Dušan Šarotar : Zvjezdana karta
„Zvjezdana karta“ Dušana Šarotara (Murska Sobota, 1968), u regiji cijenjenog i rado čitanog slovenskog književnika i prevoditelja, također scenarista i fotografa, ranije i dugogodišnjeg književnog urednika, kraći je trodijelni roman, premrežen njegovim crno bijelim autorskim fotografijama. Fotografija je u knjizi četrnaest (petnaesta je odabrana za naslovnicu), snažno su kontrastirane ili pak zrnate, maglovite, doimaju se apstraktno i poetično, a iznad svega latentno prijeteće. Ton, međutim, ove proze povijesno obiteljskog određenja idiličan je i osunčan, blagim glasom pripovijeda se, barem isprva, o uređenom građanskom životu Schwarzovih, o privatnim veseljima i maštarijama, o poslovnim planovima mlade tročlane obitelji iz okolice Murske Sobote.
Srce knjige čine dobri, mirni ljudi sa svojim svrhovitim, spokojnim egzistencijama koje vode u prijeratnoj idili nedaleko Sobote, višejezičnog, višenacionalnog i multikonfesionalnog gradića. 1930-e su, Franc, rodom iz Čakovca, zaokupljen je svojom trgovinom koju je podigao na željezničkoj stanici u Šalovcima na Goričkoj, priželjkuje međunarodno se dokazati i proširiti. Putuje regijom, istražuje tržište, promišlja trendove, ambiciozan je i uporan trgovac koji se emancipirao od konzervativnog poslovanja svoga oca. Ruža, ozbiljna i suzdržana, a s kojom se vjenčao u listopadu 1932, podrška mu je u poslu, priređuje druženja za njihovu malu zajednicu, a zajednički se angažiraju oko kvalitetnog obrazovanja za Eugena, dječaka ponešto prezrelog i sklonog čitanju i učenju. Kad maleni zaspi, oni na verandi slušaju glazbu, razgovaraju, čitaju. Ljepota življenja nepomutljiva je, horizont otvoren, budućnost svijetla. Čitatelj je ušuškan toplim slikama koje autor niže nježnom rukom, omamljuju ga krhke rečenice brižljivog stilista kojima se ostvaruje ozračje tolerancije i prosperiteta, k tome je taj čitatelj i zatravljen sadržajnošću kultivirane provincije gdje je živjeti povlaštenije, čišće i finije nego u velegradu.
Zvjezdana karta
Prostor Eugenovog dječaštva, njegovu djetinju sreću čine mama, kuharica Žalna i Helena, djevojčica s invaliditetom, kći mjesnog fotografa i njegova jedina prijateljica. Žene su nadležne za rutinu i sigurnost, tata zaslužan za magiju i slobodu, za širenje granica tog zaštićenog svijeta, što podcrtava jednostavna i pamtljiva scena povratka s jednog od Francovih poslovnih putovanja na koje je poveo i sina. Dječak je zadubljen u dječji časopis, jedu tople žemlje, perece i mirisne kiflice s pekmezom, netom pred polazak umotane u čvrsti papir u zagrebačkoj pekarnici.
A onda, odjednom ili možda ipak ne toliko neočekivano, Franc je mobiliziran u mađarsku vojsku, nakon Hortyjeve kapitulacije, Nijemci ga interniraju u radni logor. Zato, kad dođu po Schwarzove, zateći će, već spakirane, samo Ružu i Eugena. Njoj je u tom trenu 39, njemu 11 i tu se obiteljska linija, tu se sižejni tok prekida. (Pri)povijest obitelji Schwarz, a posredno i židovske zajednice Prekmurja u razdoblju između dva rata, odmotava se meko i pitomo, da bi ljupko prizorište s vremenom stalo tamniti, ugođaj se potiho kvari do potpunog pomračenja. U to doba, godinama nakon Velikog rata, živjelo se hedonistički, ničega dekadentnog tu nije bilo, ali dobro se kuhalo, ručalo iz ružičastog porculana, putovalo novom željeznicom lako i brzo, grickalo kolačiće u gostima, po vrtovima imućnih kuća, no nekako suspregnuto, kao „pod slojevima panonske prašine ili čak leda“, nikad u punom zamahu, valjda da se ne ureknu, iz straha da će toga učas nestati. I sve to u sjeni smrti koje su ti mladi, marljivi ljudi isuviše svjesni; takva je prijetnja u njihovim svakodnevicama po svakoj logici neprirodan ali, poslije će se pokazati, itekako realan moment. Kao da su svoje već odavno odživjeli i sad se prisjećaju, konzervirani u iščekivanju apokalipse.
Jer zlo se u atmosferi, u kostima, kako čitamo, osjećalo mnogo prije opipljivijih naznaka rata. Žitelji Sobote u to doba informirani su i prosvijećeni, govore jezike, čitaju novine, slušaju mnoge europske radio stanice. Franc se kreće u širem krugu, često izbiva od kuće, štošta zna, nešto i predosjeća, muče ga anksiozni napadi, i Ruža ima čudnovate, naoko paranoične ispade pred začuđenim prijateljicama. Franc je uvjeren da svijet samo što nije potonuo kao Titanic, svijet iza njihovog Šalovskog brijega eruptirat će. Žalna o tome kasnije govori: „Nikad, zapravo, nisam saznala gdje je bio i gdje je svoj put završio putujući cirkus koji je u naše selo donio glas o skorom ratu o kojem su već svi pričali, ali nitko u to nije htio vjerovati dok se sve nije nepovratno promijenilo.“ Sve vrijeme, dakle, prisutna je svijest o eskalaciji, o svojevrsnom urušavanju, još nedokazivom i nesagledivih razmjera, ali izvjesnom i ružnom.
Izgleda nam, kako napredujemo kroz tekst, da su svi u toj priči poligloti, i doista, u ono doba tamo se govorio slovenski, hrvatski, njemački i mađarski, bez teškoća su u tom kraju supostojali Slovenci, Mađari, Hrvati, Nijemci, Židovi i Romi, čitamo u razgovoru koji je za Oslobođenje s autorom vodio Matej Vrebac. U središtu Murske Sobote bile su katoličke, protestantske crkve i sinagoga; nakon rata sinagoga je napuštena, onda i srušena, a jedan od desetak židovskih povratnika bio je Franjo, njegov djed.
Zuzanin dah
Glavninu također uspjelog romana "Zuzanin dah“ (Hena com, 2022, preveo Emilio Nuić) češke autorice Jakube Katalpe zauzimaju bajkoviti opisi vedrih dana dobrostojeće i dobrohotne tročlane obitelji, da bi nas na kraju, doduše na tek nekoliko zgusnutih stranica, autorica zatukla prizorima iz logora. Šarotar strahotan trenutak obiteljske povijesti ostavlja u poštednoj elipsi, tragičnu bilancu svest će na par izvještajnih rečenica što, rekla bih, ima i razorniji efekt od eksplicitnosti i dokumentarizma. Kod Šarotara kao i kod Katalpe pogrom će preživjeti samo jedno od troje likova koji sačinjavaju užu postavu romana. Katalpa nam prepušta da kraj domislimo sami, od Šarotara paratekstualno, u razgovoru o knjizi, saznajemo da je njegova priča s krajem rata dobila nov početak, njegov djed novu šansu.
Uz osovinu otac – majka – dijete potporanj obiteljske strukture u oba je romana figura kuharice koja je, ne ulazeći u klasne implikacije, romantično postavljena, a djeluje kao glas mudrosti i iskustva, kao savjetnica, prijateljica i najvažnije – član obitelji. Katalpin lik kuharice svoju obitelj u realnom vremenu vrlo konkretno spašava, Šarotarova u svojstvu kazivačice svoje ljude post factum čuva od zaborava. Kao u dahu, u jednoj dugoj neprekinutoj rečenici, doznajemo o toj kući puno, pri čemu o Ruži, Francu i Eugenu ne pripovijeda sveznadar s bogolikih visina, nego netko njihov, iznutra. A dok su još bili s njom, Žalna je o Schwarzovima razmišljala ovako: „Vjerovala sam da se bolest skriva u sanjarenju, u pretjeranoj osjetljivosti, izmišljenim brigama i neodlučnosti, zato sam se tako bojala za tu porodicu, da će ih jednog dana nešto pokopati. Osjetila sam da cvjetaju kao lijepo i rijetko cvijeće, ali da im treba puno pažnje, znanja i njege, inače će ih ubrati bolest i hladnoća ili odnijeti vjetar. Bili su poput onih dragocjenih ružičastih servisa od berlinskog porculana.“
Svaki strastven čitatelj, ne mora biti komparatist književnosti, oduševljava se sinkronicitetima, a ovdje imamo krasan primjer dvoje autora za koje ne možemo znati jesu li čitali jedno drugo, no zamjećujemo da u osnovi pišu istu priču. Priču o holokaustu koja se, jasno, mogla dogoditi bilo gdje i koja je suštinski uvijek jedna jedina velika priča, ali njihov pristup temi u neku je ruku začudno srodan. Kod Katalpe prostor romana prosperitetna je češka provincija, kod Šarotara specifična, napredna pokrajina koja graniči s Austrijom, Mađarskom, Hrvatskom. Pripovijest koju Šarotar izlaže, ona je njegove najuže obitelji, Katalpina je umjetnički kompilirana od mnogih slučajeva koje je prikupila tijekom svojih istraživanja. Na sarajevskoj promociji održanoj tijekom ovogodišnjeg izdanja festivala Bookstan, zrak u Ateljeu Figure presjekla je rečenica: „Da Eugen nije umro, ja se ne bih rodio“. Dušan Šarotar izrekao ju je bez dramatike i patosa, kao činjenicu koja mu je obilježila život.
U već spomenutom intervjuu kolega Vrebac, inače talijanist, povlači dragocjenu paralelu s djelom Giorgija Bassanija, talijanskog književnika koji je pisao o židovskoj zajednici Ferrare. Meni se pak dogodila koincidencija da sam upravo dok mi je na stolu bila „Zvjezdana karta“ dobila njemačko izdanje kod nas neprevedene litavske slikovnice „Als die gelben Blätter fielen“ (Dressler, 2024) u tekstu i kod nas obožavanog Mariusa Marcinkevičiusa iz 2020. s ilustracijama Inge Dagilė, a u prijevodu Saskije Drude, o prijateljstvu koje je dvoje djece njegovalo u židovskom getu Vilniusa. Kao što do susreta sa Šarotarom o prekmurskoj židovskoj zajednici nisam znala ništa, nepoznat mi je bio i podatak da su Vilnius prije Drugog svjetskog rata nazivali Jeruzalemom sjevera, i to zbog više od stotinu sinagoga i živahne židovske zajednice koja je sa svojih 100.000 članova činila gotovo polovinu gradskog stanovništva. Rat je preživjela nekolicina njih, tek 1989. godine ponovo se ondje okupila zajednica, a danas broji približno 2000 članova. Potvrda je to da dobra književnost, za odrasle, svakako i za djecu, i efektnije od stručne literature, može doprinijeti osvješćivanju povijesnih zbivanja i društvenih fenomena.
Zanimljivo je da aktualni roman Dušana Šarotara do hrvatskih i bosanskih čitatelja stiže praktički u isto vrijeme, u dvama izdanjima, s potpisom slavistice i fakultetske profesorice Anite Peti-Stantić za Frakturu, te za Buybook u prijevodu Ahmeda Burića, sarajevskog književnika, novinara i glazbenika. Bilo bi zanimljivo usporediti prijevodna rješenja, svoje sam dojmove zasad temeljila na sarajevskom izdanju. Što se materije i suštine tiče, pripovijedanje Dušana Šarotara pažljivo je, melankolično, potresno. Na koncu, „Zvjezdana karta“ ili u izvorniku "Zvezdna karta" (Založba Goga, 2021) sublimna je proza o lijepim i vrijednim životima izgubljenim u apsolutnoj ružnoći i bezumlju, pisana mudro i odmjereno, s pijetetom, ali bez imalo uvijek riskantnog sentimentalizma.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Zvjezdana karta
- Prijevod: Anita Peti-Stantić
- Fraktura 06/2024.
- 152 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533587295
Franc Schwarz, mali židovski trgovac, svoju karijeru i posao razvija u Prekomurju, gdje na malom prostoru žive Slovenci, Mađari, Hrvati, Židovi i Nijemci, u doba kada se čini da je napredak nezaustavljiv. Jedan je veliki rat iza njega, a prilike za radišnog čovjeka i njegovu obitelj brojne su. Sve se mijenja kada u ljeto 1944. sve prekomurske Židove odvedu u Auschwitz, u Prekomurju, tom mitskom kraju, nikada više neće biti isto.