Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 25.02.2021.

Réka Mán-Várhegyi : Magnetno brdo

Magnetno brdo (Mágneshegy, 2018) u mnogočemu je neobičan roman. Sa svojih četiri stotine stranica za današnje je prilike samoubilački neekonomičan, jer koliko je čitatelja uopće spremno pružiti šansu odebljoj knjizi autorice za koju nikad nisu čuli. Kompozicijski je pak ovaj tekst čudnovato asimetričan, no upravo izbjegavanjem strukturne predvidljivosti postiže se njegova slojevitost, naposljetku i snažan magnetizam. Na neočekivanim fabularnim točkama, naime, razvija se nekoliko gotovo samostalno funkcionalnih odvojaka, otud dojam da je cjelina uvezana od više kraćih proza raznolikih žanrova. Iz nekonvencionalnog strukturiranja proizlazi i efekt čitateljske nagrađenosti, dobar osjećaj da smo dobili (barem) tri romana u jednom. Za svoj romaneskni debi Réka Mán-Várhegyi (r. 1979.), mađarska autorica odrasla u Rumunjskoj, primit će 2019. godine Nagradu Europske unije za književnost slijedom čega se, između ostalih jezika, ta proza pomalo hibridne forme prevodi i na hrvatski (Lea Kovács za V.B.Z., 2020).

Ovaj roman širokog zamaha naglašeno je društveno, čak u više aspekata i angažirano intoniran, pa ga čitamo kao literariziranu sociografsku studiju mađarske suvremenosti, dok autoričin fokus klizi od povlaštenih građanskih obitelji i politički podobnih pojedinaca do marginaliziranih, krajnje depriviranih skupina i zatvorenih društvenih zajednica; od vibrantnosti urbanog središta do opskurnih rubova i malomještanskih mrakova. Ujedno je to i obiteljski roman, jer autorica predmet svog interesa, odnosno ekspertize, doduše neformalne, pronalazi ponajprije u trima različitim privatnim kontekstima – buržujskom iz centra, konzervativnom kršćanskom iz provincije i proleterskom, postkomunističkom s velegradske periferije, a kroz čije fragmentirane familijarne priče nastoji sagledati promjene u mađarskom društvu od doba socijalizma pa sve do nultih godina. Čini to fiksirajući fabularna zbivanja u razdoblje zbijeno između 1999. i 2002., a izlagat će ih nelinearno, poigravajući se protokom vremena i pripovjednim perspektivama. 

Magnetno brdo Mán-Várhegyi Réka

Ono što povezuje te tri načelno nespojive porodice njihovi su najmlađi članovi čije putanje kolidiraju na fakultetu i to tako da se nađu u ljubavnom trokutu. Enikő Börönd i Tamás Bogdán nastavnički su i znanstveni kadar, sociologinja i antropolog mlađe generacije, dok Réku oboje poznaju kao talentiranu studenticu koja uz fakultetske obaveze pokušava napisati roman. Tamás i Enikő završit će u turbulentnoj i povređujućoj vezi da bi se on kasnije upleo u aferu s dvostruko mlađom Rékom koja je u tom intimiziranju ipak ponajviše fascinirana njegovom profesorskom pozicijom. Enikő pak s djevojkom uspostavlja mentorski odnos temeljen na ženskoj solidarnosti, srodnim interesima i osjećaju nepripadanja koji u nekoj mjeri, ali iz posve drugačijih razloga, dijele. 

Pojedina poglavlja ovog romana, ispisana u ispovjednom prvom licu, uvlače nas u dinamičnu studentsku svakodnevicu dvadesetogodišnje Réke, cure iz jednoroditeljske obitelji koja obitava u zloglasnom betonskom naselju Békásmegyer, koja će se na faksu brzo nametnuti i ući u krug odabranih, a onda i lakovjerno zaključiti da je uspješna kad se kao odlikašica upusti u neobaveznu vezu s jednim od najomiljenijih profesora, da bi se na kraju gubitnički vratila tamo odakle je jedva i privremeno pobjegla, u skrajnutost socijalnih stanova u kakvoj je odrastala. 

Uže gledano u pitanju je roman o akademskoj zajednici, po mom sudu vrlo pronicljiv, sočan i uzbudljiv, u čiji nas tok autorica uključuje usred provincijske konferencije (da bi ga okončala još jednim sociološkim skupom, ovaj put međunarodnim), pa nas i nadalje uspješno zadržava u atmosferi sveučilišnog miljea, kompliciranog i ustvari zatvorenog sustava, istovremeno prašnjavog i živopisnog, elitistički samoizoliranog i strogo hijerarhiziranog gdje se za katkad neizvjesno profesionalno napredovanje treba mazohistički probijati kroz spletke i urote. Kako književne narative situirane u sektor visokog obrazovanja ne nalazimo često, i dalje su nam primarne asocijacije na kampus-ambijentacije zabavni romani Davida Lodgea, pa i, recimo, Williamsov Stoner, Rothova Ogorčenost i Isherwoodov Samac, sve redom primjeri iz anglofonih književnosti, stoga je ovaj naslov s neengleskog govornog područja itekako vrijedan doprinos žanru.

Brak Tamása Bogdána i njegove supruge, mladog para iz malog mjesta, neće se u Budimpešti duže održati; dok će se on etablirati kao pripadnik akademske elite, majka njegove kćeri neće se prilagoditi ritmu metropole. Njihovoj neglamuroznoj priči suprotstavljena je sasvim filmska karizmatične Enikő, djevojke iz intelektualne, slobodarske kuće, koja će se nakon razvoda od njujorškog performera vratiti u Budimpeštu gdje se posvećuje istraživanju marginaliziranih socijalnih skupina. Pritom će se i sama, iako potekla iz viših građanskih krugova, uglavnom kretati po margini, zaokupljena progresivnim, ali tada još uvijek nepopularnim znanstvenim područjima, konkretno feminističkim teorijama, što će joj, istina, osigurati kultni status među studentima, ali je i ostaviti podalje od pozicija moći, u skučenom kabinetu pri dnu tamnog hodnika gdje drži zahtjevne seminare za šačicu najodvažnijih slušača. 

Uže gledano u pitanju je roman o akademskoj zajednici (...) atmosferi sveučilišnog miljea, kompliciranog i ustvari zatvorenog sustava, istovremeno prašnjavog i živopisnog, elitistički samoizoliranog i strogo hijerarhiziranog gdje se za katkad neizvjesno profesionalno napredovanje treba mazohistički probijati kroz spletke i urote. 

Dok Enikő bukti od želje za pisanjem o naličju navodnog mađarskog blagostanja i demokracije, no iznenada zapada u mentalnu blokadu, Tamásova je namjera znanstveno istražiti „jednu sociološki kompleksnu lokaciju“, „najmračnije mjesto u zemlji“ poklopljeno dubokom šutnjom, ukratko, specifičnu zajednicu u kojoj je rođena Réka, posebno fenomen novog radikalizma koji se ondje odjednom zamjećuje. Enikő na objekt svog proučavanja gleda s distance, prethodno ne raspolažući neposrednim iskustvima, dok Tamásu teret niskog porijekla i kompleks deprivilegiranog odrastanja u sveopćoj oskudici remeti znanstvenu nepristranost. Réka, međutim, o svom komunističkom kvartu, iz kojeg se rijetko tko uspijeva trajno odseliti, kao da su svi ukleti ili prije isprani, ne zna puno s obzirom da je svu energiju tijekom svog sazrijevanja ulagala u učenje i na koncu ipak neuspješan bijeg. Takvo, eto, mjesto, gdje se u posttranzicijskim vremenima razgaraju nacionalističke ideologije među frustriranim lokalpatriotima koji se „ne smatraju Mađarima, pa ni Ciganima, već Bekašanima“ (…), među „poluciganskom djecom bez prebijene pare koja u jednom zatvorenom naselju postanu krajnji desničari“, Tamás odabire kao ultimativni predmet svog istraživačkog rada.

Dosjetka iz naslova metaforički ukazuje na činjenicu da se skoro pa nemoguće izvući iz rođenjem dodijeljene socijalne kategorije, čak i danas kad nam se nameće varljiva ideja da možemo baš sve, pod uvjetom da se dovoljno potrudimo. U Rékinom betonskom naselju postoji, dakle, brdo koje, prema lokalnoj predaji, tamošnje stanovnike neobjašnjivo priječi u odlasku, u samooslobođenju od tog klaustrofobičnog prostora preopterećenog negativnim konotacijama. Dok će se u njenom slučaju to „prokletstvo“ i najdoslovnije ostvariti, Tamása će ono dohvatiti simbolički, jer unatoč u međuvremenu stečenom statusu, titulama i funkcijama, ne prestaje ga mučiti osjećaj nedostatnosti. 

Kroz egzistencije ovih troje probranih ljudi i šire, članova njihovih obitelji te nekolicine kolega, autorica nas suočava s primjerima različitih klasnih ishodišta – s jedne strane sretnika rođenih sa srebrnom žlicom kojima su uspjeh i blagostanje samorazumljivo obećani, naprosto kao dio obiteljskog nasljeđa, kako je to slučaj s Enikő, te s druge strane svih onih self-made pojedinaca iz radničkih ili ruralnih sredina s neusporedivo tegobnijim razvojnim putem, poput Tamása Bogdána. Građa za prvijenac Réke Mán-Várhegyi o problematici klasne i rodne nejednakosti, i to u Mađarskoj početkom našeg stoljeća, bez sumnje je inicijalno ambiciozno istraživana i promišljana, no mudrom autoričinom odlukom roman se nije pisao u preozbiljnom tonu nego lakom rukom, s dozom trpkog humora, ali i par nadrealnih epizoda. 

Budimpeštom je moguće hodati danima, a da se ne stigne do kraja, neosvojiva je, takvo je bar bilo moje iskustvo. Protagonistica Réka u momentu mladenačke euforije osmisli plan okupacije grada – hodanjem. A mi, nakon niza komično pretencioznih konferencijskih small-talkova, intrigantnih ljubavničkih polemika, lucidnih refleksija i slikovitih prikaza autentičnih društvenih pojava i procesa kojima nas je raspoloženo izložila Mán-Várhegyi, dobit ćemo potrebu za pretraživanjem socioloških i urbanističkih članaka na teme iz romana, ali i osjećaj da smo iščitavši Magnetno brdo napokon prehodali Budimpeštu.

Réka Mán-Várhegyi

Magnetno brdo

  • Prijevod: Lea Kovács
  • V.B.Z. 12/2020.
  • 408 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789535203605
  • Cijena 159.00 kn

'Magnetno brdo' zovu 'knjigom mađarskog #metoo pokreta', a dobio je i Nagradu Europske unije za književnost. Riječ je o kompleksnom psihološkom i socijalnom romanu koji dotiče brojna pitanja, od ženskog identiteta do odgovornosti intelektualca u današnjoj Mađarskoj. To je i roman o prošlosti koja nas definira, ali i o mogućnosti da se stvari promijene.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –