Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Vanja Kulaš • 20.05.2019.

Arnon Grunberg : Kad govorimo o sreći, zapravo govorimo o raznim stupnjevima patnje

Arnon Grunberg, foto: Koos Breukel

U književno umijeće Arnona Grunberga (1971.), nizozemskog autora mlađe generacije, ovdašnja se publika mogla uvjeriti još 2006. kad su u izdanju Profila na hrvatskom (prijevod Gioia-Ana Ulrich) osvanuli njegovi "Plavi ponedjeljci" (Blauwe maandagen, 1994), roman prvijenac iskolažiran u formi urbane pikareske. U istoj godini u kojoj ga pomalo zakašnjelo upoznaju hrvatski čitatelji, Grunberg, koji je autorski debitirao u dvadeset i trećoj, već objavljuje ambiciozan roman "Tirza"; tu opsežnu prozu Gioia-Ana Ulrich Knežević za izdavačku kuću Lector prevodi 2017., a promocija u međuvremenu ekranizirane knjige očekuje nas u utorak 21. svibnja  – autora će ugostiti Zagreb Book Festival.

Ovaj književni fenomen, koji baš i nije imao volje za formalnim obrazovanjem, u proteklih dvadesetak godina pošteno se raspisao, u raznim žanrovima i oblicima. U razgovoru koji slijedi usredotočili smo se na u nas aktualan roman "Tirza", briljantnu kroniku jednog ludila gdje se kroz prikaz tragikomičnog kraha naoko funkcionalnog i zadovoljavajuće uklopljenog urbanog pojedinca iz više srednje klase u vrlo kritičnoj, istodobno originalnoj maniri progovara o društvenim problemima s kojima se očito nismo u stanju izboriti, jer više od desetljeća kasnije, Europa nad kojom se Grunberg mršti u "Tirzi", u još je gorem stanju.

No, za "Tirzom" možda ne bih ni posegnula da nije tih "Ponedjeljaka", žovijalne knjižice čije sam fabularne pojedinosti poodavno pogubila, ali atmosferičnost i rijetko uspio crni humor ovih autobiografskih vinjeta teško je zaboraviti. Za ovu prigodu za knjigom sam posegnula opet i odahnula, ništa od Grunbergovih vedro apsurdnih životnih ficleka nije ishlapilo. Stvar je jasna, Arnon Grunberg je naprosto majstor priče.

 

Tirza Grunberg Arnon

Vanja Kulaš: Gospodine Grunberg, o "Tirzi", vašem hvaljenom romanu, razgovaramo čak 13 godina nakon što je prvi put objavljen u Nizozemskoj. Kako taj tekst doživljavate danas?

Arnon Grunberg: Nisam siguran pišemo li za vječnost ni što je uopće vječnost, ali oko romana se trudimo pod pretpostavkom da će nadživjeti svog autora. Tako da se osjećam poprilično dobro u pogledu tog teksta, čak i sad, u 2019.

U romanu pišete o ksenofobiji i paranoji od terorizma, a u međuvremenu svijet se promijenio nagore, Europa se trenutno suočava s problemima poput histerije oko imigracijskog pitanja itd. Jesmo li to mogli predvidjeti i što uopće možemo s takvim prestravljenim, uskogrudnim i dezorijentiranim svijetom?

Niz problema s kojima se danas suočavamo očito se pojavio još 2006. Mohammed Atta je u trenutku kada razgovaramo možda manje sveprisutno ime nego u godini kad je "Tirza" objavljena, ali izuzev toga, muči nas ista problematika kao i tada. S tim da su neke stvari sada svakako gore. Još vučemo mamurluk od razdoblja 1989. - 2001., doduše kratkog, ali zato optimističnog, a mamurluk koji je ostao nakon njega bogme je grozan.

Smatrate li svoj književni rad društveno angažiranim?

Hm, autor je promatrač, pa mislim da su svi romanopisci, vrijedni te kategorizacije, automatski angažirani. Naime, svojim djelom autor pokušava reći nešto smisleno i istinito o ovom svijetu, e sad, hoće li to taj svijet promijeniti, posve je druga tema.

"Tirza" je roman o neurozama postmodernog čovjeka, a kad izoštrimo stvar, dobivamo dubinsku kritiku malograđanskog života, kao i duhovito promišljanje problema sredovječnosti...

Da, slažem se. Strahovi srednje klase u zapadnom svijetu toliko su rasprostranjeni, pa ispada da smo svi srednja klasa, a strah od starenja samo je jedan iz sklopa tih strahova. Je li takav čovjek postmoderan? Njegova uvjerenja nisu čvrsta, čvrsti su samo njegovi strahovi, pa je jedino što bi ga eventualno moglo činiti postmodernim činjenica da još uvijek nije našao način da preživi bez ovakvog ili onakvog spasitelja.

Dakle, u oba vaša romana koja možemo čitati u hrvatskom prijevodu – "Plavi ponedjeljci" i "Tirza" – zaokupljate se vječnim pitanjem identiteta…

Identitet je silno važan problem. Možemo doslovno umrijeti zbog stvarnog ili pretpostavljenog identiteta, sami patimo zbog toga i istodobno maltretiramo druge. Identitet je zamijenio Boga i ne želimo priznati fikcionalni karakter tih svojih identiteta. A struktura identiteta, ako mi sami u njega ne vjerujemo, krajnje je slaba.

U "Tirzi" otvarate sklop velikih i neprolazno intrigantnih tema poput gubitka, usamljenosti, sindroma praznog gnijezda i iznad svega, traganja za srećom, pogotovo u slučaju pojedinca koji je duboko nesretan, iako ima sve. Pitanje je što možemo poduzeti kako bismo bili istinski sretni ili je sreća tek utopija?

Žudimo za srećom, ali često nam izmiče. Sasvim je moguće da su neki ljudi nadareniji za sreću od drugih. Tvrdim da je naša najveća pogreška glumatanje da život nije tragičan, da možemo izbjeći životne tragedije. Možemo naučiti nositi se s tragičnim trenucima i možemo možda umanjiti bol, ali neprestano biti sretni, to naprosto nije moguće. Kad govorimo o sreći, zapravo govorimo o raznim stupnjevima patnje. A to je samo drugačija formulacija pitanja: jesmo li spremni na sedam godina muke za godinu sreće? I ako nismo, je li život tek izbjegavanje boli?

Dijalozi i atmosfera u "Tirzi" izuzetno su živi pa je čitanje romana poput gledanja kazališnog komada – nije čudo da je u međuvremenu ekraniziran. Jeste li zadovoljni filmom?

Da i ne. Jako mi se svidio drugi dio.

Svršetak "Tirze" je jeziv i šokantan, k tome, za mene je bio potpuno nepredvidiv… Jeste li unaprijed znali kako će se priča okončati ili vam se otela kontroli?

Život je taj koji se otima, roman je lakše držati pod kontrolom.

Kad krenete pisati imate li čvrst plan ili improvizirate igrajući se s inicijalnim odlukama?

Oboje, u kombinaciji. Rekao bih da se potreba za kontrolom, u stvarnosti, kao i u pisanju, uvijek izjalovi. Pisanje i življenje imaju nešto zajedničko, kad uočiš priliku, zbog nje (ponekad) promijeniš plan. Ignoriranje tih nenadanih prilika, samo zato što imaš plan, bilo bi protivno zdravoj znatiželji kao i činjenici da si živ. 

Jörgen Hofmeester neupitni je antijunak, ali dok sam čitala roman, nisam prema njemu osjećala neprijeteljstvo, naprotiv, više empatiju, pa i razumijevanje, sve do tog sumanutog svršetka, jer doživjela sam ga kao posve izgubljenog intelektualca koji se, nesretnik, sudario s ovim ludim svijetom, i to još u krizi srednjih godina. I sad se pitam, s obzirom da znamo kako stvar završava, je li sa mnom sve u redu? Ili ste to napravili namjerno, oblikovali ga tako da ne bude u cijelosti negativna osobnost, nego karakter s kojim čitatelj ipak može suosjećati? Njegovo potonuće u ludilo briljantno je napisano.

Hofmeester je u svakome od nas. Morali bismo biti jako površni da zanemarimo to čudovište koje živi i raste u nama.

Plavi ponedjeljci Grunberg Arnon
Ti kažeš Palmen Connie

Volim vaš humor u svim njegovim facetama od fine ironije do slapsticka; zašto je efekt komike važan za pripovijedanje?

Da nije humora, svaka bi se priča svela na melodramu.

Sveprisutne usporedbe s Woodyjem Allenom i Philipom Rothom, je li vam to okej ili vas živcira?

Uh, radije ne. Draži su mi Joseph Roth i Lars von Trier.

Možete li nam nešto reći o amsterdamskoj književnoj sceni i preporučiti kojeg suvremenog ili klasičnog autora? U Hrvatskoj volimo Ceesa Nootebooma, Stefana Hertmansa, Margiet de Moor… a ja upravo čitam  Gerarda Revea…

Svi ti pisci poprilično su stari ili pak mrtvi. Jako mi je drag Frans Kellendonk, mrtav je, ali ipak, Hermans, također mrtav, ali ipak. Probajte Connie Palmen, nije mrtva. I mlada književna scena nam je, koliko mogu procijeniti, zanimljiva.

Koji autori su bili presudni za vaš osobni rast i književni rad?

Coetzee. Poljski pisac Marel Hlasko. Camus. Joseph Roth. Toliko ih je…

A koji dio vaše biografije vam je najsnažnije oblikovao pisanje?

Ma sva životna razdoblja, adolescencija jest formativna, ali prestajemo li ikad biti adolescenti?

I - što je sljedeće, na čemu sad radite?

Usred sam rada na novom romanu. I upravo sam dovršio opsežan novinarski projekt o ljubavi i seksu u Americi.
 

Fotografija Arona Grunberga: (c) Koos Breukel 

Arnon Grunberg

Tirza

  • Prijevod: Gioia-Ana Ulrich Knežević
  • Lector 08/2017.
  • 427 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535955603
  • Cijena 159.00 kn

Ironičan, humoran, mudar, bizaran i brutalan Grunbergova 'Tara' otvara oči pred pojavama koje doživljavamo svakodnevnima, a ne zaobilazi ni izopačenost stasalu u izobilju zapada, gdje nedostatak ljubavi i nemogućnost stvarnog dodira iskrivljuju sliku stvarnosti, pa se ljudska priroda katkad s jednako strašnim licem probudi u takozvanoj civilizaciji kao i među kanibalima.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –