U inat naslovu Šimpraginu novu knjigu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i svih prigradskih, (polu)ruralnih...

Svaka od autorica rezolutno bježi od idealizacije obitelji i radikalno zasijeca u dogmatsku nepovredivost jednog cenzuriranog prostora, naime, ideje majčinstva kao ultimativne realizacije svake žene pri čemu baš ništa ne smije poći krivo, a kakvu propagiraju konzervativna društva, licemjerne babe, zastarjele slikovnice i reklame za deterdžent.

U doba sveopće dezorijentiranosti gdje se svakakve grozote trpaju pod osviještenu žensku književnost, gdje autorice koje su se godinama opravdano borile protiv sumnjive odrednice ženskog pisma odnedavno histerično zahtijevaju da ih se nagrađuje upravo i samo zato jer su žene, moram zaključiti da smo sretni što postoji Tena Štivičić koja živi feminizam u najzdravijem obliku.

Uže gledano u pitanju je roman o akademskoj zajednici u čiji nas tok autorica uključuje usred provincijske konferencije, pa nas i nadalje uspješno zadržava u atmosferi sveučilišnog miljea, kompliciranog i ustvari zatvorenog sustava, istovremeno prašnjavog i živopisnog, elitistički samoizoliranog i strogo hijerarhiziranog ...

Devetnaestostoljetnom, bidermajer Beču posvećena je ova jednostavna, lijepa pa i poprilično neobična knjiga s naslovnicom kao sa starinskog porculana. 'Golubovi iz Brna' kvalitetna su knjiška razbibriga, suvremeno pisan roman sa starinskim okvirom, sigurno ne od onih koji se zauvijek pamte, ali takav u koji se, ako nam je nadohvat, rado zaviruje i nakon prvog, pa moguće i jedinog cjelovitog čitanja.