Selvedin Avdić : Kap veselja

Selvedin Avdić: Kap veselja

Kap veselja Avdić Selvedin

Motivom igračke malenog indijanca kakvih se sjećaju svi koji su krajem sedamdesetih odrastali na ovim prostorima, Selvedin Avdić (rođen 1969. u Zenici) otvara svoju prvu zbirku priča "Podstanari i drugi fantomi" (Vrijeme, 2004), da bi ga snažnije raspisao u aktualnom romanu "Kap veselja" (Sandorf, 2017). Figurica koju vojnik pronalazi na ratištu, u napuštenoj seoskoj kući s neprijateljske strane, a zatim usred vojne akcije nestaje u šumi, narativni je otponac Avdićeve nastupne priče Plastični indijanac, polifone pripovijesti čiji likovi pokušavaju rekonstruirati nestanak Kemala Palavre, pripadnika postrojbi BiH kojem se u kolovozu 1994. gubi trag. 

Upravo ova kratka priča idejno je ishodište romana kojeg autor objavljuje petnaestak godina kasnije; istovjetno misteriozna, za sve uključene posve neshvatljiva stvar dogodit će se s Miranom, središnjim junakom "Kapi veselja". Jednako tako, u Keminu odnosu s ocem, spretnim stolarom kojeg dječak u jednom trenu zamoli da mu načini klavir kakav ima njegov prijatelj, a ovaj mu za utjehu izradi drvenu pušku, nalazimo kroki za kasniju, kompleksnije postavljenu povezanost Mirana i njegovog tate, a u oba slučaja radi se o primjeru okrnjene, jednoroditeljske obitelji, s obzirom da je Kemina majka umrla, a Miranova je sina i supruga naprosto ostavila. 

Indijanac od crvene plastike pokazat će se, dakle, motivom kojeg se autor, inače novinar i urednik, ne može otresti pa ga zato odlučuje zabilježiti, fikcionalizirati, a da bi mu se godinama kasnije vratio u novoj, zahtjevnijoj formi. U jednom intervjuu Avdić govori upravo o toj točci loma kad mladi vojnik usred opustjela sela shvati kako su nepoznati neprijatelj i on proživjeli identično djetinjstvo, jer povezuje ih voljena igračka, pa mladić u tom iracionalnom, a istodobno otrježnjujućem trenutku napušta položaj, odbacuje sumnjive ideale i odlazi u nepoznato.

Poslije dugog izbivanja Miran se vraća u očev stan, nakon njegove smrti derutan i turoban, a ondje, u zgradi u kojoj je odrastao, nada se naći mrvu normalnosti, sigurnosti i topline. Kao da vrativši se prostoru koji ga je davno činio zaštićenim i sretnim, pokušava reducirati svijet, svesti ga na tih nekoliko stotina poznatih kvadrata, a onda premotati vrpcu na doba prije ratne kalvarije o kojoj doduše ne razmišlja i ne govori, ali čitatelj njegovu traumu itekako osjeća. Dočekuju ga, međutim, ruševine, materijalne i ljudske, a usred tih postkataklizmičkih razvalina, povratnik zatječe jednu lijepu, tajnovitu ženu. 

Odnos Verene i Mirana nalikovat će kakvoj zabranjenoj tinejdžerskoj ljubavi, opterećenoj nizom vremensko-prostornih ograničenja, jer moraju imati obzira prema Dječaku, njezinu sinu, i skrivati se pred njenim bivšim mužem, lokalnim moćnikom, posesivnim i osvetoljubivim. Njihova sreća pritajit će se iza navučenih zavjesa, gdje plešu uz glazbu iz njegove rane mladosti i ljube se gledajući znanstveno fantastične filmove, a jedini zajednički ekskurs na danje svjetlo i među ljude improvizirana je proslava Verenina rođendana te nešto kasnije, nostalgična igra klikera pred zgradom.

Ono što autora kontinuirano i intenzivno zaokuplja kako u pričama iz debitantske zbirke, tako i u obama romanima koji slijede ("Sedam strahova", Algoritam, 2009. te "Kap veselja"), tema je rata - poslijeratnog, ratnog i još nevinog, neposredno predratnog vremena te u tom kontekstu tinjajuća napetost multietničke sredine (gotovo obiteljska bliskost među susjedima usprkos svim različitostima, a koja će se doslovno preko noći ružno izglobiti u naoko neobjašnjivu netrpeljivost). Kretanjem po toj tematskoj liniji Avdiću uspijeva ispisati iskrzani životopis jednog grada, s njegovom proleterskom i sindikalnom tradicijom, rudnikom i željezarom koji su i dalje tu, ali lišeni značaja i simbolike kakvima su se ponosili u prošlosti. Priča je to o solidarnosti i specifičnom sustavu vrijednosti, o ljudima koji su onamo prispjeli odasvud „privučeni obećanjima o boljem životu“, o gradskom naselju koje se ubrzano širilo kako bi ih sve udomilo.

"Kap veselja" čita se u dvostruko kodiranom registru, roman diše kao poetična posveta predratnoj Zenici, a istodobno kao lamentacija o postranziciji, odnosno onome što je od tog multikulturalnog, industrijskog organizma nakon rata ostalo. A to su iznad svega njegovi stanovnici, mahom izgubljeni i nesretni; Avdićevi junaci društveni su izopćenici kao Honda, mudrac s anđeoskim krilima koji živi u deblu starog drveta, pacifisti i dezerteri poput Mirana, deklasirani pojedinci koji se nisu snašli u postranzicijskom ludilu, radnici koji su teško, ali priznato živjeli od svog truda, a odjednom gube dignitet, pa i identitet, time i svoje mjesto na mapi ovog mitskog grada.

Priče Selvedina Avdića nastanjuju romantici koji tijekom ratnih redukcija iščekuju da se vrati struja, samo kako bi mogli zavrtjeti ploču, oni u čijoj se svijesti slike masakra pretapaju sa zvucima Coltranove Naime, ali jednako tako te priče onečišćuju i toksični nusproizvodi rata, poput Kralja banana, ratnog profitera i tajkuna ili braće Pegaz, kriminalaca i ratnih zločinaca, likova iz prethodnog Avdićevog romana koji se u "Kapi veselja" spominju tek kao nestali. Između te dvije krajnosti, u nekoj vanvremenskoj niši, skutrili su se pojedinci nalik duhovima, kakvi su Miranovi prvi susjedi, pripadnici propale srednje klase.

Arhitekt (ostarjeli erotoman koji je projektirao pola grada, pa tako i ovu solidnu, a sada ruševnu zgradu u kojoj mu ne preostaje drugo do prisjećati se sretnijih dana i čekati smrt) Mehmedalija Kobilica zvani Lombroso (čuveni policijski istražitelj, nakon umirovljenja opsesivni sastavljač "Leksikona zvijeri"), Dragica (umirovljena stenografkinja i davno ocvala lokalna ljepotica). Portretiranjem likova koje je životni besmisao sveo na otužne karikature, Avdić hvata jedno vrijeme, zapravo ne-vrijeme, ono mutno, nestrukturirano „razdoblje između“, nakon što je nešto grubo prekinuto, dok drugo, novo nije ni dobilo priliku početi. O tome razmišlja i svevideći pripovjedač, šef sale hotela Metalurg, u međuvremenu zatvorenog za javnost: „Kako smo ostali ovdje, kako je i zašto samo u našem hotelu vrijeme zaustavljeno, zašto smo zapeli i šta će s nama biti, zaista ne znam. Sve šta znam jeste da smo ostali u nekom međuprostoru, između nečega i nečega drugačijeg. (...) Ali, moram i ovo reći, ništa ne može toliko izludjeti čovjeka kao nemogućnost da osjeti vrijeme.“

A zenička fabrika koja je grad istodobno oživljavala i trovala, u mnogim je Avdićevim tekstovima postavljena u narativno središte te figurira, ako ne kao glavni lik, onda svakako kao provodni motiv. Primjerice, u priči Sjećaš li se, jednoj od najpamtljivijih iz zbirke "Podstanari i drugi fantomi", otac pripovjedačeve djevojke nasmrt se smrznuo na vrhu tvorničkog dimnjaka koji je sa svojih tridesetak metara visine vidljiv s baš svake točke u gradu, pa tako i iz njegova doma. Kolege su ga ondje zaboravili preko vikenda, a obitelj ga s prozora nije primijetila, što metaforički tumačimo kao neosjetljivost na tuđu nevolju, ali i kao tragičnu nemoć da u životnoj opasnosti, recimo u ratnom kaosu, pomognemo bližnjem.

Total iz zraka na urbano naselje sa željezarom u središtu i labirintom rudnika pod njim, sužava se u ovom romanu na dvije građevine, jednu manju, stambenu, intimnu i drugu masivniju, javnu, hotelsku. Oko ta dva mikrosvijeta formiraju se dvije komorne pripovijesti, usporedne i neodvojivo isprepletene, a govore o stanarima zgrade koji žive zajedništvo kao proširena, pomalo disfunkcionalna, ali ipak složna obitelj; također pripovijedaju i o prazninama druge koja izgubivši svoju jedinu namjenu tužno metaforizira čitav grad, nekadašnju „kolijevku proleterijata“, pa to nekoć industrijsko središte nestankom radnika ostaje bez prvotne svrhe, a onda i živosti, punine. 

Miran, kao glavni protagonist, no uslijed svoje rezigniranosti tek uvjetno rečeno pokretač radnje s jedne strane, te šef sale jedinog hotela u gradu, kao sveznajući pripovjedač i angažirani kroničar gradskih zbivanja s druge, dva su usredotočena para očiju, dvije oprečne promatračke pozicije koje generiraju dva naizmjenično ukomponirana narativna toka, grafički odijeljena fontom, a stilski tonalitetom iskaza. Miran „ne voli hotelske sobe, ružno sanja u njima“, dok bezimenom naratoru, kako će sam reći, „hotel ispunjava dušu“, no ta dva neobična čovjeka ipak nešto povezuje, obojica kompulzivno kolekcioniraju priče.

Selvedin Avdić čitatelja zavodi umijećem jezika, svježinom i originalnošću stilskih figura dok svoje jednostavne, vrlo vizualne, filmične rečenice ispunjava poezijom. Primjerice kao u priči Patuljci imaju neobične uši: „... rijeka koja je pod mjesecom sijala kao izgrebana tepsija“, dok je „sa zgrade prekoputa prozor (...) namigivao roletom“), a „nebo (...) izgledalo kao olovo rastopljeno za vračanje“. Nadalje, Avdić često čovjeka utisnutog u (post)industrijski krajobraz uspoređuje sa strojem: naslov jedne od priča glasi Čovjek je veš mašina, dok je u spomenutoj (Patuljci imaju neobične uši) „žena (...) posmatrala njegovu snažnu kičmu, čiji zupci zatežu tanku potkošulju. Bili su to zglobovi stare, glomazne mašine, slične onoj parnjači koja je ljude dovezla u kotlinu da izgrade fabriku i na nju naslone grad.“ U istoj priči Avdić, i dalje u poetičnom modusu, promišlja međuljudsku komunikaciju: „U prostoru između nas boravi bezbroj slobodnih, neizgovorenih riječi. Izvlačimo ih na površinu, kao ribe... Samo jedna riječ može sve objasniti, a ostale su jalovi pokušaji. Zbog toga treba pažljivo birati.“. 

U zbirci priča koje su prethodno objavljivane u dnevnom tisku i periodici, a tako i kasnije u oba Avdićeva romana, dominantni su elementi fantastičnog, odnosno eksperimentiranje postulatima magijskog realizma i SF-a, čime se ostvaruje gusta, ljepljiva atmosfera košmara. U nedijegetskom prostoru "Kapi veselja" događaju se, recimo, neobjašnjivi nestanci ljudi, koji se povremeno nerazjašnjivo ponovno pojavljuju, jer kako stoji u tekstu: „Cijeli grad pretvarao se u klopku punu nepoznatih iskušenja i opasnosti. Znali su da je u njemu lako nestati, kao da se propadne u zemlju koja se zatvori nad glavom.“

Za to vrijeme Lombrosu se ukazuju zvijeri („Jednog gmizavca posmatrao sam barem deset minuta. Sunčao je krljušti na hotelskoj terasi i lizao sladoled raspuklom jezičinom.“), neki čuju povremeno režanje i dahtanje iza prozorskog stakla ili cjelodnevno brujanje kao od goleme zubarske brusilice, drugi viđaju ljude u crnim kaputima koji mirišu na vlagu, a pripovjedač sveznadar bio je u prilici promatrati i kako „se noću ulica uvija, kako se asfalt nadima, kako tone, opet nadima... Kao da ogromna životinja plazi ispod zemlje. Jednom sam jasno vidio kičmu s pršljenovima veličine kombo-automobila“. Čitatelju u kretanju tekstom nije nimalo važno razumije li odmah sve uzročno-posljedične veze, među unutarknjiškim događanjima snalazi se intuitivno i uživa u mjesečarenju kroz smog i maglu grada na granici dvaju svjetova, pa dalje, kroz privlačnu tamu onostranog.

U samo jednu kap veselja stane sljedeće: nemoguća ljubavna storija dvoje nepopravljivo oštećenih ljudi, fatalno zaljubljenih i tek zakratko sretnih, jer pripadaju suprotstavljenim stranama; šačica preživjelih nesretnika koji se oko njih sudaraju na svojim entropijskim, usamljeničkim putanjama; hipnotični šlager iz nekih poštenijih vremena kao zvučna traka za najljepšu zamislivu apokalipsu; i povrh svega obilje divne, uspjele metaforike.

Snolike, somnabulne proze Selvedina Avdića istinsko su otkriće; na koncu, kad se po strani ostave svi pokušaji otključavanja priče i tumačenja značenja, ostaje katarzični užitak pročitanog, čitateljeva zahvalnost za sve u tekstu proživljeno. "Kap veselja" Selvedina Avdića je, kako mi se i nakon ponavljanih čitanja čini, roman bez ijedne suvišne riječi, bez ijedne pogrešne rečenice.
 

( tekst je prvotno pročitan 6.10.2018. u emisiji "Bibliovizor" Hrvatskog radija )

Selvedin Avdić

Kap veselja

• Sandorf 01/2018.
• 121 str., meki uvez
• ISBN 9789533510453
• Cijena: 12.61 eur
  Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro

Miran se nakon rata vratio u grad onoga dana kada je, nakon zemljotresa i velike poplave, minuo zvuk zubarske bušilice. Pokušat će živjeti mirno, u oronuloj zgradi, sa živopisnim susjedima i uspomenama, započet će ljubavnu vezu s Verenom, bivšom ženom Kralja Banana koji je uz, recimo Hondu, anđela u kožnoj jakni, samo dio moćne i neobične galerije likova romana 'Kap veselja' Selvedina Avdića.