Perišić očito nema ambiciju detaljno rekonstruirati autentičnost minulih događaja, nego za potrebe fikcijske stvarnosti reinterpretira probrane fragmente povijesne zbilje. Roman nije postavljen kao čvrsta povijesna naracija nego kao novopovijesna fikcija gdje su činjenice u službi umjetničke proze. Može se ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima...

Nina Wähä se odlučuje za neformalnu, čak razigranu naraciju te prisan ton u izravnom obraćanju čitatelju. Knjiga se otvara polako, ali obećavajuće, i fino uvlači u otprilike prvoj četvrtini, u nastavku međutim leluja, redundira, okoliša, da bi se u poluotvorenoj završnici ukopala u mjestu kao da autorica nije znala kako razriješiti stvar pa se jednostavno povukla.

U inat naslovu Šimpraginu novu knjigu čitala sam ponajprije kao studiju prostora, vremena i mentaliteta; kao mapiranje suvremenog Zagreba s ikoničkim četvrtima poput Trešnjevke, podcijenjenog Borongaja ili s romantiziranom periferijom kao stara Pešča dok je gradsko središte tu narativno sasvim marginalizirano. Kao razlaganje purgerskog i kvartovskog mentalnog sklopa, ali i svih prigradskih, (polu)ruralnih...

I tako, u neredu i gužvi, nastajao je moj novi jezik, i moj novi život u toj zemlji Francuskoj. Nešto kasnije formirao se i moj književni panteon. To su mahom oni pisci kod kojih olovka piše srcem. Dobra književnost nije znanje, dobra književnost je sumnja. Posljednje utočiste za nervozne lunatike, etilske anđele, izbjeglice i lutalice. Najbolje knjige nisu 'pametne', one su žive.

Uže gledano u pitanju je roman o akademskoj zajednici u čiji nas tok autorica uključuje usred provincijske konferencije, pa nas i nadalje uspješno zadržava u atmosferi sveučilišnog miljea, kompliciranog i ustvari zatvorenog sustava, istovremeno prašnjavog i živopisnog, elitistički samoizoliranog i strogo hijerarhiziranog ...