Tea Tulić : Da bi se pisalo, trebaš biti sita, pod krovom i imati plaćene račune
AŽURIRANO:
- 18. lipnja 2024.: Tea Tulić je za roman 'Strvinari starog svijeta' dobila Književnu nagradu tportala za najbolji roman.
- 22. studenog 2024.: Tea Tulić je za roman 'Strvinari starog svijeta' dobila HDP-ovu Nagradu Kamov za najbolju knjigu 2024.
Ona piše jako dobro, objavljuje relativno rijetko i djeluje čvrsto i nekako neupitno, posve netaknuta kanibalizmom društvenih mreža i jeftinom medijskom pompoznošću. U vremenu imperativa sveprisutnosti i samoizlaganja kao da njeguje neki svoj način i ritam, staloženo i mudro radi što osjeća da treba. Tea Tulić (Rijeka, 1978) nagrađivana je i prevođena prozaistica, članica žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae i riječke književne skupine Ri Lit, povremena književna urednica te voditeljica radionica pisanja. Sklona je poetskom izričaju i miljenica je tzv. zahtjevnijih čitatelja.
„Strvinari starog svijeta“ (OceanMore, 2023) roman su o odnosu roditelja i djeteta, ostarjelog oca i odrasle kćeri, dvoje poraženih, ali dostojanstvenih ljudi koji u svijetu koji se urušava, u gradu čije „zgrade izgledaju kao usahli orasi, pokraj tamnog mora" (95) imaju tek jedno drugo. Imaju doduše i nepokolebljivo poštenje, dar za očuđavanje svakodnevice i dva famozna ženska duha koji ih čuvaju. Kroz opojnu, apokaliptičnu melankoliju okrhnute obiteljske priče leluja veličanstvena Guzana, mačka koja „često gleda u nebo i pritom izgleda kao da upravlja svemirom.“ (113) No, četvrti, ili možda ipak prvi, počasni protagonist ovoga, kao i Teinih prethodnih romana Rijeka je, magično kontradiktorna.
Proze Tee Tulić, znamo već, ne čitaju se zbog fabule nego zbog stila, atmosfere, filozofije, pa i trajnih poruka koje ćemo iz njih ponijeti, baš kako biva sa zbirkama poezije, a kao takve vanvremenske su, bez roka trajanja. Koncem ljeta roman je izazvao tiho uzbuđenje, udar užitka i prije otvaranja. Nije velik, ali čita se polako, računamo zato da odlične kritike tek dolaze, a s njima i stabilna pozicija na dugoročnim listama naslova koji se cijene, vole i preporučuju, tamo gdje su uostalom „Kosa posvuda“ (Algoritam, 2011) i „Maksimum jata“ (Sandorf, 2017). U međuvremenu, čitajte kako živi, što sluša, kako razmišlja o kolegama i solidarnosti, o spisateljskoj intuiciji i samoosviještenosti. O Daši. O slobodi koju može pružiti jedino pisanje.
Najradije bismo razgovarale isključivo o književnosti, no s obzirom na Tein dugogodišnji status freelancerice, morale smo malo i o prekarijatu, o statusu pisaca u zemlji u kojoj je profesionalizacija književnog rada još uvijek utopija.
Vanja Kulaš: Napisala si izrazito toplu, emotivnu, intimnu knjigu, a bez imalo pretjeranosti i patetike, to mi djeluje baš teško izvedivo…
Tea Tulić: Ne znam je li to teško ispisati. Pogotovo jednom kad se u životu dovedeš u pomalo stoičko stanje. Možda, za početak, u životu nije lako pronaću tu vrstu ravnoteže – da čovjek bude u stanju i prigrliti i otpustiti emocije. To je nešto čemu se treba učiti. Mislim da treba učiti voljeti život unatoč svim krizama i poteškoćama. Učiti voljeti ljude, ali ne u odnosu na nas, već na njih same.
Možemo li malo o ornitološkoj simbolici kao konstanti – 'Maksimum jata', 'Strvinari starog svijeta'…, otkud i zašto to?
Volim ptice, volim sve životinje. Organski ulaze u moje tekstove. Pogotovo one kojima je nepravedno nanesena loša reputacija ili simbolika, kao što su golubovi ili strvinari. Golubove se smatra prljavim pticama, u Bukureštu puštaju na njih istrenirane grabežljive ptice, a u Briselu ih hrane kontracepcijskim kukuruzom. Mi ih dodatno percipiramo kao prljave i zbog boje njihovog perja koje izgleda sivo, čađavo. Za sebe, oni su ipak prilično čiste životinje, redovno se kupaju. Golubovi mogu sebe prepoznati u ogledalu. Za razliku od njih, druge ptice napadaju vlastiti odraz u ogledalu. Te ptice se ljube. Mužjaci i ženke ravnopravno dijele roditeljske obaveze. Kao pismonoše, spasili su tisuće ljudskih života tokom ratova. Zar to nisu čudesne informacije? Kako takvim stvorenjima ne dati prostor na papiru?
Što se tiče simbolike u mojim knjigama, ljudi i ptice uvijek dijele životni prostor, ja to primjećujem pa mi prirodno dođe portretirati ljude kao ptice. Ispreplesti naše svjetove.
Strvinari starog svijeta
Maksimum jata
O tvojim knjigama govorimo kao o poetskoj prozi, takvima ih spontano očitavamo, a kasnija analitička promišljanja tu klasifikaciju samo potvrđuju. Zato je moje prvo pitanje služiš li se metodologijom poetskog pisanja svjesno ili čisto intuitivno?
To je preplitanje svjesnog i intuitivnog. Bitno mi je da tekst ima ritam i muziku. To je umjetnički – intuitivni – pristup, nikako samo zanatski. Ritam je nešto čemu prirodno težimo, naš krvotok ima ritam. Intuitivno, puštam da mi sadržaj bira formu. Ali pošto je poetski iskaz sam po sebi svijest o nečemu, meditacija nad bilo čim, teško ga posve možemo svesti na intuitivno. Radi se o uobličavanju misli i doživljaja. To je ipak proces bistrenja. Pjesma je jednadžba.
Možemo li tvoja tri romana smatrati trilogijom, u tematskom i stilskom smislu, osjećaš li ih ti tako? I razmišljaš li sada kad je novi roman među čitateljima da je možda vrijeme za promjenu, iskorak, pa i za novi, drugačiji ciklus?
Ne smatram ih trilogijom. Oni jesu vezani nekim temama, donekle i stilski, ali nisu veza jedan drugom. Ono što ih upečatljivo povezuje jest tematiziranje intimnih obiteljskih odnosa. Ponekad prenašam određene trenutke i motive iz knjige u knjigu, ali ne kako bih pričala istu priču. To je samo stvar mog slobodnog pristupa vlastitom tekstu. Svakako razmišljam o nekom iskoraku u budućem rukopisu, ali intimni odnosi me i dalje preokupiraju. Sve kreće od osobnog i pretače se u društveno. Za mene to nisu takozvane male teme, kako ih se često naziva (i to ne iz loše namjere). Intrigiraju me naše uloge kćeri, majki, ljubavnih partnerica, prijateljica. Tu smo, čini mi se, najslojevitiji.
Otkud kod tebe potreba za zapisivanjem, za literarizacijom?
Kao i kod bilo koga tko piše. To je odlično napisao Radomir Konstantinović: „Radi se o nalogu da se učestvuje u neprestanom stvaranju svijeta, da se osjeti njegova neiscrpnost i nesvodljivost, da se život zaista prihvati.“ Mogu se poistovjetiti s tim.
Golubovi mogu sebe prepoznati u ogledalu. Za razliku od njih, druge ptice napadaju vlastiti odraz u ogledalu. Te ptice se ljube. Mužjaci i ženke ravnopravno dijele roditeljske obaveze. Kao pismonoše, spasili su tisuće ljudskih života tokom ratova. Zar to nisu čudesne informacije? Kako takvim stvorenjima ne dati prostor na papiru?
Također, literarni svijet mi nudi slobodu kakvu ne mogu kušati u stvarnom životu. Sva kreacija dolazi iz mašte, prema tome – ono što zovemo božanskim prebiva u mašti. Tako razmišljam. Kao što sam zapisala u "Strvinarima": dok sanjari, dijete prebiva u tijelu boga. I to jest njegova prva spoznaja o samoći stvaranja. A slobodu se možda najbolje može iskusiti u samoći, kad se oljušte sve uloge koje su nam dodijeljene i koje smo prihvatili u životu. Literarizacija prvo omogućava tu distancu da se ljude, odnose i situacije vidi onakvima kakvi jesu, a potom našim životima daje uobličenost i neku dodatnu vrijednost. Duhovnu i umjetničku. Nikad me nije zanimalo puko prepisivanje stvarnosti.
Obitelj kao tema. Čak i ako odrednica teksta nema prefiks 'auto', da bi se čovjek bavio takvom tematikom, nužno je dubinski prekapati po vlastitim iskustvima… Koliko je to opterećujuće, a koliko oslobađajuće? Sva tri tvoja romana ukotvljena su u užeobiteljske odnose, ima tu čvrste pripadnosti, ali i silnog nedostajanja, nekog pomaka pa i izglobljenosti u asimetričnosti okrhnutih struktura…
Mislim da, o čemu god da pišem, trebam prekapati po svojim i tuđim iskustvima i doživljajima. Iskustvo iz života prenijeto na papir – samim tim činom – kreće u kolebanje. Stavlja ga se u fokus i ono ponovno oživljava, ali na nekom drugom mjestu. Kao kad se čovjeka stavi pod svjetlo reflektora, on ne može tamo samo mirno stajati, mora nešto činiti. Makar meškoljiti se u nemiru. Tako se i iskustvo ponaša u literarnom svijetu. Postaje tuđe, mijenja se, prilagođava novom kontekstu, drukčijoj priči. To nije ni opterećujuće ni oslobađajuće pošto se u pismu ne bavim striktno svojim životom. Dajem mu neke vlastite momente i osjećaje, ali jednom kad izgradim priču, već i zaboravim što je od tih detalja bilo moje.
Neobična je pozicija pisanja u prvom licu jer te lično vodi na ta mjesta, stavlja te u to tijelo. Na primjer, uhvatiš se u svom umu kako sjediš s ocem u barci, a da se to za života nikad nije dogodilo. Pa se onda opet izvučeš iz tog tijela i promatraš drugo dvoje ljudi u barci. Tako se dogodi da proživim svoju fikciju, da sebi darujem neko novo iskustvo, pa potom dobijem i kometar čitatelja da se radi o nečem autentičnom. Jasan mi je taj komentar jer sam sve što se događa u mojoj knjizi zaista i doživjela u trenutku mašte i pisanja, a da mi se to nikad zaista nije dogodilo. To je istina djela i samo o toj istini ovdje vrijedi razgovarati.
Rijeka me prilično odredila u životu, a određuje me i dalje. Upisala se u moju narav, u moje poimanje ljudi i života. Otvorila me prema svijetu. Daje stanovitu lakoću mojim kretnjama i mislima. Otvorenost. Dinamičan je to geografski prostor; ispred more, u pozadini brda i planine. I još dinamičnije prilike na nebu.
Tvoji su tekstovi izrazito autorefleksivni i cerebralni, ipak ću te pitati: koliko ti je osviješten vlastiti autorski razvoj, taj tvoj specifičan rukopis i glas, koliko si ih svjesna? Razmišljaš li o procesu stvaranja u realnom vremenu, dok rukopis nastaje, a pogotovo kasnije kad krenu čitateljski komentari, kritike i intervjui? Ili je za tebe pisanje alkemija, izvan racionalnog?
Svjesna sam svog specifičnog stila pisanja i pripovjednog glasa koji koristim, ipak sam ga kreirala. Za mene se pisanje, kao što sam već rekla, odvija i racionalno i intuitivno. Dosta puštam i podsvjesnom da odradi svoje u rukopisu, a tu opuštenost i povjerenje imam jer se s pričom koju ispisujem saživim i prije pisanja. O procesu stvaranja razmišljam uvijek i to je neprestani rad – onaj unutra.
Romani su ti melankolični, sjenoviti, monokromatski pa i profinjeno turobni, sve je pomalo u minus postupku, u post festum raspoloženju, već u nekoj fazi propadanja, čak i potpunog raspada, gradovi se ljušte, obitelji su krnje… Kakvu muziku slušaš u procesu ili u pripremama za pisanje, kakvi filmovi, kakva estetika ti je potrebna za tvoje stvaranje?
Puno slušam muziku i ona utječe na atmosferu materijala na kojem radim. Tako sam uz rad na novom rukopisu, najviše slušala Ki oku, album suradnje DJ Krusha i Toshinorija Konda. To je jazz i hip hop, mantrični trip hop. Slušala sam i album I´m new here Gila Scotta-Herona, Smith & Mighty, Toma Waitsa, Abercrombijev Timeless. Dok sam stvarala "Maksimum jata", slušala sam Aphex Twin. Kad radim na knjizi, uglavnom čitam filozofsko štivo i esejistiku. Tu bih navela meni važne knjige Gastona Bachelarda, Mauricea Blanchota, Marine Cvetajeve, Radomira Konstantinovića, Rolanda Barthesa. Uvijek su mi prisutne i prozne knjige "Leica format" Daše Drndić i "Divlja Duša" Marije Čudine. To su knjige koje me na neki način nadgledaju. Obožavam Povratak, debitantski film Andreja Zvjaginceva.
A tuđa književnost, u čijim tekstovima se osjećaš domaće i dobro?
Kako neobično zvuči „tuđa književnost“. Književnost je za mene nekako uvijek naša. Nikad tvoja ili moja. Osjećam se udomljeno i pripitomljeno u tekstovima mnogih, umrlih i živih: Daša Drndić, Marija Andrijašević, Olja Savičević Ivančević, Enver Krivac, Staša Aras, Rumena Bužarovska, Robert Perišić, Bojan Krivokapić, Katja Grcić, Stevan Tatalović, Petar Matović, Marija Čudina, Rilke, Kafka, Brodski, James Baldwin, Anne Carson, Aglaja Veteranyi, Luise Glück… Puno ih je.
Knjige su ti natopljene Rijekom, koja je u svakoj punopravan lik, Mediteranom, postindustrijskim i lučkim spleenom… u kojoj mjeri te tvoj grad određuje – da živiš negdje drugdje, da se krećeš nekom običnijom mizanscenom, bi li uopće pisala?
Naravno da bih pisala. Prostor u književnosti je važan kao što je važan i u životu. Meni gotovo ravnopravan lik u knjigama. Ne želim da išta bude mrtvo u knjizi. Čak su i moje mrtve junakinje na neki način žive. Da je moj grad neki drugi grad, pisala bih o njemu. Da je u pitanju ravnica u kojoj svaki ljudski problem i u pejzažu ima potporu beskraja, pisala bih o tome. Stvar je doživljaja, promišljanja i percepcije bilo kojeg prostora u kojem se nalaziš.
Rijeka me prilično odredila u životu, a određuje me i dalje. Upisala se u moju narav, u moje poimanje ljudi i života. Otvorila me prema svijetu. Daje stanovitu lakoću mojim kretnjama i mislima. Otvorenost. Ona nije slijepo zaljubljena u samu sebe. Može biti kritična do razine samoranjavanja. Nije ušminkana, to volim. Dinamičan je to geografski prostor; ispred more, u pozadini brda i planine. I još dinamičnije prilike na nebu. Često se može učiniti da je više drame na nebu iznad Kvarnera, negoli pod njim.
Kad već spominjemo Rijeku, mnogi će se složiti da je to jedan od najinteresantnijih gradova na svijetu, ali ja je gledam očima stranca, meni je ona svojevrstan eskapizam, ne uspijevam si je priuštiti dovoljno često, pa ni dozvoliti joj da mi dosadi, da me možda i razočara. Tim više me zanima što ti možeš reći iznutra, subjektivno i pristrano, po čemu je posebna, što se sve događa u Rijeci, a ne bi bilo moguće nigdje drugdje? Zašto je toliko kreativaca koncentrirano baš na tom prostoru, otkud ta jaka kulturna scena?
Mislim da to ima veze s njenom poviješću, prilikama i neprilikama, s njenim geografskim smještajem. Blizina većih gradova utječe na nju. Iako nosi u sebi dozu samodovoljnosti, Rijeka je uvijek bila zagledana u svijet. Mislim da se tu ne događa ništa što ne bi bilo moguće negdje drugdje, ali u kontekstu naše zemlje i regije, ideološki je svakako opuštenija. Ovdje nitko ne opstruira naprednije školske ili sveučilišne programe, dapače.
Svjesna sam svog specifičnog stila pisanja i pripovjednog glasa koji koristim, ipak sam ga kreirala. Za mene se pisanje, kao što sam već rekla, odvija i racionalno i intuitivno. Dosta puštam i podsvjesnom da odradi svoje u rukopisu, a tu opuštenost i povjerenje imam jer se s pričom koju ispisujem saživim i prije pisanja. O procesu stvaranja razmišljam uvijek i to je neprestani rad – onaj unutra.
Kulturna scena je uvijek živa, neovisno ide li joj lokalna vlast na ruku. Samo nije lako raditi velike stvari, probijati lokalne okvire s minimalnim ili nikakvim budžetima. Lako se dosegnu granice manjeg grada, pa nam puno kvalitetnih umjetnika odlazi negdje drugdje živjeti i stvarati. S druge strane, dosta je i onih koji nisu rođeni u Rijeci, ali došli su tu, ostali i svojim radom dali sadržaj našem gradu.
Kako objašnjavaš riječki književni val, navalu pisaca iz Rijeke, s drugim gradovima to baš i nije slučaj… Nešto takvo primjećujemo doduše u Mostaru, slični su to gradovi po broju stanovnika i nekoj simboličkoj 'iskošenosti'… Rijeka je fascinantna, ali srećom još uvijek ne i izvikana kao turistička 'destinacija', Mediteran je, ali klimatski i arhitekturom uklopila bi se i na kontinent. Mostar je pak u svakom smislu mediteranski grad, ali nedostaje mu more…
Samo bih prvo primijetila kako nikad nećemo reći „navala pisaca iz Zagreba“. Kao što nikad, za razliku od spisateljica, nećemo pisce pitati kako objašnjavaju svoj uspjeh. Mislim da je dobro to osvijestiti. Ne mogu posve objasniti riječki književni val. Mogu razmišljati o tome da mu je možda pridonio Ri Lit ili nekadašnji Katapult. Zajedništvo i književni uspjesi pojedinih članova. Mogu reći da je bilo i da ima puno potpore među nama. Neku kompetitivnost tu nisam nikad osjećala, uvijek smo taj prostor brižljivo djelili među sobom. To svakako stvara klimu koja pogoduje razvoju. Motivirajuće je. Sudjelovanje na Ri Litovim nastupima mnogima je dao vjetar u leđa za ozbiljan rad.
Je li blaga izmještenost (jer udaljenost je skoro pa minimalna) u odnosu na Zagreb kao središte moći za Riječane minus ili čak privilegija – s obzirom da ipak ne živiš u mračnoj provinciji nego u vibrantnom gradu koji je i sam svojevrstan centar?
Ipak često imam osjećaj da živim na periferiji države pošto mi drugi nehotice daju to do znanja i zato što su politika i mentalitet na razini države prilično centralistički. Riječani i Riječanke su često u svojoj povijesti na koži osjetili „maćehinski“ odnos države prema sebi. Sad nam je država ukinula i prireze, tako da manje novaca ulazi u lokalne kase. To nije dobro za manje gradove.Rijeka je mali grad, ali ipak ima obilježja urbanog čak i više od nekih malo većih gradova. Ne kažem da Rijeka nema odlike provincijalnog, ali ima ih i Zagreb u odnosu na druge glavne gradove u Europi.
Rijeka je toliko „svojevrsni centar“ da sam jednom dobila i poziv da napišem prozni tekst koji je trebao biti objavljen pod naslovom: Pišemo iz provincije. Nisam htjela sudjelovati u tome. Za decentralizaciju moći sam. Za promjenu percepcije. Život u Rijeci, kao i bilogdje drugdje ima svoje nedostatke i prednosti. Privilegije – osim bivanja uz more – ne znam baš. Ipak, za naš grad puno znači blizina kako Zagreba, tako i Ljubljane i Trsta. Nitko nije svijet za sebe.
Kosa posvuda
Tko je posebno utjecao na tvoj put, koga smatraš mentorskom figurom?
Daša Drndić. Ušla je u moj život u trenutku kad sam počinjala ozbiljnije pisati i kad sam gubila majku. Pojavila se kao starija, mudrija učiteljica i prijateljica. Bila je voljeni autoritet u mom životu, u svakom smislu. Imala je puno toplote i nježnosti za mlađe ljude koji su se prirodno okupljali oko nje. Moja prva dva rukopisa prolazila je sa mnom rečenicu po rečenicu. Učila me suštini književnosti.
Spomenula bih i Envera Krivca, koji mi nije bio mentor, ali s kojim sam puno putem učila o pisanju i umjetnosti općenito. Koji je bio tu u kritičnoj početnoj fazi mojeg ozbiljnijeg pisanja. Kao i Olja Savičević Ivančević i urednik Kruno Lokotar.
No, kako si stigla do svoje mentorice Daše? Opiši malo prve susrete s književnošću, a onda i s pisanjem. Kakve su ti bile rane formativne godine?
Put me do Daše Drndić doveo kroz udrugu Katapult. Tamo sam došla 2008. godine. Udruga se bavila objavljivanjem prvijenaca mlađih autora i autorica, edukacijom u svim segmentima izdavaštva, organiziranjem kulturnih događaja i projektnim menadžmentom. Do tad se nisam ozbiljnije bavila pisanjem. Pisala jesam, ali za sebe. Tu je bilo puno tapkanja u mraku. U Katapultu je postojalo nešto što smo zvali „čerečenje subotom u Molekuli“. Svi koji su pisali mogli su podijeliti svoje priče ili pjesme s članovima i u dogovorenu subotu izložiti se kritici napisanog. Društvo je bilo prilično nemilosrdno i u tom smislu fantastično. Bili smo spremni učiti. U tu svrhu smo organizirali i radionice, odnosno tečajeve kreativnog pisanja.
Tako smo i pozvali Dašu Drndić koja je s nama održala dvomjesečni tečaj. Tu se meni kompletno otvorio svijet književnosti, naučila sam puno o alatima i suštini pisanja. Bila sam spremna odricati se lijepih rečeničnih konstrukcija ako nisu imale svrhu u tekstu, Daša je to zahtijevala od nas. Osjetila sam oslobađanje od ega. Upoznala se detaljnije sa suvremenom književnom produkcijom. Počela tražiti svoje mjesto u tom kontekstu.
Sve se odvijalo prilično glatko.Ubrzo sam svoje kratke priče počela objavljivati u književnim časopisima i napisala svoj prvi rukopis koji je osvojio nagradu Prozak 2010. godine. Tad sam bila dosta pod utjecajem nadrealista i Agote Kristof. Vrlo rano, još u djetinjstvu, čitala sam poeziju Vesne Parun, Vesne Krmpotić, Sergeja Jesenjina, kasnije se doživotno zaljubila u Kafkina djela… Bilo je tu svega.
Koliko su ti bitni kontakti s kolegama, „umrežavanje“, putovanja, je li pisanje rezultat čahurenja ili naprotiv dinamike i socijaliziranja? Ili jedno bez drugog ne ide?
Bitni su mi kolege i kolegice od kojih učim i o pisanju i o životu, bitna su mi trajna prijateljstva koja mi je pisanje donijelo. „Umrežavanje“ mi ide na živce, kao što mi idu na živce i termini „projekt“ i „pomirenje“… Svi ti neorganski konstrukti, sve ono što se često čini radi nečeg drugog. Kompetitivna sam u briškuli i trešeti, ne u kreaciji. Ima dovoljno mjesta za sve nas.
Odrasla sam u obitelji kao jedno od četvero djece, naučena sam na dijeljenje, diplomaciju, puno razgovora, dogovora, poštivanje svačijeg prostora. Kad se trudiš raditi najbolje što u nekom trenutku možeš i znaš, onda si samo zdrava kompeticija samom sebi. Također, s idejama feminizma, radničkih prava, inkluzivnosti prvo se trebaš pozabaviti u svom intimnom prostoru. Teško da možeš zagovarati feminizam i empatiju, a privatno biti bully prema kolegici, prijateljici ili ženi koja radi u dućanu. Ili zagovarati radnička prava i ne isplatiti honorar nekome kome ga trebaš isplatiti. Tražiti ga da radi besplatno. To su neki imperativi kojima se svatko ponaosob treba baviti da bi nam scena i društvo bili što zdraviji.
Što ti je donijelo participiranje u kulturnom polju, voliš li sudjelovati ili se kloniš 'scene', socijalnih imperativa i (nezdrave) kompetitivnosti?
Meni za pisanje, kao i za život općenito, treba kombinacija socijalizacije i samoće. Najdraža mi je dnevna socijalizacija i to često s ljudima koji se ne bave književnošću. Trenuci u kojima me prodavačica na kiosku pita jesam li dobro, u kojima kažemo jedna drugoj da nam nedostaje više sunca ili kad mi brat pošalje video neke smiješne mačje svađe.
Do pred koju godinu, mnogi organizatori književnih događanja nisu plaćali za javne nastupe. Perspektiva je bila: mi tebi dajemo prostor, mi tebe promoviramo. Ali nije se govorilo: ti nama daješ sadržaj. Kad sve te probleme dobro osvijestimo među sobom, onda možemo krenuti i u bolje osvještavanje društva.
Živjeti za pisanje i živjeti od pisanja? Možda prvi dio pitanja zvuči patetično, ali neosporno je da umjetnost zahtijeva apsolutnu posvećenost, dok nas ostatak pitanja doziva u stvarnost tj. poziva na razmišljanje o okolnostima u kojima autori/ce stvaraju…
Realitet je u tome da bi čovjek živio za pisanje, mora namiriti makar osnovne životne potrebe. Da bi se pisalo, trebaš biti sita, pod krovom i imati plaćene račune. Kad pričamo o pisanju kao poslu u maloj zemlji poput naše, na jeziku koji razumije mali broj ljudi, nikad ne pričamo o profitu. Znači pobuda je uvijek ljubav prema kreaciji. Da bi se ta pobuda održala na životu, često moraš raditi niz drugih poslova. Ja se protiv toga ne bunim, svojim pisanjem i tako nikad nisam ganjala veliku publiku. Svakako, ako postoji interes za mojim radom, ako netko želi baš sadržaj koji ja mogu dati, smatram da trebam biti adekvatno plaćena.
Može li se u Hrvatskoj uopće o književnom radu govoriti kao o profesiji?
Još uvijek ne. Neki kvalitetni potezi su učinjeni, prije svega mislim na inicijativu Pravo na profesiju, ali zvanje pisac ili spisateljica i dalje ne postoji. Studij koji bi to omogućio ne postoji. Može se steći status slobodnog umjetnika, ali mi u tom slučaju govorimo o koeficijentu za penziju od 1,2 i to je zaista minimum minimuma.
U čemu se vidiš u idealnim prilikama, koja bi bila radna pozicija po tvojoj mjeri, možda mjesto književne urednice, novinarke u kulturi…?
Dugo sebe vidim kao urednicu, taj posao neformalno i povremeno radim već niz godina i uživam u njemu kad god mi se ukaže prilika. Mislim da taj posao radim strogo i temeljito, ali sa strašću.
Freelancerica si, spomenula si i povremeni urednički rad. S obzirom na vlastita iskustva, što smatraš da bi se moglo poduzeti da se pisanje profesionalizira, da se književnicima osigura konkretniji status?
Vodim i radionice kreativnog pisanja. To je uvijek isti set poslova kao i kod mnogih drugih: radionice, moderiranja, nastupi, čitanja, objavljivanje po časopisima. Oni kojima su se otvorila vrata kazališta ili filma, kao i redovni kolumnisti po većim medijskim kućama – zarađuju bolje. Jako mali broj ima odlična primanja. U smislu boljeg vrednovanja te profesije, neki potrebni koraci se poduzimaju.
Na primjer, u HDP-u je urađen prijedlog cjenovnika autorskih honorara za rukopise, javna čitanja, honorara za prevoditelje, urednike, lektore, moderatore, voditelje radionica… Mi na kulturnoj sceni još uvijek osvještavamo da svi ti poslovi trebaju biti plaćeni, pa još i adekvatno plaćeni. Do pred koju godinu, mnogi organizatori književnih događanja nisu plaćali za javne nastupe. Perspektiva je bila: mi tebi dajemo prostor, mi tebe promoviramo. Ali nije se govorilo: ti nama daješ sadržaj. Kad sve te probleme dobro osvijestimo među sobom, onda možemo krenuti i u bolje osvještavanje društva.
Članica si žirija književnog natječaja za kratku priču Lapis Histriae. Kakve ti je spoznaje donio taj dugogodišnji angažman? Kakav je osjećaj kad tvoji favoriti ne prođu u uži izbor? I koji je zaključak kad pogledaš unatrag, nađu li svi kvalitetni kandidati kad-tad put do izdavača i čitatelja?
Prilikom žiriranja u Lapisu uvijek vrednujem zanimljivost same priče i literarnost. Naravno, dosta sam naklona poetskom izričaju i takve uspjele priče kod mene dobiju veći broj bodova. Svaki član žirija ima svoje preference i dogodi se ponekad – kad se zbroje bodovi – da ona za koju sam ja navijala ne pobijedi. Bude mi žao zbog toga. Fascinira činjenica da na ovom natječaju redovito visok plasman postiži pisci i spisateljice mlađe generacije. Kako oni koji su već dobili neke nagrade i objavljivali knjige, tako i oni koji će nam to zadovoljstvo tek priuštiti. Oni koji pišu kvalitetno, koji su spremni na kritiku, rad i učenje, uvijek nađu put do izdavača.
Doziraš svoju prisutnost u medijima, a pogotovo na mrežama, ima te, ali umjereno, s pokrićem i stilom…
Lako osjetim nelagodu kad se vidim izmještenu u medijima. U tom trenutku i ja sama postanem zapis, a to je uvijek pomalo otuđujući osjećaj. Tako se osjećam sad dok odgovaram na ova pitanja. Tako se osjećam i kad objavim knjigu – izmješteno i pomalo nelagodno. Ne bih to okarakterizirala kao nešto negativno, nego kao jednostavno takvo. Uzmem u ruke svoju knjigu i pitam se tko je ovo napisao. Pitam se imam li ja zaista što novo za reći i zanima li stvarno ljude što radim i mislim. Naravno, određena doza pažnje javnosti mi prija, ali meni je ipak prirodnija pozicija sjene. Iz nje stvaram.
Jako puno ljudi piše, previše se toga objavljuje, sve se redom nekritički hvali, pritom se nerijetko vrlo prosječni naslovi nameću kao vrhunska postignuća. Kad si ti startala, kaosa i galame je ipak bilo manje, kriteriji su bili oštriji… ili griješim?
Kad sam počinjala, svugdje je bilo manje galame jer smo tek virili u virtualni prostor. Ne znam jesu li kriteriji bili stroži, ali znam da su se tada počela otvarati mnoga vrata za mlađe autorice i autore. Otvarao se virtualni prostor i književni natječaji namjenjeni upravo mlađima. S druge strane, raskrilio se kapitalizam koji stalno i sumanuto traži nešto mlado, nešto novo. Problem je kad se korektno napisane, dobre knjige opisuje kao genijalne. To „genijalno“ više ništa ne znači. Književna produkcija u našoj zemlji je trenutno uzbudljiva i kvalitetna, svatko doprinosi polju na svoj način, svjesno ili nesvjesno.
Da bi se pisalo, trebaš biti sita, pod krovom i imati plaćene račune. Kad pričamo o pisanju kao poslu u maloj zemlji poput naše, na jeziku koji razumije mali broj ljudi, nikad ne pričamo o profitu. Znači pobuda je uvijek ljubav prema kreaciji. Da bi se ta pobuda održala na životu, često moraš raditi niz drugih poslova. Ja se protiv toga ne bunim, svojim pisanjem i tako nikad nisam ganjala veliku publiku.
Svi zajedno kreiramo ono što zovemo književnost, to treba imati u perspektivi kad se piše i objavljuje. Kontekst. Često se obrađuju iste teme (što je neminovno, očito i potrebno), ali nekad bez novih perspektiva, umjetničkih postupaka ili svježe misli. Nikome, osim kratkoročno izdavačima, ne ide u korist kad se o većini današnjih naslova govori u takvim superlativima kao da ne postoji čitava povijest književnosti. To je kao poplava odlikaša u školama; svi su odlikaši, a rijetko tko zaista odlikaš.
Kako gledaš na tretman autorica zadnjih godina, to maltene iznuđivanje da se nagrađuju žene, čak i kad to ne zaslužuju, a sve kako bi se zadovoljila forma tj. statistika i vratio stoljetni dug. Je li doista potrebno, je li pametno forsirati takve stvari, čini mi se da je i to diskriminatorno postupanje… Podržavaš li takve tendencije ili ih smatraš pretjeranim, čak kontraproduktivnim?
Prigovori spisateljica na osjetni izostanak većih nagrada nisu došli od nikuda. Moglo bi se reći da se radi o manjku senzibiliteta za određene teme koje možda češće obrađuju žene. I manjku senzibiliteta za način na koji ih obrađuju, njihove perspektive. Kako je jedna kolegica primijetila, mnogo je članova raznih komisija koji naprosto ne znaju čitati rukopise koji, neovisno o tome jesu li ih ili nisu pisale žene, budu meditativni ili lirski, nemaju dovoljno radnje i/ili političkog angažmana. Meni se čini i da se nekad lakše odabiru naslovi koji se mogu marketinški prodati u tri rečenice.
Treba skretati pažnju na manjak tog senzibiliteta, ali iznuđivanje je kontraproduktivno. Mislim da uvijek treba nagraditi kvalitetu, podržati polifoniju glasova i ne propisivati o čemu i kako i tko treba pisati, inače srljamo u sterilizaciju književnosti. Kod nas žene kvalitetno pišu i često su u tome bolje i inventivnije od svojih kolega, stoga naravno da čudi manjak nagrada.
I očekivano pitanje za kraj, godinu si zatvorila aktualnim romanom, imaš li već iscrtan plan za 2024.?
U planu mi je započeti rad na novom rukopisu. Trenutno imam samo obrise nekih ideja i likova.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.