smio imati pristup.

Tom polifonošću Jacob ravna spretno, i svakim pojedinim pismom, svakom proznom minijaturom, zapravo svojevrsnom stilskom vježbom, gradi samostojno funkcionalan svijet, opipljiv, prirodan, uvjerljiv. Radi to poigravajući se nadahnuto jezičnim registrima, čiji su bogatstvo i kompleksnost bili, vjerujem, itekakav izazov za prevoditeljicu knjige. Svime navedenim autor upotpunjuje složenu fresku francuskog društva, dok se u podtekstu prepušta urnebesnoj kritici malograđanštine, ljudskih slabosti i zabluda.

Plejada likova, primjerice udova Pologin, zatim radnica u pogonu metala i nesuđena zaručnica mladića iz bolje kuće, pa pragmatična kitničarkina kći, narcisoidni suvremeni pjesnik, onda liječnik koji u svom pismu savjetuje mlađeg kolegu i još mnogi - svatko od njih, redom u monološkoj formi iznosi svoju poteškoću, stav, doživljaj koji ostaje bez odgovora onoga kome je iskaz upućen, ali zato dobiva komentar nekoga tko se nezvan upleo u komunikacijski proces. Čitatelju se na trenutke čini kao da gleda niz tabloa u kojima mu se predstavlja šarenilo fizionomija, naglasaka i sudbina.

Sastavljači pisama u svojim su ispovijedima vrlo izravni i neusiljeni, bilo da se samosažaljevaju ili hvale, histeriziraju ili nekoga umiruju, traže suosjećanje, savjet ili potvrdu svoje vrijednosti. U ljutnji pritom jedni druge nazivaju čangrizalicama, kreketušama, podmuklicama ili barem gospođama pomalo sumnjive prošlosti, dok same sebe bez iznimke smatraju ljudima na mjestu, čak i mučenicima, a svevideći komentator, uvijek jedan te isti glas kao protuteža svoj toj neumjerenoj graji, ne usteže se od podsmješljivih opaski i okrutnih procjena, u što indirektno uvlači i čitatelja.

Zbivanja koja su povod i predmet ovih pisama nisu od opće pa često ni od veće osobne važnosti, u pitanju su nerijetko posve ništavne privatne zavrzlame, koje Jacob minuciozno uobličava u tek nekoliko vještih poteza, čime pokazuje živ interes za svakodnevno i banalno, ali i pronicljivost, smisao za humor, osjećaj za ljudsku psihologiju te oko za detalj. Iščitavajući naizmjenice pisma i komentare na njih, čitatelj će uz osmijeh, pomalo i kiseo, pomišljati nije li nam sve to i danas silno blisko i aktualno?

Zaključit će kako se u proteklih stotinjak godina zapravo malo toga promijenilo; ljude i dalje muče isti problemi, društveni status i novac, zatrovani obiteljski odnosi, svađe oko nasljedstva, prijetnje i ucjene među rođacima. Korespondenti iz davnina u svojim pismima naveliko komentiraju, točnije beskrupulozno ogovaraju više ili manje bliske im pojednice, prekapaju po obiteljskim skandalima, krvnim zrncima i zdravstvenim kartonima. Saznajemo tako štošta o njihovu doživljaju svijeta (primjerice, jedni žude za dražestima pariškog života, dok ga drugi nalaze tmurnim i prostačkim), o najnovijim pariškim modnim trendovima, o razlozima prekida ljubavnih veza, kroćenju posluge i muževa; također dobivamo uvid u život pripadnika ondašnje zlatne mladeži i naposljetku u sve facete bezdogađajne provincijske sredine.

Pred očima nam promiču retci u kojima se roditelji žale na djecu, jer su buntovna (jedna kći, na primjer, želi polagati maturu, previše čita i prijeti da će se udati tek u tridesetima, što sablažnjava njezinu majku) ili su pak razmažena i lijena, pa tako, recimo, „nezadovoljni otac“, kako stoji u potpisu prvog pisma u nizu, sina bonvivana koji je po treći put pao na maturi, obavještava da ga odbija dalje financirati, pri čemu ne propušta kritizirati odgojne metode svoje bivše supruge. Pismo nas upućuje i u očeve izvanbračne afere, a saznajemo i to da je sin ocu preoteo ljubavnicu zbog koje se ovaj i razveo od njegove majke. Jedno od svakako najkomičnijih pisama su Majčini savjeti kćeri gdje ova sirotu djevojku ne prestaje gnjaviti rodoslovnim stablima stanovitih obitelji iz njihova okruženja, mračnim tajnama u vidu umobolne ili grbave djece ili pak neprihvatljivog etničkog porijekla nekoga od članova familije. Ukratko, Jacob bilježeći imaginarna dopisivanja svojih likova raspisuje svu ograničenost, licemjerje, nemoral i pohlepu ljudske vrste.

Pisma su, naravno, subjektivna, ova su k tome često i eliptična, pokatkad kaotična, zamišljena tako da se čitatelja dojme kao da su pisana grozničavo i u stanju krajnje uznemirenosti, pa nam u pomoć oko kontekstualizacije pojedinih događaja i odnosa pritječe sveprisutni komentator. Iz brojnih digresija jasno je da su se neki od autora pisama, očito u brzini, ali i posve nesvjesno, o ponekoj temi izjasnili i otvorenije nego su namjeravali, inače bi - tako mjestimice razmišlja razonođeni čitatelj, duboko uvučen u intimne svjetove Jacobovih nesretnika - vjerojatno takvo pismo posramljeno poderali i počeli ga iznova ispisivati, usredotočenije i umjerenije. 

Zbirka fiktivne korespondencije iz pera domaćoj publici dosad nažalost slabo poznatog pjesnika i prozaika Maxa Jacoba nesvakidašnje je i vrlo zabavno čitateljsko iskustvo, koje doživljavamo prije kao autentični dokument jednog vremena, nego kao konstrukt piščeve imaginacije, što svakako svjedoči o uspjelosti njegova literarnog eksperimenta.


( tekst je prvotno pročitan 17.11.2018. u emisiji "Bibliovizor" Hrvatskog radija )

Max Jacob

Crni kabinet

  • Prijevod: Marija Paprašarovski
  • Disput, Hrvatsko filološko društvo 10/2018.
  • 192 str., tvrdi uvez + zaštitna kutija
  • ISBN 9789532603149
  • Cijena 100.00 kn

'Crni kabinet' (1922) Maxa Jacoba pseudoepistolarni je roman, zbirka uglavnom izmišljenih pisama koja autor popraćuje tobože meritornim komentarima u kojima savjetuje imaginarnog pošiljatelja kako da riješi svoj sasvim privatan problem i tim ludističkim postupkom slika satiričan portret društva općenito, provincijskog života posebice, i njegove nakaradne buržoazije.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –