Besmisleno je prepričavati kompleksna intimna i društveno-politička previranja koja nalikuju višesezonskoj seriji bez praznih hodova, s brojnim (pod)slojevima i rukavcima, ali ima smisla uzeti roman koji možda nije spektakularno poetiziran, naprotiv, napisan je izvještajno, ekonomično i linearno i baš zbog toga brzo je čitljiv, ali i efektan. Ovo je ultimativna ženska, štoviše, feministička priča.

Perišić očito nema ambiciju detaljno rekonstruirati autentičnost minulih događaja, nego za potrebe fikcijske stvarnosti reinterpretira probrane fragmente povijesne zbilje. Roman nije postavljen kao čvrsta povijesna naracija nego kao novopovijesna fikcija gdje su činjenice u službi umjetničke proze. Može se ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima...

Nina Wähä se odlučuje za neformalnu, čak razigranu naraciju te prisan ton u izravnom obraćanju čitatelju. Knjiga se otvara polako, ali obećavajuće, i fino uvlači u otprilike prvoj četvrtini, u nastavku međutim leluja, redundira, okoliša, da bi se u poluotvorenoj završnici ukopala u mjestu kao da autorica nije znala kako razriješiti stvar pa se jednostavno povukla.

'Idila sa psom koji se utapa' snažno povlači u razmišljanja o gubicima i sjećanju, o obitelji i zajedništvu, o ljudskoj krhkosti i nemoći, ali i o tom vitalitetu koji se u nama sve do one finalne točke neprestano obnavlja, dakako, ako mu dozvolimo, ako se ne prepustimo ništavilu.

Mathieuov roman, osim što je bez daljnjeg dojmljiv i uspio, predstavlja važan doprinos još uvijek malenom, ali vrijednom korpusu francuskog sjevernjačkog filma i književnosti, dakle, umjetničko i društveno angažirano sagledavanje teškoća življenja prije zdravog i funkcionalnog radništva, sada trajno upropaštenog kapitalizmom i globalizacijom, življenja marginaliziranih i zaboravljenih, miljama od...