Svojevrsnom stilskom vježbom, Jacob gradi samostojno funkcionalan svijet, opipljiv, prirodan, uvjerljiv. Radi to poigravajući se nadahnuto bogatim i kompleksnim jezičnim registrima. Autor upotpunjuje složenu fresku francuskog društva, dok se u podtekstu prepušta urnebesnoj kritici malograđanštine, ljudskih slabosti i zabluda.

Pišem po svom oku i pokatkad po svojoj duši, tako stvari nastaju kod mene. Trudim se uvijek pisati o važnim stvarima, a sad jesu li to magareće uši, durbin ili trenutak epifanije nije na meni da odlučujem, to je na čitatelju. Poezija je sve. Bez nje, ni mene, ni mojih knjiga ne bi bilo. Njoj dugujem odnos prema tekstu, a tu količinu ljubavi koju osjećam za dobru pjesmu ja vam ne mogu niti opisati, bojim se...