Daša Drndić : Za šaku trešanja
After eight
Belladonna
EEG
Dašu Drndić upoznao sam i prvi put s njom razgovarao na riječkom Korzu. Prije navedenog susreta uživo razmijenili smo svega nekoliko mailova u kojima smo se dogovarali za intervju, tako da sam mišljenje o njoj gradio iz onoga što se pričalo i onoga što sam pročitao (njene romane). Upravo zbog tog izostanka kontakta uživo ostao sam zatečen gledajući književnicu gorčine kako se ispred zgrade Filodrammatice na Korzu br. 28 u Rijeci smije toliko da su joj se iza velikih stakala naočala za vid oči stisnule u koncentriranu naboranu sreću.
U tom sam trenutku shvatio da sam Daši Drndić u svojoj glavi bio uskratio mogućnost smijeha. U tom sam trenutku odvojio osobu od teksta i počeo čvrsto vjerovati da je s Dašom Drndić moguće napraviti razgovor bez da se ijednom upotrijebi riječ koja počinje na „f", a završava na „ašizam".
Snijeg u sobi
Marijo Glavaš: Počeci su sićušne eksplozije kojima jedan dio svijeta nestaje, a rađaju se krhotine i naznake nekog novog života. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Koje je vaše najranije sjećanje?
Daša Drndić: Sjećanje je varljiva kategorija. Neuhvatljiva. Što se češće njemu vraćamo, to se ono više izmiče, isklizava i transformira u novo, prilično nepouzdano sjećanje na koje se možemo i ne možemo osloniti, a to se u intimnim trenucima koje dijelimo s drugima, a i prilikom pisanja, može pretvoriti kako u zabavnu i zagonetnu, tako i u mučnu igru. Ali to je dobro. Sjećanje, upravo zato što se migolji, što se ne da, a stalno je prisutno, pa poput malih (i velikih) duhova prati nas s bezbroj svojih lica, i nakaznih i dobroćudnih, sjećanje je zapravo katarzično. Ukoliko imamo vremena i volje (i snage) s njim se hvatati u koštac.
Za većinu ljudi sjećanja na djetinjstvo sentimentalno su blažena. I u suštini začuđujuće slična. I zna se zbog čega. Moje djetinjstvo bilo je dobro. U njemu je bilo ljubavi i sigurnosti. Ali, najranije sjećanje, a evo, ne znam je li ono bilo baš takvo kakvim mislim da ga pamtim, jest rođenje moga brata. Dakle, više se sjećam osjećaja negoli činjenica. Čini mi se da sam sjedila na stolici pokraj ulaznih vrata i čekala da se oni vrate i da njega donesu. I da sam bila sama. Imala sam manje od tri godine. Taj osjećaj samoće, da ne kažem ostavljenosti ili možda izglobljenosti nikada nije nestao. Ima još jedna slika iz te "situacije": moj brat opružen na prsima moje majke, cokće. Mogu sebi objasniti zašto baš te slike, a one nisu vezane niti za nedostatak ljubavi, niti za bilo kakav antagonizam prema mome bratu, jer sve do danas moj brat bio je i ostao moj najbolji prijatelj i gotovo da ne pamtim da smo se ikada svađali ili ne daj bože tukli. Rodila sam se poslije rata. Jedno jaje bilo je čitavo bogatstvo. Čekalo se u redu za kosti za juhu. Kupovalo se na točkice (Zagreb). Bilo je političkih trzavica i ratnih trauma mojih roditelja (antifašista i partizana). A ja nisam htjela jesti. Ni spavati. Postala sam (i izgleda ostala) problem. Sebi i onima oko mene.
Je l' dovoljno? Mogla bih o pikanju lopte (krpenjače), o glinenim klikerima, o pentranju po drveću i krađi zelenog voća, o igrama kauboja i indijanaca (ne ustaša i partizana), o prvim filmovima ("Baš Čelik"), o malim pločama za pisanje umjesto bilježnica, o tome kako nam je snijeg ulazio u sobe pa smo se u pidžamama grudali, jer vrata nisu "dihtala" (Beograd), i tako dalje, ima toga dosta, ali to su već stereotipi.
Pročitao sam nedavno posljednji roman Dragana Velikića, Bonavia, u kojem piše o preklapanju životnih putova, koračanju istim stopama, donošenju istih odluka, prenošenju čitavih dijelova bića, pa i sjećanja, s koljena na koljeno. Zapanjile su me količine osviještenog nasljeđa koje su isplivavale kao trupla u bujajućem Dunavu dok sam čitao njegov tekst. Koliko ste vi danas, problematična sebi i onima okolo, slični svojim roditeljima i onome kako su vas odgajali?
A, preklapanja uvijek ima i to ne isključivo sa životima onih s kojima smo rodbinski vezani. Svi se mi negdje, nekako, umrežavamo, i putovi nam se preklapaju iako se ne moraju ni doticati. Meni obiteljsko ne isplivava kao trupla, nego kao sjećanja, ponekad kao putokaz, ponekad kao opomena. Nije bilo donošenja istih odluka, nema koračanja istim stopama, jer životi su nam bili različiti, jer dopušteno nam je da nam životi budu različiti, da svatko ima svoj. To što se poklapa, ne što se preklapa, su ideje, stavovi, moral i neka čudesna energija, možda tvrdoglavost, od koje se može i sagorjeti. Odgajani smo i slobodno i neslobodno. Slobode koje su nam davane, naravno, prihvaćali smo, protiv nesloboda smo se bunili.
Mi smo se voljeli. Kritički smo se voljeli. Slušali smo i jedni druge čuli. Kritizirali i hvalili. Bilo je tu, naravno, malih tajni, benignih. Bilo je radosti i bilo je gustih trenutaka. Bilo je katkada, iz naše vizure, nerazumnog prakticiranja autoriteta (uglavnom otac), ali moglo se razgovarati i razgovaralo se, često vrlo glasno, da ne kažem uz viku, i strastveno. Tako da, kad su nam roditelji umrli, nije za njima ostalo baš neraščišćenih računa. Knjiga obiteljskog života mogla se mirno zaklopiti. S mojim umrlim roditeljima ne moram se kroz svoje pisanje obračunavati. Postojao je period žalovanja, bila je tuga i onda se krenulo dalje.
Sad, kad ovo pišem, vidim da smo zapravo imali dobru mladost. Tamo gdje smo u životu zabrljali, zabrljali smo vlastitom nepromišljenošću. Znači li to da smo mi, moj brat i ja, izrasli u psihofizički posve zdrave ljude? Ne znači, jer to ne postoji. Nas je sjebalo ono izvan. A to izvan niti se moglo, niti se htjelo izbjeći. Ali, ostala je strast za otkivanjem nepoznatog i svijest o tome da uvijek (osim kad naleti smrt) ima alternative.
Vrijeme o kojem govorite, vaš život s roditeljima i bratom, djetinjstvo i odrastanje, započelo je 1946., u godini poslije rata generacije roditelja. Proživjeli ste i rat svoje generacije, rat što se toplo i prisno naziva domovinskim. U međuvremenu ste i sami preuzeli ulogu one koja odgaja, postali ste majka. Danas ste i predsjednica Udruge samohranih roditelja ''Minus 1''. Koliko Vam je teško (bilo) biti majka sve ove godine? S kojim naputcima (naslovima) ste vi usmjeravali svoje dijete u svijet i ono što svijet donosi?
Što je sad ovo? Pisanje biografije? Radije bih se zadržala na službenom pa i privatnom poimanju domovinskog rata, koji se, moglo bi se reći, ne poima baš prisno i toplo, nego je još uvijek više protkano strastima, odnosno ostrašćenim domoljubljem, da ne kažem nacionalizmom ili ne daj bože mržnjom, koja je devedesetih preplavila Hrvatsku, a sve zahvaljujući besprizornoj manipulaciji onih na vlasti, kako državnoj, tako i crkvenoj, njihovim poigravanjem nesrećom, emocijama i frustracijama ljudi. A to, ta manipulacija, moglo bi se reći i podilaženje - premda nešto više rafinirani, traju i danas, čak i kod takozvanih socijaldemokrata Hrvatske.
Što se tiče moje uloge kao majke, bilo je recimo zahtjevno, ali samo fizički. Psihički, emotivno, bilo je, i još uvijek je uzbudljivo i, hajde, poticajno, katkada zagonetno, katkada s mnogo preispitivanja i dvojbi. Osim toga, ne bih rekla da je to bila baš uloga, smišljena i planirana, kao što uostalom za većinu roditelja i nije. Bilo je to dobrovoljno, svjesno upuštanje u komplicirani odnos koji, znala sam, krije i radosti i strepnje i mnoge nepoznanice. Naravno, bila sam mnogo mlađa i bila sam zdrava i vjerovala sam da nema prepreke koju ne mogu savladati. Ali, griješimo svi. Pa sam tako u tom odnosu sa svojom kćeri griješila i ja. Kako sam usmjeravala svoje dijete? Nisam imala plan, pogotovo ne onaj knjiški. Ali imala sam svjetonazor naslijeđen od roditelja, a on mi je bio prihvatljiv, imala sam svoje emocije i nešto znanja o odgoju djece. Tako, učila je moja kći od mene, učila sam ja od nje.
April u Berlinu
Doppelgänger
Sonnenschein
Kamuflirana intima i brisanje prašine
Dosadašnja pitanja, dobro ste primijetili, zaista kao da su nas odvela u smjeru ispisivanja nacrta biografije. Nije mi to bio unaprijed zacrtan pravac, no valjda su me vaše knjige, a pojasnit ću i kako, potaknule na oblikovanje pitanja ovakve intonacije. Naime, vrlo su mi zanimljiva ona mjesta, kao maleni prostori za pohranjivanje - niše u vašim tekstovima u koje umećete osobno, intimno, uspijevajući tako uspostaviti određenu prisnost s čitateljem, dok svuda naokolo, oko tih privatnih skrovišta - prostire se težak tekst, težak jer je natopljen gorčinom, ekstrahiranom nepravdom i zlom koje živi jer se hrani životom samim. Napamet mi padaju primjerice dva takva mikrolokaliteta (čini mi se da su oba iz romana April u Berlinu): na prvom čitatelj saznaje da su vam breskve najdraže voće, a u drugom da nikad nećete prežaliti što prvu knjigu niste naslovili Sveti Petar u Šumi. Eto, meni je ovo izvuklo osmijeh (dvaput!) na lice. Da nije ovakvih mjesta, koje su kao maleni predasi, kao dokaz da se ljubav rađa i iz potpunih ruševina, moguće je da bi oporost koja se tematizira na neki način pobijedila. Puštate li pišući da intimno ispliva u slobodnoj mjeri, ili ograničavate, izbacujete dijelove iz teksta?
Znaš što? Mi smo bili vesela porodica, pomalo mangupska i šeretska. O detaljima ne bih. Ali, osim što smo mnogo vikali, mnogo smo se i smijali, sebi i jedni drugima. To što u mojim knjigama čitaocu izmami po koji osmijeh, možda je neka genetska crta, recimo. Neprijatno mi je kad vidim ljude koji rukom prekrivaju usta kada se smiju, koji se ne znaju smijati. Odmah pomislim, tu postoji problem, oni imaju problem, i dođe mi da krenem istraživati. Ali glupave društvene norme to ne dopuštaju. Pa onda zamišljam. Stvaram priču.
Dok pišem, malo toga isplivava "u slobodnoj mjeri". Premda se katkad nađem u nekom polusvjesnom stanju, a to se dešava onima koji pišu. Ali, u glavi, ili želucu, negdje već, stalno mi je upaljena lampica koja opominje. Kad je okej, svijetli zeleno, kad se zacrveni, stanem i brišem. Čistim odmah, istoga dana ili sutradan, ne gomilam tekst. To kako pišem, to sam naprosto ja. Zategni - popusti. Potoni - izroni.
Intimno, što je intimno? Intimno se u literaturi može vrlo dobro "kamuflirati", intimno ne mora značiti ispovjedno, a i ispovjedno može ispasti dobro, sve ovisi o tome kako se kaže ono što se želi reći. Mislim da u literaturi nije na prvome mjestu ono o čemu se govori, odnosno ona nesretna "priča", koja meni, pogotovo ako je linearno ispričana, neopisivo ide na živce. Da ne filozofiramo sad o ritmu i metaforama, o strukturi i formi, pisanje je, to se valjda već zna, vježba, praksa, nešto dara i znanja i mnogo čitanja. Ali i neka vrst mazohističke zabave, odnosno igre.
Zabavno je pisati u prvom licu. Poneki čitaoci (a katkada i kritičari) onda pomisle da je to piščeva priča. Da su u pitanju biografske crtice ili podaci. Meni su tako neki izjavljivali saučešće jer u Canzone di guerra pripovjedačica spominje smrt svoje sestre. Pa to valjda jest pisanje, uživljavanje u živote drugih do te mjere da se ti životi uvuku u vaš i pretvaraju se u epizode iz vašeg života. Empatija, jel tako?
Osim toga, čak i da pisac, spisateljica, koristi dijelove svoje intime, ako ta intima ima neku širokokutnu dimenziju, ako je, recimo primjenjiva na više ljudi, na više života, na više situacija, to ne mora umanjiti vrijednost onoga što je napisano. Ako je dobro napisano. Uostalom, ima takozvanih javnih ličnosti (likova, spodoba) koje obožavaju publici servirati svoje intime, onako sirove i neobrađene, doslovne, iz čega bi se moglo zaključiti da oko nas ima podosta ekshibicionista, a među njima onda i pisaca i glumaca. Kao što ima još više poprilično osiromašenih života, emocionalnih kripla ili parazita, pantljičara, onih pljosnatih nametnika, kako se zovu na hrvatskom - trakavica?, koji, da bi preživjeli ne mogu bez tuđih "filmova". Iza kojih se zapravo skrivaju, kojima maskiraju svoje nemoći, svoje dvojbe i svoje poganosti.
Eto.
Vaše su me riječi podsjetile na istraživanje na čije sam rezultate pretražujući radio postaje sasvim slučajno naletio (ima tome sigurno već dvije godine), a u kojem je isplivao podatak kako od svih medija ljudi najviše vjeruju radiju. Razlog tome upravo pronalazim u ovome što ste dobro zabilježili u prethodnom odgovoru: poplava ekshibicionista, takozvanih javnih ličnosti (spodoba) koje serviraju svoje živote u sirovom obliku svakome na uvid, a čija se sirovost probila u tiskane medije i internet stranice pretvorivši u velikom dijelu novinarstvo, pronalazak i objavu vijesti, u natjecanje tipa tko će prije objaviti fotografiju ispale bradavice trećerazredne pjevačice. Radio valovi u znatnoj su mjeri ostali pošteđeni najezde navedenog žutila i sirovosti današnjice. No to što u eter izgovorene riječi, rečenice koje dopiru iz zvučnika radio prijamnika nisu dovoljno plodno tlo za dočaravanje ispale bradavice ne znači da se ne mogu uspješno i dovoljno slikovito upotrijebiti za drugu vrstu sirovosti, laži i propagande. Kakva su vaša iskustva iz radijskog etera? Kao osoba koja je sudjelovala u stvaranju radijskog programa, u kakvim ste danas odnosima s radio valovima? Ispričajte ponešto o disanju u radio eteru. U kakvom vam je sjećanju ostao rad u Dramskom programu Radio Beograda? Držite li upaljen radio tijekom dana? Dok pišete?
Od svih medija ljudi najviše vjeruju radiju? Pa da, postoji povijesno sjećanje na Goebbelsovu radijsku propagandu, onda nešto kasnije na onu pomutnju koju je izazvala radio-drama H. G. Wellsa, Rat svjetova. I kad ne vjeruju, ljudi žele vjerovati, to im treba, tako lakše otaljavaju svoje dane.
Dramski programi većine radio postaja mjesta su gdje se u relativnom miru stvaraju neki, kao kulturni sadržaji, pa u njima uglavnom nema frke i strke. Ali, u politički ili ekonomski kriznim situacijama, i preko takvih "zaštićenih" programa može se voditi politika, oni mogu imati ideološku potku. Tako je bilo i dok sam radila na radiju. Jedni su pristajali na "direktive", drugi su pružali otpor. Jedni su zagovarali konzervativnu formu, potrošene teme, drugi su eksperimentirali sadržajem, formom i zvukom. U Jugoslaviji, Dramski program Radio-Beograda imao je svijetle trenutke, u globalu, bio je nešto otvoreniji, "hrabriji" i kreativniji od ostalih dramskih programa u zemlji. Recimo, kada je rukovodstvo Radio-Zagreba odbilo emitirati Bajsićev dokumentarac o praškom proljeću, emitirao ga Dramski program Radio-Beograda. Devedesetih krenulo je opće urušavanje Radio-Beograda, pa tako i njegovog Dramskog programa. Ja sam dala otkaz, ubrzo potom određen broj mojih prijatelja i kolega suspendiran je zbog protivljenja Miloševićevom režimu i članstvu u Nezavisnom sindikatu. Naravno, nisu svi protjerani, oni koji su pristajali i oni koji su šutjeli, praveći se blesavi, ostali su.
Nedavno sam u sklopu rezidencije za pisce provela mjesec dana u Beogradu. Dvadeset godina nisam kročila u zgradu u kojoj sam radila dvadeset i pet, iako sam u tih dvadeset godina više puta, uglavnom službeno, dolazila u taj grad, moglo bi se reći, u moj grad. (Napomena, ono što smatramo našim, ne mora značiti da to naše i bezuvjetno volimo.) I, kako se zna da se trauma općenito najbolje briše, da ne kažem liječi, suočavanjem s njom, uz nagovor mog prijatelja Gorana Cvetkovića, pristala sam prošetati zgradom čije gotovo sve skrivene kutke poznajem. Srela sam ljude koje nisam željela pozdraviti, srela sam Stanu, kafe-kuvaricu, kojoj sam se bacila u zagrljaj, otišla sam u "svoju" sobu da vidim zid na kojem je netko 1991. krišom u rezance razrezao moj plakat Rovinja. Srećom, ekipa programa u kojem sam radila, slijedom zakonitosti prirode, izmijenjena je, pa su sad tamo neki novi ljudi čiji me politički svjetonazori naročito ne zanimaju. A i Dramski program kao poseban program više ne postoji. Pamtim podosta priča i "zanimljivih", zapravo prljavih, nacionalizmom nabijenih situacija u tom programu iz perioda 1989. do početka 1992., kad sam otišla. Danas mi se neki od tada zapjenušenih "aktera" javljaju preko facebooka, traže da budemo "prijatelji". Za sada ne odgovaram. Ovaj je prostor mali i ipak se počeo otvarati. Kad-tad srest ćemo se i valjda ću reći svoje. Ako me bude volja. Nešto od toga ima u mojim knjigama.
Radio palim uglavnom kada čistim stan. Tada ne moram pratiti iskrivljene akcente, agresivne i debilne reklame izgovarane ogavnim histeričnim falsetom, jer sam koncentrirana na drugu vrst prljavštine. Dok pišem, treba mi tišina. (Jer, dovoljna mi je buka u glavi.) Dok pišem, ne mogu ni žvakati gumu. Jedino mogu pušiti. To je valjda neka falinka, to pomanjkanje disperzivne pažnje.
Luksuz lizanja
Poznati berlinski fotograf Frank Thiel rekao je: „Berlin je grad predoziran poviješću, koji ne pati od taloga poput drugih europskih gradova, već od povremenih erupcija i njihovih posljedica." Od čega pati ovaj „naš" mali prostor za koji u prethodnom odgovoru kažete da se ipak počeo otvarati? Je li veći problem (iskrivljeno) sjećanje ili (kolektivni) zaborav? Može li suočavanje zaista pomoći pri uklanjanju osjećaja nesigurnosti, bezdomnosti i izglobljenosti koji se nastanio u nemalom broju ljudi s ovih prostora?
Nisam ni psiholog ni sociolog ni političar(ka) da kategorički znanstveno ili autoritarno tvrdim bilo što po pitanju prostora, povijesti, prošlosti, sjećanja i suočavanja s njim. Mogu govoriti na temelju nekog malog životnog iskustva, na temelju pročitanog i doživljenog, iz lične perspektive. Tako, ako ovaj prostor (ne bih ga svojatala) promatramo kao neki živi organizam, vidim ga kao prostor izrešetan traumama, prostor s mnogo nerazjašnjenih kompleksa, prostor deep down nezadovoljan sobom pa to prikriva ponekad bahatošću, ponekad servilnošću, sirovi prostor s propuštenim mogućnostima, i tako dalje. Ali, da ne filozofiram, prostor čine ljudi, oni ga izgrađuju i popunjavaju, u njega utiskuju i svoje strahove i svoje snove, devastiraju ga, čak do temelja i ruše, i ponovno pokušavaju uobličiti u neki kakav-takav "umiven", upristojen prostor, bolji ili lošiji, otvoreniji ili više zatvoren od prethodnog, ovisi o tome tko gradi, po čijem ukusu i svjetonazoru.
Iskrivljeno sjećanje alibi je za zaborav. Na njemu se zaborav hrani. Ili pojednostavljeno, u korijenu iskrivljenog sjećanja čuči katkada benigna, katkada opasna - laž. A kolektivni zaborav valjda je sačinjen od mnoštva pojedinačnih zaborava koji su slični, koje nekada prijeteće, nekada naizgled demokratski, "roditeljski blagonaklono", evo grozne riječi - implementiraju oni na vlasti. Onda ti mali pojedinačni zaboravi uskaču u lonac u kojem se krčkaju povijesne i osobne laži. Ili, malo poetičnije, kolektivni zaborav vidim kao veliku prljavu krpu (povijesti) prebačenu preko zrcala.
Može, suočavanje s prošlošću može pomoći pri stvaranju zdravijeg društva zdravijih pojedinaca. Ali, to je dugotrajan proces i često bolan, veoma nalik psihoterapiji. I, da bi taj proces započeo, mora postojati spremnost onih na vlasti da ga pokrenu. Pojedinačna "iskakanja" nisu dovoljna, jer nijedna manjina ne može mijenjati status quo. Može samo trasirati drugačije putove.
O jednoj vrsti aktualnog zaborava i nesuočavanja progovorili ste u svom posljednjem romanu, Belladonna: o ljudima zrele dobi koje društvo zanemaruje, izbjegava se suočiti s njihovim sudbinama nagnutim nad kontejnere s otpadom, ljudima koje i vlastito tijelo počinje ostavljati na cjedilu. Ljuti li vas nesklad koji dolazi sa zrelom dobi, fizički neposluh (nemoć) tijela na koje um ne može utjecati? Koliko je gorko ulje koje se dobije kad se vrijeme provedeno u čekaonicama s uputnicama u ruci protisne kroz prešu književnosti?
Što sad da kažem? Te teme prilično su eksplicitno, neki kažu i ljutito, "elaborirane" u Belladonni i ne samo u toj knjizi. Starost je već po sebi nezgodna. I poznato je što sve nosi a što odnosi. I ne može se izbjeći, ukoliko naravno ne umremo mladi. Samo, ne mora biti ponižavajuća. Ne mora biti za sve jednaka, ali morala bi za sve biti dostojanstvena. Trebala bi biti civilizacijska tekovina, ljudsko pravo, ta humana starost. U ovo vrijeme sveopće unificiranosti (tijela i uma), ni mladi se međusobno baš ne razlikuju, o starima da ne govorimo. Na webu se kao čudo pojavila vijest da se jedna baka uključila u facebook i preko njega komunicira sa svojim prijateljima ali i sa svojim unucima i praunucima. Stereotipi nas guše gdjegod se okrenemo. A stereotipi su podatni za manipulaciju.
Ovo što se u Hrvatskoj radi sa starim ljudima ne razlikuje se mnogo od drevnog običaja koji potječe još iz antičke Grčke i Starog Rima, od svojevrsnog gerontocida, odnosno senicida, na ovim prostorima znanog i kao lapot. Tada bi starce jednostavno zatukli, zaklali ili ostavili na nepristupačnim mjestima da bez hrane i vode naprosto umru. Nevolja je u tome što bi i izvršioci akcije jednoga dana postali žrtvama te iste akcije. Tako će i ovi koji danas kroje živote starih i bolesnih koji nisu svi odreda i dementni, također ostarjeti. Ako ništa drugo, bar to bi trebali imati na umu. Goran Paskaljević o lapotu je napravio dokumentarni film, a Živojin Pavlović napisao roman.
Misliš da stari ljudi, primjerice, ne vole sladoled? Stari ljudi obožavaju sladoled. Em ljeti hladi, em je sladak, em ga ne treba žvakati, odnosno gristi, jer fino klizi i ne lijepi se za proteze. Ali jedan "King" na štapiću košta između dvanaest i petnaest kuna. To većina penzionera u Hrvatskoj i ne pomišlja kupovati, za te pare mogu ručati - palentu i jogurt. Neki će ministri možda reći, ima i jeftinijih sladoleda, a tko ni za takav nema, neka ga ne jede. Je l' u 21. stoljeću sladoled možda luksuz? Prije neki dan na tržnici je pred brdom velikih crnih trešanja stajao stariji čovjek i gledao. Onda je prodavača zamolio da mu izmjeri deset-petnaest dekagrama, šaku trešanja, rekao je. Za više nije imao novaca. Nakupac se na njega izvikao i otjerao ga. Netko je ipak kupio pola kilograma tih trešanja, otrčao za čovjekom i dao mu ih. Čovjek je bio zbunjen, brada mu je podrhtavala.
Šutjeti s Bernhardom
Mogao bi se i po nekom vašem romanu snimiti film, vaši su naslovi prilično zapaženi i čitani : evo npr. roman Belladonna je jako dobro primljen i u užem je izboru za tportalovu književnu nagradu za roman godine, roman Sonnenschein osvojio je Independent Foreign Fiction Readers Prize... Kakav vam se čini filmski potencijal vaših knjiga? Ne znam volite li filmsku umjetnost, no sa zanimanjem ću pitati: imate li favorita među ekranizacijama svjetskih književnika i njihovih naslova?
Ne znam da li bi se po nekoj mojoj knjizi mogao snimiti film. O tome ne razmišljam. Onda, ne bih baš rekla da je to što pišem "prilično zapaženo i čitano", jer u globalu malo se čita, a one zapažene knjige nalaze se na top listama emisije "Pola ure kulture" - knjige o veselju i nijansama. Zatim, Belladonna je ušla u širi izbor za tportalovu književnu nagradu, ne u uži, a što će dalje biti - vidjet ćemo.
Volim filmsku umjetnost i onoliko koliko su mi noviji filmovi dostupni, pratim ih. Gajim posebnu "slabost" prema dokumentarnim filmovima, možda zato jer je u njima teže lagati, jer su često u zapećku, i jer odličnih dokumentaraca ima relativno malo u usporedbi s onim igranim, koji, ukoliko nisu neka vrst art filma, postaju sve dosadniji i sve predvidljiviji, od priče, glume, ritma, muzike i kamere. Ali to je boljka suvremene umjetnosti općenito: plošnost, jednostavnost i isprazna senzacionalnost. Sjetila sam se izvrsnog, razarajućeg, slojevitog i savršeno snimljenog dokumentarca finske redateljice Pirjo Honkasalo, "3 sobe melankolije", o posljedicama rata u Čečeniji. Nedavno sam gledala nešto "laganiji" ali nipošto površan film "Searching for Sugarman", koji u krajnjoj instanci govori o nesposobnosti suvremene civilizacije da detektira ljudske i umjetničke vrijednosti koje su joj pod nosom, odnosno o kasnom paljenju onih koji drmaju tržištem. Koliko je umjetnika umiralo u siromaštvu, napušteno i gladno i bolesno, da bi se danas njihova djela prodavala za milijune čega već ne. Gadljivo, blago rečeno. Koliko je pisaca "priznato", "otkriveno", kad su oni već debelo raspadnuti trunuli u zemlji, ili još gore, smještani u ludnice kako bi ih se ušutkalo. Nema upitnika. Ovo je konstatacija.
Što se tiče ekranizacije književnih djela, ima ih relativno dobrih, ima ih groznih. Postoje ekranizacije literarnih klasika i ekranizacije literarnog smeća. Često ove druge ispadnu bolje.
Kao uspješna i nagrađivana književnica vrlo ste zanimljiva osoba za razgovor. Kad biste vi birali, koju biste ličnost odabrali (povijesnu ili živuću) za razgovor, i o čemu biste voljeli razgovarati? S kim biste rado šutjeli, a koga izvikali?
Prvo, uopće ne mislim da sam uspješna spisateljica, a i nisam nešto baš nagrađivana. Stalno sumnjam u ono što radim i kako to radim i to preispitivanje zna biti iscrpljujuće, pa i frustrirajuće. Ima pisaca koje čitam s divljenjem i pred kojima naprosto nestajem. Voljela bih šutjeti s Bernhardom, ali on je umro. Voljela bih razgovarati s Hamsunom, Poundom i Célineom, da sebi razjasnim taj meni neshvatljiv raskorak između moralnog, političkog gada, hajd' da budem blaža - slijepca, i prvorazrednog umjetnika. Ali ni njih više nema. Voljela bih razgovarati s piscima (oba spola) koje smatram osrednjim, možda i lošim, a koji drmaju tržištem. Da čujem što oni o sebi, o svom stvaralaštvu misle. I, da im možda malo prodrmam taj veličanstveni vlastiti odraz koji privijaju na svoja prsa. Da pokušam ukloniti jednu možda nebitnu, ali ipak - laž.