Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Božidar Alajbegović • 14.11.2019.

Marija Pilić : Luđaci i djeca

Marija Pilić: Luđaci i djeca

Luđaci i djeca Pilić Marija

Uvijek je zanimljivo uroniti u literarni svijet dotad ti nepoznatog autora/autorice za koji ne znaš što donosi, na koji je način oblikovan i kojim se temama bavi, a znatiželja je tim veća ako se radi o debitantskoj knjizi objavljenoj u visokokvalitetnoj Disputovoj ediciji Žive slike koja je dosad okupila odlična prozna djela vrsnih autorica poput Irene Lukšić, Mihaele Gašpar, Aleksandre Kardum ili Kristine Gavran. Čitanje pokazuje da se odluka urednika Josipa Pandurića pokazala opravdanom, jer knjiga priča „Luđaci i djeca“ Marije Pilić, unatoč određenim sitnim nedostacima, kvalitetno nadopunjuje rečenu ediciju.

Radi se o zbirci od 19 priča duljine od četiri do dvanaest stranica, koja, iako naizgled razbarušena i raznovrsna, s brojnim protagonistima koji su međusobno različiti i po spolu, i po dobi, i po socijalnom statusu (djeca, starci, mlade, srednjodobne i starije žene, poslovni ljudi, beskućnici, alkoholičari) ipak sadrži dvije provodne niti koje knjigu čine koherentnom cjelinom a ne tek nakupinom autoričina proznog minulog rada. Jedna od tih poveznica jest fantastika a druga  je tematizacija različitih (ali najčešće pomaknutih, poljuljanih) psiholoških stanja. No, ne radi se o pričama znanstveno-fantastičnog žanra nego su to priče koje redovito sadrže dozu čudnovatosti, čudesnosti, priče koje balansiraju na rubu zbilje i mašte, stvarnosti i irealnosti, i sa situacijama kad nadrealno probuši opnu stvarnosti i izmakne tlo pod nogama akterima priče.

Ali i unatoč tome priče i dalje ostaju usidrene u našu prepoznatljivu, postojeću, aktualnu stvarnost i ostaju u granicama mogućeg i iskustvu poznatog, unatoč određenom pomaku, a koji, kako se redovito pokaže, uzrok ima u sferi psihe i emocija. Radi se zapravo o pomaknućima svijesti; mahom su to slučajevi otkliznuća aktera u prostore nadrealnog, mašte i iluzije koje svoje izvorište imaju u psihi protagonista, u njezinoj uzdrmanosti nekom traumom (npr. strah od smrti ljubavne partnerice koja leži u komi u priči „Buđenje“) ili strepnjom od neželjenog, lošeg ishoda (npr. djevojčicina trema pred nastup u školskoj predstavi priči „Ples“, dječakov strah od pada u golemu jamu u zemlji u priči „Luđaci i djeca“, strah od ishoda poslovnog sastanka u priči „Heroj“ itd.). 

Ključ čitanja zapravo je skriven u naslovnoj priči knjige gdje dobrodušni starčić zaigranu paru djece njihov strah od izmaštanog, stravičnog otklona od stvarnosti (njihovo zamišljanje strašnog čudovišta Kostoljuba koji „jede djecu i čačka zube njihovim sitnim kostima“) ublažava objašnjenjem da se radi o privilegiranosti koja je dana luđacima i djeci, jer su oni „rasuti po rubovima stvarnosti“ i prekoračuju ih ostajući i dalje svoji, bez posljedica, stoga je i strah nepotreban. Te rubove, te granice između dva svijeta Marija Pilić vrlo suptilno prekoračuje, gotovo nezamjetno iz stvarne i poznate nam zbilje uranjajući u izmaštaj, a maštu i iluziju čini začinom zbilje i života, čak i onda kad se radi o opasnosti, implicirajući opasnost kao jedan od životnih izazova, stepenicu više u našem razvoju, savladavanje koje nas čini čvršćima, sigurnijima u sebe, potpunijima (priče „Heroj“ i „Luđaci i djeca“). No, također, ponekad se radi  naprosto o prerazigranoj mašti i svojevrsnu bijegu od banalnosti svakodnevice u prostore nerealnog, u to utočište ugode i smiraja, bijeg u zaštitničko okrilje mašte (npr. priča „Ples“ u kojoj djevojčica tremu pred nastup pobjeđuje izmaštajem ugodnog događaja). Patetiku pritom autorica u toj priči ne uspijeva izbjeći, ali uz zadržavanje mekoće i topline, kao dobrodošao kontrapunkt većini priča tmurnijeg ugođaja.

Iako debitantica, Marija Pilić je vješta pripovjedačica; svoje priče ona često otvara in medias res postupkom pa u tek nekoliko poteza i rečenica čitatelju uspješno zaokuplja pažnju i pobuđuje interes, usisavajući ga u zbilju priče uz buđenje empatije i zanimanja za razvoj i rasplet situacije. Prijelazi iz stvarnosno utemeljene zbilje u nadrealnost najčešće su blagi i postupni, pa ih čitatelj prima bez nevjerice, a tome pripomaže i autoričin stil svojevrsne mekoće i liričnosti koja oplahuje narative ozračjem čudnovatosti. Među najsupjelije primjere upotrebe takvog postupnog iskoračenja izvan granica stvarnosti spadaju priče „Buđenje“, „Poe, doktor i knjižničarka“ i „Iskliznuće“. U prvospomenutoj priči junaka zvonjava telefona budi usred noći a on se uplašen javlja bojeći se neke grozne vijesti zbog poziva u tako kasni sat, da bi se postupno otkrilo kako se radi o snu, snu o ugodnom razgovoru s ljubavnom partnericom, ali koji na koncu zaista biva prekinut stvarnim telefonskim pozivom s tragičnom viješću.

U priči „Poe, doktor i knjižničarka“ atmosferu pomaknutosti i iskoračenja iz zbilje Marija Pilić gradi postepenom inplementacijom motiva čudnoga i pomaknutoga, od opisa  čudnog izgleda knjižničarke, koju potom prati njezino čudno držanje a zatim i začudni postupci, da bi konačni otklon izvan prostora zbilje uslijedio saznanjem junakinje da u knjižnici ne postoje knjige Edgara Allana Poea, i da za toga pisca nitko nikad nije čuo, čak ni sveznajući Google ništa o njemu nema. U priči „Iskliznuće“ postupnost iskliznuća izvan zbilje je započeta zamućenjem junakinjina vida tijekom kupovine u supermarketu, nakon čega slijedi nekoliko blagih halucinacija, a sve okončava gubitkom svijesti tijekom čega ona proživljava nadrealan susret i druženje s Eskimom.

No, i u priči koja kombinira žanr trilera i horora („Heroj“), ili pak onima socijalne tematike gdje su životni uvjeti protagonista stravični i nehumani (priče „Jutarnja čarolija“ i „Večernja čarolija“), osjetna i dalje ostaje stanovita blagost, kao odraz empatije i razumijevanja pozicije lika, odnosno drugog čovjeka i tuđih iskustava. I upravo u riječi „razumijevanje“ još je jedan ključ čitanja ove knjige, jer autorica iz priče u priču dokazuje visok stupanj sposobnosti identifikacije s drugom osobom, tj. razumijevanja motivacije postupaka ljudi s obzirom na njihovu životnu poziciju (npr. neizvjesnost od ishoda poslovnog sastanka u priči „Heroj“, trema u priči „Ples“, ili strepnja od smrti ljubavne partnerice u priči „Buđenje“), s obzirom na životne okolnosti i aktualnu socijalnu situaciju (npr.beskućništvo i alkoholizam u pričama „Jutarnja čarolija“ i „Večernja čarolija“, siromaštvo u priči „Harfa“), a što je izvorište emocionalno-psiholoških stanja. Zato se redovito radi o pričama koje se bave ljudskom psihom; svi akteri djeluju pogonjeni unutarnjim demonima, pogonjeni unutarnjim svijetom, pogonjeni onime što proživljavaju na emocionalnom i psihološkom planu, pa su i njihovi otkloni u onostrano, u irealnost, zapravo emanacije poluljanog psihološkog stanja.

Najčešće se radi o strahovima različitih vrsta (osjećaj paranoje i strah od gubitka razuma, strah od gubitka voljene osobe, dječji strah od čudovišta, strah od zatvorenog prostora, tj. klaustrofobija u prostoru lifta...) i umišljajima kao produktima tih strahova, ili pak iluzijama potaknutima alkoholom ili psihičkom bolešću. Pritom su strahovi alegorijski motiv implicitne kritike društvene stvarnosti obilježene općom nesigurnošću i nestabilnošću, iako Marija Pilić izbjegava priče garnirati aktivizmom ili angažiranošću. Najveća kvaliteta autorice je u uvjerljivosti predočavanja tih situacija i prenošenju tih emocija na čitatelja, te u raznovrsnosti prikazanih emocionalnih stanja i bogatoj događajnosti unatoč ograničenu kratkopričaškom prostoru.

Na koncu se može zaključiti da se radi o vrlo dobroj knjizi priča ujednačene razine kvalitete, kojoj vrijednost puno ne umanjuje tek nekoliko nedovoljno osmišljenih i nedostatno dorađenih narativa (priče „Harfa“, „Sumorna“ i „Novi čovjek“) ili banalnih, predvidljivih raspleta (priča „Restoran“), kod kojih se vidi stanovita nesigurnost, kao danak debitantskome neiskustvu.

Marija Pilić je elokventna i očito načitana autorica vrlo bogate mašte i raspisane, tečne rečenice, koja vješto gradi narative i vodi fabulu, uspješno oblikuje atmosferu i potiče emocije kod čitatelja, te svakako sa zanimanjem treba očekivati njezine naredne knjige.

Marija Pilić

Luđaci i djeca

  • Disput 07/2019.
  • 148 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532603422
  • Cijena 100.00 kn

Bizarni i groteskni likovi, motivi i fabule, nejasne i poremećene relacije i stanja, osjećaji nelagode, paranoje i straha, poveznice su koje bi se mogle uočiti između priča sabranih u zbirci 'Luđaci i djeca' Marije Pilić te barda fantastične književnosti E. A. Poea. No, radnje priča Marije Pilić koje se na ovaj ili onaj način otvaraju fantastičnome odvijaju se u ambijentima koji podsjećaju na recentnu, blisku i poznatu stvarnost.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –